Gotovo tri sata suđenja nacističkim sucima. Gotovo tri sata odraslih ljudi koji se ponašaju kao Tom i Jerry. Kraj čovječanstva koji se uglavnom događa izvan kadra. Međurasni brak stavljen pred američki obiteljski stol. Talijansko selo koje pred njemačkom vojskom skriva milijun boca vina. Stanley Kramer sve je to mogao ponuditi Hollywoodu, okupiti najveće glumce svoga vremena i očekivati da će publika doći. I nije pogriješio. Nikada.

Foto: Stanley Kramer na snimanju filma ‘Bless the Beasts and Children’, 1971. Izvor: Archive Photos/Getty Images.

Danas, 29. rujna, na 113. godišnjicu njegova rođenja, ti filmovi djeluju poput relikta nekog vremena koje izgleda toliko strano kao da se nikad nije zbilo, ne samo zbog onoga o čemu govore nego još i više zbog trajanja i gotovo bezobraznog uvjerenja da će publika ostati sjediti kad joj se ima što reći.

Antiamerički western

Kramer nije morao režirati da bi počeo stvarati nevolje. Kao producent već je birao filmove koji nisu izgledali kao najsigurniji način poslovanja u Hollywoodu, a ‘Točno u podne’ (‘High Noon’) možda najbolje najavljuje ono što će poslije postati.

Foto: Otto Kruger, Thomas Mitchell, Gary Cooper, neidentificirani član filmske ekipe, Grace Kelly i Lon Chaney Jr. tijekom stanke na snimanju filma ‘Točno u podne’ (‘High Noon’) gledaju prvu utakmicu World Seriesa između New York Yankeesa i New York Giantsa, 4. listopada 1951. Izvor: AP Photo/Charles Handel.

Western Freda Zinnemanna nastajao je dok je njegov scenarist Carl Foreman bio pod udarom HUAC-a. Will Kane čeka vlak kojim dolazi čovjek koji ga želi ubiti, a vrijeme koje mu je ostalo pokušava iskoristiti kako bi pronašao nekoga tko će stati uz njega. Ljudi koji su ga do jučer trebali, poštovali i poznavali pronalaze razlog zašto danas imaju pametnijeg posla, pa kada vlak napokon stigne, Kane je praktički sam.

John Wayne film je prezirao. Godinama poslije nazvao ga je najviše neameričkim filmom koji je ikada vidio, zamjerajući upravo ono zbog čega je ostao toliko snažan: Gary Cooper glumi čovjeka koji traži pomoć zajednice, od nje je ne dobije, a nakon svega baca značku u prašinu. Ironija je gotovo savršena jer je Cooper za tu ulogu dobio Oscara, nije bio na dodjeli, a nagradu je u njegovo ime preuzeo upravo John Wayne.

Kramer još nije sjedio u redateljskoj stolici, ali već je sudjelovao u filmu zbog kojega su se ljudi svađali oko toga što Amerika jest i što bi trebala biti. Kasnije će samo povećavati uloge.

Čekajući kraj svijeta

‘Na obali’ (‘On the Beach’) svijet je u kojem je praktički sve već završilo prije nego što film počne. Nuklearni rat odradio je svoje, radioaktivni oblak polako se približava Australiji, a nema neprijatelja kojega treba pobijediti ni junaka koji u posljednjoj minuti može pronaći rješenje. Ostaje samo čekanje.

Foto: Gregory Peck i Ava Gardner u filmu ‘Na obali’ (‘On the Beach’). Izvor: United Artists.

Kraj čovječanstva uglavnom ostaje izvan kadra. Ljudi se zaljubljuju, piju i utrkuju automobilima kao da budućnost još postoji, sve dok naposljetku ne ostanu prazne ulice. Najveća katastrofa u ljudskoj povijesti dolazi gotovo bez spektakla, a Kramer vjeruje da je upravo to dovoljno.

I sudnica postaje spektakl

Sa ‘Suđenjem u Nürnbergu’ (‘Judgment at Nuremberg’) spektakl je vratio tamo gdje ga se najmanje očekivalo — u sudnicu. Bio je to spektakl glumačkih bravura čitave plejade velikih glumaca, u kojem izrazi lica, način na koji izgovaraju riječi i najmanja gesta zamjenjuju blještavilo i buku. Film traje gotovo tri sata, velik dio vremena ljudi sjede, ustaju, svjedoče, slušaju i govore, a Kramer ih zatvara u sudnicu i ništa mu više ne treba.

Foto: Maximilian Schell kao odvjetnik Hans Rolfe tijekom ispitivanja Rudolpha Petersena (Montgomery Clift) u filmu ‘Suđenje u Nürnbergu’ (‘Judgment at Nuremberg’). Izvor: Roxlom Films / United Artists.

Montgomery Clift pokušava odgovoriti na pitanja koja su za njega mnogo teža nego za čovjeka koji ih postavlja, Judy Garland iza jednostavnog svjedočenja postupno otvara cijeli život poniženja, Burt Lancaster gotovo nepomično sjedi čekajući trenutak kada više neće moći šutjeti, a Spencer Tracy mora pronaći presudu u svijetu u kojem pravna krivnja i ljudska odgovornost nisu uvijek ista stvar. Kamera ne treba tražiti ništa veće od njih.

Krameru su često zamjerali da previše jasno govori što misli, ponekad s razlogom. Ovdje ozbiljnost daje filmu veličinu jer ga ne zanima samo tko je kriv, nego koliko je malih pristajanja potrebno da zločin postane sustav i koliko puta čovjek može reći da je samo radio svoj posao prije nego što ta obrana prestane značiti išta. Za takav film nije mu trebala bitka; bila mu je dovoljna stolica za svjedoke.

Tom i Jerry s pravim ljudima

A onda čovjek koji je upravo sudio Njemačkoj napravi ‘Ludi, ludi, ludi, ludi svijet’ (‘It’s a Mad, Mad, Mad, Mad World’).

Možda nijedan film bez ijednog animiranog kadra nije tako potpuno prigrlio logiku crtanog filma. Ludi, ludi, ludi, ludi svijet jest ludilo Toma i Jerryja odvrnuto do maksimuma, samo što Kramer umjesto nacrtanih tijela koja se nakon eksplozije ponovno sastave baca prave ljude niz stepenice, kroz zidove, s vatrogasnih ljestava i u gotovo nemoguće automobilske potjere. Fizika postoji samo dok mu je potrebna za sljedeći geg, dostojanstvo nestaje već nakon nekoliko minuta, a među svim tim odraslim ljudima ostaje nešto potpuno dječje: ugledali su novac i istoga trenutka zaboravili sve što su do tada tvrdili da jesu.

Foto: Potraga za novcem završava potpunim kaosom na vatrogasnim ljestvama u filmu ‘Ludi, ludi, ludi, ludi svijet’ (‘It’s a Mad, Mad, Mad, Mad World’). Izvor: Stanley Kramer Productions / United Artists.

Okupio je toliko američkih komičara da neka velika imena jedva trebaju išta napraviti. Buster Keaton može se samo pojaviti, Jerry Lewis napraviti jedan geg, a Three Stoogesima dovoljno je da stoje potpuno mirno. Čitava povijest jedne vrste američke komedije kao da je utrpana u isti film, a zatim puštena da se međusobno porazbija zbog novca zakopanog pod velikim W.

Usred svega toga stoji Spencer Tracy, već bolestan, ali na ekranu djeluje kao čovjek koji se sjajno zabavlja. Njegov kapetan Culpeper dugo je jedini odrasli čovjek u svijetu koji se pretvorio u crtani film, promatra ljude koji lažu, varaju, sudaraju se i gotovo ginu zbog novca i čini se da barem on razumije koliko je sve to besmisleno. A onda redatelj uzme i njega. Culpeper sazna gdje je novac i više nije promatrač; Tom i Jerry progutali su i posljednjeg čovjeka koji je mislio da pripada nekom ozbiljnijem filmu.

Zato je završnica u bolnici toliko dobra. Nakon automobila, aviona, benzinskih postaja, ljestava, padova i lomova svi leže polomljeni i zavijeni, Ethel Merman ulazi, počinje ih vrijeđati, posklizne se i padne, a Tracy prasne u smijeh. Teško je u tom trenutku razlučiti smije li se Culpeper ili Spencer Tracy.

Četiri godine i poker aseva za posljednju partiju Spencera Tracyja

Kramer i Tracy već su dobro poznavali jedan drugoga. Zajedno su snimili ‘Naslijedi vjetar’ (‘Inherit the Wind’) i Suđenje u Nürnbergu, a nakon toga Tracyjeva se filmska karijera praktički privodila kraju uz istog redatelja. Između Ludog svijeta i ‘Pogodi tko dolazi na večeru’ (‘Guess Who’s Coming to Dinner’) prošle su samo četiri godine, ali na Tracyju izgledaju kao mnogo više.

Foto: Spencer Tracy kao Matt Drayton i Katharine Hepburn kao Christina Drayton u filmu ‘Pogodi tko dolazi na večeru’ (‘Guess Who’s Coming to Dinner’). Izvor: Columbia Pictures.

U prvom je već bolestan, ali još gledamo čovjeka koji se može prepustiti nezaustavljivom smijehu; u drugom se fizička krhkost više ne može sakriti. Kramer upravo njemu daje čovjeka koji se smatra liberalnim sve dok mu vlastita uvjerenja ne pokucaju na vrata.

Veliko društveno pitanje ponovno ne ostavlja negdje vani, među političarima, zakonima i novinskim naslovima, nego ga donosi kući i postavlja za stol. Lako je zastupati načelo dok se ono odnosi na nekoga drugoga; sada ga treba obraniti kada se tiče vlastitog djeteta.

Film nastaje 1967., iste godine kada je američki Vrhovni sud odlukom u slučaju Loving protiv Virginije uklonio preostale državne zabrane međurasnih brakova. Tema kojom se bavio nije bila ostatak neke davne Amerike nego dio Amerike u kojoj je snimao film.

Za Tracyja više nije bilo sljedećeg. Umro je samo 17 dana nakon završetka snimanja, zbog čega njegov završni govor danas ima nešto što Kramer nije mogao režirati. Može postaviti kameru i pustiti Tracyja da govori o ljubavi koja preživi godine, ali ne može iz kadra ukloniti čovjeka kojemu je ostalo vrlo malo vremena. Katharine Hepburn ga sluša, Tracy govori, a film na nekoliko minuta prestaje biti samo film.

Kad od milijun boca pronađeš samo onu koja ti je poklonjena

Dvije godine poslije ponovno napravi veliki film, samo što ovaj put njegova velika tema stane u bocu vina. ‘Tajna Santa Vittorije’ (‘The Secret of Santa Vittoria’) počiva na ideji koju bi bilo vrlo lako pretvoriti u farsu: stanovnici talijanskog mjesta pokušavaju pred njemačkom vojskom sakriti milijun boca vina.

Foto: Hardy Krüger kao kapetan Sepp von Prum u filmu ‘Tajna Santa Vittorije’ (‘The Secret of Santa Vittoria’). Izvor: Stanley Kramer Productions / United Artists.

Ali vino ovdje nije samo vino. Bombolini je pijanac, lakrdijaš i čovjek kojemu nitko razuman na početku ne bi povjerio herojsku ulogu, a upravo zato Kramer mu je daje. Anthony Quinn ne mora od njega napraviti nekoga drugoga da bi Bombolini postao hrabar; ostaje bučan, nespretan i pomalo smiješan, samo se odjednom pojavi nešto zbog čega vrijedi biti ozbiljan.

Kada Nijemci dođu po vino, cijelo mjesto mora odlučiti postoji li nešto što im jednostavno neće predati. Milijun boca postaje imovina, tradicija, ponos i komadić dostojanstva koji okupator ne može dobiti samo zato što ima oružje. Nasuprot Bomboliniju ne stoji čudovište. Kapetan von Prum dovoljno je inteligentan da zna kako selo nešto skriva i dovoljno civiliziran da cijela stvar postane zanimljivija od jednostavne priče o dobrim Talijanima i zlim Nijemcima. Između njih dvojice vodi se gotovo čudan dvoboj u kojem svi znaju što se događa, ali dokaz je nešto sasvim drugo.

Nakon Nürnberga, nuklearnog kraja svijeta i rasne Amerike, ponovno je pronašao način da govori o otporu. Ovaj put trebali su mu talijansko selo i milijun boca vina.

Svaki film svojim glasom

Stanley Kramer mogao je biti suptilan i mogao je biti ekstravagantan, ali jedno i drugo radio je s razlogom. U Na obali kraj čovječanstva ostavlja gotovo izvan kadra jer je čekanje strašnije od eksplozije. U Suđenju u Nürnbergu zatvara ljude u sudnicu jer su mu riječi dovoljne, a kada u Ludom svijetu poželi govoriti o pohlepi, odbacuje sve kočnice i pretvara stvarne ljude u likove iz crtanog filma. Nije mu svaki film trebao govoriti istom glasnoćom.

Ponekad je njegova potreba da nešto kaže ipak bila toliko snažna da je znao podvući rečenicu nakon što smo je već pročitali i publici objasniti ono što je možda već razumjela. Ali čak je i pretjerivanje kod njega imalo svrhu. Nije radio velike filmove samo zato da bi bili veliki; razmjer je birao prema onome što je njima želio napraviti.

Možda upravo zato njegovi filmovi danas djeluju toliko neobično. Ne zato što više nitko ne snima o rasizmu, ratu, fašizmu, pohlepi ili kraju svijeta, nego zato što je nestalo nešto drugo: uvjerenje da ozbiljna tema sama po sebi može biti veliki događaj za široku publiku. Da sudnica može biti spektakl, razgovor akcija, najveća zvijezda dobiti nekoliko minuta jer je film veći od nje, komedija trajati gotovo tri sata samo zato što još nije završila sa svojim ludilom, kraj svijeta ostati izvan kadra, a milijun boca vina biti dovoljan razlog za epski film.

Kramer je mogao biti tih i mogao je biti golem, ali radio je to s možda najvažnijim uvjerenjem koje je Hollywood u međuvremenu izgubio: da će publika doći ako joj imaš što pokazati.