Većini ljudi jedan je rođendan sasvim dovoljan. Grouchu Marxu, naravno, nije bio. Uostalom, ponoviti vlastiti rođendan zvuči kao tipičan njegov geg.

Foto: Čovjek čije su naočale, obrve, brkovi i cigara postali dovoljni da ga se prepozna i bez imena. Groucho Marx kao Rufus T. Firefly u ‘Pačjoj juhi’ (‘Duck Soup’) (1933.) Izvor: Paramount Pictures

Julius Henry Marx rodio se 2. listopada 1890., a gotovo točno 96 godina poslije dobio je priliku učiniti nešto sasvim primjereno nekome tko je čitav život ismijavao pravila: roditi se ponovno. Ovaj put nije morao prolaziti kroz djetinjstvo, odrastanje ni mukotrpno probijanje kroz vodvilj; dovoljne su bile nacrtane obrve i brkovi, naočale, cigara i Tiziano Sclavi.

U ranu jesen 1986. na talijanske kioske stigla je ‘Zora živih mrtvaca’ (‘L’alba dei morti viventi’), prvi broj novog stripa o neobičnom londonskom istraživaču noćnih mora Dylanu Dogu. Uz njega je stajao pomoćnik koji baš i nije pomagao, kojemu je bilo gotovo nemoguće zatvoriti usta i koji je izgledao kao da je upravo pobjegao iz nekog filma braće Marx.

Zvao se, naravno, Groucho.

Teško je zamisliti prikladniji drugi život. Prvi je proveo razarajući stvarnost vicevima, a u drugome završio ondje gdje je stvarnost već odavno prestala poštovati vlastita pravila.

Prije brkova bio je Julius

Prije nego što je postao lice koje je dovoljno nacrtati u nekoliko poteza, bio je jedan od petero braće iz njujorške obitelji Marx. Na pozornicu je izašao kao tinejdžer, najprije kao pjevač, a obiteljski nastup postupno je prerastao u vodviljski kaos u kojem su braća pronašla likove po kojima će ih pamtiti. Gummo je otišao, Zeppo ga zamijenio, a Groucho, Chico i Harpo s vremenom su postali jezgra nečega što je teško svesti na običnu komičarsku skupinu.

Harpo nije morao govoriti, Chico je govorio engleski s naglaskom koji je Italiji dugovao manje nego njegovoj mašti, a treći je govorio dovoljno za svu trojicu. Maska mu je bila gotovo nepristojno jednostavna: debelo nacrtane obrve i brkovi, naočale, cigara i pogrbljeni hod. Ispod nje dogodila se važnija transformacija. Julius je mogao nestati, a na njegovo mjesto dolazio je netko pred kim nitko nije bio dovoljno važan da ga se poštedi. Bogataši, političari, profesori, liječnici, umjetnici, žene koje pokušava osvojiti i ljudi koji su mu upravo učinili uslugu — svi su bili potencijalna meta rečenice koja još nije izgovorena.

Film je za takvu pojavu stigao u pravi trenutak. Nijemi film ne bi znao što s njim; zvučni mu je dao oružje.

Kapetan koji je osvojio Afriku, a zatim napao visoko društvo

U ‘Krotiteljima’ (‘Animal Crackers’) kapetan Jeffrey T. Spaulding vraća se iz Afrike i stiže među ljude koji su ga odlučili tretirati kao velikog istraživača. To je njihova prva pogreška. Spaulding je Groucho u gotovo čistom obliku: može održati govor dobrodošlice samome sebi, udvarati se bogatoj domaćici dok je istodobno vrijeđa i prolaziti kroz visoko društvo kao da je ondje došao provjeriti koliko će dugo ostati visoko kad mu izvuče stolicu.

Foto: Groucho Marx kao kapetan Spaulding i Margaret Dumont kao gospođa Rittenhouse u ‘Krotiteljima’ (‘Animal Crackers’) (1930.). Izvor: Paramount Pictures

Margaret Dumont kao gospođa Rittenhouse bila je savršena osoba da stolica uopće postoji. Njihova komedija trebala je nekoga tko neće pokušati nadmašiti ludilo nego će mu ponuditi otpor ozbiljnošću. Dumont je ostajala uspravna dok se oko nje rušio društveni dekor; što je dostojanstvenije primala njegove riječi, to su one bile smješnije. Nije bila samo meta, nego zid potreban da bi se vidjelo koliko jako lopta udara.

Sljedeće godine ‘Majmunska posla’ (‘Monkey Business’) zatvara braću na prekooceanski brod, a ‘Konjsko perje’ (‘Horse Feathers’) daje im sveučilište. Profesor Quincy Adams Wagstaff postaje predsjednik Huxley Collegea, što je otprilike trenutak kada institucija može prestati računati na vlastito dostojanstvo. Akademske ceremonije, profesorski autoritet i veliki nogometni obračun postaju materijal za demontažu. Wagstaff ne pokušava biti dostojan položaja; položaj mora pokušati preživjeti Wagstaffa.

Nakon visokog društva i obrazovanja ostala je još jedna institucija dovoljno uvjerena u vlastitu ozbiljnost: država.

Freedonija je dobila vođu kakvog je zaslužila

‘Pačja juha’ (‘Duck Soup’) iz 1933. daje Rufusu T. Fireflyju čitavu zemlju. Freedonija je pred bankrotom, bogata gospođa Teasdale spremna ju je financijski spasiti, ali pod uvjetom da vlast preuzme netko kome ozbiljna vlast nikada ne bi smjela pasti u ruke. Firefly dolazi na čelo države bez ikakve namjere da zbog toga postane državnik.

Foto: Groucho Marx kao Rufus T. Firefly i Harpo Marx kao njegov lažni odraz u čuvenoj sceni s ogledalom iz ‘Pačje juhe’ (‘Duck Soup’) (1933.). Izvor: Paramount Pictures

Diplomacija se ubrzo svodi na pitanje tko je koga uvrijedio, a rat postaje logičan završetak poretka u kojem nitko nije dovoljno razuman da prestane braniti vlastito dostojanstvo. U rukama braće Marx patriotizam, politika i međunarodni odnosi gube svečanu vanjštinu i ostaju bez odjeće mnogo prije nego što itko primijeti da su goli. Zato film i danas radi: ne pokušava objasniti zašto države odlaze u rat, dovoljno mu je pokazati koliko malen može biti onaj tko donosi veliku odluku.

A onda jedan od najvećih verbalnih komičara u povijesti napravi jednu od svojih najslavnijih scena bez riječi. Firefly stoji pred nepostojećim ogledalom, a s druge strane Harpo, odjeven potpuno jednako, ponavlja svaki njegov pokret. Razlika između originala i odraza nestaje sve dok se u kadar ne umiješa Chico i uništi iluziju. Netko tko je mogao pobijediti gotovo svakoga jednom rečenicom ovdje ne treba nijednu. Možda je upravo zato scena toliko dobra.

„Ne želim pripadati nijednom klubu koji bi mene primio za člana.“

Rečenica je tijekom desetljeća dobila nekoliko verzija, ali ideja je ostala ista: klub dovoljno sumnjiv da primi Groucha Marxa nije klub kojem bi on želio pripadati. Teško je pronaći bolji sažetak njegova odnosa prema statusu. Visoko društvo privlačilo ga je uglavnom zato što ga je bilo zabavno bušiti; što je institucija bila uvjerenija u vlastitu važnost, to je nudila bolju metu. U filmovima je već prošao bogataške salone, sveučilište i vladu.

Irving Thalberg sada mu je dao operu.

Prijelaz iz Paramounta u MGM promijenio je filmove braće Marx. Thalberg je shvatio da potpuna anarhija ima granice i oko nje postavio priče u kojima postoje mladi ljubavnici, ljudi kojima treba pomoći i protivnici koje publika smije mrziti. Braća više nisu rušila sve oko sebe samo zato što postoji; njihov kaos počeo je nekome koristiti. ‘Noć u operi’ (‘A Night at the Opera’) pokazala je koliko je taj kompromis mogao dobro funkcionirati.

Otis B. Driftwood ponovno se nađe uz Margaret Dumont, ovaj put kao gospođu Claypool koja želi ući u visoko društvo. Izabrala je baš onoga tko bi je ondje trebao uvesti, iako je mnogo sposobniji iz njega izbaciti sve ostale. A onda dolazi ugovor: Driftwood i Chicolini pokušavaju pročitati pravni dokument, klauzule postaju besmislene, dijelovi papira nestaju jedan za drugim i od ozbiljnog ugovora ostaje ono što bi vjerojatno ostalo od većine pravnih dokumenata kad bi ih dovoljno dugo čitala braća Marx.

Još je bolja brodska kabina. Malen prostor počinje se puniti ljudima: ulaze jedan, drugi, treći, konobari, sobarice, majstori i tko zna tko još. Razum je odavno rekao da unutra više nitko ne može stati, ali u njihovim filmovima nikada nije imao pravo veta. Vrata se na kraju otvore i čitav sadržaj kabine izlije se u hodnik. Možda je to najjednostavnija definicija njihove komedije: uzeti normalnu situaciju i nastaviti je gurati nekoliko koraka nakon mjesta na kojem bi se svaki normalan čovjek zaustavio.

Foto: Groucho Marx kao Otis B. Driftwood u prenatrpanoj brodskoj kabini iz ‘Noći u operi’ (‘A Night at the Opera’) (1935.). Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer

Ako već morate liječniku, neka barem bude veterinar

U ‘Danu na utrkama’ (‘A Day at the Races’) dobili smo dr. Huga Z. Hackenbusha, uz jednu sitnicu: Hackenbush nije liječnik nego veterinar. To, naravno, nije dovoljan razlog da ne preuzme brigu o bogatoj pacijentici koju ponovno glumi Margaret Dumont. Medicina postaje sljedeća institucija koja otkriva koliko je autoritet krhak kada se pojavi netko spreman prihvatiti ga bez potrebnih kvalifikacija.

Foto: Groucho Marx kao dr. Hugo Z. Hackenbush i Margaret Dumont kao Emily Upjohn u ‘Danu na utrkama’ (‘A Day at the Races’) (1937.). Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer

Upravo je Dumont kroz te filmove postala nešto mnogo važnije od stalne žrtve njegovih uvreda. Bila je predstavnica društva koje još vjeruje u položaj, novac, ugled, liječnike, operu i pravila lijepog ponašanja; on je postojao da joj objasni kako je sve to vrlo lijepo, ali da se upravo sprema zapaliti. Nazvao ju je praktički petim članom braće Marx. Bolji kompliment teško joj je mogao dati.

Bugsu je trebalo nekoliko sekundi

Do kraja četrdesetih ta vanjština više nije pripadala samo osobi koja ju je stvorila. U Warnerovu ‘Slick Hare’ iz 1947. Bugs Bunny u jednom trenutku navuče naočale, obrve, brkove i cigaru te postane Groucho. Ne treba objašnjenje, natpis, pa čak ni Julius Marx. Publika zna.

To je trenutak kada glumački lik postaje nešto drugo. Nekoliko crnih poteza na licu dovoljno je da prizove čitavu osobnost: glas koji očekujemo, držanje, vrstu šale, odnos prema onome tko stoji preko puta.

Foto: Bugs Bunny s naočalama, obrvama, brkovima i cigarom preuzima prepoznatljivi lik Groucha Marxa u ‘Slick Hare’ (1947.). Izvor: Warner Bros.

Bugs Bunny morao je staviti Grouchove brkove samo na nekoliko sekundi da bi publika shvatila šalu. Tiziano Sclavi ih više nije skinuo.

Kad su brkovi postali nepotrebni

Prije nego što će ih netko ponovno nacrtati, original ih je mogao odbaciti. ‘You Bet Your Life’ nominalno je bio kviz, ali pitanja i nagrade ubrzo su postali manje zanimljivi od razgovora prije njih. Sada nije bilo filmskog zapleta, braće koja će napraviti kaos ni Margaret Dumont koja će dostojanstveno čekati udarac. Pred njim su sjedili obični ljudi i trebalo ih je samo slušati.

Foto: Groucho i Dylan Dog — Tiziano Sclavi dao je Istraživaču noćnih mora pomoćnika koji je izgledom i humorom preuzeo Groucha Marxa. Izvor: Sergio Bonelli Editore

Tu se možda najbolje vidi koliko je filmska maska s vremenom postala suvišna. Brzina kojom je prepoznavao čudnu riječ, nelogičnost ili nenamjernu dvosmislenost nije trebala nacrtane obrve. Julius ispod njih odavno je naučio raditi isti posao. Karijera započeta u vodvilju preživjela je Broadway, film, radio i televiziju, a pojavljivanja kod Dicka Cavetta u poznim godinama ponovno su pokazala isto: dovoljno ga je bilo posjesti pred sugovornika i čekati.

Dogodilo se nešto što uspijeva vrlo rijetkima. Ime više nije označavalo samo osobu, nego je postalo uputa kako izgovoriti rečenicu, način podizanja obrve, hod i cigara. Simbol je mogao postojati bez svojeg tvorca.

Preostalo mu je još samo nadnaravno. Za to je morao pričekati Tiziana Sclavija.

Devedeset šest godina poslije

Dylan Dog dobio je lice po Rupertu Everettu, crvenu košulju, crni sako, traperice, klarinet, nedovršenu maketu galije i adresu na londonskoj Craven Road 7. Trebao mu je još netko tko će živjeti s njim među zombijima, vampirima, duhovima, serijskim ubojicama i mnogo gorim stvarima koje se ne daju tako lako imenovati.

Dobio je nekoga tko priča viceve.

Stripovski Groucho nije doslovno Groucho Marx. Sclavi mu je ostavio još bolji izlaz: nekada je navodno bio glumac, možda je snimio samo jedan film u kojem je glumio slavnog komičara i nakon toga jednostavno zadržao njegov izgled. Godine mu je teško odrediti, ozbiljnost još teže. Službeno je Dylanov pomoćnik, iako baš i nema mnogo posla, a kad bi mogao, radio bi još manje. Jedan zadatak ipak ima — pištolj.

Foto: ‘Zora živih mrtvaca’ (‘L’alba dei morti viventi’) (1986.), prvi broj Dylan Doga i početak Grouchova drugog života. Izvor: Sergio Bonelli Editore

'Groucho! Pištolj!' postat će jedna od najprepoznatljivijih situacija cijelog serijala. Dylan traži revolver, pomoćnik mu ga baca, a između zahtjeva i oružja može se dogoditi gotovo sve: može ga izgubiti, zaboraviti napuniti ili pogoditi vlasnika njime u glavu. Prvi put dogodilo se već na 71. stranici ‘Zore živih mrtvaca’.

Pištolj je bio prazan. Naravno da je bio.

Foto: Groucho u svojoj najvažnijoj ulozi uz Dylana Doga — kada šale prestanu pomagati, još uvijek može dobaciti pištolj. Izvor: Sergio Bonelli Editore.

Dok Dylan gleda u ponor

Sclavi nije stavio komičara uz Dylana samo zato što mu je trebao netko tko će izgovarati viceve. Njih dvojica funkcioniraju upravo zato što gledaju isti užas iz suprotnih smjerova. Dylan pati, zaljubljuje se, gubi, sumnja, boji se i pokušava pronaći ljudsko objašnjenje čak i onda kada pred njim stoji nešto što možda uopće nije ljudsko; njegov pomoćnik odbija užasu dati zadovoljstvo da ga shvati ozbiljno.

Tu se nalazi nešto od originala. Firefly je politiku tretirao kao šalu, Wagstaff obrazovanje, Driftwood operu, a Hackenbush medicinu. Njihov daleki stripovski rođak dobio je mrtvace, demone i čudovišta te nastavio ondje gdje su oni stali. Jedan je razarao uređenu stvarnost humorom, drugi njime pokušava preživjeti onu koja je već razbijena.

Dylan bez njega može riješiti slučaj. Pitanje je samo bi li ga bilo jednako lijepo čitati.

Dylan Dog film koji nije Dylan Dog

Sclavi je prije velikog uspjeha stripa već razvijao priču o Francescu Dellamorteu, grobljanskom čuvaru kojemu pokojnici stvaraju neugodan problem: vraćaju se. Michele Soavi 1994. snimio je ‘Dellamorte Dellamore’ prema Sclavijevu romanu. Film se ne zove Dylan Dog i njegov glavni junak nije Dylan Dog, ali rodbinske veze nemoguće je sakriti; crni humor, smrt, ljubav, groteska i melankolija pripadaju istom prostoru ideja iz kojeg je izašao Istraživač noćnih mora.

Foto: Rupert Everett kao Francesco Dellamorte u ‘Dellamorte Dellamore’ (1994.) — glumac čije je lice poslužilo kao vizualni predložak za Dylana Doga završio je u ekranizaciji drugog Sclavijeva junaka. Izvor: Audifilm

A onda dolazi detalj koji bi teško prošao i u ozbiljnijem Grouchovu scenariju: Francesca Dellamortea glumi Rupert Everett. Glumac čije je lice Sclavi prethodno posudio Dylanu nekoliko godina poslije glumi junaka njegova romana nastalog u istom kreativnom prostoru iz kojeg će izaći Dylan Dog. Krug se zatvorio prije nego što je itko stigao pitati zašto je uopće bio otvoren.

I film je izvrstan.

A onda su Amerikanci stvarno snimili Dylan Doga

Godine 2011. stigao je ‘Dylan Dog: Dead of Night’ Kevina Munroea. Ovaj put Dylan se zove Dylan, glumi ga Brandon Routh i na plakatu doista piše Dylan Dog. Gotovo sve drugo postalo je kompliciranije.

London je zamijenio New Orleans, Blocha nema, bijela Buba više nije ona koju poznajemo, a umjesto Groucha uz Dylana stoji Marcus, kojeg glumi Sam Huntington i koji tijekom filma postaje zombi. Za nestanak poznatog pomoćnika postojao je vrlo zemaljski razlog u priči o nadnaravnom: prava na lik Groucha Marxa. Marcus je zato trebao preuzeti barem funkciju Dylanova komičnog partnera.

Foto: Brandon Routh kao Dylan Dog i Sam Huntington kao Marcus u ‘Dylan Dog: Dead of Night’ (2011.) — Dylan je stigao na film, ali bez Groucha. Izvor: Hyde Park Entertainment / Platinum Studios

Problem je što Groucho nikada nije bio samo netko zadužen za šalu. Oduzeti ga Dylanu znači promijeniti ravnotežu njihova odnosa. Nije slučajno što je Sclavi uz junaka koji toliko razmišlja o smrti stavio nekoga sposobnog ispričati loš vic pred čudovištem; humor nije prekid horora, nego dio načina na koji taj horor funkcionira.

U priči o dolasku Dylana Doga u Ameriku važnu je ulogu imao Ervin Rustemagić, osnivač Strip Art Featuresa i jedan od ljudi koji su desetljećima europskom stripu otvarali vrata izvan njegovih matičnih tržišta. SAF je bio uključen u prava i produkcijski aranžman iz kojeg je nastao američki film, dok je Platinum Studios razvijao projekt. Isti je studio među svojim adaptacijama imao i Hermannova ‘Jeremiaha’. U oba slučaja Hollywood je dobio golemi već izgrađeni univerzum, likove i desetljeća priča, a rezultat ostavlja neugodno slično pitanje: kako je iz toliko bogatog materijala izvučeno tako malo?

Jeremiah je barem dobio dvije televizijske sezone. Dylan nije dobio ni priliku za popravni. Šteta je utoliko veća što Rustemagić nije bio netko tko nije razumio strip; upravo suprotno, malo je ljudi s ovih prostora učinilo više da europski strip prijeđe granice. Vrata Hollywooda uspio je otvoriti, ali ono najbolje iz stripova ostalo je vani.

Tako su Talijani, sasvim u Grouchovu duhu, snimili odličan film o Dylanu Dogu koji nije film o Dylanu Dogu. Amerikanci su potom snimili film o Dylanu Dogu koji to jest.

I tu je nastao problem.

Brkovi koji su nadživjeli lice

Groucho Marx umro je 19. kolovoza 1977. Imao je 86 godina. Iza njega su ostali filmovi, televizija, knjige, pisma, braća koja su zajedno s njim promijenila filmsku komediju i nekoliko poteza crne boje koji su odavno prestali pripadati samo jednom licu. Bugs Bunny posudio ih je na nekoliko sekundi, a devet godina poslije njegove smrti Sclavi ih je ponovno nacrtao i više ih nije skinuo.

Foto: Groucho Marx 1969. godine — filmska maska odavno mu više nije bila potrebna. Izvor: Bernard Gotfryd / Library of Congress

Možda je upravo u tome najbolji geg cijele priče. Netko tko je proveo život ne priznajući autoritet na kraju nije priznao ni jednu od najčvršćih granica koje imamo. Nije ostao ondje gdje biografije obično završavaju.

Drugog listopada 1890. rodio se Julius Henry Marx.

Gotovo stoljeće poslije svijet je još jednom dobio Groucha.

Naravno da jest. Bilo je nemoguće zanemariti ambis koji je ostao njegovim odlaskom.