Krenimo od sadašnjosti i prašnjavih ulica Los Roblesa. Od granice na kojoj se miješaju jezici, zakoni i ljudi, dok negdje među njima otkucava bomba za koju gotovo nitko još ne zna da postoji. Orson Welles pustit će je da otkucava kroz jedan od najslavnijih dugih uvodnih kadrova u povijesti filma, a zatim će u taj prljavi, znojni svijet ‘Dodira zla’ (‘Touch of Evil’) poslati čovjeka kojega je Hollywood najmanje navikao gledati ovako.

Foto: Orson Welles, Mort Mills i Charlton Heston na snimanju ‘Dodira zla’ (‘Touch of Evil’). Izvor: Universal Pictures / BFI.

Bio je to dobar izbor jer je Charlton Heston mogao pripadati svakom od vremena. A što je najbolje, i pripadao je.

Ali prije nego što ga pošaljemo kroz njih, upoznajmo malo bolje tog čovjeka za sva vremena.

Prije nego što je postao Charlton Heston

Rodio se 4. listopada 1923., a ime pod kojim će ga upoznati svijet spojilo je Charlton iz majčine obitelji s prezimenom očuha Chestera Hestona. Northwestern, ratne godine u zračnim snagama kopnene vojske, kazalište, Broadway i televizija slijedili su prije nego što ga je primijetio producent Hal B. Wallis. Hollywood još nije mogao znati što će s njim. Za početak je bilo dovoljno staviti ga pred kameru.

Foto: Charlton Heston kao Danny Haley u ‘Mračnom gradu’ (‘Dark City’) (1950.). Izvor: Paramount Pictures.

Godine 1950. na špici ‘Mračnog grada’ (‘Dark City’) pojavile su se riječi koje će vrlo brzo početi zvučati gotovo komično: ‘Introducing Charlton Heston.’

Jer Hollywood još nije znao što je upravo predstavio.

Danny Haley još nema tuniku, mač, konja, kamene ploče niti ostatke neke propale civilizacije iza sebe. On je cinični ratni veteran i sitni prevarant koji s partnerima vodi ilegalnu kladionicu i namješta partiju pokera pogrešnom čovjeku. William Dieterle još ga nije pretvorio u spomenik. Nekoliko filmova — ili stoljeća — kasnije, Hollywood će učiniti upravo to.

Za sada ga je smjestio u crno-bijeli mrak među ljude koji griješe, varaju, boje se i pokušavaju preživjeti posljedice vlastitih odluka. I upravo zato vrijedi pogledati tog ranog Hestona. Lice je već tu, glas također, kao i visina i ramena zbog kojih će uskoro izgledati kao da su povijesni spektakli izmišljeni samo da bi ih netko mogao ispuniti. Nedostaje jedino monumentalnost. Prije nego što će na platnu početi nositi sudbine naroda i civilizacija, nosio je posljedice jedne namještene partije karata.

Hollywood u početku još nije znao kamo ga smjestiti. Još veći problem nastat će kada shvati da ga može smjestiti svugdje.

Pronašao je univerzalni kalup.

Foto: Charlton Heston kao Brad Braden i Betty Hutton kao Holly u ‘Najvećoj predstavi na svijetu’ (‘The Greatest Show on Earth’). Izvor: Paramount Pictures.

Prvi je možda Cecil B. DeMille shvatio koliko Heston može podnijeti. U ‘Najvećoj predstavi na svijetu’ (‘The Greatest Show on Earth’) još nije čovjek kojem će Hollywood povjeravati povijest, ali više nije ni lice koje treba predstaviti publici. Kao Brad Braden, upravitelj cirkusa koji pokušava držati na okupu golemi Ringling Bros. and Barnum & Bailey, našao se usred spektakla u kojem je gotovo sve bilo važnije od pojedinca.

Gotovo sve.

Jer upravo u ‘Najvećoj predstavi na svijetu’ počela je nicati jedna od najvećih filmskih zvijezda. DeMille mu još nije dao ploče s Deset zapovijedi. Najprije mu je dao cirkus da vidi može li ga nositi.

Tada vremensku jedinicu godina mijenjamo u stoljeća.

Isti čovjek, drugo vrijeme

Ponekad čak nije trebalo mijenjati čovjeka. Bilo je dovoljno promijeniti vrijeme.

Steve Leech iz ‘Velike zemlje’ (‘The Big Country’) i Amos Dundee iz ‘Bojnika Dundeeja’ (‘Major Dundee’) kao da su isti čovjek premješten iz jednog vremena u drugo. Obojica su tvrdi, ponosni ljudi kojima odanost nije osjećaj nego obveza, a uzmak nešto što se teško razlikuje od poraza. Samo je Leech čovjek koji služi autoritetu, dok je Dundee postao autoritet.

Foto: Charlton Heston kao Steve Leech i Gregory Peck kao James McKay u ‘Velikoj zemlji’ (‘The Big Country’). Izvor: United Artists.

William Wyler dobro je znao što ima u Leechu. Nasuprot Gregoryju Pecku i njegovu Jimu McKayu postavio je čovjeka koji gotovo sve što McKay odbija dokazivati riječima pokušava dokazati snagom. Njihova tučnjava u zoru zato je važnija od običnog odmjeravanja mišića. Dvojica muškaraca tuku se bez publike kojoj bi išta morali dokazati, a kada završe, pitanje pobjednika gotovo je nevažno.

Kao da je isti čovjek nekoliko godina poslije dobio drugo vrijeme i viši čin.

Kod Dundeeja se pritom nešto od te odanosti prelilo i izvan kadra. Heston je toliko vjerovao u Peckinpahov film da je studiju vratio čitav svoj honorar kako bi podržao redatelja u borbi za scene koje su obojica smatrala važnima. Zvijezda koja je već mogla štititi sebe odlučila je zaštititi film. A onda Franklin J. Schaffner uzima tu istu pojavu i prenosi je u srednji vijek. Skida mu revolver, daje mač, umjesto američke granice postavlja feudalni svijet ‘The War Lord’ i od Hestona pravi Chrysagona.

Foto: Rosemary Forsyth, Charlton Heston i Richard Boone kao Bronwyn, Chrysagon i Bors u ‘The War Lord’ (1965.). Izvor: Universal Pictures.

I gle čuda — sve funkcionira.

Možda zato što Heston nikada nije izgledao kao čovjek koji je slučajno zalutao u povijest. Povijest je izgledala kao da je čekala njega. A Schaffner neće pogriješiti ni kada ga nekoliko godina poslije baci u daleku budućnost, koja će ga posljedično baciti u još dalju prošlost.

Kada kalup postane spomenik

DeMille je već jednom provjerio može li Heston držati na ramenima spektakl. U ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) dao mu je mnogo veći teret. Cirkus je zamijenio Egiptom, upravitelja cirkusa Mojsijem, a čovjeku koji je nekoliko godina ranije pokušavao održati predstavu na okupu sada je povjerio narod, more i kamene ploče.

Foto: Charlton Heston kao Mojsije i Yul Brynner kao Ramzes u ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’). Izvor: Paramount Pictures.

Ali ni ovdje još nije morao sve nositi sam. Mojsije jest središnja figura i Heston je znatno važniji nego u ‘Velikoj zemlji’, ali DeMille je oko njega imao Yula Brynnera kao Ramzesa, Anne Baxter kao Nefretiri i čitav niz likova na kojima je mogao rasporediti težinu svog spektakla.

‘Ben-Hur’ je nešto drugo.

U ‘Velikoj zemlji’ Heston je gutao prašinu. U ‘Ben-Huru’ Wyler mu je samo godinu dana poslije pružio priliku da je naplati s kamatama.

Judah Ben-Hur počinje kao čovjek kojem pripada gotovo sve, a zatim mu Messala oduzima dom, obitelj, položaj i slobodu. Stephen Boyd zato nije samo protivnik kojega treba pobijediti u areni. On je lice svega što je Ben-Huru oduzeto, pa utrka bojnih kola dolazi tek kao konačni obračun dvojice ljudi čije je prijateljstvo odavno pretvoreno u mržnju.

Foto: Charlton Heston kao Judah Ben-Hur i Stephen Boyd kao Messala u ‘Ben-Huru’ (1959.). Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer.

Što je Wyler, na neki način, već iskušao prethodnim filmom. U ‘Velikoj zemlji’ sukob s McKayem odvodi daleko od tuđih očiju i dvojicu muškaraca ostavlja same u prašini. U ‘Ben-Huru’ radi upravo suprotno: osobni sukob iznosi pred desetke tisuća ljudi i pretvara ga u spektakl.

Samo što ovaj put Heston više nije jedan od stupova koji ga nose. On je onaj središnji.

Možda je tu Hollywood napokon shvatio što je zapravo imao pred sobom. Nije trebalo tražiti vrijeme dovoljno veliko za Charltona Hestona.

Trebalo je sačekati da Charlton Heston postane dovoljno velik za svako vrijeme.

Natrag u sadašnjost

I tako se možemo vratiti onamo odakle smo krenuli. U prljavštinu, znoj i moralnu trulež ‘Dodira zla’, među ljude kojima ne trebaju mačevi, bojna kola ni kamene ploče da bi jedni drugima zagorčali život. Hestonov Mike Vargas sada izgleda još neobičnije upravo zato što smo vidjeli koliko mu prirodno pristaju neka druga stoljeća.

A možda ‘Dodira zla’ bez njega u obliku u kojem ga danas poznajemo ne bi ni bilo. Kada je Universal Hestonu ponudio film i spomenuo da će u njemu glumiti Orson Welles, Heston je razumio da će ga Welles i režirati. Kada je shvatio da neće, nije odustao od ideje nego je inzistirao da mu studio ponudi redateljsku stolicu. Čovjek kojega je Hollywood slao kroz stoljeća tako je pomogao da se iza kamere vrati čovjek koji je već odavno dokazao što s njom može napraviti.

Foto: Janet Leigh kao Susan i Charlton Heston kao Mike Vargas u ‘Dodiru zla’ (‘Touch of Evil’) (1958.). Izvor: Universal Pictures.

Welles mu je uzvratio tako što mu nije dao još jednog Hestona. Od bijelog američkog tužitelja iz predloška napravio je Meksikanca Miguela ‘Mikea’ Vargasa, policajca za narkotike koji sa svojom američkom suprugom Susan, koju glumi Janet Leigh, ulazi u svijet Hanka Quinlana. A nasuprot uspravnom, gotovo neprirodno čvrstom Hestonu postavio je samoga sebe: golemog, zapuštenog, znojnog policajca koji zakon više ne provodi nego ga prilagođava vlastitom uvjerenju da zna tko je kriv.

Tu Hestonova monumentalnost prvi put radi na potpuno drukčiji način. Welles je ne pokušava povećati, nego je koristi kao kontrast vlastitoj raspadnutoj pojavi. Vargas i Quinlan kao da pripadaju različitim moralnim i fizičkim svjetovima, a ipak ih ista istraga tjera sve bliže jedan drugome. Jedan još vjeruje da dokaz mora prethoditi krivnji; drugi je toliko dugo bio zakon da više ne vidi razliku između svoje sumnje i dokaza.

Možda zato Heston nikada nije bio potrebniji Wellesu upravo onda kada najmanje izgleda kao Mojsije, Ben-Hur ili čovjek iz nekog drugog stoljeća. U svijetu u kojem se gotovo sve raspada trebalo mu je nešto što izgleda kao da se ne može saviti.

Prošlost smo iscrpili. Sadašnjost smo pronašli ondje gdje smo je ostavili. Preostala je samo budućnost. Čini se da je Heston u međuvremenu savršeno ovladao urarstvom. Kazaljke je pomicao s takvom lakoćom da godine odavno više nisu bile dovoljna mjerna jedinica. Stoljeća su mu bolje pristajala.

Sada ih je trebalo samo početi okretati u suprotnom smjeru.

Napokon ste to stvarno učinili. Manijaci! Digli ste ga u zrak! Prokleti bili! Prokleti bili svi do pakla!

Franklin J. Schaffner već je znao da Heston funkcionira u srednjem vijeku. U ‘The War Lord’ oduzeo mu je revolver i dao mač. Tri godine poslije napravio je suprotno: oduzeo mu je prošlost i gotovo svako oružje. Čovjeku kojem je čak i Mojsijev štap znao izgledati kao oružje ostavio je samo njega samoga i poslao ga toliko daleko naprijed da se stoljeća više nisu brojila nego preskakala.

Foto: Ostaci Kipa slobode otkrivaju Tayloru što je nekada bio ‘Planet majmuna’ (‘Planet of the Apes’) (1968.). Izvor: 20th Century Fox.

U ‘Planetu majmuna’ (‘Planet of the Apes’) George Taylor napušta Zemlju s vrlo malo vjere u ljude koje je na njoj ostavio. Astronaut koji je pobjegao od vlastite civilizacije budi se u svijetu u kojem su ljudi nijeme životinje, a majmuni gospodari. Taylor gotovo da dobiva potvrdu svega što je o čovjeku mislio prije nego što je krenuo na put.

Promijenili smo civilizaciju, gospodare i nekoliko tisuća godina, a Heston je još uvijek ondje gdje treba biti.

Sve do plaže.

Tamo Schaffner više ne pomiče kazaljke. Zaustavlja ih pred ostatkom Kipa slobode i dopušta Tayloru da napokon shvati ono što gledatelj shvaća zajedno s njim. Nije pronašao drugi svijet. Nije pobjegao od čovjeka. Stigao je do kraja njegova svijeta.

Schaffner ga je poslao u budućnost samo da bi mu pokazao što je od prošlosti ostalo.

Budućnost ga je vratila u prošlost.

‘The Omega Man’ tri godine poslije više mu neće priuštiti ni majmune s kojima bi se mogao svađati. Film Borisa Sagala druga je ekranizacija romana ‘Ja sam legenda’ (‘I Am Legend’) Richarda Mathesona iz 1954., nakon ‘Posljednjeg čovjeka na svijetu’ (‘The Last Man on Earth’) s Vincentom Priceom iz 1964. Mathesonov posljednji čovjek mijenjat će lice i poslije Hestona, najpoznatije u ‘Ja sam legenda’ iz 2007. s Willom Smithom, ali upravo je Hestonov Robert Neville dobio gotovo savršeno mjesto u našoj priči.

Taylor je otišao u budućnost i ondje pronašao ostatke vlastite civilizacije. Neville više nema što tražiti. On već živi među njima.

Danju luta gotovo praznim Los Angelesom, vozi njegovim ulicama, ulazi u napuštene trgovine i ponaša se kao vlasnik grada koji mu više ničemu ne služi. Noću se povlači pred Obitelj (The Family), ljudima izmijenjenima posljedicama biološkog rata koji su odbacili tehnologiju i svijet kojem je Neville pripadao. Heston je ponovno zaglavljen između dvaju vremena: preživio je staro, ali ne pripada onome koje dolazi poslije njega.

Foto: Charlton Heston kao Robert Neville na praznim ulicama Los Angelesa u ‘The Omega Man’ (1971.). Izvor: Warner Bros. Pictures.

Nekada smo mu davali mač, bojna kola ili kamene ploče da ga smjestimo u prošlost. Sada su dovoljni prazna ulica i čovjek koji je ostao na njoj.

A budućnost još nije završila s njim.

U ‘Zelenom Soylentu’ (‘Soylent Green’) Richarda Fleischera situacija je gotovo obrnuta. U ‘The Omega Man’ ljudi gotovo da više nema. Ovdje ih ima previše. New York 2022. guši se u prenapučenosti, nestašici hrane i svijetu koji je potrošio gotovo sve što mu je nekada izgledalo neiscrpno. Detektiv Robert Thorn ne luta ostacima civilizacije. On živi usred njezina sporog umiranja.

Kao i Taylor i Neville prije njega, ni Thorn neće dočekati kraj filma bez posljednjeg, neugodnog otkrića o svijetu u kojem živi. Samo što ovdje čovječanstvo nije nestalo niti ga je zamijenila neka druga vrsta. Još je tu. I upravo je u tome problem.

Foto: Charlton Heston kao Robert Thorn i Edward G. Robinson kao Sol Roth u ‘Zelenom Soylentu’ (‘Soylent Green’) (1973.). Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer.

Prije konačne spoznaje dolazi prizor smrti Sola Rotha. Edward G. Robinson, u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi, gleda slike šuma, životinja, mora i svijeta kakav je nekada postojao, dok Thorn prvi put zapravo vidi ono što je čovječanstvo izgubilo. Heston, koji je toliko puta publici donosio slike civilizacija prošlosti, sada stoji pred slikama svijeta koji je budućnost pretvorila u uspomenu.

A onda mu ostaje još samo prenijeti ono što je saznao.

Nekada je prenosio njihove mitove. Sada prenosi njihove posljedice.

Ne bi zato bilo pretjerano reći da je Charlton Heston bio neka vrsta filmskog Hermesa, samo što njegove granice nisu razdvajale bogove i ljude, nego stoljeća. Prelazio ih je s lakoćom, noseći iz prošlosti njezine mitove, a iz budućnosti njezina upozorenja.

Od prašnjavih ulica sadašnjosti krenuli smo unatrag, zatim okrenuli kazaljke i otišli toliko daleko naprijed da smo ponovno pronašli prošlost. Kroz sva ta stoljeća mijenjali su se svjetovi, civilizacije, kostimi i oružja, a jedan je čovjek ostajao isti.

Čovjek za sva vremena.

Naravno, nemoguće je napisati tekst o Charltonu Hestonu bez ‘Ben-Hura’. A gotovo je jednako nemoguće zamisliti ‘Ben-Hur’ bez Miklósa Rózse.

Video: Miklós Rózsa — ‘Ben-Hur Suite’, Bavarski radijski simfonijski orkestar pod ravnanjem Sir Simona Rattlea.