Hollywood danas više ne snima vesterne poput ovog klasika iz 70-ih

Hollywood danas više ne snima vesterne poput ‘Donesite mi glavu Alfreda Garcije’

Sam Peckinpah je 1974. snimio jedan od najneobičnijih, najmračnijih i najprljavijih neo-vestern filmova svoga vremena – ‘Donesite mi glavu Alfreda Garcije’ (‘Bring Me the Head of Alfredo Garcia’).

Foto: Warren Oates i Isela Vega, 'Donesite mi glavu Alfreda Garcije'

Naslov pritom nije nikakva metafora. Alfredo Garcia doista ima ucijenjenu glavu, i to u najdoslovnijem mogućem smislu. Moćni meksički zemljoposjednik El Jefe nudi milijun dolara onome tko mu donese Garcijinu odsječenu glavu nakon što je ovaj zatrudnio njegovu kćer.

U tu priču slučajno ulazi Bennie, kojeg glumi sjajni Warren Oates. On nije klasični revolveraš ni junak vesterna. Pianist je i barmen, bivši vojnik, čovjek bez mnogo novca, perspektive ili naročito čvrstih moralnih načela. Umoran je, znojan, očajan i spreman uhvatiti se za priliku koja bi ga mogla izvući iz života natopljenog alkoholom i beznađem.

Bennie uskoro saznaje da je Alfredo Garcia već mrtav, poginuo u prometnoj nesreći. Posao bi, barem naizgled, trebao biti jednostavan: pronaći grob, iskopati tijelo, odrubiti glavu i odnijeti je El Jefeu.

Naravno, kod Peckinpaha ništa nije jednostavno.

Film se pretvara u groteskno putovanje kroz vrućinu, prašinu, alkohol, nasilje i sve dublji očaj. Umjesto romantičnog Divljeg zapada dobivamo neku vrstu suvremenog pakla, dok struktura klasičnog vesterna ostaje prisutna samo kao kostur ispod potpuno raspadnutog svijeta.

Posebno je fascinantan odnos koji Bennie postupno razvija prema odsječenoj Garcijinoj glavi koju vozi sa sobom u automobilu. Dok se oko nje skupljaju muhe i raspadanje postaje sve opipljivije, Bennie počinje razgovarati s mrtvacem gotovo kao sa suputnikom. Postupno shvaća da između njih dvojice možda i nema velike razlike – voljeli su istu ženu, obojica su uhvaćena u istom nasilnom svijetu i obojica su, svaki na svoj način, gubitnici. Samo je Garcia prvi završio pod zemljom.

Tu se krije i srž filma. Peckinpah uzima jednu od najstarijih tema vesterna – krvnu osvetu – i lišava je svake plemenitosti. Nema viteškog obračuna, nema moralne jasnoće, nema junaka koji odlazi prema horizontu nakon što je uspostavio pravdu. Osveta je ovdje fizički naporna, smrdljiva, prljava i besmislena.

Bennie zna kako bi osveta trebala izgledati u filmovima, ali u njegovu svijetu nasilje više nema ni romantiku ni svrhu. Ono se događa gotovo automatski, kao posljednji refleks čovjeka koji više ne zna drugačije reagirati.

To je ujedno tipično za Peckinpaha. Redatelja ‘Divlje horde’, ‘Pasa od slame’ i ‘Pat Garretta i Billyja Kida’ cijelu je karijeru privlačila američka ideja muškosti – revolver, čast, osveta, nasilje – ali ju je istodobno neumorno razgrađivao. Njegovi muškarci često izgledaju poput junaka vesterna, ali iznutra su već poraženi.

U ‘Donesite mi glavu Alfreda Garcije’ taj je proces možda najradikalniji. Filmski mačizam pretvara se u slijepu ulicu ispunjenu znojem, krvlju i očajem. Warren Oates pritom daje jednu od svojih najvećih uloga: Bennie je istodobno odbojan, smiješan, nasilan, tužan i neobično ljudski.

Upravo zato ovakav film danas djeluje gotovo nezamislivo kao proizvod velikog Hollywooda. Nema uglađenih junaka, nema privlačne akcije ni sigurnog moralnog oslonca. Sve je neugodno, masno, prašnjavo i fizičko. Film gotovo možete osjetiti – vrućinu, alkohol, prljavštinu i raspadanje.

I upravo je u tome njegova snaga.

Utjecaj filma osjeća se i desetljećima poslije. Jedan od zanimljivijih nasljednika može se pronaći u neo-vesternu Tommyja Leeja Jonesa ‘Tri pokopa Melquiadesa Estrade’ (2005.), također priči o čovjeku koji prenosi mrtvo tijelo kroz suvremeni krajolik američkog Zapada. U oba filma putovanje s mrtvacem postupno postaje suočavanje s uzaludnošću, krivnjom i konačnošću smrti.

Hollywood danas još uvijek snima vesterne, ali rijetko snima filmove poput ‘Donesite mi glavu Alfreda Garcije’ – filmove koji su toliko neugodni, očajni i beskompromisni da gledatelja ne pokušavaju osvojiti, nego ga gotovo fizički iscrpiti.

Peckinpah je znao da iza mita o muškarcu s revolverom često ne stoji junak, nego samo umoran čovjek koji više ne zna kamo ide.

A Bennie je možda njegov najtužniji primjer.

Izvor: /Film