Foto: Tod Browning Izvor: FilmAffinity

Američki film nije ostao imun na pojavu cirkuskih showova. Teško je i mogao. Dijelili su istu publiku i isto obećanje: platite ulaznicu i pokazat ćemo vam nešto što još niste vidjeli. Cirkus, karneval i sideshow nudili su spektakl, iluziju, neobična tijela, prijevaru i strah mnogo prije nego što ih je filmska kamera počela pretvarati u vlastite atrakcije. Od cirkusa je, barem dijelom, izrastao i Hollywood.

Cirkuska arena, taj spoj blještavila, zabave i kakofonije zvukova, nudila je i nadmetanje u vještini, ljudskom tijelu koje pokušava učiniti nemoguće mogućim. Visoko iznad publike letjeli su trapezisti, a Carol Reed će upravo taj svijet mnogo poslije pretvoriti u ‘Trapez’ (‘Trapeze’). Ali nekoliko koraka dalje isti je cirkus znao zadovoljavati neke od najmračnijih ljudskih poriva. Ondje se nije plaćalo samo da bi se čovjek divio tuđoj vještini. Plaćalo se i za pravo da se zuri u tuđu nesreću, deformitet ili jad.

Hollywood će se toj dvojnosti vraćati desetljećima. ‘Aleja noćnih mora’ (‘Nightmare Alley’) Edmunda Gouldinga odvest će ga 1947. među putujuće zabavljače, mentaliste i ljude spremne vlastitu publiku pretvoriti u žrtve. Mnogo poslije ‘Nešto zlokobno dolazi’ (‘Something Wicked This Way Comes’) Jacka Claytona pretvorit će dolazak putujućeg karnevala u noćnu moru u kojoj se ljudske želje naplaćuju mnogo skuplje od cijene ulaznice. Cirkus je Hollywoodu mogao biti mjesto zabave, strave, prijevare ili fantazije. Todu Browningu bio je nešto drugo – dom.

Prije Hollywooda postojao je cirkus

Rođen kao Charles Albert Browning Jr. 1880. u Louisvilleu, mogao je imati život mnogo uredniji od onoga koji je sam izabrao. Kao mladić napustio je obitelj i pridružio se putujućim predstavama. Ono što je za publiku trajalo koliko i kupljena ulaznica, za njega je postalo svakodnevica. Nastupao je kao plesač, klaun i vodviljski zabavljač, ali teško je pronaći bolju najavu njegova budućeg filmskog svijeta od jedne od bizarnijih točaka u kojima je sudjelovao. Browning je glumio ‘živi leš’: bio bi zakopan u lijesu i pomoću skrivenog sustava za disanje ostajao pod zemljom dovoljno dugo da publika dobije upravo ono zbog čega je platila – susret sa smrću za koji je ipak znala da nije stvaran.

Foto: Burt Lancaster, Gina Lollobrigida i Tony Curtis pokazuju onu ljepšu stranu cirkuske arene u ‘Trapezu’ (‘Trapeze’) Izvor: United Artists

Prije nego što je počeo snimati iluzije, naučio ih je prodavati. Zato cirkus u njegovim filmovima poslije neće izgledati kao mjesto na koje je redatelj doveo kameru u potrazi za neobičnim prizorima. Poznavao je ljude iza predstave, trikove kojima se ona stvarala i publiku koja je željela biti prevarena. Poznavao je i mnogo neugodniju stranu tog odnosa: trenutak u kojem znatiželja prestaje biti divljenje i postaje zurenje. Kada je stigao do filma, nije morao izmišljati svijet čudaka, iluzionista, prevaranata, osakaćenih tijela i ljudi koji skrivaju vlastito lice. Donio ga je sa sobom.

Čovjek s tisuću lica

Lon Chaney nije mu bio samo zvijezda. Bio je gotovo idealan glumac za svijet koji je redatelj donio sa sobom iz cirkusa. Čovjek sposoban vlastito lice i tijelo pretvoriti u nešto drugo pronašao je redatelja opsjednutog upravo maskama, deformacijama, skrivenim identitetima i ljudima čija vanjština nikada nije govorila cijelu istinu.

Zajedno su tijekom nijemog razdoblja snimili deset filmova i razvili jednu od najneobičnijih redateljsko-glumačkih suradnji tadašnjeg Hollywooda. Browning mu je davao likove koji su tijelo koristili kao masku, sredstvo obmane ili cijenu koju treba platiti, a Chaney ih je pretvarao u nešto mnogo zanimljivije od običnih filmskih čudovišta. U ‘Nesvetoj trojici’ (‘The Unholy Three’) trbuhozborac je koji se prerušava u staricu i zajedno s patuljkom i snagatorom iz cirkusa prelazi u kriminal. Priči će se vratiti još jednom, bez Browninga. MGM će 1930. snimiti zvučni remake u režiji Jacka Conwaya, a Chaney ponovno odigrati istu ulogu. Bit će to njegov prvi i jedini zvučni film, ali i posljednji film uopće. Čovjek s tisuću lica napokon je dobio i glas, a onda zauvijek utihnuo.

Foto: Iz horrora i antologije ‘Zona sumraka’ (‘The Twilight Zone’) znamo da nije uvijek lako reći iz čijeg trbuha zbore riječi, ali ćemo ipak pokušati. Lon Chaney kao Echo u ‘Nesvetoj trojici’ (‘The Unholy Three’) Izvor: MGM

‘Put prema Mandalayu’ (‘The Road to Mandalay’) ponovno ga vodi prema fizički obilježenom čovjeku s kriminalnom prošlošću, dok ga ‘Zapadno od Zanzibara’ (‘West of Zanzibar’) pretvara u paraliziranog čovjeka čija osveta postaje jednako izobličena kao svijet u kojem je provodi. Ali jedan njihov film kao da je uzeo gotovo sve Browningove opsesije i zatvorio ih u jedno tijelo. Problem je samo u tome što Alonzo Bezruki zapravo ima obje ruke.

Čovjek koji je imao ruke sve dok ih se nije odrekao

U ‘Nepoznatom’ (‘The Unknown’) iz 1927. cirkus više nije samo mjesto radnje. Postaje savršena pozornica za Browningovu igru između onoga što publika vidi i onoga što se skriva iza predstave. Chaney je Alonzo Bezruki, cirkuski bacač noževa koji stopalima pali cigaretu, puni pušku i izvodi gotovo sve za što su drugim ljudima potrebne ruke. Publika plaća da vidi čovjeka bez ruku, samo što Alonzo ruke ima.

Foto: Lažna sigurnost od muških ruku kod čovjeka koji ih ‘nema’. Joan Crawford i Lon Chaney u ‘Nepoznatom’ (‘The Unknown’) Izvor: MGM

Skriva ih uz tijelo korzetom jer ga policija traži zbog zločina, a fizička posebnost – dvostruki palac na jednoj ruci – mogla bi ga odati. Ono što cirkuskoj publici izgleda kao deformitet zapravo je maska. Browning tako izvrće samu logiku sideshowa: atrakcija nije čovjek koji se rodio drukčiji, nego čovjek koji se pretvara da je drukčiji kako bi sakrio ono što doista jest.

A onda u priču ulazi Nanon. Joan Crawford glumi kćer vlasnika cirkusa koja ne podnosi da je muškarci dodiruju, a Alonzo u njezinu strahu prepoznaje vlastitu priliku. Čovjek bez ruku jedini je muškarac pokraj kojega se osjeća sigurno upravo zato što je, barem prema onome što ona vidi, ne može zagrliti. Laž tako postaje ljubavna prednost, sve dok Alonzova opsesija ne prijeđe granicu iza koje više nema povratka. Shvaća da bi Nanon jednoga dana mogla otkriti njegove ruke i prepoznati obilježje koje ga povezuje sa zločinom pa odlučuje učiniti nešto zbog čega Browning gotovo stoljeće poslije još može izazvati nelagodu bez ijedne kapi krvi pred kamerom: daje amputirati obje zdrave ruke.

Više se ne pretvara, a upravo tada Browning izvodi najokrutniji trik u filmu. Dok se Alonzo oporavlja od zahvata kojim je zbog Nanon vlastitu laž pretvorio u stvarnost, ona prevladava strah od muškog dodira i zaljubljuje se u cirkuskog snagatora Malabara. Čovjek koji je imao ruke odrekao ih se kako bi mogao imati ženu, a izgubio je i jedno i drugo.

Teško je pronaći film koji jasnije pokazuje koliko je Browningu tijelo bilo više od izgleda njegova lika. Ono može biti kostim, dokaz zločina, predmet žudnje, izvor straha, cirkuska atrakcija i na kraju kazna. Alonzo najprije svoje tijelo koristi kako bi prevario publiku i Nanon, a zatim ga fizički mijenja kako bi laž postala istina. U Browningovu svijetu maska se ponekad toliko dugo nosi da na kraju postane lice.

Vampir kojega više ne možemo vidjeti

Iste 1927. Browning i Chaney snimili su film koji je danas možda poznatiji po tome što ga ne možemo gledati nego po onome što se u njemu moglo vidjeti. ‘London poslije ponoći’ (‘London After Midnight’) jedan je od najslavnijih izgubljenih filmova nijemog Hollywooda, ali Chaneyjevo lice ipak je preživjelo. Cilindar, crni plašt, duboko usađene oči i neprirodan niz šiljastih zuba stvorili su jednu od najupečatljivijih slika nijemog horrora. Fotografije profesora Edwarda C. Burkea u njegovoj vampirskoj krinki danas djeluju gotovo kao reklama za film koji više ne postoji. Negdje između čovjeka, šišmiša i karnevalske groteske nalazi se lik koji kao da je izišao iz istog šatora u kojem je Browning godinama ranije učio kako privući publiku obećanjem nečega što nikada prije nije vidjela.

Foto: Film je nestao, a čudovišta nisu. Lon Chaney u ‘Londonu poslije ponoći’ (‘London After Midnight’) Izvor: MGM

Ali i ovdje je čudovište prijevara. Chaneyjev vampir nije natprirodno biće nego maska unutar istrage, još jedna Browningova igra s publikom koja vjeruje vlastitim očima. Čovjek s tisuću lica ponovno dobiva lice koje nije njegovo, a groteska skriva ono što se nalazi ispod nje. Posljednja poznata kopija filma uništena je u požaru MGM-ova trezora 1965., pa su iza njega ostale fotografije, scenarij i drugi produkcijski materijali – dovoljno da možemo rekonstruirati priču, ali ne i Browningov film. Čak je i njegova sudbina na neki način prikladna. Redatelj opsjednut iluzijama ostavio je jedno od svojih najslavnijih čudovišta zarobljeno u nekoliko fotografija.

Priči će se vratiti u zvučnoj eri, bez Chaneyja, u ‘Znaku vampira’ (‘Mark of the Vampire’). Ali prije toga Hollywood će mu dati pravog vampira, a ovoga puta ispod plašta neće biti trik.

Čovjek koji nije rekao ‘Dracula’ kao svi ostali

Kada je Universal 1931. odlučio Brama Stokera pretvoriti u jedan od filmova na kojima će izgraditi svoj ciklus čudovišta, Browning je iza sebe već imao godine provedene među filmskim nakazama, kriminalcima, lažnim invalidima, maskama i ljudima koji su vlastita tijela pretvarali u predstavu. Sada mu je stigao grof iz Transilvanije.

Foto: Ponoćna simfonija: ‘Počujte ih. Djeca noći. Kakvu glazbu izvode...’ Béla Lugosi u ‘Draculi’ Izvor: Universal Pictures

‘Dracula’ će mu donijeti najveći komercijalni uspjeh, ali čovjek kojega će film učiniti besmrtnim bio je Béla Lugosi. Mađarski glumac već je godinama poznavao grofa. Draculu je igrao na pozornici u američkoj adaptaciji Stokerova romana i ulogu je želio prenijeti na film, ali nije bio Universalov očiti prvi izbor. Nad projektom je još lebdjela sjena čovjeka s tisuću lica. Lon Chaney bio je zvijezda MGM-a i nalazio se među imenima povezivanima s mogućom filmskom verzijom Dracule, ali njegova smrt 1930. prekinula je svaku mogućnost da Browning i Chaney zajedno zakorače u zvučni horror.

U plašt je na kraju ušao Lugosi i gotovo sve što danas zamišljamo kada netko izgovori ‘Dracula’ duguje nešto tom ulasku. Naglasak koji bi kod drugog glumca mogao predstavljati prepreku postao je dio hipnotičkog ritma lika. Nije govorio kao ostali glumci oko njega: zastajao je između riječi, razvlačio rečenice i gledao sugovornika kao da mu govor uopće nije glavno sredstvo komunikacije. Nakon Chaneyjevih nijemih transformacija Browning je pronašao čudovište kojemu je upravo glas postao dio maske.

A nasuprot njemu nije stajao samo Van Helsing. Dwight Frye kao Renfield možda je najčišći ostatak starog Browningova svijeta u novom zvučnom filmu. Čovjek koji u Transilvaniju stiže poslovno i razumno ubrzo postaje pogrbljeni, nasmijani sluga vampira, zatvoren u sanatoriju i opsjednut muhama i paucima koje želi pojesti kako bi prisvojio njihove živote. Fryeovo lice, oči i smijeh mogli bi bez velikih problema pripadati jednom od Browningovih nijemih filmova. Zvuk im je samo dao novu mogućnost da uznemire publiku. Edward Van Sloan kao Van Helsing predstavlja njegovu suprotnost: miran razum nasuprot praznovjerju koje se pokazuje stvarnim.

Film danas ponekad djeluje gotovo nepomično. Kamera često stoji, glumci ulaze i izlaze iz kadra kao s pozornice, a dugi trenuci tišine ostaju bez glazbe koja bi modernom gledatelju govorila kada se treba bojati. Dio razloga leži upravo u kazališnom podrijetlu ove verzije Dracule i vremenu u kojem Hollywood još uči kako govoriti filmskim zvukom, ali upravo je iz te ukočenosti nastala neobična atmosfera. Kada Lugosi stoji na velikom stubištu svojega dvorca, iza njega nema glazbene prijetnje koja objašnjava prizor. Ima samo čovjek u plaštu koji govori strancu da sluša zavijanje vukova. I dovoljno je.

Dok je Browningova ekipa danju snimala englesku verziju, noću su isti setovi ponovno oživljavali. George Melford režirao je španjolsku ‘Draculu’ s Carlosom Villaríasom u naslovnoj ulozi. Druga glumačka postava koristila je iste dekoracije, ali nije jednostavno kopirala ono što je snimljeno tijekom dana. Melfordova verzija slobodnije pokreće kameru, drukčije komponira pojedine prizore i danas se često navodi kao vizualno smjelija od Browningove. Ali imala je problem koji nijedna kamera nije mogla riješiti – nije imala Bélu Lugosija.

Browningov ‘Dracula’ postao je golemi uspjeh i pomogao Universalu otvoriti vrata cijelom nizu filmskih čudovišta. Iste godine doći će ‘Frankenstein’ Jamesa Whalea, a za njim mumije, nevidljivi ljudi, vukodlaci i čitava galerija stvorenja koja će desetljećima određivati izgled hollywoodskog horrora. Nakon Dracule mogao je nastaviti tim putem. Imao je hit, zvijezdu i studio koji je upravo otkrio koliko publika želi čudovišta. Umjesto toga vratio se u cirkus i pokazao publici čudovišta koja nisu trebala šminku. Ona koja su je trebala nalazila su se s druge strane prizora.

Čudovišta bez šminke

MGM je nakon uspjeha Universalovih ‘Dracule’ i ‘Frankensteina’ želio vlastiti horror koji bi mogao otići još dalje. Browning je imao materijal, kratku priču Toda Robbinsa ‘Spurs’, ali ono što je namjeravao napraviti teško da je bilo ono što je studio zamišljao kada je poželio vlastito čudovište. Umjesto glumaca skrivenih iza šminke i proteza, u ‘Nakazama’ (‘Freaks’) iz 1932. doveo je pred kameru stvarne sideshow izvođače. Među njima su bili Harry i Daisy Earles, spojene blizanke Daisy i Violet Hilton, Johnny Eck, rođen bez donjeg dijela trupa, Prince Randian, poznat kao ‘Living Torso’, Frances O’Connor i Schlitzie. Ljudi koje je cirkus predstavljao kao atrakcije sada su dobili filmske uloge, ali Browning ih nije doveo samo zato da bi ih publika promatrala.

Foto: ‘Jedna od nas.’ Iskrena dobrodošlica koja će iz Cleopatre izvući ono što se ne vidi na prvi pogled. Svadbena gozba u ‘Nakazama’ (‘Freaks’) Izvor: MGM

Priča je naizgled jednostavna. Hans se zaljubljuje u trapezisticu Cleopatru, a kada ona sazna da je naslijedio bogatstvo, zajedno sa snagatorom Herculesom odlučuje ga se domoći. Cleopatra može glumiti ljubav prema Hansu, ali ne može sakriti prezir prema ljudima među kojima živi. Browning upravo tu povlači granicu koja će film učiniti toliko neugodnim. Fizički izgled sideshow izvođača stalno je izložen pogledu kamere i publike, ali moralna deformacija pripada ljudima koji izgledaju ‘normalno’.

Najpoznatiji prizor filma zato nije nikakvo ubojstvo. Za svadbenim stolom izvođači prihvaćaju Cleopatru kao jednu od svojih. Čaša putuje od ruke do ruke dok ponavljaju ‘one of us’, nudeći joj pripadnost zajednici koju ona prezire. Cleopatra odgovara poniženjem. Ono što je za njih čin prihvaćanja za nju je nepodnošljiva pomisao da bi mogla biti izjednačena s ljudima koje smatra nižima od sebe.

Od tog trenutka film prestaje biti neobična melodrama smještena u cirkus i počinje vraćati pogled publici. Browning je dobro poznavao mehanizam sideshowa: netko plati kako bi gledao čovjeka kojega smatra drukčijim, a zatim se vrati kući uvjeren da je normalnost ostala s njegove strane šatora. ‘Nakaze’ tu sigurnost odbijaju ponuditi. Cleopatra i Hercules imaju tijela kakva društvo prihvaća bez pitanja, ali upravo su oni spremni na prijevaru, poniženje i ubojstvo.

MGM će vrlo brzo otkriti koliko je Browning pogrešno procijenio granicu koju je tadašnja publika bila spremna prijeći. Probne projekcije izazvale su burne reakcije, film je znatno skraćen, a izvorni završetak više ne postoji u obliku u kojem ga je Browning zamislio. U Velikoj Britaniji bio je zabranjen tri desetljeća, a američki prijem nije donio horror hit kojem se studio nadao. Djelo koje će mnogo poslije biti vraćeno u filmsku povijest kao jedno od njegovih ključnih tada je postalo teret koji će ga pratiti ostatak karijere.

Ironija je gotovo previše savršena. Čovjek koji je iz cirkusa došao u Hollywood snimio je film o ljudima iz cirkusa, a Hollywood se od njega zgrozio. Nije izmislio njihova tijela niti ih sakrio iza šminke. Samo ih je stavio pred kameru i pustio publiku da gleda. Problem možda nikada nije bio u onome što je bilo pred kamerom.

Povratak vampiru

‘Nakaze’ nisu odmah završile Browningovu karijeru, ali nešto se promijenilo. Redatelj koji je samo godinu ranije s ‘Draculom’ pomogao pretvoriti horror u veliki studijski posao više nije imao istu slobodu. Snimit će još nekoliko filmova, među njima dva koja kao da se vraćaju starim opsesijama, samo sada iz svijeta koji je već jednom odbacio ono što mu je pokušao pokazati.

Foto: Izgledaju kao vampiri, ponašaju se kao vampiri, samo još treba povjerovati vlastitim očima. Béla Lugosi i Carroll Borland u ‘Znaku vampira’ (‘Mark of the Vampire’) Izvor: MGM

U ‘Znaku vampira’ (‘Mark of the Vampire’) iz 1935. vratio se priči koju je već ispričao u izgubljenom ‘Londonu poslije ponoći’, a s njim se vratio i Béla Lugosi. Ovoga puta dobio je društvo jezive Carroll Borland kao Lune i priliku ponovno odjenuti plašt, ali Browning ni sada nije mogao odoljeti starom triku. Film izgleda kao priča o vampirima sve dok se ne pokaže da su natprirodna bića ponovno dio predstave. Nakon svih godina provedenih među cirkuskim iluzijama kao da ni vlastitim čudovištima nije mogao dopustiti da jednostavno budu ono što publika misli da vidi.

Godinu poslije ‘Vražja lutka’ (‘The Devil-Doll’) ponovno mu je ponudila svijet promijenjenih tijela i prerušavanja. Lionel Barrymore, čovjek nepravedno osuđen za zločin, bježi iz zatvora i u potrazi za osvetom prerušava se u staricu, dok minijaturni ljudi postaju njegovo oružje. Teško je ne prepoznati stari Browningov rukopis: promijenjeno tijelo, skriveni identitet, osveta, groteska i prijevara ponovno stoje jedni pokraj drugih. Čak i kada se udaljio od cirkuske arene, njezini trikovi kao da su išli s njim.

Nakon ‘Čuda na prodaju’ (‘Miracles for Sale’) iz 1939. više neće režirati. Imao je tek 59 godina. Čovjek koji je prošao put od putujućih predstava i nijemog filma preko Chaneyja i Lugosija do jednog od najkontroverznijih filmova svojega vremena povukao se iz Hollywooda i posljednja desetljeća života proveo uglavnom daleko od svijeta koji je nekoć tako dobro poznavao.

Hollywood se, međutim, počeo vraćati njemu. ‘Nakaze’ koje su 1932. bile problem desetljećima poslije ponovno su otkrivene i stekle kultni status. Film koji je nekada izazivao zgražanje počeo se gledati drukčijim očima, a redatelj kojega je Hollywood gotovo ostavio u vlastitoj prošlosti postupno je dobivao mjesto koje mu pripada u povijesti horrora.

Browning je umro 1962., upravo u vrijeme kada je film koji ga je gotovo pokopao počinjao svoj drugi život.

I uspjeh i pad donijela su mu čudovišta. ‘Dracula’ mu je donio prvo jer je publici pokazao ono koje je željela vidjeti. ‘Nakaze’ su mu donijele drugo jer je upro prstom u ona stvarna.

Koja su bila s vanjske strane arene.