‘Onaj tko pod kletvom Punskom stenje,
I koprca se u uzima kese,
Da bi zdravlje dosegnuo, još gore mora proći oboljenje.
Mušice plave iz ustiju će mu se leći,
Preko očiju gmizat će mu crvi,
Dan njegove smrti neopazice će proći.
Godina deset, dana pedeset i još tri,
Kla – Kla – Kla dar će dobiti,
Koji će, za razliku od njega, željeti mahom svi.
U društvu prijetvornu,
Mucati će, saplitati se on i trzati,
Usnice mu uvijek izbacivati će slinu.
Ali kad naposlijetku zanijemi i ne bude ga ovdje više,
19 stotina godina ili više,
Kla – Kla – Klaudije jasno zboriti će.’
Proročanstvo Sibile Amalteje iz romana Roberta Gravesa ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’) – prijevod Sergej Karov.
Foto: Derek Jacobi kao Klaudije u seriji ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Čovjek kojega su svi podcjenjivali napokon je dobio glas koji se i danas čuje. Izvor: BBC / What to Watch
Proročanstvo koje je čekalo devetnaest stoljeća
Tako je zborila Sibilina proročica Amaltea u Apolonovu hramu, smještenom unutar jedne vrletne pećine na planini Gaurusu, iznad luke Cumae. A zaplašeni osamnaestogodišnji mladić kojemu je to proročanstvo bilo namijenjeno bio je nitko drugi doli Tiberije Druz Neron Germanik Klaudije. I premda će Klaudiju pravi smisao proročanstva tada ostati skriven (onaj o daru koji žele svi osim njega, naravno, odnosio se na položaj rimskog cara, na koji će i zasjesti kao predzadnji pripadnik julijevsko-klaudijevske dinastije), Amaltea je bila nepogrešiva i u završnom dijelu, prema kojem će Klaudije jasno prozboriti ‘nakon devetnaest stotina godina i više’. Za ispunjenje tog dijela proročanstva Klaudije, naravno, nikada neće saznati, ali će na svoju štetu to saznati sir Alexander Korda.
Alexander Korda i spektakl koji nije smio propasti
Mađar podrijetlom, pravog imena Sándor Korda, već je u ranim dvadesetima zakoračio u svijet filma i u njemu ostavio neizbrisiv trag. Osim što je u rodnoj Mađarskoj pomogao stvaranju filma i filmske industrije, značajan rad ostavio je i u bečkim studijima, gdje je snimio ‘Kraljevića i prosjaka’ (‘The Prince and the Pauper’) i prvi put pokazao sklonost kostimiranim spektaklima, te u berlinskim filmskim studijima. Nakon kraćeg boravka u Hollywoodu, 1932. godine odlazi u Englesku, zajedno s braćom Zoltánom, redateljem, i Vincentom, filmskim umjetničkim direktorom, te osniva tvrtku London Film Productions. U samo nekoliko godina prometnut će se u čovjeka koji je udario čvrste temelje britanskoj kinematografiji, što će mu 1943. donijeti i vitešku titulu, kada njegovu imenu biva pridodan naslov ‘Sir’.
Foto: Alexander Korda, Merle Oberon i Charles Laughton za zajedničkim stolom tijekom snimanja ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1937.). Rimski spektakl još je bio na jelovniku, ali premijeru nikada nije dočekao. Izvor: Süddeutsche Zeitung.
Godine 1937. Korda, iza kojega je već bio čitav niz uspješnih spektakala, od kojih je najpoznatiji ‘Privatni život Henrika VIII.’ (‘The Private Life of Henry VIII’, 1933.), poželio je na veliki ekran prenijeti i klasične romane Roberta Gravesa, ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’) i ‘Klaudije Bog i njegova žena Mesalina’ (‘Claudius the God and His Wife Messalina’). Kordin film o Henriku VIII. donio je Charlesu Laughtonu Oscara za glavnu ulogu, dok je sam film ostao na nominaciji. Tim je spektaklima Korda vodio gotovo usamljenu bitku protiv Hollywooda, konkurirajući mu nevjerojatno malim budžetima i izazivajući senzacije s obje strane Atlantika. No s Klaudijem od samog početka ništa nije išlo kako treba.
Korda nije želio sam režirati film jer je preteško uspostavljao komunikaciju s Charlesom Laughtonom, glavnom zvijezdom nesuđenog spektakla, koji je trebao nastupiti u ulozi Klaudija. Zato je doveo Josefa von Sternberga. Sternberg, poznat kao ‘ženski’ redatelj, proslavio je Marlene Dietrich u ‘Plavom anđelu’ (‘The Blue Angel’, 1930.), a Korda je želio da isto učini i za njegovu štićenicu, kasniju suprugu Merle Oberon, koja je trebala igrati Mesalinu.
Charles Laughton, Klaudije i kralj koji se odrekao prijestolja
Nažalost, ni Sternberg neće po dobru upamtiti suradnju s Laughtonom. Očevici sa snimanja, tadašnji suradnici i članovi ekipe, svjedočili su o tome u izvrsnom BBC-jevu dokumentarcu ‘Ja, Klaudije – Ep koji nikada nije snimljen’ (‘The Epic That Never Was’, 1965.), ustvrdivši da je Laughtonov osnovni problem bio što se nikako nije mogao uživjeti u ulogu Klaudija, što je i sam priznavao. Mučio se i pokušavao iz sebe izvući tu ulogu, ali rezultati su bili slabi. Veliki glumac poput njega nije mogao sakriti nezadovoljstvo, što je dovodilo do sukoba s redateljem jer se i od ono malo snimljenog materijala previše scena moralo ponavljati. Merle Oberon posvjedočila je da je Laughton znao doći u njezinu garderobu i od muke joj plakati u krilu.
Foto: Charles Laughton kao Klaudije u nedovršenom Kordinu filmu ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1937.), u režiji Josefa von Sternberga. Proročanstvo je očito trebalo još malo pričekati. Izvor: arhivska fotografija iz produkcije filma
Došao je na ideju da bi možda u nekoj drugoj sekvenci uspio pogoditi Klaudijev lik, pa su svakoga dana počinjali snimanje novom sekvencom. Tako je bilo sve dok Laughtonu napokon nije sinulo da ga Klaudije podsjeća na Edwarda VIII., britanskog kralja koji se odrekao prijestolja radi ljubavi prema Amerikanki Wallis Simpson. Otada bi Laughton svakoga dana prije snimanja preslušao gramofonsku ploču s govorom kojim je Edward VIII. objavio abdikaciju, a zatim krenuo na set. Snimanje je napokon počelo znatno bolje napredovati.
No problemima tu ni izdaleka nije bio kraj. Kao veliki patriot Korda je pomagao svojim Mađarima, dajući im raznorazne poslove na setovima svojih filmova. Ni ‘Ja, Klaudije’ nije bio iznimka. Za izradu scenarija prema Gravesovoj knjizi zaposlio je dvojicu sunarodnjaka, no oni su slabo baratali engleskim pa radna verzija scenarija nije sličila ni na što. Korda je bio prisiljen pozvati samog pisca da pomogne preurediti scenarij, a Graves se rado odazvao.
Nesreća koja je zauvijek zaustavila film
I kada je napokon izgledalo da snimanje poprima normalan tijek i da su svi problemi prebrođeni, dogodio se završni udarac nakon kojega je cijeli projekt pao u vodu. Merle Oberon jedne je večeri doživjela tešku, po život opasnu prometnu nesreću i završila u bolnici. Imala je vozača koji je volio brzu vožnju. Prema vlastitim riječima, ponekad se na raskrižjima pitala: ‘Hoćemo li uspjeti?’ Te večeri nisu uspjeli, a Merle je izletjela kroz vjetrobransko staklo.
Foto: Mesalina je bila spremna za kamere, ali sudbina je imala drukčiji scenarij. Prizor iz nedovršenog ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1937.). Izvor: MUBI.
Bila je to kap koja je prelila čašu. Projekt je napušten i dogodilo se nešto doista neobično: dobili smo dokumentarac o snimanju filma koji ne postoji. Iza njega je ostalo tek desetak do petnaest minuta snimljenog materijala, a sudeći prema onome što se u njemu može vidjeti (sačuvani prizori prikazani su u spomenutom dokumentarcu), koliko god mi Laughton bio drag kao glumac, nismo ostali baš previše zakinuti takvim razvojem događaja. Posebice zato što se i sama Merle Oberon uspjela oporaviti, iako joj je stanje neko vrijeme bilo kritično.
Četrdeset godina poslije – Klaudije napokon progovara
A kada bismo se malo poigrali datumima, ustanovili bismo da je Klaudije umro 13. listopada 54. godine, dok je ovaj filmski projekt započeo 1937. Dakle, uranio je sedamnaest godina u odnosu na Amalteino proročanstvo. A s proročanstvima se očito nije šaliti, kao što je iz ove lekcije naučio sir Alexander Korda.
Gotovo četrdeset godina proći će prije nego što se netko ponovno ozbiljno prihvati Gravesovih knjiga, koje će napokon doživjeti, prema mojem sudu, savršenu i možda poneki put dosegnutu, ali nikada nadmašenu ekranizaciju književnog djela. Godine 1976. redatelj Herbert Wise i scenarist Jack Pulman odlučili su ponovno okušati sreću (izazvati drevne bogove?) i pod pokroviteljstvom BBC-ja ekranizirati Gravesove romane, ali ovoga puta u obliku televizijske serije od dvanaest epizoda, od kojih je prva, pilot-epizoda, trajala stotinjak minuta, a ostale približno pedeset minuta.
Foto: Iza svakog velikog cara stoji velika žena. August (Brian Blessed) imao je Liviju (Siân Phillips). Teško je reći koliko mu je to koristilo. Izvor: BBC / Den of Geek
Priča o životu carske obitelji u starome Rimu, kroz nekoliko generacija, započinje Augustovom vladavinom, a završava početkom Neronove. Time obuhvaća razdoblje vladavine julijevsko-klaudijevske dinastije Rimskim Carstvom, koje je tada bilo na vrhuncu svoje moći. Političke spletke, ubojstva, podmetanja, orgije – sve je to dio serije i sve je prikazano više nego otvoreno. Doduše, nije ni moglo biti drukčije ako samo razmislimo kakva je galerija likova tada pripadala toj obitelji. Kaligula, Klaudijev nećak, Neron, njegov posinak, Livija, u povijesti i predaji zapamćena kao ‘trovačica Rima’ – a svi su oni bili samo vrh ledenog brijega.
Sada, kada razmislim o tome, zahvalan sam svojim roditeljima što su me kao klinca od pet ili šest godina pustili da gledam seriju jer su me s punim pravom mogli poslati u krevet. Nažalost, isto razumijevanje nisu pokazali kada se prikazivala serija ‘Borgije’ (‘The Borgias’), od koje sam uspio pogledati samo uvodnu špicu sa sokolom prije nego što bih morao napustiti sobu. I, naravno, nikada više nije reprizirana.
Derek Jacobi – čovjek koji je postao Klaudije
Herbert Wise kasnije je, i to s punim pravom, u intervjuima isticao kako je imao nevjerojatnu sreću pri odabiru glumaca jer su uistinu svi bili savršeno pogođeni. Ipak, najviše ga je brinula dodjela glavne uloge jer se glumac kojega je prvotno predvidio za Klaudija pokazao nedovoljno dobrim. Derek Jacobi, koji će briljirati kao Klaudije, bio je prilično nisko na popisu mogućih kandidata. Razmišljalo se o Ronnieju Barkeru, pa čak i o Charltonu Hestonu za ulogu staroga Klaudija, no Jacobi je postao ozbiljan kandidat kada je odlučeno da mladoga i staroga Klaudija treba glumiti isti čovjek. Kako će se pokazati, izbor za tako tešku ulogu bio je savršen.
Foto: Nadživio je sve koji su mu radili o glavi, a svojim spisima i samoga sebe. Derek Jacobi kao ostarjeli Klaudije u ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC / University of Sydney.
Jacobi je neprekidno uvježbavao geste i govor čovjeka opterećenog ozbiljnim tjelesnim poteškoćama, pri čemu mu je pomogao i jedan tehničar iz ekipe koji je govorio na sličan način, pa je budući Klaudije mnogo naučio od njega. Nekoliko mjeseci nakon završetka snimanja Jacobi se još nije mogao osloboditi takvog govora i načina hoda. Anegdota kaže da je godinama poslije, kada je igrom slučaja u kazalištu tumačio osobu sa sličnim poteškoćama, jedna gledateljica pohvalila redatelja predstave zbog plemenitosti kojom daje uloge tako teško bolesnim osobama.
No ono što Jacobijevu interpretaciju čini toliko izuzetnom nije samo način na koji je usvojio Klaudijev govor i pokrete. Iza mucanja, trzaja i nesigurna koraka uspio je pokazati čovjeka koji vidi i razumije mnogo više nego što njegova okolina pretpostavlja. Klaudijeva prividna bespomoćnost postaje njegovim najvećim oružjem, a Jacobi gotovo neprimjetno pretvara čovjeka kojega svi smatraju budalom u jedinoga koji uspijeva preživjeti. I kada napokon postane car, više ne gledamo istoga čovjeka. Ili ga možda tek tada prvi put vidimo onakvim kakav je oduvijek bio.
August – car koji nije morao glumiti cara
I svi ostali glumci upravo su savršeni. Brian Blessed, nama najpoznatiji po ulozi kralja Richarda IV. u prvoj sezoni ‘Crne Guje’ (‘Blackadder’), izvrstan je kao August. Prema uputama samog Wisea, koji mu je rekao da glumi normalnog, običnog čovjeka, a ljudima koji ga okružuju prepusti da svojim odnosom prema njemu od njega učine cara i gospodara života i smrti, Brian je upravo tako i postupio.
No dvije su scene ipak izuzetne. Prva je ona u kojoj pred sebe dovodi senatore, čitavu gomilu njih, optužene za preljub s njegovom kćeri Julijom. Tada se u punom sjaju vidi kolika je zapravo njegova moć. Izgleda poput lava pred gomilom pokunjenih ovaca koje znaju da je ovo kraj puta i da ih čeka smrt. Druga, izuzetna i rijetko viđena, scena je Augustova umiranja. Kamera vrlo dugo ostaje na njegovu mutnom pogledu, na očima, i doista se stječe osjećaj da život istječe iz njih. Nijednom nije ni trepnuo.
Livija – žena koja je otrovala i vlastitu savjest
Siân Phillips kao Livija imala je, uz Klaudija, možda najtežu glumačku ulogu. Morala je svojem liku, uz ljepotu, dodati nevjerojatnu okrutnost i zlobu. Sama je priznala da joj je to bilo užasno teško, kao što joj je teško bilo i ne osvrtati se na sluge kada nešto učine za nju, kao da ne postoje. Jer oni nisu ljudi, samo sluge, dakle tretira ih se poput predmeta.
Foto: Nije bilo zdravo odbiti piće koje bi vam ponudila Livija, a upitno je bilo koliko je zdravo i prihvatiti ga. Siân Phillips u ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC.
No kada je u seriji pogledamo kao ženu koja je pobila više ljudi od cijele legije, uključujući i samog Augusta, i to kako bi otvorila put prema prijestolju svojem sinu Tiberiju, u izvedbi Georgea Bakera, vidi se da je savršeno svladala zadatak. Tiberije je još jedan iz galerije likova – okrutni tiranin i pedofil, s posebnom sklonošću prema dječacima.
Zanimljiv je i način na koji je u seriji skončao August. Kako je sumnjao i u vlastitu ženu, pred kraj života jeo je samo smokve koje bi sam ubrao sa svojeg stabla. Livija je i tome doskočila, otrovavši smokve još na stablu.
John Hurt – Kaligula kakvoga je teško zaboraviti
Dakako, bilo bi nepravedno preskočiti možda ponajboljeg televizijskog Kaligulu, u izvedbi Johna Hurta. Ludilo, megalomanija, neprestana prijetnja životima svih bližnjih, narcisoidnost – sve je to Hurt itekako dobro utjelovio. Gledajući čitav niz događaja u kojima saznajemo još ponešto mračno o Kaliguli ili ga vidimo na djelu, ponekad se stvarno zapitam je li moguće da je takvo što snimljeno davne 1976. godine.
Foto: Kaligula (John Hurt) nije morao podizati glas da bi izazvao strah. Bilo je dovoljno da vas pogleda. ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC.
Definitivno najgnjusnija scena ona je u kojoj Kaligula mačem probada svoju sestru koja nosi njegovo dijete, i to nakon što su proglašeni božanstvima. Objašnjava kako ne želi da njega, boga, s vlasti sruši vlastiti sin, kao što je Zeus svrgnuo svojeg oca Krona.
Još je nevjerojatnija scena s Livijom na samrti, kada joj Kaligula, bezobzirno se cereći, kaže da je neće proglasiti božicom. Livija je to na samrti željela jer je vjerovala da joj je to jedini spas od pakla nakon svega što je učinila za života. No izrod od Kaligule nije stao ni na tome. Legao je pokraj bake i s umirućom, ili možda već mrtvom ženom, stupio u spolni odnos. Ta je scena zabrinula producente, koji su strahovali da bi mogla izazvati previše buke i prosvjeda, ali je ipak zadržana.
Sejan, pretorijanci i čovjek koji nikada nije postao car
Vrijedi spomenuti i pojavljivanje Patricka Stewarta, poznatog Jean-Luca Picarda iz ‘Zvjezdanih staza: Sljedeća generacija’ (‘Star Trek: The Next Generation’), u ulozi zapovjednika pretorijanske garde koji je spletkama pokušao prigrabiti vrhovnu vlast. Nije se libio ni udati vlastitu sestru za Klaudija kako bi stekao izvrsne obiteljske veze. No unatoč svim spletkama pretorijanca Sejana ipak nema na popisu rimskih careva.
Foto: Davno prije Enterprisea, Patrick Stewart već je stekao iskustvo među elitom. Kao zapovjednik pretorijanaca Sejan u ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC.
Robert Graves – dva romana za otplatu hipoteke
Zanimljivo je da su obje knjige o Klaudiju nastale iz čiste potrebe za novcem, kao što je sam Graves priznao. U to vrijeme bio je opterećen velikim hipotekama zbog kupnje imanja na Mallorci. Kako bi došao do novca, odlučio je napisati knjigu o Klaudiju. Čitao je Svetonija i Tacita te njihove kronike o rimskim carevima, ali bio je uvjeren da su ti povjesničari kod Klaudija nešto izostavili. Zato se zarekao da će, ako mu ikada zatreba novac, napisati ‘pravu’ verziju priče o Klaudiju. I prihvatio se posla kako bi otplatio hipoteku. Objavio je dva romana koja su postala izuzetno uspješna, a zarada od približno osam tisuća funti omogućila mu je da riješi financijske probleme.
Foto: Čovjek koji ju je napisao uz čovjeka koji ju je ispričao. Robert Graves i Derek Jacobi, autor romana i glavni glumac serije ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’). Izvor: BBC.
U romanima pisanima u prvom licu, što je poštovala i BBC-jeva serija, sam Klaudije, koji je između ostaloga bio i povjesničar, pripovijeda svoju biografiju. Naravno, riječ je o književno oblikovanoj biografiji u koju je Graves uklopio i neka vlastita viđenja povijesti. Jedno od njih, koje je sasvim moguće, jest da je Klaudije velikim dijelom preuveličavao vlastite tjelesne poteškoće, premda ih je doista imao, kako bi preživio čistke svoje ubilačke rodbine. Druga Gravesova teza ipak je malo previše romantičarska i, premda njemu osobito draga, malo vjerojatna. Prema njoj, Klaudije je namjerno postavio Nerona za nasljednika jer je, kao zakleti republikanac, vjerovao da će time zadati smrtni udarac carstvu.
Kao i obično, teško je razaznati istinu nakon što je proteklo toliko vremena, a i ono malo sačuvanih pisanih tragova ne jamči preveliku pouzdanost.
Car u kojemu je bilo više nego što se vidjelo
Ono što se zna jest da se Klaudije doista pokazao kao sposoban car, za čije su vladavine osvojena područja Mauretanije i južne Britanije, koja su pripojena Rimskom Carstvu. U Britaniji je uspio ono što nije pošlo za rukom ni samom Juliju Cezaru. Bio je inteligentan i mudar, no valjda je po obiteljskoj liniji u sebi krio i crtu okrutnosti jer je znao osobno nadgledati pogubljenja svojih protivnika.
Do današnjeg dana ostao je povjesničarima jedan od najzagonetnijih rimskih careva. Imao je pravo August, koji se pred kraj života zbližio s Klaudijem, premda ga je dotad, kao i gotovo svi ostali, smatrao šepavim i mucavim idiotom, kada mu se obratio riječima:
‘Ima u tebi više nego što se vidi na prvi pogled.’
Foto: Nije bio Austerlitz, ali bila je to prava bitka triju careva. John Hurt kao Kaligula, Derek Jacobi kao Klaudije i George Baker kao Tiberije u ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC / The Guardian.
Kletva koja je ipak ostavila nešto lijepo
Serija je, premda su početne kritike bile prilično mlake, a u jednom se trenutku spominjao čak i ‘veliki promašaj’, doživjela ogroman uspjeh. S uspjehom su se, dakako, promijenile i kritike, pretvorivši se u sasvim zaslužene hvalospjeve.
No tada je uslijedio čitav niz nesreća. Na završnoj proslavi snimanja, prema anegdoti koja je pratila seriju, jedan se statist ugušio hranom. U veljači 1977. producent Martin Lisemore poginuo je u prometnoj nesreći, a u svibnju 1979. od srčanog udara umro je i scenarist Jack Pulman. Izgledalo je kao da nekakva kletva visi nad cijelom ekipom, no tu su nesreće stale.
Možda se stari Klaudije ipak zadovoljio serijom, pogotovo nakon što je postala hit, i odlučio da je to napokon ono pravo. Tko će ga znati... Ti starci znaju ponekad biti čudljivi, a ovaj naš imao je ‘koju godinicu’ iza sebe.
Kletve, ako je i bilo, nestalo je, a ostala je jedna predivna serija koja, baš kao i Gravesove knjige, zaslužuje najtopliju preporuku.
Video: Zmija koja gmiže preko Klaudijeva lika na rimskom mozaiku. Već je uvodna špica nagovijestila kakva se otrovna obitelj krije iza carskih zidina. ‘Ja, Klaudije’ (‘I, Claudius’, 1976.). Izvor: BBC / YouTube