Dossier Harry Palmer
Ime Harry Palmer nastalo je na prilično neobičan način: u knjizi The IPCRESS File, koja je cijela napisana u prvom licu, nijednom se riječju ne spominje ime glavnog junaka. No za potrebe filma bilo mu je potrebno pridodati neko ime. Tako su jedne večeri producent Harry Saltzman i glavni glumac Michael Caine raspravljali o tom problemu, da bi u jednom trenutku Saltzman rekao Caineu: „Daj mi reci neko najgluplje ime koje ti padne na pamet“, na što je ovaj, bez pretjeranog razmišljanja, odvratio: „Harry“, tek netom poslije uvidjevši svoj gaf.
O Jamesu Bondu znamo sve: tko je, što radi, kakav martini pije, ali ako bismo samo na trenutak zastali i zamislili se, shvatili bismo da ne znamo ono najbitnije – kako netko uistinu može biti tajni agent ako se o njemu zna baš sve? Tajnovitosti tu nema ni u natruhama.
No zato neki drugi to ne rade baš na bondovski način... Alec Leamas (Richard Burton) to radi potpuno drukčije u izvrsnom Špijunu koji se sklonio u zavjetrinu (The Spy Who Came in from the Cold, Martina Ritta), jednako kao i John Avery (Anthony Hopkins) u Ratu iza ogledala (The Looking Glass War), a tu negdje, na njihovu tragu, malo manje opor i s određenom dozom komike, slijedi ih i Harry Palmer...
Foto: Michael Caine, Ipcress File
...koji se prvi put pojavljuje nedugo nakon premijere prvoga Bondova filma Dr. No, kao još jedan od pripadnika tajne službe Njezina Veličanstva.
Njegov svakodnevni posao lišen je ikakva glamura i sjaja, ali zato obiluje gomilom zamornih, svakodnevnih, rutinskih zadataka kod kojih se nikada ne zna hoće li se izroditi u nešto puno opasnije.
I puno, puno papirologije – jer špijuni su, unatoč svom ne baš uobičajenom pozivu, kako saznajemo već u uvodnom Dossieru IPCRESS, i dalje najvećim dijelom samo dio birokratskog aparata na platnoj listi nekog od ministarstava.
Kao što saznajemo i da taj svijet, svijet Harryja Palmera, nema gotovo nikakvih dodirnih točaka sa svijetom Jamesa Bonda.
Len Deighton, Palmerov tvorac, relativno je dobro poznat pisac u nas, mada, pomalo čudnovato, nijedan od romana upravo s ovim junakom kod nas nije preveden.
No zato je prevedeno šest knjiga – u stvari, dvije trilogije – iz njegove druge špijunske serije o agentu Bernardu Samsonu: Berlin – Game, Mexico – Set, London – Match, te Mamac, Zamka i Žrtva.
Prva trilogija uspješno je i ekranizirana u Granadinoj produkciji. Granada se uistinu specijalizirala za prvoklasne serije prema literarnim predlošcima – još od Sherlocka Holmesa s Jeremyjem Brettom ili Maigreta s Michaelom Gambonom – a u ovoj je posebno briljirao Sir Ian Holm u glavnoj ulozi.
Deighton se, osim špijunskim romanima, dokazao i kao uistinu vrstan povjesničar. Prevedene su i kod nas dvije njegove takve knjige – Blitzkrieg (Munjeviti rat) i Fighter (Lovac – meni možda i ponajbolji prikaz Zračne bitke za Britaniju od brojnih pročitanih).
Uistinu je šteta što još nitko nije preveo i njegov prikaz Drugoga svjetskog rata u knjizi pod intrigantnim naslovom Blood, Tears & Folly (Krv, suze i glupost).
No vratimo se mi u studeni 1962., u doba kada se pojavio špijunski roman Dossier IPCRESS (The IPCRESS File), kao prvijenac tada nepoznatog autora, koji će požnjeti nevjerojatan uspjeh kako kod kritike tako i kod publike.
Svi su jednoglasnim oduševljenjem prihvatili roman u kojem je glavni junak sasvim običan čovjek, čijim licem dominiraju naočale rožnatih okvira jer je kratkovidan.
Vjerojatno je to bio prvi filmski junak koji je imao problema s vidom, donekle asocirajući na jednu drugu, stripovsku legendu – Ripa Kirbyja. Bio je upravo prototip antijunaka.
Nevoljki tajni agent u službu je dospio po kazni – jer se, kao narednik britanske vojske stacioniran u Berlinu, bavio švercom, pa je bilo ili-ili: zatvor ili služba, s time da Harry nikad nije bio siguran je li napravio dobar izbor odabravši ovo drugo.
foto: Michael Caine, Ipcress File
I samo ime dobio je na prilično neobičan način: u knjizi The IPCRESS File, koja je cijela napisana u prvom licu, nijednom se riječju ne spominje ime glavnog junaka.
No za potrebe filma bilo mu je potrebno pridodati neko ime.
Tako su jedne večeri producent Harry Saltzman i glavni glumac Michael Caine raspravljali o tom problemu, da bi u jednom trenutku Saltzman rekao Caineu: „Daj mi reci neko najgluplje ime koje ti padne na pamet“, na što je ovaj, bez pretjeranog razmišljanja, odvratio: „Harry“, tek netom poslije uvidjevši svoj gaf.
I prezime Palmer dao mu je sam Caine, sjetivši se nekog poznanika iz razdoblja školovanja koji mu nije ostao u naročito srdačnom sjećanju.
I to je bilo to: Harry Palmer ime je koje će biti upotrijebljeno u filmu Sidneyja J. Furieja, kao i u svim nastavcima koji su uslijedili.
Saltzman je s Deightonom uspostavio kontakt nedugo nakon što je književni prvijenac ovoga pobrao sve lovorike.
Zajedno s Albertom Broccolijem mladog je pisca angažirao da mu napravi predložak scenarija za drugi film iz serije o Jamesu Bondu – From Russia with Love (Iz Rusije s ljubavlju).
Iako će malo od originalnog scenarija biti zadržano u filmu, Saltzman će se autora ponovno sjetiti kada je došao na ideju da napravi još jednu špijunsku seriju, koja bi bila nešto sasvim različito od onoga što je dotad radio s Jamesom Bondom.
A to nešto drugo bio je upravo The IPCRESS File.
U izradi ovog filma sudjelovat će velik dio ekipe koja je sa Saltzmanom surađivala i na Bondu, od kojih su možda najvažniji skladatelj John Barry i montažer, kasniji redatelj koji će potpisati i jedan od Bondovih nastavaka, Peter Hunt.
John Barry, višestruki oskarovac – između ostalog, osvojio ih je za glazbu i pjesmu za film Born Free (Lavica Elza) te za glazbu u Costnerovu Plesu s vukovima – napravio je uistinu odličan soundtrack.
Osim življe glavne teme, ponovno u bondovskom stilu, soundtrack sadrži čitav niz laganijih tema, pomalo melankoličnih i sjetnih, koje lagano koketiraju i s jazzom – kao da podcrtavaju raspoloženje samoga glavnog junaka.
Prvotna trilogija o Harryju Palmeru sastoji se od filmova: The IPCRESS File (1965., Sidney J. Furie), Funeral in Berlin (Pogreb u Berlinu, 1966., Guy Hamilton) i Billion Dollar Brain (Mozak od milijardu dolara, 1967., Ken Russell – njegov drugi film u karijeri).
Iako je izvorno bila predviđena serija od pet filmova, Saltzman je nakon trećeg filma oslobodio Cainea ugovornih obveza.
Četvrti je film trebao biti ekranizacija druge knjige u seriji, Horse Under Water (Konj pod vodom), ali je Saltzman odustao od projekta, dijelom i zato što je Deightonu za Billion Dollar Brain morao platiti 250.000 dolara umjesto predviđenih 100.000, a nemalu ulogu odigrao je i slabiji financijski učinak trećeg nastavka.
Caine, sada već slavna filmska zvijezda, napustit će lik Harryja Palmera, mada će i dalje nastupati u čitavom nizu špijunskih filmova, pod dirigentskom palicom poznatih i iskusnih redatelja poput Dona Siegela (The Black Windmill – Crna vjetrenjača), Johna Mackenzieja (The Fourth Protocol – Četvrti protokol, prema romanu Fredericka Forsytha) ili Simona Langtona (The Whistle Blower – Uzbunjivač).
No gotovo trideset godina kasnije osvanut će još dvije ekranizacije Deightonovih knjiga – Bullet to Beijing (Metak za Peking) i Midnight in Saint Petersburg (Ponoć u Petrogradu) – napravljene kao TV filmovi.
Iako kvalitetom ne zaslužuju spominjanje uz originalnu trilogiju, glumačka energija sada već vidno ostarjelog Cainea ipak ih diže iznad prosjeka i, makar nama, ljubiteljima originalne trilogije, predstavljaju nešto što se mora vidjeti.
Čak ni one nisu ostale bez referenci na Bonda – u jednoj od scena Caine pita Jasona Conneryja što mu otac radi, da bi dobio odgovor da je ovaj umirovljeni špijun.
A znamo da se Jasonov otac Sean davno umirovio od službovanja kao tajni agent 007 na velikom ekranu – još tamo negdje nakon posljednjeg povratka u filmu Never Say Never Again (Nikad ne reci nikad više).
Često se ističe The IPCRESS File kao ujedno i najbolji film u cijeloj seriji.
Uostalom, i nagrada BAFTA za najbolji film dovoljno govori o njegovim kvalitetama, dok su Caine i scenaristi ostali na nominacijama.
Imao je i tu zanimljivost da su protivnici bili pripadnici albanske tajne službe!
U svim dotadašnjim hladnoratovskim špijunskim filmovima, pa i u svima poslije, protivnik je bio KGB, dakle Rusi i/ili Istočni Nijemci.
E, pa ovdje nam je protivnik nov, ništa manje opasan, koji otima britanske znanstvenike i ispire im mozak.
A pojavljuje se i tradicionalno pitanje – komu vjerovati u vlastitim redovima?
Odlična je i cijela ekipa sporednih glumaca.
Guy Doleman, u ulozi pukovnika Rossa, Harryjeva šefa, koji se pojavljuje u sva tri nastavka, uistinu je sjajan kao bešćutni nalogodavac koji se ne libi Harryju izdati naloge za likvidaciju svih potencijalnih „problema“, kao što ne bi oklijevao riješiti se ni Harryja ako bi ovaj postao smetnja.
Foto: Guy Doleman - Ipcress File
Tu je i major Dalby (Nigel Green), čovjek kojemu je Harry nametnut kao djelatnik, a koji ga pak želi iskoristiti u unutarnjem sukobu protiv Rossa.
Svi zapravo imaju neke planove s Harryjem o kojima je poželjno da on ne dozna ništa.
foto: Michael Caine, Nigel Green - Ipcress File
Nigela Greena mogli smo zapaziti u čitavom nizu karakternih uloga, poglavito u spektaklima Khartoum i Zulu, u Cormanovoj The Masque of the Red Death (Maska Crvene Smrti), jednoj od osam Cormanovih ekranizacija pripovijetki E. A. Poea, te u Harryhausenovoj fantaziji Jason i Argonauti.
Pogreb u Berlinu po meni je sasvim nepotrebno zapostavljen i ocijenjen kao slabiji nastavak.
Možda dijelom zato što mi je to bio prvi susret s Harryjem, mada ne vjerujem da je to moglo biti od takva presudnog značaja za moj sud.
Smatram ga sasvim ravnopravnim nastavkom, jednako dobrim kao što je to bio i prvi dio.
Priča je relativno kompleksna jer, osim okvirne priče – prebjega ruskog zapovjednika Berlinskog zida na Zapad – ovdje imamo čak pet ili šest interesnih skupina i pojedinaca, od kojih svaka slijedi neke svoje ciljeve, a Harry se nađe pomalo izgubljen na terenu na kojem je svojedobno i zaradio zatvorsku kaznu, zbog koje je i postao tajni agent.
Izgubljen je dobrim dijelom i zbog toga što su mu pretpostavljeni rekli samo ono što su oni mislili da treba znati, a ne ono što je stvarno trebao znati.
Tu će prvi put susresti svojega glavnog ruskog protivnika, u izvedbi Oskara Homolke.
Foto: Oscar Homolka i Michael Caine, Pogreb u Berlinu
Za ovog rođenog Austrijanca u pravilu se uvijek misli da je podrijetlom negdje iz istočne Europe. Dijelom i stoga što je često imao uloge sovjetskih časnika, komunističkih špijuna i sličnih likova.
Upravo nezaboravan bio je u genijalnom Hitchcockovu filmu Sabotage (Sabotaža), ali mene spomen njegova imena uvijek prvo podsjeti na lik i djelo pukovnika KGB-a Stoka upravo iz ovih filmova.
Mozak od milijardu dolara za nijansu je ipak slabiji od prva dva filma, možda zbog priče koja pomalo ne drži vodu.
Bogati naftaš iz Teksasa, general Midwinter (Ed Begley), stvorio je superkompjuter zvan „Mozak“ (The Brain), koji donosi nepogrešivo precizne odluke.
Midwinter, nesuđeni fašistoidni diktator, pomoću kompjutera i dobro opremljene vojske plaćenika želi srušiti sovjetsku vlast u SSSR-u.
Foto: Ed Begley, Mozak od milijardu dolara
Pukovnik Stok najavljuje nuklearni odgovor ako se Midwinterova ekipa pojavi na njihovim granicama, a Harry, sada u privatnim vodama jer je otvorio detektivsku agenciju, ponovno mora vaditi kestenje iz vatre...
Vjerojatno najrjeđe prikazivan od sva tri filma, kod nas nikada, napokon se ipak pojavio na DVD-u.
No, koliko god bilo nevjerojatno, zahvaljujući Michaelu Jacksonu imamo nepotpun film, skraćen za kojih 45 sekundi za izdanje R2.
Michael Jackson bio je nositelj prava na sve pjesme skupine The Beatles, a u izbačenoj sceni Harry Palmer ulazi u kuću u kojoj se na televiziji prikazuje A Hard Day’s Night spomenute skupine.
Očito je Jackson tražio preveliku naknadu na ime prava, pa je ta scena izrezana iz filma.
No, kako je naknadno vlasništvo nad pjesmama Beatlesa preuzeo Sony, to bi moglo značiti da će najavljeno skoro izdanje Mozga od milijardu dolara za R1 ipak biti cjelovito.
Ni u ovom serijalu ne možemo izbjeći pojavljivanje moderne tehnologije, no u znatno manjem opsegu i znatno manje avangardne u odnosu na ono što vidimo u Bondovim filmovima.
Čak su zadržani znatno realniji okviri.
Sad, druga je stvar što, recimo, predodžba superkompjutera u šezdesetim godinama i danas nije mogla ostati ista.
Poneki gledatelj može se prezrivo nasmijati kada ugleda „Mozak“ ili uređaj za ispiranje mozga u prvom filmu, odbaciti cijelu priču kao nešto zastarjelo, no to bi bilo uistinu nepravedno i pogrešno.
Ipak je to priča o ljudima, a ne toliko o tehnologiji, dok za Bondove filmove ta činjenica gotovo uopće ne vrijedi.
Ima u Harryju Palmeru ponešto alfijevskog.
Alfie, u režiji Lewisa Gilberta, donio je Caineu prvu nominaciju za nagradu Oscar.
Voli komade – „birds“, upravo kako ih i Alfie zove – i misli da im je neodoljiv, no, za razliku od Alfieja, Harry je onaj koji je najčešće iskorišten od pripadnica ljepšeg spola i, u konačnici, ostavljen.
Osim poraza u privatnom životu, ni porazi na poslovnom planu nisu rijetki.
Mada nije ni glup ni naivan, jedino se pukovnik Stok može pohvaliti da ga je u jednom od susreta u potpunosti nadigrao i za taj uspjeh pridodao još jednu medalju na svoja bogato okićena prsa.
Harry je najčešće bespomoćan promijeniti tijek stvari u široj konstelaciji snaga – baš poput pijuna preko kojega se krupnije figure prepucavaju.
To je upravo ono što je pisac i želio postići ovim likom, a što je i mene navelo da Harryja Palmera svrstam na sam vrh, dakako, rame uz rame s Georgeom Smileyjem, u izvedbi Aleca Guinnessa u fenomenalnim serijama Tinker, Tailor, Soldier, Spy (Dečko, dama, kralj, špijun) i Smiley’s People (Smileyevi ljudi), na mjesto meni definitivno najdražeg od svih špijuna koji su ikada prodefilirali velikim ekranom.
I zbog toga smatram da zaslužuje svaku preporuku.