Ernest Borgnine ili priča o jednom osmijehu
Američki glumac prepoznatljiva glasa i karizmatičnog osmijeha, Ernest Borgnine ostavio je neizbrisiv trag u svjetskoj kinematografiji tijekom karijere duge više od šest desetljeća.
Uspomena na Ernesta Borgninea, koji nas je napustio 08.07.2012.
Foto: Mike Siegel Archive
Napustio? Ne baš ili gotovo ne i uopće. Iza ovog velikana američkog i svjetskog filma, ostala je utabana staza koja je obuhvatila razdoblje od preko šezdeset godina. Bio je nadaleko poznat po svom karakterističnom hripavom, ali istovremeno opuštenom glasu, kao i po upečatljivom osmijehu koji je postao njegov zaštitni znak, koji je mogao biti višestrukog značenja, osmijeh Dutcha Armstronga, na neki način, same duše skupine znane kao divlja horda.
Foto: The Wild Bunch Roadshow edition
Smijeh koji pokazuje da je dočekao napokon, nakon cijele noći provedene vani ispred kuće da su i ostali shvatili ono što je on znao cijelo vrijeme - da je vrijeme da se ide. "Let's go".
Mogao je to biti i sasvim drugi tip osmjeha. Onaj Fatsoa Judsona, isti osmijeh na istom licu ali sasvim drugog značenja. Ništa dobronamjerno.
Foto: From Here to Eternity
"Od sada do vječnosti" pokazao je koliko Ernest Borgnine može odglumiti uistinu opakog lika, donjevši mu prepoznatljivost i slavu. Jedna druga, istinski "opaka" faca, Lee Marvin, izjavio je u interviewu za "Playboy" da nasilje na filmu ima smisla jedino ako služi kao sredstvo odvraćanja, apostrofirajući između ostalog i borbu Borgninea i Clifta upravo iz tog filma: " S druge strane, u tipičnoj tučnjavi Johna Waynea (dobar primjer je za to „Donovan's Reef“, 1963) u saloonu lete stolovi, boce, razbijaju se ogledala, baca vlasnik bara, a sve završava s tankom krvavom linijom niz obraz, svi su prijatelji, a tučnjava je bila upravo divna. To je preseravanje s nasiljem. Lažno, gotovo poput karikature – sušta suprotnost tučnjavi poput one u „Treasure of Sierra Madre“(„Blago Sierra Madre“) kada Tim Holt i Bogart ulaze u bar, a Holt bude udaren bocom preko usana od strane Bartona MacLanea, i sve što je u stanju činiti za vrijeme trajanja borbe je da leži na podu i drži MacLainea za nogu. Ta scena otkriva osječaj prave boli i povrede. Ili borba između Ernest Borgninea i Montgomery Clifta u „From Here To Eternity“(„Od sada do vječnosti“). Čak ih ni ne vidiš; samo vidiš njihova stopala iza bureta – i čuješ. Jedan čovjek ustaje a drugi je mrtav. Znamo kako je opaka borba bila iako je nismo ni vidjeli. Marvin i Borgnine često su surađivali pogotovo u ranoj fazi karijera obojice pri čemu su obojica bili tipizirani teškaši, "Heavies", recimo kod Johna Sturgesa u "Lošem danu u Black Rocku" gdje se iživljavaju tj. pokušavaju se iživljavati nad jednorukim ratnim veteranom (Spencer Tracy) koji stiže u njihov grad...Možda i najveći zajednički nastup ovog tandema, svakako najnasilniji, ipak je "u Jedan vlak za dvije skitnice" Roberta Aldricha.
foto: iskrivljeni "smješak" - Jedan vlak za dvije skitnice
Vratimo se mi ponovno osmjiehu, ovaj put u "Martyju" Delberta Manna. Iznenađujući pobjednik na dodjeli Oscara te godine, osvojivši ih četiri, uključivši i onaj Ernesta Borgninea za najbolju ulogu, a postao je i prvi američki film koji je odnio zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Borgnine ovdje glumi sramežljivog, neuglednog momka koji čezne za ljubavlju, ali je uvjeren da je to nemoguća misija, jer nit je imućan inti zgodan, barem on misli da nije. Ali onda sretne Betsy Blair...
foto: Malo skriveni, smješak i oboren pogled dok predstavlja poznanicu majci - Marty
Kao iznimno popularan izvođač, Borgnine nije bio prisutan samo na filmskom platnu, već je često gostovao u popularnim talk show emisijama i sudjelovao u različitim televizijskim kvizovima. Posudio je i glas jednom od likova u animiranoj seriji "SpužvaBob Skockani". Njegova neposrednost i energija učinile su ga jednim od najomiljenijih lica klasičnog Hollywooda, a radnu etiku zadržao je sve do pozne životne dobi.
Svakako treba istaknuti, kao prilog još jednoj crtici o ovom velikom čovjeku (ne samo rastom) je da je bio i ratni veteran (zato je i međuigra s drugim ratnim veteranom Marvinom i bila tako uvjerljiva, obojica su "znali znanje"). On je od 1935 do 1941 odradio svoju šihtu na razaraču/minolovcu USS "Lamberton" i bio časno otpušten iz vojske, samo da bi se ponovno prijavio u siječnju 1942, nakon japanskog napada na Pearl Harbor.
Ispada da se iza jednog osmijeha skrivalo mnogo više nego što se moglo činiti — ali baš zato i volimo našeg Ernieja.