Dva krila slobode i ljudi koje ne smijemo zaboraviti

Foto: Dva krila jedne slobode. Službena naslovna grafika filma.
Izvor: HRT, brošura „Herojima slava”, str. 1
U dokumentarnom filmu ‘Herojima slava’ Goran Rotim i redatelj Alceo Marti povezuju sudbine dvojice mladih Ukrajinaca: aktivista Romana Ratušnog i zapovjednika Dmitra Kocjubajla Da Vincija. S autorom razgovaramo o tome kako je pronašao njihovu priču, o ljudima koje je susreo u Ukrajini, o sjećanju i zaboravu te o odgovornosti novinara prema istini.
I. Kako je nastala priča o dvojici mladića
Gorane, kako ste prvi put doznali za Romana Ratušnog i Dmitra Kocjubajla? Jeste li njihove sudbine pratili još za njihova života ili ste ih upoznavali tijekom istraživanja? Kako se rodila odluka da upravo njih dvojica postanu junaci istog dokumentarca?
Moj ukrajinski prijatelj i kolega, Yevhen Stepanenko, s kojim se intenzivno družim od ljeta 2022. bio je danima iznimno tužan kad je poginuo Roman Ratušni. Govorio mi je “Ovaj dečko je mogao biti naš sljedeći predsjednik”… Tako je počelo. Yevhen je novinar, publicist, redatelj, dva puta ranjavani veteran koji sada živi u Hrvatskoj. Tako je počelo. Onda sam pročitao sve što se na internetu moglo naći o Romanu, a bilo ga je i u New York Timesu i u Economistu i svugdje… Pa sam tako došao i do članaka o Dmitru Kocjubajlu Da Vinciju. Pa je onda u bici za Bahmut poginuo i veliki Da Vinci. Bio je početak ožujka 2023. Samo da podsjetim, njegovi hrabri Vukovi još su 4 mjeseca branili susjedni gradić Avdiivku, pa potom čak 18 mjeseci sljedeći susjedni gradić Pokrovsk, sve do nedavno. No, kad je poginuo i Da Vinci, sjetio sam se te stare izjave našeg generala Ante Gotovine, dan ili dva po povratku iz Den Haaga 2012., kada odgovara jednoj mladoj novinarki na pitanje – hoće li u Vukovaru “opet biti dvije kolone sjećanja”? I on, mirno i odsječno vojnički kaže: “Znate, Hrvatska, kao i ptica, da bi letjela, mora imati i lijevo i desno krilo!” I, okrene se na peti i izađe iz kadra…
U tom trenutku meni su Roman i Da Vinci bili u glavi utjelovljenje te Gotovinine tvrdnje, samo u ukrajinskoj verziji. Hipoteza je bila tu, trebalo ju je dokazati filmskim, dokumentarističkim “jezikom”. Moj prvi sinopsis je bio gotov u tjedan dana. I tad je počela “prisavska borba” za film, za “zeleno svjetlo”. Potrajalo je, ali je uspjelo.

Foto: Prvi dan u Kijevu – Alceo Marti i Goran Rotim na Trgu svete Sofije. Izvor: brošura filma, str. 5.
Ukrajina je izgubila mnogo iznimnih mladih ljudi. Zašto ste izabrali baš Romana i Dmitra? Što vas je u njihovim životima posebno privuklo i jesu li se njih dvojica, koliko znate, ikada osobno upoznala?
Gledajte… Obojica su započeli neki svoj “revolucionarni” put na Majdanu, Trgu neovisnosti u Kijevu, u Revoluciji dostojanstva, potkraj 2013. i početkom 2014. To je prijelomna točka ukrajinskog političkog razvoja. Ondje je narod odlučio da neće više nikakav SSSR, hoće u EU, a nisu mu dali. Poginula je u obračunu s policijom “Nebeska stotina” (prvih stotinu žrtava). Roman je bio u onoj masi i imao je 16 godina. Dmitro je isto bio ondje i imao je 18. Dima je ondje bio pripadnik Desnog sektora. Klinci. To ih vezuje. Početak.
Vezuje ih i kraj, jer su obojica junački pali u obrani domovine.
Imali su različita životna iskustva, podrijetlo, naobrazbu, društveni položaj, pa i politička uvjerenja. No, ništa od toga nije bilo važno da – onda kad je trebalo, kad su osjetili zov zadaće koja ih čeka – bez ikakva razmišljanja budu pod istim stijegom i bore se za iste ciljeve. Za slobodu i demokraciju svoje domovine, za mir, za domove svojih obitelji, za dobro. Da budu ponosni na svoje.
Dakle, da. Svakako sam bio siguran da se Herojima slava može ispričati kao univerzalna priča o borbi dobra protiv zla upravo kroz utjelovljenje, odnosno što je moguće zorniju rekonstrukciju njihovih dvaju života kojih više nema među nama. I da je to vrijedno spomena i pamćenja.
Pitate za konkretne događaje… Nakon novinskih članaka, proučavate sve moguće “na YouTubeu”. A ondje toga ima more. Vizualno govoreći, meni je najupečatljivija fotografija na kojoj se ljube Da Vinci i Alina, dok sjede na topu tenka, oboje u odorama. A Roman dok stoji i govori na travnjaku njegova kijevskog parka Protasiv Jara.

Foto: Dmitro Kocjubajlo Da Vinci i Alina Mihajlova na tenku. Trenutak nježnosti usred rata. Izvor: Kostiantyn i Vlada Liberov / Ukrainian Association of Professional Photographers.
Postoje tvrdnje, ali mi nismo našli i stvarne dokaze da su se Da Vinci i Roman i osobno upoznali početkom ruske invazije. Ako je to i istina, to zacijelo nije moglo biti blisko prijateljstvo, jer su bili na različitim mjestima u različita vremena. Herojima slava niti ne pokušava dokazati da su se poznavali. Oni su nama “arhetipovi”, simbolički povezani u veliku epopeju o slobodarskoj i hrabroj Ukrajini.

Foto: Roman Ratušni u ratnoj odori. Aktivist iz Protasiva Jara postao je i branitelj svoje zemlje. Izvor: Bohdan Kutiepov, putem The Kyiv Independent.
Priče o Romanu i Dmitru počinju mnogo prije sveobuhvatne invazije 2022. Koliko vam je bilo važno prikazati širu Ukrajinu, njezinu kulturu, povijest, društvene sukobe i svakodnevicu, umjesto zemlje koju poznajemo gotovo samo kroz vijesti s bojišta?
Mislim da je to jako važno. Ako pratite Ukrajinu samo kroz sitne kratke vijesti o ratu, nećete vidjeti ništa osim srušenih zgrada, ranjenih ljudi, vatrogasaca i oružja u akciji… Naravno da je stvarnost puno kompleksnija. Naravno da morate shvatiti puno više i o kulturi, povijesti, težnjama i problemima zemlje o kojoj želite nešto ispripovijedati audiovizualnim jezikom.
Ukrajina je ponosna zemlja slavenskih kozaka, ali u njihovim venama teče i krv nordijskih vikinga, starih Grka, Tatara… Topli su i otvoreni, ali nemaju potrebu koju smo mi imali u Domovinskom ratu – svakom strancu objasniti “povijest od stoljeća sedmog” i tko je tu u pravu…
Fascinantno je bilo vidjeti njihove gradove Lavov i Kijev u svibnju, kako se živi “na najjače” na ulicama do oko 22 sata navečer, prije policijskog sata koji počinje u 23. Prepune ulice mladih ljudi, skatera, pierceva, tatooa, pjesme sa zvučnika, fast i slow-fooda na svakom koraku, pića… Alceo Marti je bio fasciniran otkrićem restorana sa živim kamenicama u tri veličine, na 300 metara od kijevskog Majdana, koji radi svaki dan. (On ih jako voli). Znate, netko – usred rata – negdje iz Crnog mora, kod Odese koja još jedina nije okupirana, vadi kamenice i šalje ih u Kijev. Svaki dan. A rat je… Ali život ide dalje.
Na Zlatnim vratima svira jedan stari ulični trubač (objavili smo ga u filmu). Divan je. Svojom glazbom širi jednu odličnu vibru puno dalje od svoga trga i grada. Ni sam ne zna koliku… Ja ga pratim na X-u (bivšem twitteru) i, kad god “ulovim video s njegovom svirkom”, šaljem je Alceu s porukom – još je ondje “naš trubač!” A nisam jedini, mnogi ga prate.

Foto: Trubač kod Zlatnih vrata u Kijevu. Dok traje rat, grad i dalje diše, hoda i sluša glazbu. Izvor: snimka dostavljena redakciji Popcorn.hr.

Video: Goranov trubač kod Zlatnih vrata u Kijevu. Izvor: snimka objavljena na YouTubeu, snimku objavila redakcija
Ove druge, ozbiljne, stvari… političke, mislim da smo dovoljno i objektivno prikazali u Herojima slava. I okupaciju i korupciju i bol i nadu.
Kako ste uspjeli doći do njihovih obitelji, prijatelja i suboraca te steći njihovo povjerenje? Što vam je tijekom pripreme i susreta s tim ljudima bilo najteže, a što vas je najviše iznenadilo?
Kontakte sa svim sugovornicima koje smo intervjuirali u filmu možemo zahvaliti našem glavnom konzultantu Yevhenu Stepanenku. On ih je sve dogovorio. Otkrit ću Vam, prvotna je ambicija bila snimiti odmah i drugu epizodu koja se trebala zvati “Slava Ukrajini”. No, ja sam “presjekao” baš na Veliki petak ove godine s tim, jer nismo bili dovoljno pripremljeni…
Znate, kad zovete, primjerice Romanovu mamu pjesnikinju Svitlanu Povaljajevu početkom veljače da joj se najavite da ćete doći – u svibnju i molite potvrdu za intervju… A ona, kao i još 35 milijuna Ukrajinaca u tom trenutku, cvokoće od zime na minus 20 C u svojoj kući na Dnjipru, jer nema grijanja, jer su Rusi razbili sve energane i toplane. Struju dobije po sat ili dva unutar 24 sata. Taman da napuni mobitel i laptop, nešto skuha. A sad “nekakvi Hrvati s HRT-a (što je to?) žele doći u svibnju snimati intervju…” Što mislite kakve su reakcije u tom trenutku?!
Ili, potraga za Da Vincijevom zaručnicom Alinom Mihajlovom. Koja je malo na bojišnici, navodno kod Zaporižja, pa kod Pokrovska, pa u gradu Dnjipru… Pa će nas primiti u Dnjipru (7 sati vožnje od Kijeva na jug u jednom smjeru), pa u Kijevu, pa opet u Dnjipru. Pa neće. Pa u Lavovu na kraju… Da. Bilo je svega.
Ali, mi Hrvati znamo što je rat i kako je ljudima tada.
Kad smo se našli uživo sa svakim od njih, to su divni ljudi koji pred tobom i tvojom kamerom otvaraju dušu i govore iskreno i otvoreno o najvažnijim svetinjama svojih života. Poštujem ih jako. I želim im svima sve najbolje.
II. Dva mlada života i dva krila slobode

Foto: Roman Ratušni – lijevo krilo slobode. Izvor: fotografija dostavljena uredništvu.

Foto: Dmitro Kocjubajlo Da Vinci – desno krilo slobode. Izvor: fotografija dostavljena uredništvu.
Roman, kijevski aktivist i borac protiv korupcije, te Dmitro, zapovjednik i nesuđeni slikar iz zapadne Ukrajine, imali su različite životne putove. Koliko vam je bilo važno prikazati ih kao mlade ljude, a ne samo kao nacionalne heroje?
Znate, imali smo tri premijere prije emitiranja na HRT-u: u Vukovaru, u Dubrovniku i u Zagrebu. Na zagrebačkoj premijeri je jedan od sudionika tribine nakon projekcije bio veliki svjetski znanstvenik, molekularni biolog dr.sc. Zdenko Herceg, moj prijatelj. Bio bi sretan da nikad nije napisao ništa izvan znanosti, a napisao je knjigu “Sin – priča o Toniju”. Njegov sin, bivši profesionalni stožerni narednik francuskih specijalaca, dragovoljno je otišao u Ukrajinu i ondje položio svoj mladi život. Tijelo mu je ispraćeno s kijevskog Majdana u Zagreb. Odande se ispraćaju samo najveći i najhrabriji.
Ali, kako kaže otac Zdenko Herceg, vi u njemu vidite heroja, ja vidim svoga sina. Čovjeka.
Kako u arhivskom materijalu o Da Vinciju, u kojem najviše govore njegova baka koja ga je odgojila i razrednica škole koju je pohađao, ne prepoznati nježnu dušu mladića koji bi zacijelo bio slikar da nije bilo rata. Iako je rođen i odrastao u malom selu Bovševu na zapadu Ukrajine u Ivano-Frankivskoj oblasti?! Okružje slično našem Bilju ili Kneževim Vinogradima…
Roman, poletan, energičan, rječit i vitak mladac koji svima drži govore o pravdi, borbi protiv korupcije, protiv sovjetskog nasljeđa, važnosti nacionalne kulture i identiteta… Lako ga je zamisliti “u klinču” s Kličkom, primjerice, za koju godinu gdje se u političkom ringu bori za ono za što se borio i u stvarnosti – za svoj Protasiv Jar, Kijev i Ukrajinu.

Foto: Roman Ratušni govori u Protasiv Jaru, prostoru koji je branio mnogo prije nego što je morao braniti i svoju zemlju. Izvor: fotografija dostavljena redakciji Popcorn.hr.
Sve je to važno. Bilo je tu i dramskih elemenata, poput “filmske ljubavi” Da Vincija i Aline koja je bila važna pozitivna motivacijska priča cijeloj naciji, dakako.
Ali, smatram, da što smo “normalnije” i jednostavnije portretirali naše protagoniste (heroje), to smo bolje uspjeli prenijeti njihovu i našu poruku. Koja je dotakla srca i umove gledatelja.

Foto: Alina Mihajlova, Dmitrova zaručnica, pred fotografijama poginulih u Lavovu. Izvor: brošura filma, str. 6.
Film ih povezuje metaforom lijevog i desnog krila. Jeste li se bojali da bi takva simbolika mogla pojednostaviti dvojicu složenih ljudi, osobito kada je riječ o njihovim političkim uvjerenjima?
Pa nismo inzistirali ni na čemu. Jesmo znali da je Roman bio liberal, pretpostavimo lijevoliberalni, iako se to nije pokazalo odveć točnim. Ali nije ni važno. Da Vinci je zanimljiv kao deklarirani nacionalist i pripadnik Desnog sektora. Koji – u intervjuu New York Timesu, ali i kolegici novinarki Yaninini Sokolovoj (hvala joj!) – govori, otprilike: “ovdje nema svastika, nema tetovaža SS-a (što su bile Putinove tvrdnje – op. aut.), nema spornih pozdrava. Mi smo nacionalisti i borimo se za slobodu naše zemlje, poštujemo naše junake i pretke. Evo – ovaj tu je Židov, ovaj Tatarin, ovaj… “
Meni je ta ruska FSB-ovska “priča o Desnom sektoru” vrlo slična srpskoj KOS-ovoj “priči o HOS-u”. Pitajte bilo kojeg “korisnika smještaja” u Glini, Kninu, Manjači, Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici, Nišu, Aleksincu, Beogradu – je li bio “Hrvat” ili je bio “ustaša”?! A nitko od nas nije bio ustaša.
Tako te priča sama nosi. Ali, treba je dobro proučiti prije nego autom kreneš iz Zagreba.
Njih dvojica nisu dijelila sve političke ideje, ali jesu ljubav prema domovini. Koliko je zajedništvo koje nadilazi političke razlike prepoznatljivo u Ukrajini koju ste upoznali?
Ovako ću Vam reći… Uz redatelja Alcea Martija, s nama je bila oveća snimateljska ekipa ukrajinske produkcijske kuće Babilon 13. Kad su nas svojim vozilom vraćali u hotel po završetku snimanja, posebno sound-majstorici Katji bilo je posebno stalo da nam nabroji sve najbolje knjižare, kina, kafiće i restorane u Kijevu u koje vrijedi zaći… Direktor fotografije Ilija Jehorov je detaljno opisao kako su protekle zime svi imali doma mala plinska kamperska kuhala na kojima bi podgrijavali nešto hrane. Kako su neki u svojim spavaćim sobama razapeli šatore koje je iznutra lakše malo zagrijati nego li cijelu sobu…

Foto: Ukrajinska ekipa Babylon 13 priprema snimanje. Izvor: brošura filma, str. 13.
Katja Lačina, naša ukrajinska terenska producentica, naš “anđeo čuvar”, rekla nam je kako joj je muž došao na dva tjedna dopusta iz vojske i sad je u Kijevu. Kako su njih dvoje, a riječ je o ljudima od tridesetak godina, prije rata govorili ruski. Sad govore među sobom ukrajinski, ali još koriste puno ruskih riječi. To je njihova svjesna odluka.
Baš kao i njezina da – nikad ne ide u sklonište. Čak ni kad su posrijedi kombinirani balistički raketni napadi. Peta je godina velikog rata. Ona odbija da joj neprijatelj upravlja dinamikom života i slobodom. Pa šta Bog da!
Oni koji se među nama sjećaju hrvatskog zajedništva, kad pitate za zajedništvo, lako bi ondje prepoznali ono što smo mi živjeli 1991. – 1995. Svakako.
Naš glavni konzultant Yevhen Stepanenko, koji je Hrvatskoj bliži od svih, često sanja o svom budućem dokumentarnom filmu, možda i knjizi “Dan poslije pobjede”… Naravno da svatko od njih ima svoju predodžbu kako će to izgledati jednom kad rat stane.
Puno sam Yevhenu govorio o našoj “mirnoj reintegraciji”, “zakonu o aboliciji”, problemima, postignućima, poslijeratnim političkim i društvenim podjelama… Možda im bude važno, možda ne. Vidjet ćemo.
Film obiluje izvornim arhivskim materijalom. Kako ste ga pronalazili i birali i koliko je Alceo Marti, kao redatelj i montažer, utjecao na dramaturgiju konačne priče?
To bogatstvo arhivskog materijala i način kako je završio u dokumentarcu Herojima slava treba velikim hvala zahvaliti – Alceu Martiju!
On i ja smo prvi put, onako usput, o ovom projektu razgovarali 2024., a jedan drugom pružili ruku i dogovorili se da idemo zajedno u Ukrajinu, potkraj 2025. Ja sam imao osnovnu ideju što želim. Pregledana neka, nazovimo ih “sidra” arhivskog materijala koja smo uglavnom zvali “citati”, “borbe kod Bahmutske šume”, “sprovodi” ili “Alinin ples” i sl. To je pronašao Stepanenko.
Ali, kad je veliki Alceo Marti “zaronio” u video-svijet Romana, Da Vincija i svih naših planiranih svjedoka njihovih života – tu se otvorio cijeli novi svijet. On je taj koji je majstorskom dramaturgijom, koristeći ponajviše upravo arhivski materijal, ali i interpolacijom glazbe učinio onaj poseban “dodir” na srca i duše gledatelja. To su oni trenuci kad Vam kroz glavu prođe “gle lijepe mladosti što nestade”, “kakva ljubav!”, “strah i smrt”, “lijepa li je sloboda”, “neće se oni nikome više dati”, “ovako je bilo i kod nas”, “pomozi im Bože da prežive i uspiju!”…
Jako sam sretan i počašćen da sam radio s redateljem Alceom Martijem. I obojica se nadamo da ćemo nastaviti dalje na nekom novom projektu.

Foto: Alceo Marti u akciji. Čovjek koji je Goranovoj priči dao filmski jezik. Izvor: Brošura filma ‘Herojima slava’.
Roman je poginuo s 24, a Dmitro s 27 godina. Jeste li tijekom rada razmišljali o životima koje nikada neće proživjeti? Kako napraviti film o poginulim ljudima, a ipak govoriti ponajprije o životu?
Vjerujte mi, i Roman i Dmitro za mene su i danas živi. Na neki čudan način. Toliko sam ih gledao i slušao na internetu u svim mogućim i nemogućim situacijama, mjesecima prije nego li smo Alceo i ja 10. svibnja našom Škodom krenuli na daleki put, da uopće nisam imao dojam da radim film o poginulim mladićima. I ne samo oni… Mjesecima prije nego li sam uopće u životu uživo ugledao Sofijski trg u Kijevu ili spomenik Mati Domovina, ili središte Lavova – razmišljao sam o intervjuima s tzv. “svjedocima njihovih života” – Alinom, mamom Svitlanom, Yurom, Sokilom na tim istim mjestima koja do tada zapravo nikad nisam vidio uživo.
Dakle, meni je – od prvog sinopsisa do prve premijere – bila i jest živa ideja te dvojice mladića. I svega što oni predstavljaju. I za njih u Ukrajini i za nas u svijetu. I, kao što u filmu kaže palijativni vojni kapelan Oleksij Sokil: “ja o njemu (Da Vinciju) ne mogu govoriti bio je u prošlosti. On jest, u Boga nema mrtvih”.
III. Iza kamere – ljudi, rat i svakodnevica Ukrajine
Kako se kao novinar pristupa razgovoru s majkom, bakom, zaručnicom ili prijateljem koji je izgubio voljenu osobu? Dođe li trenutak kada je važnije odložiti mikrofon i jednostavno slušati?
Kao novinar, ja sam dobar “slušač”. To su mi mnogi rekli. Gledam sugovornika u oči i osjećam što mi želi reći. Odnosno kameri iza mene. Nikad nisam bio dobar za “dvoboj-intervjue” i slično, uglavnom s političarima. Ali bih uvijek uspijevao dobiti ono što želim, i informaciju i emociju.
Bilo je nelako u Ukrajini. Ponajprije – jezična barijera sa sugovornicima koji odgovaraju na ukrajinskom. Snalazili smo se svakako. Negdje smo imali prijevod, negdje ne. Radiš po “slavenskom razumijevanju”, pa kako ispadne. Ali ispalo je dobro. Jako dobro.
Primjerice, ekipa iz Babilona 13 je bila oduševljena intervjuom s mamom Svitlanom i zadovoljna mojom “vibrom” s tom ženom čija su dva sina u istom grobu. Snimamo kraj tog groba, uz kratki prekid zbog zračne uzbune.
Intervju s Alinom Mihajlovom je na mene ostavio jako dubok dojam. Nju vojska i nacija tretiraju kao super rock-zvijezdu. Ali riječ je o djevojci od 30 godina, koja je u rat došla sa svojih 18. Kojoj je zaručnik izdahnuo na rukama, a koja zapovijeda sa 130 bolničara u svojoj brigadi. Da mogu, ja bih joj dao malo mira. Zaslužila je.

Foto: Goran Rotim sa Svitlanom Povaljajevom, majkom Romana Ratušnog. Izvor: brošura filma, str. 9.

Foto: Alina Mihajlova, Goran Rotim i Nastasja Verbova u Lavovu. Izvor: brošura filma, str. 7.
Opisali ste noć raketnih napada na Kijev i nastavak snimanja sljedećeg jutra. Kada ste shvatili da je ono što je za vas iznimna opasnost ukrajinskim suradnicima postalo svakodnevica?
I da i ne. Morali smo brzo učiti. Primjerice, prije ulaska u Ukrajinu instalirate aplikaciju Alert na mobitelu i u njoj birate oblast (županiju) ili grad za koji će Vam slati upozorenja. To radi savršeno.
Ali… Kad ruski SU-34 ili MIG-29 u Brjansku ili Voronježu dignu zakrilca na pisti – u cijeloj istočnoj Ukrajini se oglašava uzbuna. To ne znači da će gađati baš vas. Ali, onda svaki Ukrajinac na mobitelu pogleda neki Telegram-kanal koji prati i točno zna što će se i gdje uskoro dogoditi. Tako smo funkcionirali i mi… Imali smo dogovor s našim dragim Vladom Puškarom, mladim suradnikom naše veleposlanice Anice Djamić, da nam za svaku uzbunu javlja – je li ozbiljno ili nije? Ako nije, nastavljaš ručak, kavu, snimanje, sendvič… što već. Ako je balistička opasnost – ići ćemo u sklonište. Hvala Vladu!
Čekali smo pod spomenikom Mati Domovine da nam dođe sugovornik na snimanje. Uživao sam u pogledu na Kijev i zlatne tornjeve Pečerske lavre na svibanjskom suncu. Oglasi se zračna… Pitam producenticu Katju Lačinu – je li ozbiljno? “Balistička opasnost. Kijev”, kaže kao da mi je dodala kemijsku olovku… Pa, hoćemo u sklonište? Tek onda me pogledala. “Ja ne idem nikad. Ni ekipa. Ali, vas dvojica ako hoćete, otiđite. Dolje, ispod muzeja je odlično sklonište. Mi ćemo vas čekati.”
Pa onda nismo otišli ni mi. U Domovinskom ratu bio sam malo mlađi od nje. I tada sam brže odlučivao. I dok sam ja razmišljao da potražim Martija koji je bio tu negdje – oglašen je prestanak opasnosti. Na aplikaciji su napravili foru… Na kraju kaže: May the Force be with you! Jako zavoliš tu rečenicu nakon dan ili dva u Ukrajini.
Posebno me potresao vaš zapis o čovjeku koji je pušio u ostatku prizemlja razorene stambene zgrade u Kijevu, dok ste vi promatrali mjesto tragedije. Jeste li poslije razmišljali o njemu i o tome kako čovjek nastavlja živjeti kada mu se svijet doslovno sruši pred očima?
Taj čovjek je bio stanovnik prizemlja deveterokatnice na lijevoj obali Dnjipra u Kijevu koja je nekad izgledala poput Mamutice ili Superandrije u Novom Zagrebu. Inače, taj dio Kijeva jako nalikuje na Novi Zagreb, samo je 20 puta veći…
Ruska krstareća raketa Kh-101 pogodila je tu zgradu 14. svibnja 2026., tijekom noći koju smo i mi proveli u skloništu našeg hotela. Razoren je cijeli ulaz, od prvog do devetog kata. Poginule su 24 osobe, među njima tri djevojčice u dobi od 12, 15 i 17 godina. Dvije od njih bile su sestre.
I, da. Muškarac u majici na bretele u preostalom prizemlju te svoje zgrade (ostaci ruševina su već raščišćeni, a na svim, pa i njegovim prozorima je šperploča) stoji i puši i gleda u nas. U našu veleposlanicu Anicu Djamić koja je – kraj drveta pred njegovom lođom – položila cvijeće. Gomila cvijeća i plišanih meda koja se diže u visinu od oko dva metra.
Nadrealan prizor tišine, nakon ovog užasa. On puši i gleda u nas. Ja gledam u njega. On i to drvo su tu jedini postojani tragovi života. Ostali živi nakon te strašne eksplozije. Kroz mene je prostrujila misao o životu. On je živ, drvo je živo, mi smo živi. Idemo dalje. Život ide dalje. Nije to tako malo.

Foto: Cvijeće na mjestu razorene stambene zgrade nakon raketnog udara. Izvor: brošura filma, str. 12.
Kada gledamo snimke razorenih kuća, lako zaboravljamo da je svaka nekada bila nečiji dom. Je li vam boravak u Ukrajini promijenio način na koji gledate televizijske izvještaje o ratu?
Boravak i snimanje u Ukrajini promijenili su moj pogled na izgled i snagu same Ukrajine. I to na bolje.
Naime, kao novinar news-programa znam koliko su jednodimenzionalne vijesti koje se svakodnevno objavljuju. I kako “padaju” naniže na rang-listi važnosti i koliko je to, gledano samo po sebi, besmisleno. I nedostatno.
Ono što je nemoguće doznati – samo kroz vijesti ili samo kroz živa javljanja reportera bez prethodnog istraživanja i dubinske pripreme – jest taj stvarni izgled zemlje i ljudi. Ondje su ljudi koji najnormalnije žive svoje živote. Koji idu u škole i na poslove u tvornice i na polja. Koji sviraju i pišu. Koji idu u operu i u kina, na izlete… Koji su hrabri ondje gdje treba i kad treba.
Ono što je novinarski meni bilo zanimljivo, pa i u smislu potvrde jedne od hipoteza s početka priče, jest rečenica najboljeg prijatelja Romana Ratušnog, mladog odvjetnika Artura Haritonova: “Stasala je prva generacija Ukrajinaca koja nije doživjela SSSR i sovjetsku, rusku okupaciju. Oni su prvi koji su osjetili stvarnu slobodu. Oni se bore i neće stati dok su živi”.
Premijere ste organizirali u Vukovaru, Dubrovniku i Zagrebu. Koliko je izbor tih gradova bio simboličan i kakve su vas reakcije publike najviše dirnule?
Svakako da su Vukovar i Dubrovnik, a potom Zagreb – svjesna odluka i simbolička poruka. I hvala HRT-u da je pristao i na taj dodatni napor da podignemo zajedno svijest o ukrajinskoj borbi za slobodu i vidljivost ovog projekta.
Nezaboravne su bile sve tri projekcije. Rekao bih da većina publike na odjavnoj špici “guta knedle”. Mnogi su mi to poslije rekli. Mnogi su mi rekli da je film vrlo jasan u svojim porukama i razumnjiv a nije banalan. Da je vrlo, vrlo emotivan, a nije uopće patetičan. Drago mi je da je tako.
Jedino mi je žao što nismo snimali sve tri tribine, održane nakon projekcija. Jer svaki gost je ondje bio s razlogom i imao je puno toga važnog za reći.
Uz stalne, Alcea Martija i mene, u Vukovaru su to bili: ministar obrane Ivan Anušić, te vukovarski branitelji Fanika Janko i Ivan Lukić Zolja. Sve su uveličale pjevačice UKPD “Ivan Franko” iz Vukovara.
U Dubrovniku su to bili: satnik HV-a Nikša Sentić u mirovini, dr.med. Nada John i rektor Dubrovačkog sveučilišta Nebojša Stojčić. “Moju domovinu” nam je otpjevala Mara Putica.
U Zagrebu su govorili dr.sc. Zdenko Herceg, dr.sc Hrvoje Cvijanović i Viktor Filima. Dvije ukrajinske skladbe, na tradicionalnim instrumentima odjeveni u višivanke, otpjevali su i odsvirali vrhunski glazbenici iz Nacionalne kapele bandurista Ukrajine.
Beskrajno im hvala svima!
Kada ste pogledali dovršeni film, jeste li imali osjećaj da ste rekli sve što ste željeli? Kakvu budućnost priželjkujete dokumentarcu nakon hrvatskih premijera i emitiranja?
Ne. Herojima slava je točno takav kakav treba biti. Ni dulji ni kraći. Ne bih promijenio niti jedan kadar i više sam nego li zadovoljan krajnjim rezultatom.
Herojima slava je izazvao veliko uzbuđenje već sad i u Ukrajini. O njemu se piše po njihovim portalima, objavljuju se recenzije, prepričavaju reakcije hrvatske publike. Iskreno se nadam i želim da prvi sljedeći korak našeg dokumentarca bude – objava na ukrajinskoj televiziji.
Potom, i na međunarodnom tržištu. Siguran sam da bi ovaj dokumentarac rado pogledali u jednoj Finskoj, Švedskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj… Tko zna gdje sve.
I, dakako, treba izaći na festivale. Radimo i na tome. Nadam se potpori HRT-a i u svemu tome, jer to nije mali posao.

Foto: Goran Rotim na Trgu neovisnosti u Kijevu. Izvor: brošura filma, str. 7.
IV. Hrvatska, Ukrajina, istina i odgovornost medija
Dobro pamtim 24. veljače 2022. i prve dane ruske agresije. Tadašnje izvještavanje HTV-a doživljavao sam kao neutralno, dok danas u dijelu programa primjećujem sve više razumijevanja za ruske argumente. Dijelite li taj dojam? Gdje završava opravdana novinarska suzdržanost, a počinje relativiziranje činjenica?
Nažalost, da. Dijelim taj Vaš dojam. Nije tu riječ o “opravdanoj novinarskoj suzdržanosti”. Nego o profesionalnom (ne)poštenju. Odnosu prema poslu i poslanju. Prema istini. Nema dvije istine, kao što nema “malo trudne žene”.
I tu ću stati.
Novinarstvo nas uči da treba saslušati obje strane. Ali što kada jedna strana sustavno koristi dezinformacije kao sredstvo ratovanja? Može li inzistiranje na formalnoj ravnoteži stvoriti neravnotežu prema istini?
Pa sami ste rekli – “inzistiranje na formalnoj ravnoteži zapravo stvara neravnotežu prema istini”. Čujte, ja sam novinar već bitno dulje od 30 godina. Pitanje istine mi je svetinja u osobnom i profesionalnom životu. Sve suprotno tome me i osobno boli i dira. Smeta. Možda sam naivan, ali vjerujem u potrebu novinarske objektivnosti u svijetu AI-a, lažnih vijesti, botova i dezinformacijskih i kampanja utjecaja – baš koliko i u snagu poruke Novog zavjeta. Ljubavi. Ili sve ide k vragu… Što je temelj demokracije koju živimo? Slažem se, nije savršena, ali je najbolja koju mi imamo i teško smo se za nju borili i izborili. Pa poštujmo to!
Postoji i paradoks: HRT je proizveo vaš film, a dio publike kritičan je prema njegovu svakodnevnom izvještavanju o Ukrajini. Vidite li razliku između mogućnosti dokumentarističkog istraživanja i dnevnog informativnog programa?
Vjerovali ili ne, ja sam i dalje novinar upravo Informativnog programa HTV-a. I ovaj film, Herojima slava, proizveden je kao projekt tog istog Informativnog programa. Zahvaljujući nekolicini dobrih ljudi na HRT-u koji su se zauzeli da se dogodi i koji su vjerovali u mene i Alcea Martija. Hvala im!
Moram spomenuti i unatoč malo većoj nekolicini koja je bila protiv.
Tako je to, nažalost, na HRT-u. Nadam se da će se promijeniti nabolje. I tu opet moram stati.
Zanimljiv mi je izbor HRT-ovih komentatora: Božo Kovačević bio je veleposlanik u Moskvi, Davor Štern radio je u ruskom naftnom poslovanju, a Marinko Ogorec bio je vojni izaslanik u Rusiji. Ne dovodim u pitanje njihovo iskustvo, nego zastupljenost perspektiva. Zašto jednako često ne čujemo ljude koji izbliza poznaju Ukrajinu, njezinu povijest i društvo?
Uz dužno poštovanje ljudi koje ste spomenuli, a koje sve osobno dobro poznam i poštujem, ne znam što bih Vam na to rekao… Da. Nije se mogao pratiti Domovinski rat u Hrvatskoj za velike svjetske TV-kuće i agencije s dopisnicima iz Beograda. Možda nije najbolja usporedba, ali to je nemoguća misija.
Evo, ja sam spomenuo samo neke dobre, obrazovane i upućene ljude koji su gostovali na tribinama, ali i u publici, na našim trima premijerama. Ima još puno drugih i u Hrvatskoj i u Ukrajini i diljem svijeta. Zašto njih nikad nitko ne zove za komentar?
Lijenost? Difamacijska kampanja? Kampanja utjecaja? “Baš me briga” sindrom? “Mali pod stol dok se veliki tuku”… Nastavi niz.
Štern je procjenjivao da Rusija može apsorbirati ukrajinske udare na rafinerije, a Kovačević početkom 2022. nije očekivao invaziju. Svatko može pogriješiti, no ne bi li mediji trebali naknadno provjeravati prognoze svojih stalnih komentatora?
Ja sam samo urednik kratkih vijesti na HRT 4. Davno je prošlo vrijeme kad sam uređivao program.
Što se ruskih rafinerija tiče, moram reći da uživam u gledanju videa na društvenim mrežama gdje Ruskinje s napumpanim usnama u preskupim Porscheima i bundama plaču u selfijima kako – čekaju po 15 sati na benzinskim crpkama da natoče po 30 litara goriva. I čudom se čude. Kako su redovi pred crpkama po 30-40 kilometara, pa tako od Moskve do Irkutska u Sibiru… Mislim da je to, društveno, iznimno bitna pojava. Rat je došao doma od kud je i krenuo. Ruska Federacija se urušava, a svjetske kukavice je se još pribojavaju. No, kraj se nazire.
Ne vjerujem da Moskva plaća baš svakoga tko u hrvatskoj javnosti pokazuje razumijevanje za njezine argumente. Što, osim novca, može potaknuti ljude da preuzimaju tuđi propagandni okvir: stari profesionalni odnosi, ideološka uvjerenja, fascinacija Rusijom ili nešto treće?
Možda je – prirodna inteligencija (naspram umjetne) pravi odgovor. Zdrav razum.
Kad samo malo dublje “prokopate” po biografijama tih “velikih” ruskih vođa, onda vidite da kćeri i sinovi jednog Dmitrija Peskova ili Sergeja Lavrova, čak i samog Putina – ne žive i ne studiraju u tom njihovom, kako Ukrajinci kažu, Mordoru. Nego na Zapadu: u Engleskoj, Švicarskoj… Da glavni propagandist Prvog kanala Ruske televizije Vladimir Solovjev nije kupio daču na Bajkalu, nego u Italiji. Gle čuda!?
Rusi su, kao i svi bivši Sovjeti, imali svoju šansu 1991. I nisu je iskoristili. Mogli su izgraditi demokratsku i prosperitetnu zemlju, nisu. Vrlo brzo su se “vratili korijenima”: Lubjanki, KGB-u, odnosno FSB-u. Sad bi njihove vođe htjele nametnuti njihov obrazac življenja (robovski) nama (slobodnim ljudima). Bojim se da oni to ne mogu shvatiti da to jednostavno ne ide. Koliko god pokušavali. I tu je razdjelnica tih dvaju svjetova… Više ne mislim da mi trebamo nametati naš način života njima, nikako. Ako im se sviđa da žive kako žive, sretno im bilo. Ali, zasigurno oni nama ne mogu i ne smiju nametati baš ništa.
Pritom, kroz desetljeća “škole Lubjanke”, razvili su zastrašujuća sredstva manipulacije i hibridnog ratovanja. Iskreno, mislim da su njihove “farme trolova”, botovi, državno sponzorirani hakerski napadi, miješanje u tuđe izborne i druge procese i sl. – daleko opasniji za naš način života i našu slobodu, nego li je njihovo nuklearno oružje. Kojim su prijetili – to dr. Tonči Tadić s IRB-a pozorno broji – mislim 56 puta od početka invazije. Pa što?!
A Hrvati koji se “upecaju” na tu rusku udicu? Ne znam. Stvarno ih ne razumijem. Istina, ima ih, nažalost. No, ja im uvijek od srca poželim sve najbolje u životu i da dobiju prigodu – u majčici Rusiji studirati, raditi, slobodno govoriti… Tikve saditi. Pa, koliko izdrže.
Ruska invazija traje gotovo pet godina. Je li se na rat moguće naviknuti? Bojite li se više zaborava ili ravnodušnosti, koja se može dogoditi i dok svakodnevno gledamo što se zbiva?
To je, nažalost, prirodan društveni proces. Ako niste osobno pogođeni, Vi ili Vaše društvo. I zaborav i ravnodušnost. Zasićenje. Navika.
Pa i moji kolege i prijatelji u Ukrajini su morali razviti neku vrst navike na nenormalne okolnosti da bi ostali zdravi i normalni. Da nastave dalje. Da život ide dalje i da ima smisla. A ima, dok je života.
V. Povratak ljudima – ono što ostaje
Vratimo se na kraju Romanu i Dmitru. Televizijske vijesti govore o brojkama, bojištima i vojnoj tehnici. Može li dokumentarni film vratiti ljudsko lice događajima na koje smo se gotovo naviknuli?
Da, apsolutno. Siguran sam u to. Primjerice, da smo napravili dokumentarac prepun vojnih karata, crta bojišnica, borbi, tenkova, dronova… čak i s jednako puno dokumentarnog arhivskog materijala – čega biste se sjećali za tjedan dana? Skoro ničega.
Ovako – Ukrajina je dobila lice. Dva mlada lica. Dvije mladosti koje je nose i svojim životima govore sve o njoj.

Foto: Na kijevskom Majdanu zastavice i fotografije čuvaju sjećanje na poginule. Izvor: brošura filma, str. 8.
Što biste najviše željeli da o Romanu Ratušnom i Dmitru Kocjubajlu zapamte gledatelji koji možda prije vašeg filma nikada nisu čuli njihova imena?
Čak i da, recimo za mjesec dana, ljudi koji pogledaju Herojima slava zaborave Romanovo i Dmitrovo ime – sjetit će se gdje ih mogu opet pronaći… Sjetit će se velike priče o ukrajinskoj ptici koja još leti visoko i maše svojim lijevim i desnim krilom. Sjetit će se žrtve dviju mladosti; velike ljubavi; straha u ratu; hrabrosti; vrijednosti slobodne domovine, ponosa i identiteta. To je i hrvatska priča. To je i europska priča. To je univerzalna ljudska priča. I siguran sam da će ona doprijeti do svakog.
Nadam se, ne samo u Hrvatskoj i Ukrajini.

Foto: Grob Romana Ratušnog u Kijevu. Izvor: brošura filma, str. 9.
Postoji li nešto što ste ponijeli iz Ukrajine, a što nikada nije dospjelo u film? Možda nečije riječi, pogled ili prizor koji će ostati samo vaš i nakon što se kamere ugase?
Odsjaj kijevskog sunca na zlatnim kupolama Pečerske lavre. Najstariji pravoslavni samostan na svijetu iz 1051. godine, pod zaštitom UNESCO-a. Rusi su bombardirali i Pečersku lavru, tri tjedna nakon što sam joj se divio uživo.

Foto: Zlatne kupole Pečerske lavre u daljini, pogled s prostora Muzeja Drugoga svjetskog rata u Kijevu. Izvor: brošura filma „Herojima slava”, str. 10.

