Alien možda nije bio metamorfo, ali glumci u tom slavnom SF hororu morali su biti. Likovi su im doslovno napisani bez lica; oni su im ga morali dati. Svi su to učinili gotovo savršeno, a oni iskusniji možda su znali i ono najvažnije – kada stati. Osim mlade Sigourney Weaver koja je uletjela ravno u Ripleyin kavez.

Foto: Lice je pronađeno, kavez još nije bio sasvim zatvoren – Sigourney Weaver kao Ripley u ‘Osmom putniku’ (‘Alien’). Izvor: IMDb

Put do Noštroma bio je zavojit

Do Noštroma se nije dolazilo ravnom linijom, a Sigourney Weaver dugo nije izgledala kao netko kome će Hollywood jednoga dana povjeriti svemirski brod. Rođena kao Susan Alexandra Weaver u obitelji koja je show business poznavala iznutra – otac Pat Weaver bio je televizijski direktor, a majka Elizabeth Inglis glumica – već je kao tinejdžerica odlučila da joj Susan nije dovoljno i uzela ime Sigourney iz ‘Velikog Gatsbyja’ (‘The Great Gatsby’). Visoka gotovo 180 centimetara prije nego što je završila odrastanje, naučila je vlastitu visinu pretvarati u šalu prije nego što bi to učinili drugi, a put prema glumi nije joj donio mnogo više sigurnosti. Na Stanfordu je pronašla kazalište, potom završila na Yale School of Drama, gdje joj nisu baš predviđali veliku budućnost; dok je Meryl Streep dobivala velike uloge, Weaver su često gurali prema manjim i komičnim likovima. Hollywood je žurio još manje. Prije Nostroma stigla je gotovo neprimjetno proći kroz ‘Annie Hall’, u ulozi toliko kratkoj da ju je lakše propustiti nego zapamtiti. Sigourney Weaver već je tražila svoje mjesto na filmu, ali film je još tražio što bi s njom.

Film je napokon pomislio da ima odgovor

A isti je stigao iz žanra kojem se nije osobito žurila pridružiti. Nije sanjala o znanstvenoj fantastici niti je nakon Yalea čekala priliku da odjene svemirsko odijelo; takva joj je budućnost previše mirisala na princezu Leiu. Ni Ridley Scott, međutim, još nije znao tko će biti Ripley. Na audiciju je stigla visoka, gotovo nepoznata kazališna glumica iz New Yorka kojoj je scenarij bez vizualnog konteksta izgledao znatno manje uzbudljivo nego film koji će iz njega nastati. Scott joj je pokazao crteže scenografije, jaja i Gigerova čudovišta, a ono što je na papiru moglo izgledati kao još jedan svemirski horor odjednom je dobilo svijet kakav nije vidjela. Film je konačno pronašao što će s njom, samo još ni ona ni Scott nisu znali koliko će taj odgovor biti velik.

Foto: Ridley Scott pronašao joj je svijet, Sigourney Weaver njemu Ripley – na setu ‘Osmog putnika’ (‘Alien’). Izvor: Sight and Sound/BFI

Brod je već imao ime, ljude su tek čekala lica

Noštromo je svoje ime već imao, posuđeno od romana Josepha Conrada, ali ljudi koji su njime putovali bili su mnogo manje određeni. Dan O’Bannon i Ronald Shusett zamislili su posadu tako da uloge mogu igrati muškarci ili žene, pa na papiru nije postojala velika junakinja koja samo čeka glumicu dovoljno veliku da je odigra. Dallas, Kane, Lambert, Brett, Parker, Ash i Ripley tek su pred kamerom morali postati ljudi, a Scott je za taj posao okupio Toma Skerritta, Johna Hurta, Veronicu Cartwright, Harryja Deana Stantona, Yapheta Kotta, Iana Holma i gotovo nepoznatu Weaver. Iskusniji među njima možda su već znali koliko liku treba dati i, još važnije, kada stati. Sigourney nije. Da je znala što će joj Ripley donijeti i koliko će je dugo pratiti, možda bi prije ulaska barem malo zastala.

Foto: Nije pisao znanstvenu fantastiku, ali znanstvena fantastika sjetila se njega – Joseph Conrad. Izvor: Wikimedia Commons

Dok su drugi nestajali, Ripley je ostajala

‘Osmi putnik' ('Alien’) se dugo ponaša kao film koji nema namjeru reći nam tko mu je glavni junak. Tom Skerritt kao Dallas ima autoritet kapetana i zvijezde, John Hurt dobiva scenu koju će svi pamtiti, a oko njih su glumci dovoljno dobri da Noštromo izgleda kao radno mjesto na kojem su ljudi proveli godine prije nego što smo ih mi upoznali. Ripley isprva nema razloga gurati se ispred njih, ali pokazuje nešto što će joj uskoro postati važnije od svega drugoga: kada odbije prekršiti pravila karantene zbog Kanea, ona je u pravu. Nitko je zbog toga ne voli više, film je još ne proglašava heroinom, a ni Weaver je ne igra kao jednu. Onda članovi posade počnu nestajati, prostor oko nje postaje sve prazniji i dogodi se nešto gotovo neprimjetno – Ripley ne preuzima film, film ostaje njoj. Na kraju su tu još ona, Jonesy i stvorenje koje je već uklonilo sve one za koje smo možda očekivali da će ga pobijediti. Mlada glumica koja je ušla među iskusnije kolege nije im ukrala film; jednostavno je ostala u njemu najduže.

Foto: Dok su drugi nestajali, njih dvoje jednostavno su ostali – Sigourney Weaver kao Ripley i Jonesy u ‘Osmom putniku’ (‘Alien’). Izvor: 20th Century Fox

Iz Noštroma je izašla, iz Ripleyina kaveza malo teže

‘Alien’ je od gotovo nepoznate kazališne glumice napravio filmsku zvijezdu, ali poklon je imao kvaku. Sigourney Weaver sada je imala lice koje je Hollywood prepoznavao, samo što se ono zvalo Ellen Ripley. Najlakši put bio bi ostati ondje gdje ju je publika upravo pronašla, među svemirskim brodovima, čudovištima i ženama koje posljednje ostaju na nogama, ali Weaver je krenula gotovo u suprotnom smjeru.

‘Godina opasnog življenja’ (‘The Year of Living Dangerously’) već je bila nešto sasvim drugo i mnogo važniji korak nego što bi danas moglo izgledati. Peter Weir vodi je u politički uzavrelu Indoneziju 1965., u posljednje mjesece Sukarnove vlasti, gdje se privatne odluke više ne mogu odvojiti od onoga što se događa na ulicama. Jill Bryant britanska je diplomatkinja koja se priprema napustiti Jakartu upravo kada u njezin život ulazi australski novinar Guy Hamilton, kojeg igra Mel Gibson. Njihova veza raste u svijetu u kojem novinari trguju informacijama, diplomati ih skrivaju, a ljudi izvan njihovih hotela i ureda žive posljedice političke krize o kojoj stranci tek izvještavaju.

Foto: Nije se bojala Aliena, kakve su šanse imali ubogi vojnici – Sigourney Weaver kao Jill Bryant u ‘Godini opasnog življenja’ (‘The Year of Living Dangerously’). Izvor: IMDb

Weaver ovdje posebno dobro koristi sposobnost da iza hladne, gotovo službene vanjštine ostavi dovoljno prostora da vidimo kako se nešto pomiče. Jill zna više nego što smije reći, a kada Guyju ipak preda povjerljivu informaciju o dolasku kineskog oružja, profesionalna distanca već je popustila pred osobnim rizikom. Njihova ljubavna priča zato nije ukras političkoj pozadini nego postoji upravo zbog nje: vrijeme im istječe istom brzinom kojom se zemlja oko njih približava eksploziji. A pokraj Gibsona i Linde Hunt, koja će za Billyja Kwana osvojiti Oscara, Weaver ne pokušava ukrasti film. Jill igra tiše, suzdržanije, kao ženu koja je naučila kontrolirati ono što pokazuje upravo zato što živi od informacija koje ne smije pokazati. U filmu prepunom ljudi koji žele saznati što se događa, njezina je snaga u tome što zna kada nešto ne reći.

A onda je upoznala Billa Murrayja

Ako je ‘Godina opasnog življenja’ pokazala koliko dobro može igrati suzdržano, ‘Istjerivači duhova’ (‘Ghostbusters’) otkrili su koliko može biti smiješna upravo kada se ponaša kao da ništa oko nje nije smiješno. Dana Barrett violončelistica je kojoj hladnjak počne otvarati vrata nekog drugog svijeta, ali njezin najveći problem ubrzo postaje Peter Venkman, parapsiholog koji na natprirodnu pojavu u njezinu stanu reagira kao na još jednu priliku za udvaranje. Bill Murray mogao je improvizacijom progutati kadar, no Weaver mu ne pokušava uzvratiti istim oružjem. Što je Venkman napadniji, Dana je mirnija; što se on više trudi biti šarmantan, ona ga preciznije spušta na zemlju. Upravo zato njih dvoje funkcioniraju – Murray treba nekoga tko neće trčati za njegovim ritmom, nego će ga pustiti da se zaleti ravno u zid.

Video: Ray Parker, jr., 'Istjerivači duhova' ('Ghostbusters') tema

A onda film učini nešto još bolje: toj kontroliranoj, elegantnoj ženi oduzme kontrolu. Dana postaje Zuul, odijeva onu crvenu haljinu i od osobe koja je Venkmanu jedva dopuštala da prijeđe prag stana pretvara se u onu koja ga pokušava odvući u krevet. Weaver pritom ne igra opsjednutost kao ozbiljnu horor transformaciju nego prihvaća apsurd filma do kraja, jednako uvjerljiva dok razgovara s Murrayem kao i dok čeka Gozerov dolazak na krovu zgrade. ‘Istjerivači duhova’ nisu joj samo dopustili da bude elegantna, romantična i smiješna. Pokazali su da može stajati nasuprot jednom od najvećih komičara svoje generacije, pustiti ga da bude Bill Murray i svejedno mu ne prepustiti scenu.

Foto: Protiv Aliena je imala bacač plamena, protiv Billa Murrayja samo strpljenje. Mada bi bacač bio korisniji, ali eto – Sigourney Weaver i Bill Murray u ‘Istjerivačima duhova’ (‘Ghostbusters’). Izvor: Columbia Pictures

Dvoboj ne staje, tko će pobijediti

Godina 1986. gotovo izgleda kao dvoboj Sigourney Weaver i Ellen Ripley za prevlast nad istim licem. U ‘Half Moon Street’ Boba Swaima Weaver je dr. Lauren Slaughter, američka intelektualka u Londonu koja otkriva da joj akademski ugled ne plaća račune pa počinje raditi kao skupa poslovna pratnja. Među klijentima je i lord Bulbeck, diplomat kojeg igra Michael Caine, a ono što počinje kao odnos u kojem bi novac trebao jasno određivati pravila postupno se pretvara u nešto mnogo teže za kontrolirati. Film joj dopušta da bude ono što joj dotadašnje velike uloge uglavnom nisu tražile: otvoreno senzualna, elegantna i svjesna učinka koji ostavlja na muškarce oko sebe. Nasuprot Caineu pritom ne djeluje kao mlađa glumica dovedena da bi velika zvijezda imala s kim igrati; njihov odnos zanimljiviji je kao dvoboj dvoje odraslih ljudi koji naizmjenično pokušavaju ustanoviti tko zapravo određuje pravila.

A onda se iste godine vratila Ripley. I tu je dvoboj postao pomalo nepravedan. Dok je Sigourney u Londonu zavodila Michaela Cainea, James Cameron poslao je njezino drugo lice među kolonijalne marince. ‘Half Moon Street’ mogao je pokazati da Sigourney Weaver može biti filmska zvijezda bez svemira oko sebe, ali ‘Aliens’ je Ripley pretvorio u nešto veće od uloge. Ako su se te 1986. Sigourney i Ripley doista borile za prevlast, Ripley je dobila rundu. Sigourney će vrlo brzo zatražiti revanš.

Foto: Michael Caine navikao je određivati pravila, ali ovaj put nije jedini koji ih poznaje – sa Sigourney Weaver u ‘Ulici polumjeseca’ (‘Half Moon Street’). Izvor: RKO Pictures

Ripley među Ramboima

Time ne želimo reći da je ‘Aliens’ lošiji film od ‘Aliena’, samo je sasvim drukčiji. Tamo gdje se Scott oslanjao na lekciju Vala Lewtona, skrivao čudovište u mraku i dopuštao mašti gledatelja da dovrši ono što kamera ne pokazuje, Cameron više nije imao luksuz nepoznatog. Alien je već bio viđen, strah je već dobio lice i trebalo ga je pretvoriti u nešto drugo. Zato ono što je kod Scotta bilo horor u kojem se čekalo da nešto izađe iz tame kod Camerona postaje čista akcija: jedan gotovo nevidljivi neprijatelj pretvara se u vojsku, posadu trgovačkog broda zamjenjuju kolonijalni marinci, a ženu koja je prvi put preživjela bježeći Cameron vraća među Ramboe i daje joj oružje. Nije pokušao ponoviti ‘Alien’. Shvatio je da ga više nije moguće ponoviti.

Foto: Odmah se vidi tko je šef – Ripley, Hicks i Hudson, odnosno Sigourney Weaver, Michael Biehn i Bill Paxton u ‘Alienima’ (‘Aliens’). Izvor: 20th Century Fox

Cameron oko nje okuplja oružje, mišiće i samouvjerenost ljudi koji vjeruju da se svaki problem može riješiti dovoljnom količinom vatrene moći, samo da bi ih jednog po jednog pokazao manje spremnima od žene koja je s tim čudovištem već jednom ostala sama. Ripley u taj svijet ne ulazi kao akcijska junakinja; u početku jedva uspijeva uvjeriti druge da opasnost uopće postoji, a kada shvati da od njihovih planova nema mnogo koristi, ponovno mora napraviti ono što drugi ne mogu. Cameron joj pritom daje Newt, djevojčicu zbog koje preživljavanje više nije samo pitanje vlastitog života, a tek potom pušku, bacač plamena i na kraju utovarivač. Sve ono što bi u rukama nekog drugog moglo izgledati kao pokušaj stvaranja ženskog Ramba ovdje djeluje gotovo prirodno. Ripley među Ramboima nije morala postati Rambo. Već je bila njegov ženski pandan.

A onda je stiglo priznanje koje je sredinom osamdesetih za takvu ulogu gotovo jednako neobično kao i alien: nominacija za Oscara za najbolju glavnu glumicu. Akademija nije često tražila ozbiljnu glumu među svemirskim čudovištima, strojnicama i eksplozijama, ali Weaver se više nije moglo previdjeti. Ono što je u prvom filmu nastalo gotovo slučajno, dok su drugi likovi jedan za drugim nestajali i film joj ostajao u rukama, sedam godina poslije postalo je dovoljno veliko da nosi čitav spektakl. Ripley je dobila rundu.

Stiglo je vrijeme za revanš

Ako je 1988. Sigourney Weaver odlučila pokazati koliko daleko može otići u dva različita smjera, teško je mogla izabrati udaljenije točke. U ‘Gorilama u magli’ (‘Gorillas in the Mist’) Michaela Apteda postala je Dian Fossey, primatologinja koja odlazi u Ruandu proučavati planinske gorile i postupno dopušta da joj njihov svijet postane važniji od onoga iz kojeg je došla. Nije to uredno složena priča o plemenitoj znanstvenici koja spašava životinje. Fossey je tvrdoglava, zahtjevna, često neugodna i sve opsjednutija zaštitom gorila, a Weaver ne pokušava izgladiti rubove stvarne osobe kako bi je učinila lakšom za voljeti. Što se Dian više približava gorilama, kao da se sve teže vraća ljudima, pa film svoju snagu nalazi upravo u neugodnom pitanju gdje predanost prestaje biti vrlina i počinje postajati opsesija.

Foto: Nakon Aliena više nije bilo osobito teško povjerovati da se može nositi i s gorilama – Sigourney Weaver kao Dian Fossey u ‘Gorilama u magli’ (‘Gorillas in the Mist’). Izvor: Universal Pictures

A onda se iz ruandskih planina preselila ravno među staklo i čelik Manhattana. U ‘Zaposlenoj djevojci’ (‘Working Girl’) Mikea Nicholsa Katherine Parker na prvi pogled gotovo je savršena šefica: elegantna, obrazovana, samouvjerena i dovoljno moderna da Tess McGill, koju igra Melanie Griffith, povjeruje kako je napokon pronašla nekoga tko će njezine ideje shvatiti ozbiljno. Problem nastaje kada Katherine jednu od tih ideja odluči shvatiti toliko ozbiljno da je prisvoji. Weaver od nje ne radi karikaturalnu negativku. Katherine je opasnija upravo zato što gotovo sve radi sa smiješkom, savršenim držanjem i uvjerenjem osobe kojoj je dugo govoreno da prostorija pripada njoj. Pokraj Griffith i Harrisona Forda dobila je ulogu u kojoj je hladnoća mogla biti jednako zabavna kao i zastrašujuća, a komedija joj je ponovno omogućila da pokaže koliko dobro zna igrati protiv vlastite ozbiljnosti.

Rezultat je bio gotovo apsurdan: na istoj dodjeli Oscara Weaver je bila nominirana za najbolju glavnu glumicu za ‘Gorile u magli’ i najbolju sporednu za ‘Zaposlenu djevojku’. Nije osvojila nijedan, ali pitanje je do tada zapravo postalo složenije. Hollywood je možda već dobro znao što bi sa Sigourney Weaver. Pitanje je bilo zna li što bi s Ripley. A ona se svojoj glumici ipak pošteno odužila. Nakon nje više nije bilo osobito teško povjerovati da se Weaver može nositi s gorilama, a ‘Zaposlena djevojka’ čak nas je pokušala uvjeriti da može izgubiti romantični dvoboj. Koliko god meni to bilo čudno. Jer nakon ‘Godine opasnog življenja’ Sigourney Weaver bila je jedna od mojih tajnih filmskih čežnji. Sigourney ili Ripley? S ovim vremenskim odmakom više ni sam nisam siguran. Obje.

Nakon Scotta i Camerona što sad? David Fincher

Ripley joj se pošteno odužila, ali dug još nije bio zatvoren. ‘Alien 3’ vratio ju je 1992. tamo gdje je sve počelo, samo bez sigurnosti da se isti trik može ponoviti još jednom. Newt i Hicks nestaju gotovo prije nego što film počne, nema Cameronovih marinaca ni arsenala, a Fiorina 161 naseljena je zatvorenicima među kojima obrijana Ripley više nema ni vizualne ostatke akcijske heroine iz prethodnog filma. Oduzeto joj je gotovo sve što je u ‘Aliensu’ izborila, a onda stiže i najgora spoznaja: ovaj put alien nije samo negdje oko nje. Nosi ga u sebi. Preživljavanje, ono na čemu je izgrađen čitav njezin mit, odjednom više nije pobjeda nego problem.

Foto: Zlatna Sigourney u Fincherovu paklu – Sigourney Weaver kao Ripley u ‘Alienu 3’ (‘Alien 3’). Izvor: 20th Century Fox

A iza kamere nalazio se 29-godišnji David Fincher, debitant kojem je Hollywood dao golemi nastavak prije nego što mu je dao pravo da doista bude njegov autor. Scenarij se mijenjao, produkcija je bila opterećena sukobima i intervencijama studija, a Fincher će poslije toliko prezirati iskustvo da film nije želio prihvatiti kao svoj. Ipak, gledan danas, ‘Alien 3’ na čudnovat način već izgleda kao da pokušava postati Fincherov film: zatvoren prostor, prljavština, beznađe, institucija koja melje pojedinca i svijet u kojem spasenje nikada ne dolazi bez cijene. Još nema kontrolu koju će imati u ‘Sedam’ (‘Se7en’), ‘Klubu boraca’ (‘Fight Club’) ili ‘Zodijaku’ (‘Zodiac’), ali ponegdje se već vidi redatelj koji će ih snimiti.

Možda je zato susret Weaver i Finchera zanimljiviji od pitanja je li ‘Alien 3’ dostojan prethodna dva filma. Pred kamerom je bila glumica koja je već dovoljno dobro poznavala Hollywood da zna koliko jedan lik može dati i koliko može uzeti; iza nje redatelj koji će tek naučiti koliko mu sustav može uzeti ako mu prepusti kontrolu. Ripley na kraju bira izlaz koji joj nitko drugi ne može oduzeti. Fincher će na svoj morati pričekati još nekoliko godina.

Ovaj put nije mogla pobjeći

Tri godine nakon Fiorine 161 više joj nisu trebali ni svemir ni alien da bi završila u zatvoru. U ‘Imitatoru’ (‘Copycat’) Jona Amiela njezina Helen Hudson briljantna je stručnjakinja za serijske ubojice koja o ljudima što ubijaju zna gotovo sve, ali nakon brutalnog napada jednog od njih razvija agorafobiju i jedva može napustiti vlastiti stan. Prostor koji bi trebao biti utočište postaje njezin zatvor, a Weaver dobiva neobičnu priliku igrati protiv svega što je publika od nje naučila očekivati. Helen nije žena koja ulazi u opasnost dok drugi uzmiču. Ona zna gdje je opasnost, može je analizirati, prepoznati obrazac i možda predvidjeti sljedeći potez, ali ponekad ne može napraviti ni nekoliko koraka koji bi je odveli kroz vlastita vrata.

Foto: Od Aliena je mogla pobjeći, od vlastitih vrata malo teže – Sigourney Weaver kao Helen Hudson u ‘Imitatoru’ (‘Copycat’). Izvor: Warner Bros.

Upravo zato njezina ranjivost ne djeluje kao trik kojim se snažnoj glumici pokušava oduzeti snaga. Helenin um ostaje njezino najjače oružje, samo joj tijelo više ne dopušta da ga odnese kamo želi. Dok Holly Hunter kao detektivka M. J. Monahan može izići na ulicu i krenuti za ubojicom, Helen velik dio istrage vodi iz prostora iz kojeg bi najradije pobjegla, ali ne može. Weaver pritom strah ne igra kao stalnu histeriju nego kao iscrpljujuće pregovaranje sa samom sobom: koliko daleko može otići, gdje počinje panika i hoće li vlastiti razum uspjeti uvjeriti tijelo da napravi još jedan korak. Nekada je posljednja ostajala na nogama zato što je mogla pobjeći. U ‘Imitatoru’ mora pronaći način da preživi upravo onda kada bijeg više nije moguć.

Kada više nije trebalo ništa dokazivati

U ‘Ledenoj oluji’ (‘The Ice Storm’) Anga Leeja više nema kamo pobjeći, ali ovaj put nema ni razloga. Janey Carver živi u američkom predgrađu sedamdesetih, među brakovima koji se raspadaju mnogo prije nego što njihovi vlasnici to priznaju, djecom koja vide više nego što bi roditelji željeli i odraslima koji seksualnu slobodu pokušavaju koristiti kao lijek za vlastitu prazninu. Weaver je ovdje hladna na sasvim drukčiji način. Janey ne podiže glas jer joj uglavnom nije potreban; dovoljno je kako pogleda čovjeka, koliko dugo ostavi tišinu između dvije rečenice ili koliko jasno pokazuje da je već shvatila igru koju drugi još pokušavaju igrati. Pokraj Kevina Klinea, Joan Allen i Jameyja Sheridana ne pokušava zauzeti središte filma, ali svaki put kada uđe u kadar kao da temperatura padne još nekoliko stupnjeva. Ang Lee od nje ne traži ikonu. Treba mu žena kojoj je dosadilo pretvarati se da ne vidi pukotine u svijetu oko sebe, a Weaver je do tada već dovoljno vjerovala vlastitoj prisutnosti da ih nije morala dodatno podcrtavati.

Foto: Alien je barem imao pristojnosti pokazati zube – Sigourney Weaver kao Janey Carver uz Kevina Klinea u ‘Ledenoj oluji’ (‘The Ice Storm’). Izvor: Fox Searchlight Pictures

Poslije će se ponovno smijati znanstvenoj fantastici u ‘Galaxy Questu’, Cameron će je pozvati u ‘Avatar’, a Ripley će nastaviti živjeti i onda kada je više nije bilo potrebno ponovno igrati. Ali možda smo odgovor na pitanje koje nas prati cijelim putem dobili mnogo ranije. Hollywood je pronašao što bi sa Sigourney Weaver. S Ripley je bilo teže. Ona je bila prevelika da bi ostala samo lik, a Sigourney dovoljno velika da ne ostane samo žena koja ju je igrala.

I zato mi je danas pomalo smiješno pokušavati ustanoviti u koga sam se zapravo zaljubio gledajući ‘Godinu opasnog življenja’. U Sigourney Weaver koja je iza Jill Bryant već čekala neku sasvim drugu ženu ili u Ripley koja se već bila nastanila u mojoj filmskoj memoriji i nije namjeravala izaći? Nakon svih ovih godina odgovor nije ništa jasniji nego tada.

Možda zato što sam cijelo vrijeme pokušavao otvoriti pogrešan kavez.

Unutra su oduvijek bile obje.

A ja sam ostao vani.