5 filmova za besmrtnost: John Cazale
John Cazale bio je kultni američki karakterni glumac čija je karijera, iako kratka, ostavila neizbrisiv trag u povijesti kinematografije.
John Cazale, rođen 12. kolovoza 1935., imao je jednu od najkraćih, ali i najimpresivnijih filmskih karijera u povijesti američke kinematografije. Unutar samo šest godina pojavio se u pet dugometražnih filmova, a svaki od njih bio je nominiran za Oscara za najbolji film. Tri su tu nagradu i osvojila – „Kum“, „Kum II“ i „Lovac na jelene“.
Glumački put Cazale je započeo na kazališnim pozornicama, gdje je prije dolaska na film izgradio reputaciju iznimno predanog karakternog glumca. U kazalištu je surađivao s Alom Pacinom, koji će poslije postati i jedan od njegovih najvažnijih filmskih partnera.
Svjetsku slavu stekao je 1972. godine ulogom Freda Corleonea u „Kumu“ Francisa Forda Coppole. Fredo, nesigurni i emocionalno ranjivi član obitelji Corleone, u Cazaleovoj je izvedbi prerastao u jedan od najtragičnijih likova gangsterskog filma.
Dvije godine poslije vratio se toj ulozi u „Kumu II“, gdje je odnos između Freda i njegova brata Michaela, kojeg glumi Al Pacino, postao jedno od emocionalnih središta filma.
Iste 1974. Cazale se pojavio i u Coppolinu „Prisluškivanju“, uz Genea Hackmana, a godinu poslije ponovno je udružio snage s Pacinom u filmu Sidneyja Lumeta „Pasje poslijepodne“. Njegova interpretacija Sala, tihog i nervoznog sudionika pljačke banke, donijela mu je nominaciju za Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca.
Pet filmova, pet nominacija za najbolji film
Cazaleova filmografija danas izgleda gotovo nevjerojatno:
„Kum“ (1972.)
„Prisluškivanje“ (1974.)
„Kum II“ (1974.)
„Pasje poslijepodne“ (1975.)
„Lovac na jelene“ (1978.)
Svih pet filmova bilo je nominirano za Oscara za najbolji film, a „Kum“, „Kum II“ i „Lovac na jelene“ tu su nagradu i osvojili.
Sam Cazale, međutim, nikada nije bio nominiran za Oscara, što njegovu karijeru čini još neobičnijom. Iako se pojavljivao u filmovima koji su redovito ulazili među najcjenjenija ostvarenja svoje generacije, individualna nominacija Američke filmske akademije izostala je.
Njegovo najveće osobno priznanje za filmsku ulogu bila je nominacija za Zlatni globus za „Pasje poslijepodne“.
Takav niz posebno je impresivan zato što Cazale nikada nije bio tipična hollywoodska zvijezda. Nije gradio karijeru na glavnim ulogama, nego na iznimno precizno oblikovanim sporednim likovima koji su često ostajali jednako pamtljivi kao i protagonisti.
Važan dio njegova privatnog života bila je veza s Meryl Streep. Upoznali su se 1976. tijekom kazališne produkcije Shakespeareove „Mjere za mjeru“, a njihova veza potrajala je sve do Cazaleove smrti.
Godine 1977. dijagnosticiran mu je rak pluća. Unatoč bolesti, Cazale je prihvatio ulogu Stana u ratnoj drami Michaela Cimina „Lovac na jelene“, u kojoj su uz njega glumili Robert De Niro, Christopher Walken i upravo Meryl Streep.
Njegovo zdravstveno stanje tijekom snimanja već je bilo ozbiljno, pa su njegove scene snimane ubrzano. Cazale nije doživio premijeru filma.
Meryl Streep u tim je mjesecima vlastitu karijeru stavila u drugi plan kako bi bila uz čovjeka kojeg je voljela i njegovala ga tijekom bolesti. Ne znam nosi li Pradu, ali u Cazaleovoj priči zasigurno nije bila vrag – bila je njegov anđeo.
John Cazale preminuo je u New Yorku 13. ožujka 1978. godine, u dobi od samo 42 godine.
Iako za života nikada nije bio nominiran za Oscara, Cazaleova reputacija desetljećima nakon smrti samo je rasla. Danas se Fredo Corleone smatra jednom od njegovih najvažnijih interpretacija, dok su njegove uloge u „Pasjem poslijepodnevu“ i „Lovcu na jelene“ dodatno pokazale koliko je snažno mogao oblikovati lik s relativno malo vremena na ekranu.
Posebno je upečatljiva činjenica da je svih pet filmova u kojima je nastupio uvršteno i u američki Nacionalni filmski registar kao kulturno, povijesno ili estetski značajna ostvarenja.
Iako osobno nikada nije dobio nominaciju Akademije, malo je glumaca s tako kratkom filmografijom ostavilo tako dubok trag kojim je kročio u besmrtnost.