Prije 74 godine, 7. listopada 1952., možda još nismo znali da smo dobili našu verziju Lona Chaneyja, čovjeka s tisuću lica. Ivo Gregurević imao je ono koje film nije morao dugo objašnjavati niti mijenjati maskama i šminkom. Moglo je pripadati čovjeku koji je upravo sišao s vlaka tražeći bolji život, splitskom netjaku, razbojniku, udbašu, ustaši, gastarbajteru koji se kući vraća u lijesu ili čovjeku koji stoji pred vlastitom kućom i govori da će je sutra prodati. Mijenjale su se uniforme, strane stola, države i vremena, lice gotovo da nije moralo, jer Gregurevićev najveći glumački trik možda je bio upravo u tome što nikada nije izgledao kao da izvodi trik.

Foto: Jedno lice, a tek će se pokazati koliko ljudi može stati u njega. Ivo Gregurević Izvor: Story

Prvi film, pa odmah Njemačka

Kada je u ‘Ne naginji se van’ dobio Filipa, nije dobio malu debitantsku ulogu u kojoj će čekati da ga netko primijeti, nego čovjeka koji odlazi u Frankfurt vjerujući slici uspješnog gastarbajtera i ondje otkriva koliko se ona razlikuje od života iza nje. Mate ga ne čeka na kolodvoru, posao na crno nema mnogo veze s obećanim boljim životom, a Njemačka vrlo brzo prestaje izgledati kao razglednica poslana kući.

Foto: Prvo filmsko lice, a već glavno. Ivo Gregurević kao Filip na plakatu ‘Ne naginji se van’ Izvor: Jadran film / Croatia film

Gregurević je pred kameru praktički stigao zajedno s Filipom i možda je upravo zato teško odrediti gdje završava nesigurnost čovjeka koji se prvi put našao u tuđem svijetu, a počinje sigurnost mladog glumca koji već zna što kamera od njega traži. Film je osvojio Veliku zlatnu arenu, njemu je pripala diploma žirija za debitantsku ulogu, a poslije će se prisjećati kako je, kada je dobio scenarij i vidio da će igrati uz Fabijana Šovagovića, mislio da je sve neka varka ili san. Nije bio san. Bio je početak.

Netjak koji nije znao da je smiješan

Ako je Filip morao uvjeriti gledatelja da je stvaran, u ‘Velom mistu’ trebalo je napraviti nešto možda još teže: ući među ljude koji su izgledali kao da su u Smojinu Splitu živjeli oduvijek. Gregurevićev netjak jednostavno se pojavio uz Strikana Špire Guberine i ponašao kao da je ondje bio cijelo vrijeme. Upravo je tu rano pokazao koliko dobro razumije komediju: netjak nije morao znati da je smiješan, a što je ozbiljnije prihvaćao sebe, Strikana i svijet oko njih, to je gledatelju često bilo smješnije. Kada se taj isti svijet promijeni i povijest prestane biti smiješna, nije trebalo izmišljati novoga čovjeka; netjak je mogao proći i kroz okupaciju jer komično i ozbiljno kod Gregurevića nisu pripadali dvama različitim glumcima. Dvije prirode mogle su živjeti u istom čovjeku.

Foto: Netjak ne zna da je smiješan. Strikan vjerojatno zna za obojicu. Ivo Gregurević i Špiro Guberina u ‘Velom mistu’ Izvor: Večernji list

Dovoljno je bilo sjesti s druge strane stola

Ta sposobnost postat će znatno neugodnija u ‘Životu sa stricem’, gdje kao Radojić više nije čovjek pred kojim sustav zatvara vrata nego jedan od onih koji sjede iza njih. Mnogo godina poslije u ‘Dugoj mračnoj noći’ ponovno će se naći na strani represivnog aparata, kao major Udbe. Ivo Gregurević nije morao promijeniti lice da bi promijenio stranu stola; ponekad je za to bilo dovoljno samo da sjedne s druge strane. Institucija, čin i položaj govorili su dovoljno, a on je iza njih ostavljao čovjeka, čak i kada nam se taj čovjek nimalo ne sviđa.

Najbliže svom voljenom vesternu

Dobio ga je u ‘Čarugi’. Jovo Stanisavljević Čaruga vraća se s ruske fronte, priključuje Boži Crvenom i njegovoj ideji pravednijeg društva, a nakon Božine smrti preuzima skupinu koja postupno postaje obična zločinačka banda. Onda se obogati, promijeni identitet, postane ugledni trgovac i sprijatelji upravo sa žandarskim kapetanom koji bi ga trebao uhvatiti. Gregurević tako gotovo u istom liku prolazi put od revolucionara do razbojnika i od čovjeka iz šume do gospodina kojem njegov neprijatelj pruža ruku. Koji je Čaruga pravi? Svi.

Foto: Koji je Čaruga pravi? Svi. Ivo Gregurević u ‘Čarugi’ Izvor: Jadran film

Gregurević će poslije govoriti kako glumac u cijeloj karijeri možda napravi četiri ili pet doista velikih uloga, a kada su ga pitali pripada li među njegove Čaruga, odgovorio je da misli kako pripada. Rajko Grlić rekao je da ga nikada nije vidio da nešto pred kamerom radi s većom strašću. Teško je proturječiti i jednom i drugom.

Uniforma je govorila jedno, lice nešto drugo

U ‘Sokol ga nije volio’ ponovno je stajao nasuprot Fabijanu Šovagoviću. Od mladića koji nije mogao vjerovati da će s njim igrati u svom prvom filmu stigao je do glumca koji uz njega može nositi jednu od najosjetljivijih uloga filma. Njegov Toma je ustaša i već bi sama ta riječ nekom drugom glumcu mogla poslužiti kao gotovo dovršen opis lika. Gregureviću nije. Kada ga Šima tjera sa svoga imanja, iza političke i povijesne oznake ostaje nešto mnogo neugodnije: prepoznatljiv čovjek. Uniforma je govorila jedno, lice drugo. Gregurević nije morao Tomu učiniti dobrim čovjekom da bi ga učinio čovjekom.

Njemačka, drugi put

Dvadesetak godina nakon Filipa ponovno se našao među gastarbajterima, samo što je u ‘Kad mrtvi zapjevaju’ problem sada bio potpuno obrnut. Prvi put Njemačka mu je bila obećanje, dvadesetak godina poslije postala je mjesto iz kojeg se trebalo vratiti kući, makar mrtav.

Cinco Kapulica ekonomski je emigrant, Marinko Ivice Vidovića politički. Jedan se proglasio mrtvim kako bi dobio njemačku mirovinu i živ legao u lijes, drugi mu se pridružuje bježeći od ostarjelog udbaša koji ga želi ubiti prije vlastite mirovine. Dva čovjeka koja su iz domovine otišla iz potpuno različitih razloga tako se prema njoj vraćaju istim mrtvačkim kolima. Papićeva crna komedija možda se najbolje može sažeti Cincovom vlastitom dijagnozom situacije: „Umra sam, al sam živ.“ Cinco može mrtav biti smiješan upravo zato što ga Gregurević igra smrtno ozbiljno. I gotovo bez namjere zatvara se veliki krug: mladi Filip krenuo je prema Njemačkoj pronaći bolji život, a Cinco iz nje pokušava pobjeći glumeći da života više nema.

Foto: Umra je, al je živ. A kući se nekako mora. Ivo Gregurević kao Cinco i Ivica Vidović kao Marinko u ‘Kad mrtvi zapjevaju’ Izvor: Jadran film

Cijeli život u nekoliko minuta

Ponekad mu za cijelu priču nije trebao ni dugometražni film. U spotu za ‘Sve ću prodat sutra’ Najboljih hrvatskih tamburaša Gregurević dobiva nekoliko minuta, staru kuću i čovjeka koji bi je trebao prodati, samo kada bi se uspomene dale procijeniti zajedno sa zidovima, podrumom i trijemom. Nije to uloga koja će u filmografijama stajati uz Čarugu, netjaka ili Filipa, ali možda baš zato tako dobro pokazuje koliko mu je malo trebalo. Glas Koncila poslije će napisati da je u tih nekoliko minuta uspio odglumiti čitav svijet. Bio je to upravo njegov teren: kuća, zemlja, sjećanje i čovjek koji govori da će otići, a cijelim licem pokazuje zašto još nije otišao.

Video: Kuća se možda može prodati. Ono što je u njoj ostalo malo teže. Ivo Gregurević u spotu ‘Sve ću prodat sutra’ Najboljih hrvatskih tamburaša Izvor: Najbolji hrvatski tamburaši

Kad više gotovo ništa nije trebalo govoriti

Pred kraj karijere to lice više nije trebalo ni mladost ni brzinu. U ‘Koscu’ je već nosilo desetljeća prije nego što bi lik stigao išta objasniti. Ivo radi u slavonskom poljoprivrednom kombinatu, a jedne noći susreće Mirjanu kojoj je na pustoj cesti nestalo benzina i traktorom je odvozi do benzinske postaje. Nije to velika demonstrativna uloga; film mu dopušta ono što je Gregurević tada mogao možda bolje nego ikada – da gledatelj promatra čovjeka i pokušava zaključiti što se sve dogodilo prije nego što smo ga upoznali.

Tu više nema potrebe dokazivati raspon. Sve ono što je nekada morao pronaći u pokretu, govoru, humoru ili prijetnji sada kao da je već bilo zapisano na licu. Njegove bismo uloge mogli nabrajati još dugo i opet ne bismo stigli do kraja, ali možda Ivu Gregurevića zato i nije najbolje pamtiti po tome koliko je različitih ljudi odigrao.

Zanimljivije je koliko ih je znao pronaći u samo jednom čovjeku.