Dobar glas daleko se čuje: Priča o Jamesu Earlu Jonesu

Glas koji se nije mogao zaboraviti

Postoje glumci koje pamtimo po licu, drugi po pokretu, a James Earl Jones pripadao je rijetkima koje je bilo dovoljno samo čuti. Na drugu obljetnicu njegove smrti teško je pronaći bolji dokaz koliko jedan glas može postati dio filmske povijesti. Dubok, precizan i gotovo fizički opipljiv, Jonesov bariton mogao je u jednom filmu izazivati strah, u drugome utjeloviti očinski autoritet, a u trećem potpuno mirno dati do znanja tko je najpametniji čovjek u prostoriji.

Paradoks je, naravno, u tome što je čovjek s jednim od najprepoznatljivijih glasova u povijesti filma kao dijete teško mucao i neko vrijeme gotovo uopće nije govorio. Poezija i javno čitanje pomogli su mu da pronađe put prema govoru, a zatim i prema pozornici. Prije nego što ga je Hollywood pretvorio u instituciju, Jones je već bio veliki kazališni glumac. Filmski debi ostvario je u Kubrickovu filmu 'Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu' ('Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb'), a za 'Veliku bijelu nadu' ('The Great White Hope') dobio je nominaciju za Oscara za glavnu ulogu.

Foto: James Earl Jones, glumac čiji je glas obilježio povijest filma. Izvor: Wikimedia Commons

Ali filmska besmrtnost stigla je nekoliko godina poslije — i to u ulozi u kojoj mu se lice uopće nije vidjelo.

Darth Vader: čovjek iza maske

Kada se Darth Vader pojavi u 'Ratovima zvijezda: Nova nada' ('Star Wars: A New Hope'), fizičku prijetnju stvara golemi David Prowse u crnom oklopu. No trenutka kada progovori, lik postaje nešto sasvim drugo. Taj glas pripada Jamesu Earlu Jonesu.

Jones nije pokušavao Vaderu dati klasičnu glumačku emocionalnost. Upravo suprotno: svjesno je ograničavao intonaciju i pokušavao iz glasa odstraniti što više ljudskosti. Rezultat je bio zastrašujući. Vader gotovo nikada ne mora vikati. Njegov glas ne traži autoritet — on ga podrazumijeva. Rečenice su odmjerene, spore, hladne i izgovorene kao da konačni ishod svake situacije već unaprijed zna samo on.

Jones je toliko skromno gledao na vlastiti doprinos da nije želio biti potpisan u prva dva filma, smatrajući da priznanje prije svega pripada Prowseu, čovjeku koji je Vadera fizički stvorio pred kamerom. Tek je do vremena 'Povratka Jedija' ('Return of the Jedi') njegovo ime postalo nerazdvojivo povezano s likom.

A između toga dogodio se 'Imperij uzvraća udarac' ('The Empire Strikes Back'), film u kojem Vader više nije samo strašni negativac iz prvog nastavka. Jonesov glas ovdje dobiva još jednu dimenziju. I dalje je hladan i prijeteći, ali ispod te mehaničke površine počinje se osjećati nešto osobno. Upravo zbog toga završno otkrivanje odnosa između Vadera i Lukea Skywalkera ima toliku snagu. Maska se ne mijenja, tijelo se gotovo ne mijenja — mijenja se samo ono što publika sada čuje u glasu.

Foto: Darth Vader u filmu 'Imperij uzvraća udarac' ('The Empire Strikes Back', 1980). Izvor: StarWars.com / Lucasfilm.

Darth Vader postao je jedan od najpoznatijih negativaca u povijesti filma zahvaljujući spoju kostima, Prowseove fizičke izvedbe i Jonesova glasa. Ali bez Jonesa teško je zamisliti da bi Vader stekao gotovo mitsku veličinu koju ima danas.

Ne treba zaboraviti ni televiziju. U miniseriji 'Korijeni: Sljedeće generacije' ('Roots: The Next Generations', 1979), nastavku iznimno uspješnih 'Korijena', Jones je utjelovio samog Alexa Haleyja, pisca Korijena,u zrelim godinama. Bila je to uloga posve suprotna Darthu Vaderu: bez maske, bez efekata i bez mogućnosti da se osloni samo na snagu glasa. Jonesov Haley novinar je i pisac koji preko razgovora s ljudima poput Malcolma X-a i Georgea Lincolna Rockwella postupno dolazi do vlastite velike teme — potrage za obiteljskim korijenima. Upravo u toj mirnijoj, ljudskijoj ulozi dobro se vidi koliko je Jones bio više od čuvenog baritona: znao je autoritet graditi i pogledom, šutnjom i jednostavnom prisutnošću pred kamerom.

Thulsa Doom: kada je glas dobio lice

Foto: James Earl Jones kao Thulsa Doom u filmu 'Conan Barbarin' ('Conan the Barbarian', 1982). Izvor: Cap That / kadar iz filma.

Pet godina nakon prvih 'Ratova zvijezda' Jones je dobio priliku učiniti nešto možda još zanimljivije. U 'Conanu Barbarinu' ('Conan the Barbarian') Johna Miliusa više nije skriven iza drugog glumca i maske. Kao Thulsa Doom stoji pred kamerom i pokazuje da prijetnja nikada nije bila samo u njegovu glasu.

Nasuprot monumentalnoj fizičkoj pojavi Arnolda Schwarzeneggera stoji Jones koji se gotovo uopće ne mora fizički nametati. Thulsa Doom ne pobjeđuje snagom mišića. Njegovo je oružje sposobnost da uvjeri druge ljude da učine ono što želi. On je ratnik koji je shvatio da ljudska volja može biti snažnija od čelika i vođa kulta kojem sljedbenici ne služe zato što ih stalno prisiljava, nego zato što su mu se potpuno predali.

U osnovi gotovo smiješna frizura kakvu Doom nosi na nekom bi drugom glumcu lako mogla prizoru dati neželjenu dozu komike. Kod Jonesa ona ne ubija ni trunku jezovitosti. Njegovo lice, pogled i glas toliko uvjerljivo nose lik da ono što bi moglo djelovati groteskno postaje dio njegove zastrašujuće pojave. Jones ne pokušava nadjačati kostim ni fizičku ekscentričnost lika — jednostavno ih podredi sebi.

Upravo tu radi nešto suprotno Vaderu. Vaderov glas kao da pokušava sakriti čovjeka unutar stroja, dok Thulsa Doom koristi potpuno ljudsku toplinu glasa kako bi ljude privukao k sebi. Govori smireno, gotovo nježno, i upravo je zato toliko uznemirujući. Kada demonstrira Conanu koliko potpunu kontrolu ima nad svojim sljedbenicima, nije potrebno nikakvo veliko objašnjenje njegove moći. Dovoljna je riječ.

Schwarzenegger u filmu predstavlja tijelo, mač i elementarnu fizičku snagu. Jones predstavlja nešto opasnije — ideju. Njihov sukob zato nije samo klasična priča o junaku i negativcu, nego i sukob dvaju poimanja moći. Conan vjeruje u čelik, Doom u kontrolu nad čovjekom.

Ništa manje važan nije ni score Basila Poledourisa. Tema 'Riders of Doom' dodaje završni dodir snazi prizora u kojima se pojavljuju Doom i njegovi sljedbenici: snažna, ritualna i neumoljiva, glazba ne prati samo ono što se događa na ekranu nego dodatno povećava osjećaj veličine i prijetnje. Jonesova mirnoća i Poledourisov monumentalni ritam zajedno stvaraju prizore koji bi bez tog spoja bili znatno manje moćni.

Jones je Thulsu Dooma mogao lako odigrati kao glasnog, teatralnog tiranina. Umjesto toga napravio ga je tihim i gotovo spokojnim. Rezultat je jedan od najboljih fantasy negativaca osamdesetih i možda najbolji dokaz koliko je Jones dobro razumio da prava prijetnja ne mora podizati glas.

Admiral Greer: isti glas, potpuno drukčiji autoritet

Ako su Darth Vader i Thulsa Doom pokazali koliko uvjerljivo Jones može igrati ljude koji zahtijevaju pokornost, tri ekranizacije romana Toma Clancyja pokazale su drugu stranu njegove prisutnosti. Kao viceadmiral James Greer u 'Lovu na Crveni oktobar' ('The Hunt for Red October'), 'Patriotskim igrama' ('Patriot Games') i 'Jasnoj i neposrednoj opasnosti' ('Clear and Present Danger') Jones je ponovno figura autoriteta, ali ovaj put autoritet proizlazi iz iskustva, inteligencije i povjerenja.

Greer je Jacku Ryanu nadređeni, mentor i s vremenom prijatelj. U 'Lovu na Crveni oktobar' Ryan je još relativno mlad analitičar koji pokušava uvjeriti ljude oko sebe da sovjetski kapetan Marko Ramius ne namjerava napasti Sjedinjene Države nego prebjeći zajedno sa svojom podmornicom. Jones kao Greer ne treba mnogo vremena na ekranu da gledatelju objasni odnos između njih dvojice. Ryan može biti genij koji vidi ono što drugi ne vide, ali Greer je čovjek čiji autoritet omogućuje da ga netko uopće sasluša.

Foto: James Earl Jones kao admiral James Greer u filmu 'Lov na Crveni oktobar' ('The Hunt for Red October', 1990). Izvor fotografije: IMDb / kadar iz filma.

Posebno je zanimljivo da upravo Jones postaje jedna od poveznica između različitih verzija Jacka Ryana. U 'Lovu na Crveni oktobar' Ryan je Alec Baldwin, dok ga u 'Patriotskim igrama' i 'Jasnoj i neposrednoj opasnosti' preuzima Harrison Ford. Glavni glumac se promijenio, ali Greer je ostao isti. Jones tako neprimjetno daje kontinuitet cijelom tom ranom filmskom Clancyjevu svijetu.

U 'Patriotskim igrama' nema golemu minutažu, ali svaki njegov ulazak u kadar odmah podigne ozbiljnost filma. Greer ne mora publici dokazivati da je važan. Jonesu je dovoljno da sjedne za stol, pogleda sugovornika i izgovori nekoliko rečenica. Sve ono što je kod Vadera bilo prijetnja ovdje postaje pouzdanost.

Najviše prostora za ljudsku dimenziju lika dobiva u 'Jasnoj i neposrednoj opasnosti'. Greer je teško bolestan, a Ryan preuzima njegove dužnosti u CIA-i. Odnos šefa i podređenog tada konačno postaje odnos starijeg mentora i čovjeka kojem predaje odgovornost. Jones, koji je toliko često igrao likove što izgledaju neuništivo, odjednom pokazuje Greerovu fizičku slabost bez gubitka dostojanstva.

Upravo su te scene možda najbolji dokaz njegove širine. Glas je isti kao kod Vadera. Dubina je ista. Autoritet je isti. Ali nema ni traga prijetnji. Sada u njemu postoje umor, iskustvo, prijateljstvo i svijest da dolazi vrijeme kada netko drugi mora nastaviti posao.

Od Mufase do Polja snova

Naravno, svesti Jamesa Earla Jonesa na tri takve uloge bilo bi nepravedno. U 'Polju snova' ('Field of Dreams') njegov Terrence Mann dobiva jedan od onih monologa koje bi slabiji glumac lako pretvorio u sentimentalnost, ali Jones ga svojim glasom pretvara u gotovo mitsku priču o bejzbolu, sjećanju i potrebi ljudi da se nakratko vrate nečemu jednostavnijem.

U 'Kralju lavova' ('The Lion King') isti glas koji je Darthu Vaderu davao prijetnju postaje glas Mufase — možda jedan od najprepoznatljivijih očinskih glasova animiranog filma. Teško je pronaći bolji primjer koliko značenje glasa ne dolazi samo iz njegove boje. Jones je mogao zvučati zastrašujuće, toplo, dostojanstveno, tužno ili nježno, a da nikada nije prestajao zvučati kao James Earl Jones.

I upravo je to ono zbog čega nije bio samo čovjek s „velikim glasom“. Bio je veliki glumac koji je slučajno posjedovao i jedan od najvećih glasova koje je film ikada imao.

Glas koji je pobijedio šutnju

U priči Jamesa Earla Jonesa postoji gotovo savršena filmska ironija. Dječak koji je zbog mucanja gotovo prestao govoriti postao je čovjek čiji je glas čulo nekoliko generacija gledatelja i koji se mogao prepoznati nakon jedne jedine rečenice.

Darth Vader dao mu je besmrtnost, Thulsa Doom lice jednog od najzanimljivijih filmskih negativaca osamdesetih, a admiral Greer pokazao koliko isti autoritet može djelovati potpuno drukčije kada iza njega umjesto straha stoje razum i povjerenje.

James Earl Jones mogao je biti car, kralj, admiral, otac ili čudovište iz svemira. Nije bilo osobito važno što igra. Kada bi progovorio, slušalo se.