Među prvim DVD-ovima koje sam kupio bila su dva Criterionova izdanja, Renoirova ‘Velika iluzija’ (La Grande Illusion, 1937.) i Clouzotov ‘Gavran’ (Le Corbeau, 1943.). Pamtim i danas da su bili skupi k'o sam vrag, jer sam ih kupio u jednoj našoj internetskoj trgovini. Posjedujem ih još uvijek, baš kao i sve ostale Clouzotove filmove, a lud kakav jesam, i dalje nabavljam bolja izdanja, ne rješavajući se pritom starih. I nikada nisam požalio ni za jednom kunom potrošenom na ta dva filma.

Foto: Nije bolest sve što boli. Izvor: Osobna kolekcija aurora.
Henri-Georges Clouzot, rođen 20. studenoga 1907. u francuskom Niortu, nerijetko je nazivan francuskim Hitchcockom. Koliko god takva usporedba bila laskava, čini mi se da smo njome činili nepravdu obojici velikih redatelja. Hitchcock se volio poigravati našim strahovima, dok je Clouzota možda i više zanimalo kakvima nas ti strahovi čine.
Od Berlina do okupiranog Pariza
Clouzot je prve filmske korake napravio kao scenarist i pomoćnik redatelja. Početkom tridesetih godina dio vremena proveo je u Njemačkoj, upoznajući se s njemačkom kinematografijom u razdoblju kada su je svojim djelima obilježavali Fritz Lang i drugi velikani njemačkoga filma. Tragove ekspresionizma, posebice u korištenju svjetla i sjene, moći ćemo prepoznati i u njegovim kasnijim ostvarenjima.
Iz njemačke filmske industrije udaljen je nakon dolaska nacista na vlast zbog svojih veza sa židovskim umjetnicima i suradnicima, a po povratku u Francusku život mu je dodatno zakomplicirala tuberkuloza zbog koje će nekoliko godina provesti na liječenju.
Prilika da se konačno dokaže kao redatelj dugometražnih igranih filmova ukazat će mu se u jednom od najmračnijih razdoblja francuske povijesti.
Gavran koji je nadživio okupaciju
Godine 1940. pod pokroviteljstvom Josepha Goebbelsa osnovan je Continental Films, produkcijska kuća financirana njemačkim kapitalom, na čijem je čelu bio Alfred Greven. Dok je Goebbels francuskoj publici prvenstveno želio ponuditi bezazlenu zabavu, Greven je imao i umjetničkih ambicija. Pod okriljem Continentala tako su nastala neka od najznačajnijih ostvarenja francuskoga filma toga razdoblja.
Clouzot je postao voditelj scenarističkog odjela, da bi 1942. režirao ‘Ubojica stanuje na br. 21’ (L’Assassin habite au 21), duhovit i iznimno vješto konstruiran kriminalistički film s Pierreom Fresnayem i Suzy Delair. Već je sljedeće godine s Fresnayem snimio film koji će mu gotovo uništiti karijeru.

Foto: Već je svojim redateljskim prvijencem Clouzot pokazao koliko se dobro snalazi u svijetu zločina i crnog humora. Izvor: Kadar iz filma ‘Ubojica stanuje na br. 21’ (1942.)
‘Gavran’ je nastao na temelju stvarnog slučaja anonimnih pisama koja su između 1917. i 1922. uznemiravala stanovnike francuskoga grada Tullea. U Clouzotovu filmu naizgled mirna provincijska sredina postaje poprištem međusobnih optuživanja, sumnjičenja i obračuna, a svako novo pismo potpisano pseudonimom Gavran otkriva još ponešto od onoga što su stanovnici gradića tako brižno skrivali.
U jednoj od najljepših scena filma dvojica liječnika razgovaraju o dobru i zlu, dok njihanje žarulje mijenja granicu između svjetla i sjene. Clouzotu je bila dovoljna jedna žarulja da nas suoči s dvojbama kojima će se vraćati tijekom čitave svoje karijere.

Foto: Tanka je crta između dobra i zla, možda tek jedan titraj svjetla. Izvor: Continental Films – kadar iz filma ‘Gavran’ (1943.)
Protiv filma ustali su i vichyjevski režim i Katolička crkva i tisak pokreta otpora. Nakon oslobođenja Francuske ‘Gavran’ je bunkeriran, a Clouzotu je zabranjen rad u francuskoj kinematografiji.
O tome koliko je bilo složeno baviti se filmom u okupiranoj Francuskoj gotovo šest desetljeća kasnije progovorio je veliki Bertrand Tavernier u svom izvrsnom filmu ‘Propusnica’ (Laissez-passer, 2002.). Prateći sudbine pomoćnika redatelja Jeana Devaivrea (Jacques Gamblin), koji je radom za Continental prikrivao svoje djelovanje u pokretu otpora, i scenarista Jeana Aurenchea (Denis Podalydès), koji je odbijao raditi za Nijemce, Tavernier je oživio jedno od najosjetljivijih razdoblja povijesti francuske kinematografije. Bio je dovoljno mudar da ljude ne prosuđuje isključivo prema tome čiji su potpis imali na ugovoru o radu.

Foto: Tavernier je znao koliko je teško bilo stvarati filmove u okupiranoj Francuskoj. Izvor: La Cinémathèque française
U obranu Clouzota ustali su, među ostalima, Jean-Paul Sartre i Jean Cocteau. Zabrana rada naposljetku je ukinuta, a 1947. ‘Gavran’ se vratio u kina.
Clouzot je denuncirao pokvarenost i kukavičluk ljudi, da bi na koncu i sam postao žrtvom denuncijacije. Snimajući pod okupacijom, imao je hrabrosti progovoriti o onome o čemu će mnogi i nakon oslobođenja radije šutjeti. Jer oslobođenje zemlje nije nužno značilo i oslobođenje ljudi od njihovih karakternih mana. Promijenile su se zastave, ali ljudska priroda nije.
Povratak među velikane
Kada se 1947. vratio iza kamere, Clouzot je ponovno okupio impresivnu glumačku družinu. U filmu ‘Quai des Orfèvres’ glavne je uloge povjerio Louisu Jouvetu, Bernardu Blieru, Suzy Delair i Simone Renant. Smjestivši kriminalističku priču u svijet pariškog varijetea, Clouzot je stvorio i prekrasan portret ljudi kojima je pozornica značila život. Posebno je impresivan Jouvet u ulozi inspektora Antoinea, policajca kojemu dugogodišnje iskustvo s ljudskim slabostima nije oduzelo sposobnost suosjećanja.

Foto: Ni svijet zabave nije bio imun na ljudske slabosti. Redatelj se nije krzmao secirati ih, ali ako bi za to pronašao razloga, znao je biti i milostiv. Izvor: Kadar iz filma ‘Quai des Orfèvres’ (1947.)
Za taj je film u Veneciji nagrađen za režiju, da bi dvije godine kasnije na istome mjestu osvojio Zlatnog lava za ‘Manon’ (1949.), slobodnu adaptaciju romana opata Prévosta. Tragičnu ljubavnu priču smjestio je u vrijeme oslobađanja Francuske i prve poslijeratne godine, u svijet u kojemu se preko noći mijenjaju gospodari, a ljudskim se sudbinama trguje. U sudbini mlade žene optužene za kolaboraciju s Nijemcima možemo iščitati i prikrivenu priču o Clouzotovoj vlastitoj sudbini. Odveć je dobro poznavao gorčinu s kojom čovjek dočekuje oslobođenje da bi ubrzo i sam postao optuženikom. I odveć je dobro poznavao ljude koji su preko noći sebi prisvojili pravo da drugima sude.

Foto: Ako več muškarcima ne priliči plakati, mogu redateljevi junaci. Jer ne možemo reči koliko Manoninih suza bi mogli pripisati drugom vlasniku. Izvor: Kadar iz filma ‘Manon’ (1949.)
Iste je godine sudjelovao i u omnibusu ‘Povratak u život’ (Retour à la vie), režiravši epizodu o povratniku iz koncentracijskog logora koji se suočava s ranjenim nacističkim zločincem. Zanimljivo je taj film pogledati i u kontekstu sudbine njegova ‘Gavrana’.

Foto: Rat je završio, ali za neke ljude povratak iz pakla nije značio i povratak u život. Izvor: Mon cinéma à moi – ‘Povratak u život’ (1949.)
I Clouzot nas je znao nasmijati
Jedan od njegovih filmova koje sam kupio gotovo isključivo zbog redateljeva imena bio je ‘Miquette et sa mère’ (1950.), naslov koji se relativno rijetko spominje kada je riječ o Clouzotu. Kostimirana komedija prema kazališnom komadu Roberta de Flersa i Gastona Armana de Caillaveta okupila je Danièle Delorme, Louisa Jouveta, Bourvila i Saturnina Fabrea.
Mlada Miquette sanja o kazališnim daskama i bijegu iz provincije, Bourvil je nespretni zaljubljeni mladi plemić, a Jouvet ravnatelj kazališne družine. Clouzot, koji je i sam pisao kazališne komade i tekstove pjesama, ovim se filmom još jednom vratio svijetu koji je dobro poznavao.
Možda ga nećemo svrstati među njegova najveća ostvarenja, ali bilo bi šteta propustiti priliku družiti se s Jouvetom i Bourvilom samo zato što smo od Clouzota navikli očekivati nešto drugo.

Foto: I Clouzot nas je znao nasmijati. Šteta je što se taj dio njegova redateljskog umijeća tako često zaboravlja. Izvor: Kadar iz filma ‘Miquette et sa mère’ (1950.)
Kolika je nadnica za strah?
Četvorica muškaraca, dva kamiona i teret nitroglicerina koji treba prevesti do zapaljene naftne bušotine. Dovoljno za jedan od najvećih filmova u povijesti kinematografije – ‘Nadnicu za strah’ (Le Salaire de la peur, 1953.).
Kad sam prvi put vidio ‘Nadnicu za strah’, bilo je to na starom crno-bijelom televizoru, još tamo u doba komunističke Jugoslavije. Film je započeo teškim prizorima beznađa i bijede, što je fantastično opravdanje za sve što će uslijediti. Ali pamtim i komentar moje drage mame: „Opet nas pripremaju na poskupljenja.”
I znate što? Kao praktična žena, i tada je bila u pravu.
Prema romanu Georgesa Arnauda, Clouzot je snimio film u kojemu su uz Yvesa Montanda i Charlesa Vanela briljirali Peter van Eyck i Folco Lulli, a značajnu je ulogu odigrala i redateljeva supruga Véra Clouzot.
Gotovo čitav prvi sat filma Clouzot će posvetiti upoznavanju svojih protagonista i sredine u kojoj su se našli. Učinit će to s toliko strpljenja da ćemo, kada kamioni napokon krenu na put, vrlo dobro znati što sve ti ljudi ostavljaju iza sebe i čemu se nadaju. Osobito je dojmljiva transformacija Vanelova Joa, čovjeka čiji će se autoritet i samouvjerenost početi topiti pred našim očima. Beznadnost je njihova položaja tolika da si čak ni oni lišeni hrabrosti ne mogu priuštiti luksuz kukavičluka.

Foto: Istinska cijena krvave nadnice. Izvor: Kadar iz filma ‘Nadnica za strah’ (1953.)
A koliko je malo Clouzotu bilo potrebno da postigne gotovo nepodnošljivu napetost, pa i istinski horor! Bez naglih rezova, čudovišta ili glazbe koja bi nam sugerirala nadolazeću opasnost. Dovoljan mu je bio brzinomjer kamiona na trošnoj cesti. Nikada u životu nisam s tolikom napetošću pratio kretanje jedne blesave kazaljke. I nikada je nisam zaboravio.

Foto: Nikada u životu nisam s tolikom napetošću pratio kretanje jedne blesave kazaljke. I nikada je nisam zaboravio. Izvor: Kadar iz filma ‘Nadnica za strah’ (1953.)
Clouzot je za film iste godine osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu i Grand Prix u Cannesu, tadašnju najvišu nagradu festivala.
Gotovo četvrt stoljeća kasnije za istim će književnim predloškom posegnuti William Friedkin i snimiti izvrsnog ‘Čarobnjaka’ (Sorcerer, 1977.), s Roy Scheiderom, Brunom Cremerom, Franciscom Rabalom i Amidouom te nezaboravnom glazbom Tangerine Dreama. Clouzotova vožnja kroz naftu i Friedkinov prelazak kamionima preko visećeg mosta pripadaju antologiji filmske napetosti.
Friedkinov je film stigao u kina iste godine u kojoj je Clouzot umro, gotovo istodobno s Lucasovim ‘Ratovima zvijezda’ (Star Wars, 1977.), u čijoj je sjeni doživio komercijalni neuspjeh. Srećom, vrijeme mu je bilo naklonjenije od tadašnje kinopublike.

Foto: Friedkin je bio dostojan nasljednik Clouzota. Izvor: Daily Grindhouse
Dijabolični Clouzot
Prema romanu Pierrea Boileaua i Thomasa Narcejaca, za čija je prava bio zainteresiran i Alfred Hitchcock, Clouzot je 1955. snimio ‘Demone’ (Les Diaboliques). Simone Signoret i Véra Clouzot glume dvije žene koje planiraju ubojstvo muškarca kojemu je jedna ljubavnica, a druga supruga. Muškarca je utjelovio izvrsni Paul Meurisse.
U ‘Nadnici za strah’ Clouzot nas je doveo do samih granica horora, da bi dvije godine kasnije u ‘Demonima’ i zakoračio na njegovo područje. Učinio je to s toliko umijeća da će pojedini prizori iz njegova filma postati dijelom ikonografije žanra. A kupaonica će, i prije Hitchcockova ‘Psiha’ (Psycho, 1960.), postati mjestom naših najvećih strahova.

Foto: Pet godina prije Hitchcockova ‘Psiha’, Clouzot je kupaonicu pretvorio u mjesto naših najgorih strahova. Izvor: Kadar iz filma ‘Demoni’ (1955.)
Koliko god puta pogledao taj film, iznova se divim Clouzotovoj preciznosti i strpljenju kojima gradi atmosferu u starom školskom zdanju, među njegovim hodnicima, učionicama i zapuštenim bazenom. Posebnu ulogu u tome ima i zvuk. Glazba, koja bi u rukama nekog drugog redatelja možda poslužila kao najava nadolazeće opasnosti, tijekom najvećeg dijela filma ustupa mjesto zvukovima svakodnevice.
Zanimljivo je da će Hitchcock nekoliko godina kasnije posegnuti za drugim romanom istog književnog dvojca i snimiti svoju veličanstvenu ‘Vrtoglavicu’ (Vertigo, 1958.).
Četiri desetljeća kasnije Amerikanci će snimiti vlastitu verziju ‘Demona’ (Diabolique, 1996.), no unatoč impresivnoj glumačkoj postavi predvođenoj Sharon Stone i Isabelle Adjani, neće se ni približiti snazi Clouzotova izvornika.
Kada se susretnu dva slikara
Nakon dvaju filmova koji su ga prometnuli u jednog od najvećih majstora filmske napetosti, Clouzot je učinio nešto što su od njega vjerojatno rijetki očekivali. Odlučio je stati iza kamere i prepustiti svom prijatelju Pablu Picassu da pred njom stvara.
‘Tajna Picasso’ (Le Mystère Picasso, 1956.) jedan je od najljepših filmova o umjetničkom stvaralaštvu. Koristeći poseban papir i snimajući s njegove druge strane, Clouzot je uz pomoć snimatelja Claudea Renoira omogućio gledatelju da prati nastajanje crteža gotovo kao da se oni stvaraju sami od sebe. Pred našim očima rađaju se oblici, mijenjaju boje, nastaju čitavi mali svjetovi koje će Picasso koji trenutak kasnije možda i uništiti kako bi stvorio nešto posve novo.
Film je u Cannesu nagrađen posebnom nagradom žirija. Dvojica velikih umjetnika ostavila su nam dokument o nečemu čemu smo rijetko u prilici svjedočiti – neizvjesnosti koja prati sam čin stvaranja.

Foto: Kada je jedan veliki umjetnik drugome omogućio da nam otkrije tajnu stvaranja. Izvor: Animation Resources
U svijetu u kojemu nikome ne smijete vjerovati
Još jedan Clouzotov film koji bih posebno preporučio jest ‘Špijuni’ (Les Espions, 1957.), s impresivnom međunarodnom glumačkom postavom u kojoj su se našli Curd Jürgens, Peter Ustinov, Sam Jaffe, Gérard Séty i Véra Clouzot.
Liječnik čija je psihijatrijska klinika u financijskim poteškoćama prihvaća ponudu da u njoj sakrije tajanstvenog pacijenta. Uskoro će se naći okružen ljudima čiji su identiteti i namjere podjednako nejasni.
Clouzot je u svijet hladnoratovske paranoje unio i znatnu dozu apsurda, a kao jedan od svojih uzora spominjao je Franza Kafku. I koliko god nas godina dijelilo od nastanka toga filma, čini se da svijet bez paranoje naprosto ne zna funkcionirati. Uvijek iznova pronalazi krivce za vlastite nevolje u drugima, a nikako da se odvaži suočiti s njihovim uzrokom – samim sobom.

Foto: U svijetu Clouzotovih špijuna svi imaju razloga sumnjati u druge, a nitko u samoga sebe. Izvor: Kadar iz filma ‘Špijuni’ (1957.)
Istina i Brigitte Bardot
Nakon što je Roger Vadim svijetu podario Brigitte Bardot kao jednu od najvećih filmskih zvijezda svoga vremena, Clouzot će nam pokazati kakvu smo glumicu imali pred sobom.
U ‘Istini’ (La Vérité, 1960.) Brigitte Bardot glumi Dominique Marceau, mladu ženu kojoj se sudi zbog ubojstva ljubavnika. Kroz svjedočenja i retrospekcije upoznajemo jednu djevojku i jedan život, a u sudnici, uz velike Charlesa Vanela i Paula Meurissea, i društvo spremno suditi mnogočemu što s počinjenim zločinom ima malo veze.

Foto: Dok je sud sudio Dominique, Clouzot je sudio društvu koje ju je osudilo mnogo prije presude. Izvor: Kadar iz filma ‘Istina’ (1960.)
Malo je redatelja znalo tako dobro iskoristiti ono što je Bardot, uz svu svoju ljepotu, mogla ponuditi filmu. Clouzot ju je u nekoliko prizora i fizički razgolitio, moguće i iz komercijalnih razloga, ali ju je još više razgolitio kao glumicu, otkrivajući nam njezinu ranjivost, prkos, nesigurnost i gotovo dječju potrebu da bude voljena. Pokazao nam je s kakvim kalibrom glumice imamo posla. Usudio bih se reći da je upravo u suradnji s Clouzotom ostvarila jednu od najvećih uloga svoje karijere.
Iste godine Clouzot je izgubio suprugu Véru, koja je preminula od srčanog udara u dobi od samo 46 godina. Njezino će lice zauvijek ostati dijelom povijesti francuskoga filma.
Pakao koji je ostao nedovršen
Godine 1964. Clouzot se upustio u svoj možda i najambiciozniji filmski projekt, ‘Pakao’ (L’Enfer), priču o muškarcu koji postupno tone u ludilo izazvano patološkom ljubomorom. Glavne je uloge povjerio Romy Schneider i Sergeu Reggianiju.
Opsjednut mogućnostima filmske slike, Clouzot je eksperimentirao s bojama, pokretom, svjetlosnim efektima i optičkim iluzijama. Sačuvane snimke Romy Schneider i danas djeluju zapanjujuće moderno.

Foto: Film nikada nije dovršen, ali i ono što nam je Clouzot ostavio dovoljno je da nas fascinira i desetljećima kasnije. Izvor: Kadar iz nedovršenog filma ‘Pakao’ (1964.)
No Clouzotov perfekcionizam, zbog kojega su tijekom godina patili mnogi njegovi suradnici, ovoga će puta uzeti danak i njemu samome. Reggiani se razbolio i napustio snimanje, a Clouzot je doživio srčani udar. Film nikada nije dovršen.
Trideset godina kasnije za njegovim će scenarijem posegnuti Claude Chabrol i snimiti svoj ‘Pakao’, s Emmanuelle Béart i Françoisom Cluzetom. Godine 2009. Serge Bromberg i Ruxandra Medrea u dokumentarnom filmu ‘L’Enfer d’Henri-Georges Clouzot’ omogućit će nam da vidimo znatan dio Clouzotovih sačuvanih snimki i naslutimo kakav smo film mogli dobiti.
Jedan od najfascinantnijih nedovršenih filmova u povijesti kinematografije.
Posljednje nijanse tame
Na svoj 61. rođendan, 20. studenoga 1968., Clouzot je francuskoj publici predstavio svoj posljednji film, ‘Zatočenicu’ (La Prisonnière), s Elisabeth Wiener, Laurentom Terzieffom i Bernardom Fressonom.
U svijetu suvremene umjetnosti, fotografije, seksualnih opsesija i voajerizma Clouzot će još jednom istražiti mogućnosti filmske slike, koristeći i neka iskustva stečena tijekom rada na nedovršenom ‘Paklu’.

Foto: Clouzot je na kraju svoje redateljske karijere i bojama slikao tamu ljudske prirode. Izvor: Kadar iz filma ‘Zatočenica’ (1968.)
Od njihanja jedne obične žarulje u ‘Gavranu’ do eksplozije boja u ‘Zatočenici’ proteklo je četvrt stoljeća. Mijenjala su se sredstva kojima se služio, ali ljudska priroda ostala je njegovom najvećom preokupacijom.

Foto: Slikar ljudske prirode i svih nijansi njezine tame. Izvor: The Criterion Collection.
Bio je daleko od redatelja s kojima je bilo najlakše surađivati, a njegov je perfekcionizam nerijetko podrazumijevao i nemilosrdnost prema suradnicima. Ali znalo se što znači biti u Clouzotovu filmu. Koliko god zahtjevan bio prema svojim glumcima, mnogima je pružio priliku da ostvare neke od najvećih uloga svojih karijera.
Henri-Georges Clouzot preminuo je 12. siječnja 1977. u Parizu.
A oni DVD-i s početka priče i danas imaju svoje mjesto na mojoj polici. Ponekad mi je dovoljno samo pogledati ih da se prisjetim zašto sam toliko zavolio film. I koliko mi je toga o ljudima ispričao jedan čovjek koji je tako dobro poznavao sve nijanse njihove tame.
Dogodine će biti punih 120 godina od rođenja ovoga velikana, ali zašto čekati toliko? Svaki je trenutak dobar za povratak Clouzotu, a ja mogu samo pomalo zavidjeti onima koji će ga tek otkrivati. Ako među njima bude i onih koji će to učiniti potaknuti ovim tekstom, onda smo uistinu ispunili svoj dug prema čovjeku o kojemu pišemo.

