Olujna noć na Ženevskom jezeru
Ljeto 1816. godine. Nad Ženevskim jezerom nadvili su se olujni oblaci, a u vili Diodati okupilo se društvo kakvo se rijetko nalazi čak i u književnim povijestima. Lord Byron, Percy Bysshe Shelley i mlada Mary Godwin, buduća Mary Shelley. S njima su bili Byronov liječnik John Polidori i Maryina polusestra Claire Clairmont. Kiša kao da nije namjeravala prestati, pa je Byron predložio da svatko napiše priču od koje će se ostalima slediti krv u žilama. Nije mogao znati da je upravo priredio jedno od najvažnijih književnih natjecanja svih vremena. Iz njega će se roditi ‘Frankenstein’, a Polidorijeva će zamisao poslije postati ‘Vampir’ (‘The Vampyre’). Čudovište i književni vampir dobili su novi život zahvaljujući vremenu koje nije bilo pogodno ni za običnu šetnju.
Foto: Jedna od najpoznatijih književnih noći, oživljena na filmskom platnu. Douglas Walton kao Percy Shelley, Elsa Lanchester kao Mary Shelley i Gavin Gordon kao Lord Byron u ‘Frankensteinovoj nevjesti’ (‘Bride of Frankenstein’, 1935.). Izvor: Universal Pictures.
Godine 1935. James Whale odlučio je tu slavnu noć oživjeti na početku ‘Frankensteinove nevjeste’ (‘Bride of Frankenstein’). U raskošnoj prostoriji, dok vani grmi, Byron i Shelley razgovaraju s Mary, koja im daje do znanja da njezina priča nije završila ondje gdje su mislili. Mary glumi Elsa Lanchester. A kada nas film vrati Frankensteinovu čudovištu, ista će se glumica ponovno pojaviti, ovaj put kao nevjesta stvorena za biće koje nitko nije želio voljeti.
Bila je to jedna od najneobičnijih dvostrukih uloga u povijesti horora. Žena koja je čudovište stvorila na papiru postala je žena koju su stvorili za čudovište na filmu. Za nekoliko minuta na platnu, uz frizuru koju je nemoguće zaboraviti i krik koji je nemoguće zamijeniti, Elsa Lanchester osigurala je filmsku besmrtnost. Ali njezin život, srećom, nije počeo niti završio u Frankensteinovu laboratoriju.
Nevjesta koja nije željela mladoženju
U Whaleovu filmu Frankensteinovo čudovište, koje ponovno glumi Boris Karloff, očajnički traži ono što mu ljudi ne žele pružiti: razumijevanje, prihvaćanje i nekoga sebi sličnog. Dr. Pretorius, kojega Ernest Thesiger igra s gotovo nepristojnim užitkom, nudi rješenje u obliku nove umjetno stvorene žene. Čudovište napokon dobiva družicu, ali samo zato da bi otkrilo kako ni ona ne želi imati ništa s njim.
Foto: Napokon je dobio nevjestu. Šteta što nju nitko nije pitao. Elsa Lanchester i Boris Karloff u ‘Frankensteinovoj nevjesti’ (‘Bride of Frankenstein’, 1935.). Izvor: Universal Pictures / Gale.
Elsina nevjesta gotovo da nema riječi. Ima pogled, trzaje glave, glasanje nalik siktanju i frizuru koja je postala jedan od najprepoznatljivijih prizora filmske povijesti. Za svoje je siktanje, prema vlastitom kazivanju, pronašla nadahnuće promatrajući labudove u londonskom Regent's Parku. Nije to bila osobito romantična priprema za ulogu, ali je dala rezultat koji je nadživio generacije filmskih čudovišta.
Upravo je njezina reakcija na Karloffovo biće ono što završnicu čini tako okrutnom. Stvorena je da bude nečija nevjesta, a nitko je nije pitao želi li se udati. U nekoliko trenutaka Elsa uspijeva pokazati strah, gađenje i gotovo dječju zbunjenost. I dok njezin filmski mladoženja shvaća da je ponovno odbačen, gledatelj dobiva jedan od najneobičnijih ljubavnih prizora koje je horor ikada ponudio.
Odgojena da ne pristaje
Elsa Sullivan Lanchester rođena je 28. listopada 1902. u londonskom Lewishamu, u obitelji u kojoj se društvena pravila nisu prihvaćala samo zato što su bila društvena pravila. Njezina majka Edith Lanchester bila je socijalistica i zagovornica ženske neovisnosti, a otac James Sullivan dijelio je njezina politička uvjerenja. Odbili su se vjenčati, što je u tadašnjoj Engleskoj bilo dovoljno da izazove pravi obiteljski skandal. Edithini rođaci čak su je dali smjestiti u ustanovu za duševne bolesti, uvjereni da žena koja odbija brak ne može biti pri zdravoj pameti. Puštena je nakon nekoliko dana, a od svojih uvjerenja nije odustala.
U takvoj kući Elsa teško da je mogla odrasti u djevojku koja će poslušno čekati da joj netko drugi odredi mjesto. Kao dijete učila je ples, neko vrijeme i u školi Isadore Duncan, a zatim se okrenula kazalištu, kabaretu i pjesmi. Nije bila pjevačica koja osvaja savršenim glasom, nego izvođačica koja od pjesme napravi malu predstavu. Pogled, grimasa ili neočekivani naglasak mogli su pretvoriti naizgled bezazlene stihove u nešto mnogo nestašnije.
Taj će joj dar poslije koristiti i pred filmskom kamerom. Elsa nije morala imati glavnu ulogu da bi je gledatelj zapamtio. Često joj je bilo dovoljno nekoliko prizora, a katkad i samo nekoliko sekundi.
Charles i Elsa – brak za koji nije postojao scenarij
Charlesa Laughtona upoznala je 1927. u kazalištu, a vjenčali su se dvije godine poslije. On je bio jedan od onih glumaca koji mogu ispuniti prostoriju i prije nego što progovore. Elsa je, naprotiv, znala kako cijelu prostoriju osvojiti jednim podrugljivim pogledom. Njihove su se umjetničke osobnosti razlikovale, ali upravo ih je ljubav prema kazalištu, glazbi i književnosti povezala.
Foto: Brak za koji nije postojao scenarij. Charles Laughton i Elsa Lanchester. Izvor: Hollywood Photo Archive / Global Gallery.
Zajedno su nastupili i u ‘Privatnom životu Henrika VIII.’ (‘The Private Life of Henry VIII’, 1933.) Alexandera Korde, filmu koji je Laughtonu donio Oscara za glavnu mušku ulogu. Charles je igrao kralja čiji je bračni život bio gotovo jednako buran kao njegova vladavina, a Elsa Anu od Klevea, jednu od njegovih supruga. Već tada bilo je jasno da su njih dvoje iznimno zanimljivi kada se nađu pred istom kamerom.
Ali voljeti Charlesa Laughtona kao glumca bilo je jedno. Živjeti s njim nešto drugo.
Ubrzo nakon vjenčanja Charles joj je, prema njezinu kasnijem svjedočanstvu, priznao svoju homoseksualnost. Za Elsu je to značilo suočavanje s brakom drukčijim od onoga kakav je očekivala. Njihov odnos nije bio lišen povreda, udaljavanja ni proturječja, ali nije bio ni puka predstava za javnost. Dijelili su dom, prijatelje, umjetničke interese i duboku privrženost koja je nadživjela mnoge teškoće.
Elsa je o njihovu zajedničkom životu pisala u knjigama ‘Charles Laughton and I’ i ‘Elsa Lanchester, Herself’. Nije pokušavala od njega napraviti sveca, a od sebe mučenicu. Poznavala je njegovu darovitost, nesigurnosti i težinu života s čovjekom koji je od sebe zahtijevao gotovo nemoguće. Istodobno je znala da ni ona nije tek sporedni lik u njegovoj biografiji.
Agatha Christie, Billy Wilder i suprug kojemu je zabranjena cigara
Kada je Billy Wilder 1957. ekranizirao ‘Svjedoka optužbe’ (‘Witness for the Prosecution’) Agathe Christie, u Charlesu Laughtonu pronašao je idealnog Sir Wilfrida Robartsa, briljantnog odvjetnika koji se nakon srčanih problema mora odreći cigara, alkohola i uzbuđenja sudskih procesa. Drugim riječima, gotovo svega zbog čega bi se njemu uopće isplatilo ustati iz kreveta.
Foto: U sudnici je mogao nadmudriti svakoga. Kod kuće nije smio ni zapaliti cigaru. Elsa Lanchester i Charles Laughton u ‘Svjedoku optužbe’ (‘Witness for the Prosecution’, 1957.). Izvor: United Artists / TV Insider.
A tko bi bolje mogao pripaziti na tako neposlušnog pacijenta od njegove vlastite supruge? Elsa je postala gospođica Plimsoll, medicinska sestra čija je odlučnost gotovo jednaka Wilfridovoj tvrdoglavosti. Njihovi verbalni dvoboji, neprestani pokušaji skrivanja cigara i Elsina neumoljiva briga za njegovo zdravlje daju filmu dodatnu dimenziju. U sudnici Sir Wilfrid može nadmudriti gotovo svakoga, ali izvan nje postoji jedna žena pred kojom njegove odvjetničke vještine ne vrijede mnogo.
Wilder je, naravno, snimio mnogo više od komedije o neposlušnom pacijentu. U središtu je slučaj Leonarda Volea, kojega glumi Tyrone Power, optuženog za ubojstvo bogate udovice. Marlene Dietrich njegova je zagonetna supruga Christine, a istina se mijenja gotovo svaki put kada pomislimo da smo je napokon uhvatili za rep. Agatha Christie pobrinula se za zamku, Wilder za njezinu filmsku izvedbu, a glumci za to da se u nju uhvatimo s najvećim zadovoljstvom.
Za gospođicu Plimsoll Elsa je dobila svoju drugu nominaciju za Oscara za najbolju sporednu glumicu. Prvu je zaslužila u ‘Dođi u štalu’ (‘Come to the Stable’, 1949.) Henryja Kostera, u kojem je glumila slikaricu Ameliju Potts. Charles je za ‘Svjedoka optužbe’ također nominiran, za najboljega glavnog glumca. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada su supružnici za isti film dobili pojedinačne glumačke nominacije. Ali možda je još važnije što su stvorili odnos koji funkcionira gotovo kao zaseban film unutar filma. Dok Christie i Wilder razmišljaju o tome tko govori istinu, Elsa se bavi mnogo neposrednijim pitanjem: kako spriječiti Charlesa Laughtona da zapali još jednu cigaru.
Agatha Christie na večeri kod Neila Simona
Devetnaest godina poslije Elsa se ponovno našla među likovima koji su nešto dugovali Agathi Christie. Samo što je ovoga puta netko odlučio cijeli detektivski svijet izvrnuti naglavce. Taj netko bio je Neil Simon, koji je za ‘Poziv na večeru s ubojstvom’ (‘Murder by Death’, 1976.) okupio slavne književne detektive, promijenio im imena i pozvao ih na večeru na kojoj će njihova legendarna sposobnost zaključivanja biti izložena prilično neugodnoj provjeri.
Foto: Agatha Christie vjerojatno bi imala primjedbi. Elsa Lanchester u ‘Pozivu na večeru s ubojstvom’ (‘Murder by Death’, 1976.). Izvor: Columbia Pictures / Listal.
Elsa je postala Jessica Marbles, Simonova inačica gospođice Marple, a njezinu bolničarku glumila je Estelle Winwood. Peter Falk pojavio se kao Sam Diamond, parodija Sama Spadea, Peter Sellers kao Sidney Wang, nadahnut Charliejem Chanom, dok su David Niven i Maggie Smith glumili Dicka i Doru Charleston, Simonove inačice Nicka i Nore Charles iz ‘Mršavka’ (‘The Thin Man’, 1934.), koje su proslavili William Powell i Myrna Loy. James Coco utjelovio je Mila Perriera, očitu parodiju Herculea Poirota. Za domaćina je Simon odabrao Trumana Capotea, a za njegova slijepog batlera Aleca Guinnessa. Bila je to glumačka družina u kojoj je gotovo svatko mogao ukrasti film, ali je pravi užitak proizlazio iz toga što nitko nije bio spreman prepustiti drugome posljednju riječ.
Simonova šala nije se zaustavila na prepoznatljivim manirama slavnih detektiva. Na meti je bila i sklonost njihovih književnih tvoraca da presudne informacije zadrže za sebe, a zatim čitatelju na kraju objasne kako je rješenje cijelo vrijeme bilo očito. Elsa, koja je nekoć sudjelovala u ozbiljnoj ekranizaciji Agathe Christie, sada je s velikim zadovoljstvom igrala njezinu parodiju.
U jednoj izostavljenoj završnoj sceni pojavljuju se čak Sherlock Holmes i dr. Watson, ali tek nakon što su ostali gosti otišli. Najslavniji detektiv svih vremena tako ostaje bez prilike da pokaže što zna. Uostalom, kako bi riješio ubojstvo kada s Watsonom nije uspio pronaći ni put do kuće?
Glas koji nije pripadao samo filmu
Iza filmskih uloga ostala je još jedna Elsa, ona s kabaretskih pozornica. Njezine komične pjesme, glazbene monodrame i nastupi pred publikom bili su mnogo više od usputne zabave između snimanja. Bila je to umjetnost koju je njegovala desetljećima, s istim zadovoljstvom s kojim je u filmovima pronalazila humor ondje gdje ga drugi možda ne bi ni tražili.
Njezin osebujni talent mogao se prepoznati i u ‘Mary Poppins’ (1964.), gdje je glumila Katie Nannu, dadilju koja vrlo brzo zaključuje da su djeca Banksovih više nego što može podnijeti. Još je zanimljivija bila u ‘Zvonu, knjizi i svijeći’ (‘Bell, Book and Candle’, 1958.) Richarda Quinea, romantičnoj komediji u kojoj Kim Novak glumi njujoršku vješticu Gillian Holroyd, zaljubljenu u svojega susjeda, izdavača Shepa Hendersona, kojega igra James Stewart. Elsa je njezina ekscentrična teta Queenie, također vještica, dok Jack Lemmon glumi Gillianina brata Nickyja, ljubitelja bongosa i noćnih klubova.
Foto: U ovoj obitelji ni mačak nije običan. Jack Lemmon, Kim Novak i Elsa Lanchester u ‘Zvonu, knjizi i svijeći’ (‘Bell, Book and Candle’, 1958.). Izvor: Columbia Pictures / Listal.
No među svim tim čarobnjacima posebno mjesto pripada Pyewacketu, Gillianinu sijamskom mačku i njezinu čarobnjačkom pomoćniku, bez kojega bi ljubavna čarolija teško uspjela. U tom neobičnom obiteljskom društvu Elsa se snalazi kao da je čitav život provela među vješticama. A možda i jest, barem na filmu. Uostalom, ako joj je društvo pravio mačak Pyewacket, nije neobično što će se u ‘Willardu’ (1971.) Daniela Manna, kao majka naslovnog junaka, naći u kući u kojoj glavnu riječ postupno preuzimaju štakori. Doduše, Pyewacket je ipak imao nešto bolje manire.
Elsa je mogla biti stroga, luckasta, zastrašujuća ili neodoljivo smiješna. I gotovo uvijek pomalo drukčija od onoga što je gledatelj očekivao.
Charlesova noć, Elsino jutro
Dok je Elsa s lakoćom prelazila iz komedije u horor, iz svijeta vještica među štakore, Charles Laughton poželio je nešto što mu ni najveće glumačke uloge nisu mogle pružiti: potpunu slobodu da sam ispriča filmsku priču. Tijekom snimanja ‘Čovjeka na Eiffelovu tornju’ (‘The Man on the Eiffel Tower’, 1949.) sudjelovao je u režiranju pojedinih prizora, ali njegov veliki redateljski trenutak došao je s ‘Noći lovca’ (‘The Night of the Hunter’, 1955.).
Robert Mitchum kao lažni propovjednik Harry Powell, s riječima ljubav i mržnja istetoviranim na prstima, postao je jedno od najjezivijih lica američkoga filma. Laughton je od priče o progonjenoj djeci stvorio gotovo nadrealnu bajku, ispunjenu sjenama i slikama koje izgledaju kao da su pobjegle iz dječje noćne more. Nasuprot Mitchumovu zlu stoji Rachel Cooper, koju igra velika Lillian Gish, kao da je Laughton želio povezati vlastiti film s čarolijom nijemoga razdoblja.
Publika nije prihvatila film onako kako se Laughton nadao. Komercijalni neuspjeh teško ga je pogodio i više nije režirao dugometražni igrani film. Danas se ‘Noć lovca’ smatra jednim od velikih djela američke kinematografije, ali Charles nije doživio njezinu punu rehabilitaciju.
Umro je 1962., a Elsa ga je nadživjela dvadeset četiri godine. Nastavila je nastupati i glumiti, čuvajući vlastiti umjetnički svijet. Njihov zajednički život ostao je važan dio njezine priče, ali ne i njezina posljednja stranica.
A Mary Shelley još nije završila svoju priču
Vratimo se u vilu Diodati. Oluja još traje, Byron i Shelley slušaju mladu Mary, a ona se sprema nastaviti priču koju su već smatrali završenom. Ondje smo prvi put susreli Elsu Lanchester, a ondje ćemo se od nje i oprostiti.
Jer Frankensteinova nevjesta nije preživjela. Mary Shelley jest. I nastavila je pričati. Već tada pokazala je da je muškarci ne mogu tek tako izbaciti iz jednadžbe. Nisu to uspjeli ni Byron ni Shelley. A bogme, kada je riječ o Elsi, ni veliki Charles Laughton.
Video: Malo čarolije za Noć vještica. Glazba Georgea Duninga iz filma ‘Zvono, knjiga i svijeća’ (‘Bell, Book and Candle’, 1958.). Izvor: YouTube / johnnystaccata.