Malo je književnih autora čiji su likovi toliko uvjerljivo preživjeli vlastite knjige kao Agatha Christie. Hercule Poirot i Miss Marple odavno više nisu samo književni junaci: postali su filmske i televizijske figure koje se mogu mijenjati zajedno s vremenom, a da pritom ostanu prepoznatljive. Christie je stvorila svijet u kojemu je ubojstvo gotovo uvijek poremećaj nekog zatvorenog društvenog sustava – vlaka, kuće, hotela, otoka, obitelji, sudnice – i upravo je zato njezine priče tako lako prenijeti na ekran. Film može zatvoriti prostor, rasporediti lica, sakriti pogled, promijeniti ritam i od gledatelja napraviti suučesnika u potrazi za odgovorom.

Ali ekranizirati Christie nikada nije značilo samo prenijeti zaplet. Njezine su priče građene oko informacije: tko što zna, tko što skriva, kome vjerujemo i u kojem trenutku shvaćamo da smo cijelo vrijeme gledali pogrešnu stvar. Redatelj zato mora pronaći ravnotežu između misterija i karaktera. Ako previše naglasi zagonetku, likovi postaju figure na ploči; ako previše naglasi karaktere, misterij može izgubiti svoju preciznost. Najbolje ekranizacije upravo zato ne pokušavaju biti ilustracije Christie. One pronalaze vlastiti filmski jezik.

Foto: Agatha Christie (1890.–1976.), britanska spisateljica, autorica Herculea Poirota i Miss Marple te jedna od najutjecajnijih autorica kriminalističke književnosti 20. stoljeća. Izvor: National Portrait Gallery, London.

Agatha između stvarnosti i fikcije

Zanimljivo je da je i sama Agatha Christie postala junakinja filma. Michael Apted u filmu 'Agatha' ('Agatha', 1979) nije pokušao napraviti klasični biografski film, nego se uhvatio jedne od najneobičnijih epizoda njezina života: jedanaestodnevnog nestanka 1926. godine. Vanessa Redgrave igra Christie, dok Dustin Hoffman tumači američkog novinara Wallyja Stantona, izmišljeni lik koji u filmu pokušava otkriti gdje se slavna spisateljica nalazi. Timothy Dalton igra njezina supruga, pukovnika Archibalda Christieja, čija nevjera i odluka da napusti Agathu zbog druge žene postaju neposredni povod njezinu nestanku.

Upravo taj privatni slom daje filmu dodatnu ironiju. Žena koja je cijeli život konstruirala nestanke, lažne tragove, tajne identitete i neočekivana otkrića našla se usred vlastite zagonetke. U filmu je njezin nestanak prikazan kao svjesno iskonstruiran čin, svojevrsna posljednja predstava namijenjena suprugu koji ju je povrijedio. Agatha ne nestaje samo zato da bi pobjegla od stvarnosti, nego i zato da bi vlastitu bol pretvorila u misterij, odnosno u priču nad kojom barem prividno ponovno ima kontrolu.

Timothy Dalton pritom Archibalda ne igra kao karikaturalnog negativca. Njegova je nevjera upravo zato bolnija: riječ je o čovjeku čija hladnoća i odluka da započne novi život prisiljavaju Agathu da se suoči s činjenicom da je njezin privatni svijet izgubio sigurnost. U tom trokutu između Redgrave, Daltona i Hoffmana film pronalazi vlastiti misterij. Hoffmanov Wally želi rekonstruirati događaje kao novinar i istraživač, Daltonov Archibald pokušava pobjeći od njih, dok Redgraveina Agatha postaje jedina osoba koja zna koliko je priča koju svi pokušavaju riješiti zapravo namjerno konstruirana.

Foto: Vanessa Redgrave kao Agatha Christie i Timothy Dalton kao njezin suprug, pukovnik Archibald Christie, u filmu 'Agatha' ('Agatha', 1979) Michaela Apteda. Izvor: Warner Bros. / The Bill Douglas Cinema Museum

Izbor Dustina Hoffmana posebno je zanimljiv jer njegov lik nije stvarna povijesna osoba. Wally Stanton služi kao svojevrsni gledateljev vodič kroz misterij, ali i kao netko tko u Agathi prepoznaje ono što drugi oko nje ne vide. Njegova nervoza i znatiželja suprotstavljaju se njezinoj zatvorenosti i tišini.

Vanessa Redgrave pritom ne pokušava od Christie napraviti egzotičnu ikonu. Njezina je interpretacija tiša, zatvorenija, gotovo odsutna. Dustin Hoffman, suprotno tome, unosi u film nemir i energiju istraživača koji želi pretvoriti privatnu tragediju u priču koju može razumjeti. Njihov odnos daje filmu zanimljivu napetost: on želi riješiti misterij, dok žena koja je cijeli život proizvodila misterije postaje netko koga više nije moguće jednostavno protumačiti.

'Agatha' tako funkcionira gotovo kao metafilm. Christie je istodobno autorica zagonetki i osoba koja je postala vlastita zagonetka. Film se ne pita samo gdje je bila, nego i koliko je uopće moguće razlikovati stvarnu Agathu Christie od slike koju je o njoj stvorila javnost.

Hercule Poirot od Ustinova do Sucheta

Ako postoji lik koji je ekranizacijama Agathe Christie dao posebno lice, onda je to Hercule Poirot. Književni Belgijac dobio je na filmu nekoliko različitih interpretacija, ali dvije su postale posebno važne: Peter Ustinov i David Suchet.

Ustinov je Poirota učinio filmskom zvijezdom. Njegova prva velika interpretacija došla je u 'Smrti na Nilu' ('Death on the Nile', 1978), a zatim je Poirota igrao i u 'Zlu pod Suncem' ('Evil Under the Sun', 1982) te 'Trinaest za stolom' ('Thirteen at Dinner', 1985). Kod Ustinova je Poirot istodobno komičan i opasan, tašt i briljantan, svjestan vlastite genijalnosti do granice samoparodije. Njegov naglasak, geste, držanje tijela i gotovo teatralna elegancija čine ga likom koji ne može proći nezapaženo.

Foto: Peter Ustinov kao Hercule Poirot u filmu 'Smrt na Nilu' ('Death on the Nile', 1978) Johna Guillermina. Izvor: EMI Films / Mersham Productions

Ustinov je pritom razumio nešto važno: Poirot nije samo stroj za rješavanje zločina. On je čovjek koji uživa u vlastitom umu. Njegova pedantnost, urednost i opsjednutost malim sivim stanicama nisu samo karakterne osobine nego dio njegova nastupa. On zna da je promatran i svoje znanje pretvara u predstavu.

David Suchet otišao je u drugom smjeru. Njegov Poirot, ponajviše oblikovan dugotrajnom televizijskom serijom 'Poirot' ('Agatha Christie's Poirot', 1989.–2013.), mnogo je bliži književnom predlošku u ukupnoj preciznosti karaktera. Suchet je godinama gradio lik kroz detalje: držanje, govor, odjeću, brkove, hod, način na koji promatra druge ljude. Ondje gdje Ustinov Poirota pretvara u filmsku figuru, Suchet ga pretvara u cjelovitog čovjeka.

Razlika je važna jer pokazuje koliko je jedan književni lik otvoren različitim interpretacijama. Ustinovljev Poirot voli biti u središtu pozornosti; Suchetov češće želi kontrolirati prostor iz pozadine. Ustinov je raskošan, duhovit i pomalo razigran. Suchet je discipliniraniji, ponekad melankoličan, a u kasnijim pričama sve svjesniji vlastitih ograničenja. Obojica su uvjerljiva upravo zato što ne pokušavaju samo reproducirati rečenice iz knjiga. Svaki je pronašao fizički i emocionalni ključ za lik.

Putovanje Orient Expressom

Najvažnija filmska verzija Poirota ipak je vjerojatno ona koju je 1974. snimio Sidney Lumet. Njegovo 'Ubojstvo u Orient Expressu' ('Murder on the Orient Express', 1974) danas djeluje gotovo kao savršeni model klasične ekranizacije Christie. Albert Finney igra Poirota, a oko njega se okuplja ansambl koji je za ono vrijeme bio gotovo nevjerojatan: Ingrid Bergman, Lauren Bacall, Sean Connery, Anthony Perkins, John Gielgud, Michael York i Vanessa Redgrave.

Foto: Albert Finney kao Hercule Poirot među putnicima Orient Expressa u filmu 'Ubojstvo u Orient Expressu' ('Murder on the Orient Express', 1974) Sidneyja Lumeta. Izvor: StudioCanal / EMI Films. Film je producirao EMI, dok ga je Paramount distribuirao u SAD-u.

Lumetova najveća prednost bila je razumijevanje prostora. Vlak nije samo mjesto na kojem se dogodilo ubojstvo. On je zatvoreni svijet iz kojeg nitko ne može izaći. Snijeg zaustavlja kompoziciju, a Poirot ostaje među ljudima od kojih je jedan ubojica. Svaki kupe postaje mala pozornica, svaki razgovor potencijalni dokaz, svaki pogled mogućnost da se nešto krije.

Albert Finney pristupa Poirotu potpuno drukčije od Ustinova i Sucheta. Njegova je interpretacija gotovo groteskna, fizički naglašena, ali nikada samo komična. Finney nosi masku čovjeka koji je gotovo previše svjestan vlastite inteligencije, a ispod nje postupno otkrivamo ozbiljnost njegova odnosa prema pravdi. Upravo zato završetak ima takvu težinu. Poirot ne mora samo otkriti tko je počinio zločin. Mora odlučiti što će učiniti s istinom.

Lumetov film ostaje velik jer razumije da je najbolji Christie-misterij istodobno zagonetka i moralni problem. Kada se svi tragovi slože, odgovor nije nužno oslobađajući. Ponekad je najteže pitanje što učiniti kada je zločin počinjen iz razloga koje možemo razumjeti.

Branagh i povratak spektaklu

Kenneth Branagh je 2017. ponovno snimio 'Ubojstvo u Orient Expressu' ('Murder on the Orient Express', 2017), a nekoliko godina kasnije nastavio vlastiti ciklus ekranizacija s 'Smrću na Nilu' ('Death on the Nile', 2022).

Branagh pristupa Christie drukčije od Lumeta. Dok Lumet gradi komornu dramu, Branagh želi veliki filmski spektakl. Njegov Poirot je fizički naglašeniji, gotovo akcijski junak, a Orient Express više nije samo zatvoreni prostor nego polazište za raskošnu avanturu. Kamera se kreće, krajolici se šire, digitalni efekti naglašavaju spektakl, a Poirot dobiva i proširenu osobnu pozadinu.

Foto: Kenneth Branagh kao Hercule Poirot u vlastitoj ekranizaciji 'Smrt na Nilu' ('Death on the Nile', 2022). Izvor: 20th Century Studios.

To nije nužno izdaja Christie, ali jest promjena naglaska. Branagh pokušava dokazati da Poirot može biti suvremena filmska franšiza, a ne samo junak klasične detektivske priče. U tome ima nečega zanimljivog: Christie je već sama znala mijenjati pravila svojih misterija, pa suvremene ekranizacije možda upravo slijede njezin instinkt da se poznata formula neprestano mora obnavljati.

Problem nastaje kada spektakl počne potiskivati ono što je kod Christie najzanimljivije – ljude. U njezinim romanima tajna funkcionira zato što je svaki osumnjičenik istodobno karakter. Kada se film previše usredotoči na akciju, putovanje i zvjezdanu glumačku postavu, postoji opasnost da zagonetka postane samo mehanizam koji vodi prema završnom obratu.

Miss Marple: drugačija vrsta detektiva

Miss Marple je gotovo potpuna suprotnost Poirotu. Dok Poirot pobjeđuje intelektualnom demonstracijom, Jane Marple pobjeđuje sposobnošću da promatra ljude. Ona poznaje ljudsku prirodu jer je cijeli život promatrala iste obrasce: ljubomoru, pohlepu, osvetu, ljubav, zavist, strah.

Na filmu ju je posebno obilježila Margaret Rutherford. Njezina Miss Marple nije doslovno ista ona žena koju poznajemo iz knjiga. Rutherford je staromodna, živahna, tvrdoglava i komična, pa njezine ekranizacije često imaju lakši ton od romana. I upravo je u tome njihova čar. 'Ubojstvo, rekla je' ('Murder, She Said', 1961), 'Ubojstvo na galopu' ('Murder at the Gallop', 1963), 'Ubojstvo ahoy!' ('Murder Ahoy', 1964) i ostali filmovi s Rutherford ne funkcioniraju samo kao detektivske priče nego kao komedije karaktera.

Foto: Margaret Rutherford kao Miss Jane Marple u filmu 'Ubojstvo, rekla je' ('Murder She Said', 1961) Georgea Pollocka. Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer (MGM).

Rutherford je Miss Marple dala fizičku prisutnost koju je teško zaboraviti. Ona izgleda kao da bi jednako lako mogla voditi društveni razgovor uz čaj i provaliti u kuću osumnjičenika. Njezina znatiželja nikada nije samo profesionalna. Ona proizlazi iz dubokog uvjerenja da ljudi uvijek ostavljaju tragove, čak i kada misle da ih nitko ne promatra.

Kasnije televizijske interpretacije pokazale su koliko Miss Marple može biti različita. Joan Hickson, primjerice, približila se književnoj verziji tišom i suzdržanijom interpretacijom. Dok Rutherford gotovo ulazi u kadar, Hickson iz njega promatra. Ta razlika ponovno pokazuje koliko ekranizacija može promijeniti odnos prema istom liku. Jedna glumica od Marple radi komičnu ikonu, druga gotovo nevidljivu promatračicu ljudske prirode.

Svjedok optužbe: kada Christie postane Wilder

A onda postoji 'Svjedok optužbe' ('Witness for the Prosecution', 1957), film koji pokazuje koliko daleko adaptacija Agathe Christie može otići kada se njezina priča nađe u rukama redatelja s potpuno vlastitim senzibilitetom. Billy Wilder nije samo prenio Christienu priču na ekran. On ju je pretvorio u film koji je istodobno sudska drama, misterij, crna komedija i precizno konstruirana igra s gledateljem.

Charles Laughton kao Sir Wilfrid Robarts daje filmu njegovo središte. On je odvjetnik koji se vraća na posao unatoč zdravstvenim problemima i koji, poput svih velikih Christiejevih istražitelja, ne može odoljeti slučaju koji je dovoljno zanimljiv. Tyrone Power igra Leonarda Volea, optuženog za ubojstvo bogate udovice, dok Marlene Dietrich kao njegova supruga Christine unosi potpuno novu razinu nepredvidljivosti.

Foto: Charles Laughton kao odvjetnik Sir Wilfrid Robarts, s karakterističnim monoklom, u filmu 'Svjedok optužbe' ('Witness for the Prosecution', 1957) Billyja Wildera. Izvor: United Artists.

Wilder je pritom savršeno razumio da je sudnica idealan prostor za Christie. Svi sjede na svojim mjestima, svi imaju određene uloge, svi govore pod pravilima institucije – a ipak nitko nije ono što se na prvi pogled čini. Svjedočenje postaje predstava. Istina se ne pojavljuje jednostavno kada netko progovori; ona se mora izboriti kroz proturječja, motive i način na koji ljudi žele da ih drugi vide.

Posebno je fascinantna Marlene Dietrich. Njezina Christine nije samo svjedokinja. Ona je osoba koja razumije da u sudnici svatko igra ulogu i da se istina može manipulirati jednako učinkovito kao i laž. Dietrich je pritom glumački toliko snažna da film gotovo postaje duel između njezina lica i Laughtonova pogleda.

'Svjedok optužbe' jedan je od rijetkih slučajeva u kojima se može reći da je adaptacija postala gotovo jednako važna kao i predložak. Christie je dala konstrukciju, ali Wilder joj je dodao vlastiti humor, ritam i osjećaj za apsurd. Film je dobio šest nominacija za Oscara, uključujući onu za najbolji film, a danas se smatra jednim od klasičnih primjera sudske drame.

Mišolovka koja ne prestaje trajati

Ipak, nijedan pregled fenomena Agathe Christie ne bi bio potpun bez 'Mišolovke' ('The Mousetrap'), drame koja je postala jedan od najvećih kazališnih fenomena 20. stoljeća. Praizvedena 1952. u Londonu, predstava je izrasla iz kratke radio-drame 'Three Blind Mice', a njezina je osnovna konstrukcija tipično christiejevska: skupina ljudi izolirana je u zatvorenom prostoru, među njima je ubojica, a prošlost jednog od likova postupno izlazi na vidjelo.

Foto: Plakat za londonsku produkciju 'Mišolovke' ('The Mousetrap') Agathe Christie, najdugovječnije kontinuirano izvođene predstave na West Endu. Izvor: The Mousetrap / St Martin's Theatre, London.

Ali 'Mišolovka' zanimljiva je i zbog nečega što film teško može ponoviti. Ona se neprestano igra s činjenicom da publika sjedi u istoj prostoriji kao i likovi. Kazališna publika postaje još jedan sudionik istrage. Svaka nova generacija gledatelja pokušava otkriti tko je ubojica, dok predstava istodobno opstaje upravo zato što njezini gledatelji pristaju čuvati tajnu za one koji tek dolaze.

U tome je možda najčišći oblik Christieina genija. Njezine priče ovise o zatvorenom svijetu, ali 'Mišolovka' taj zatvoreni svijet pretvara u sam teatar. Nema vlaka koji može otići iz postaje, nema filmskog reza koji može sakriti pogled, nema mogućnosti da kamera gledatelju pokaže nešto što likovi nisu vidjeli. Sve se događa pred nama. I upravo zato misterij postaje svojevrsni ritual.

Christie je tako uspjela postići nešto rijetko: stvoriti djelo koje nije samo priča nego društveni događaj. 'Mišolovka' nije preživjela zato što se njezin zaplet ne može imitirati, nego zato što svaka izvedba ponovno uspostavlja isti dogovor između autora i publike – ja ću vam dati tragove, vi pokušajte pogoditi rješenje, a kada saznate istinu, nemojte je pokvariti onima koji tek dolaze.

Zašto Christie nikada ne blijedi

Možda je odgovor na ustrajnu popularnost Agathe Christie jednostavniji nego što se čini. Njezini misteriji imaju gotovo matematičku preciznost, ali nikada nisu samo matematika. Iza svakog ubojstva postoji društveni svijet. Iza svakog alibija postoji karakter. Iza svakog obrata postoji pitanje koliko dobro zapravo poznajemo ljude oko sebe.

Zato Poirot može biti Ustinov, Suchet, Finney ili Branagh, a da svaki od njih ostane prepoznatljiv. Zato Miss Marple može biti Rutherford ili Hickson. Zato 'Ubojstvo u Orient Expressu' može biti Lumetov komorni klasik ili Branaghov spektakl. Zato 'Svjedok optužbe' može postati Wilderov film, a 'Agatha' priča o samoj autorici koja je na nekoliko dana postala junakinja vlastitog misterija.

Christie je razumjela ono što veliki žanrovski autori često razumiju bolje od svojih kritičara: publika ne dolazi samo po odgovor. Dolazi po osjećaj da je svijet, koliko god bio kaotičan, moguće ponovno složiti. Ubojstvo poremeti red, detektiv ga rekonstruira, a gledatelj zajedno s njim prolazi kroz proces. Na kraju ne dobivamo samo ime ubojice. Dobivamo privremenu potvrdu da iza kaosa ipak postoji neki obrazac.

Možda je upravo zato Agatha Christie toliko filmska. Njezine priče već u sebi imaju ono što kino najviše voli: prostor koji treba istražiti, lica koja nešto skrivaju, prošlost koja se vraća, predmete koji mogu postati dokazi i ljude koji nisu onakvima kakvima se predstavljaju. Ali najbolji redatelji nikada nisu samo tražili način da snime Christie. Tražili su način da kroz Christie snime sebe.

I tu se krije njezina najveća pobjeda. Pisci čiji su zapleti toliko precizni da prežive desetljeća često postanu zarobljenici vlastitih konstrukcija. Christie je učinila suprotno. Njezine su konstrukcije dovoljno čvrste da ih svaki novi redatelj može rastaviti i ponovno sastaviti. U tome su i Poirot, i Miss Marple, i Orient Express, i sudnica iz 'Svjedoka optužbe' i pozornica 'Mišolovke' odavno prestali biti samo njezini. Postali su filmski i kazališni prostori u koje se različite epohe vraćaju svaki put kada požele ponovno vjerovati da negdje, ispod svih laži, postoji rješenje.