Postoje ljudi koji cijeli život pokušavaju pronaći smisao u svijetu oko sebe. John Cleese proveo je gotovo sedam desetljeća dokazujući da je takva potraga unaprijed osuđena na propast. I pritom nas nasmijavao do suza. Jer kada se pred vama nađe čovjek koji mrtav ozbiljan pokušava trgovcu dokazati da je papiga mrtva, vodi hotel u kojem prezire goste ili odbija priznati da je izgubio dvoboj premda mu nedostaju obje ruke i obje noge, preostaje vam samo jedno: prihvatiti da je zdrav razum odavno napustio prostoriju.
Foto: John Cleese. Čovjek koji je zdrav razum shvaćao dovoljno ozbiljno da mu nikada ne dopusti posljednju riječ. Izvor: George Wilkes / Getty Images
John Marwood Cleese rođen je 27. listopada 1939. u Westonu-super-Mareu. Studirao je pravo na Cambridgeu, ali pokazalo se da je mnogo nadareniji za rušenje pravila nego za njihovo tumačenje. U studentskoj kazališnoj družini Footlights upoznao je Grahama Chapmana, čovjeka s kojim će početi pisati komediju koja nije imala mnogo obzira prema očekivanjima publike. Njihov zajednički put vodio je preko radija, televizije i emisije ‘The Frost Report’ do susreta s još četvoricom ljudi koji će zauvijek promijeniti britanski humor.
Šest ljudi, zdrav razum odavno smješten na mjesto kojem pripada
John Cleese, Graham Chapman, Michael Palin, Terry Jones, Eric Idle i Terry Gilliam. Šestorica ljudi koji nisu osnovali samo komičarsku skupinu nego čitav paralelni svemir u kojem su logika, autoritet i pristojno ponašanje imali jednaku šansu za preživljavanje kao papiga u poznatoj trgovini kućnim ljubimcima.
Foto: A kad su sva šestorica na okupu, postaje „razum-nepropusno”. Monty Python, 1969. Izvor: Michael Ochs Archives / Getty Images
'Leteći cirkus Montyja Pythona’ (‘Monty Python’s Flying Circus’) pojavio se na BBC-ju 1969. godine. Gledatelje nije očekivala uobičajena televizijska komedija. Skečevi nisu morali imati poantu, nisu morali završiti ondje gdje su počeli, a ponekad nisu morali ni završiti. Ako bi nešto postalo previše predvidljivo, netko bi jednostavno prekinuo prizor i objavio da je vrijeme za nešto sasvim drugo.
Cleese i Chapman bili su osobito važan autorski dvojac. Chapmanova sposobnost da najnevjerojatniju glupost izgovori s potpunom ozbiljnošću izvrsno je odgovarala Cleeseovoj sklonosti prema bijesu, autoritetu i ljudima koji se očajnički pokušavaju držati pravila koja više nemaju nikakvog smisla. Njihovi likovi najčešće su bili uvjereni da su jedini razumni ljudi u prostoriji.
Michael Palin bio je Cleeseov savršeni protivnik. Njegova ljubaznost i gotovo dječačka uvjerljivost pretvarale su Cleeseove izljeve bijesa u još veće komične eksplozije. U skeču o mrtvoj papigi Cleese nastupa kao kupac koji pokušava dokazati ono što je svima očito, dok Palin kao trgovac neumorno pronalazi nove razloge zbog kojih papiga ipak nije mrtva. Nije to više rasprava o ptici. To je borba protiv čovjeka koji nikada, ni pod koju cijenu, neće priznati očito. A ako vam se čini da takve ljude danas susrećete i izvan trgovina kućnim ljubimcima, niste jedini.
Eric Idle donosio je glazbu, verbalnu drskost i drukčiju vrstu komičarske lakoće. Terry
Jones znao je pretvoriti povijesnu ili društvenu situaciju u potpuni apsurd, a Terry Gilliam svojim animacijama nije samo povezivao skečeve nego je stvarao svijet u kojem ni zakoni fizike nisu imali osobito velik autoritet. Njegovi kolaži, sastavljeni od izrezanih fotografija, starih ilustracija i slika, bili su nadrealni, često groteskni, a ponekad i iznenađujuće brutalni. Glave su se odvajale od tijela, udovi letjeli na sve strane, krv je prskala, a golema stopala nemilosrdno gazila sve što bi im se našlo na putu. Ipak, njihova je brutalnost bila toliko očito apsurdna da je postajala dijelom šale. Gilliam nije samo ilustrirao Pythonov humor. Oslobađao ga je posljednjih ostataka stvarnosti, a usput i svake nade da će se netko izvući neozlijeđen.
Foto: Bolji od većine aktualnih ministara. I što je najbolje, zna svoj posao. John Cleese u ‘Ministarstvu blesavog hodanja’ (1970.). Izvor: BBC / Python Pictures
A Cleese? Njegova visina, ukočeno držanje i sposobnost da u nekoliko sekundi prijeđe od hladne pristojnosti do potpunog živčanog sloma učinili su ga nezamjenjivim. U skeču o Ministarstvu blesavog hodanja birokratska ozbiljnost postala je tjelesna akrobacija. Pythonovska Španjolska inkvizicija, koja nikada nije uspijevala izvesti iznenađenje kako treba, pripadala je istom svijetu: onome u kojem autoritet može biti beskrajno uvjeren u vlastitu važnost, a da pritom ne uspijeva obaviti ni najjednostavniji zadatak.
A jedan od najdražih primjera njihove sposobnosti da apsurd spoje s poviješću jest skeč ‘Najsmrtonosniji vic na svijetu’ (‘The Funniest Joke in the World’). Vic je toliko smiješan da ubija svakoga tko ga pročita. Britanci ga tijekom Drugog svjetskog rata pretvaraju u oružje, a prevođenje na njemački postaje posao opasniji od odlaska na bojište. Svaki prevoditelj dobiva samo jednu riječ, jer bi dvije već mogle biti kobne. Kada britanski vojnici napokon upotrijebe novo oružje, narator ponosno objavljuje da je ono više od 60.000 puta snažnije od velikog britanskog prijeratnog vica. I tada Pythonovci puštaju autentičnu snimku Nevillea Chamberlaina kako se 1938. vraća iz Münchena, pobjedonosno pokazujući papir koji je trebao jamčiti mir. Ne treba dodati ni riječ. Povijest je već napisala poantu. A koliko je ona aktualna, prepuštamo čitatelju da sam procijeni.
Video: Vic toliko smrtonosan da je postao britansko tajno oružje. A onda je Neville Chamberlain dokazao da stvarnost može biti još apsurdnija. Izvor: Monty Python / YouTube
Pardon my French, ali ne ide bez Biggusa Dickusa!
Televizija je Pythonovcima omogućila da izmisle vlastita pravila. Film im je omogućio da ih potpuno zaborave.
U ‘Monty Pythonu i Svetom gralu’ (‘Monty Python and the Holy Grail’, 1975.) kralj Arthur i njegovi vitezovi putuju srednjovjekovnom Engleskom bez konja, ali uz odgovarajuću količinu kokosovih oraha. Povijest nikada nije izgledala manje dostojanstveno, a rijetko kada tako zabavno. Cleese je među ostalima odigrao Crnog viteza, čovjeka koji odbija priznati poraz čak i kada ostane bez svih udova. Za njega je sve to tek površinska rana. Problem nije u tome što je izgubio borbu, nego što protivnik nema dovoljno razumijevanja za njegovu upornost.
‘Brianov život’ (‘Life of Brian’, 1979.) otišao je korak dalje. Priča o čovjeku koji je rođen u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu i kojega gomila uporno proglašava nečim što nije, izazvala je burne reakcije i optužbe za bogohuljenje. No Pythonovci su mnogo više ciljali na ljudsku potrebu za slijepim slijeđenjem autoriteta nego na samu vjeru.
Foto: Što su Rimljani ikada učinili za nas? Osim vodovoda, cesta, medicine, obrazovanja... Baš su šašavi ti Rimljani! John Cleese u ‘Brianovu životu’ (1979.). Izvor: HandMade Films
Cleeseov Reg, vođa Narodnog fronta Judeje, spreman je potrošiti beskrajno mnogo vremena na raspravu o tome što su Rimljani ikada učinili za njih. Što se više korisnih rimskih dostignuća nabraja, to je njegovu početnu tvrdnju teže održati. Naravno, Reg ne namjerava odustati. Jer priznati da protivnik možda ima pravo bilo bi mnogo gore nego nastaviti govoriti besmislice.
A onda dolazi Poncije Pilat, kojega igra Michael Palin, i Biggus Dickus. Dovoljno je da Pilat izgovori ime svojega prijatelja pa da rimski stražari počnu gubiti bitku protiv vlastitog smijeha. Čak ni rimska disciplina nije bila pripremljena za takvog protivnika.
‘Smisao života Montyja Pythona’ (‘Monty Python’s The Meaning of Life’, 1983.) vratio je Pythonovce strukturi niza skečeva, ali ovoga puta s ambicijom da obuhvate sve, od rođenja do smrti. Seksualni odgoj, religija, rat, medicina, proždrljivost i smrt prolaze kroz isti stroj za proizvodnju apsurda. Nakon takvog putovanja gledatelj možda nije bliže odgovoru na pitanje o smislu života, ali barem više nije toliko siguran da ga želi čuti.
Que?
Nakon svih tih velikih pitanja Cleese je pronašao nešto još opasnije od srednjovjekovnih vitezova, rimskih upravitelja i britanskih ministarstava: hotelske goste.
‘Falični pansion’ (‘Fawlty Towers’), serija koju je stvorio s Connie Booth, prvi se put pojavila 1975. godine. U samo dvanaest epizoda, raspoređenih u dvije sezone, nastao je jedan od najupečatljivijih likova britanske televizijske komedije.
Foto: Riječ za živčani slom: „Que?” John Cleese i Andrew Sachs u ‘Faličnom pansionu’ (‘Fawlty Towers’). Izvor: BBC
Basil Fawlty vlasnik je hotela koji goste smatra osobnom uvredom. Njegova najveća životna ambicija jest voditi ugledan hotel, a najveća prepreka ostvarenju te ambicije činjenica je da u njemu odsjedaju ljudi. Basil očajnički želi pripadati višem društvenom sloju, ali svaku priliku da pokaže otmjenost pretvara u katastrofu. Što se više trudi izgledati uglađeno, to jasnije pokazuje koliko je daleko od vlastitog ideala.
Njegova supruga Sybil, koju igra Prunella Scales, dobro poznaje sve njegove slabosti i nema namjeru poštedjeti ga njihovih posljedica. Polly, koju glumi Connie Booth, često je jedina osoba koja pokušava spasiti ono što Basil još nije uspio uništiti.
A tu je i Manuel.
Andrew Sachs stvorio je lik španjolskog konobara iz Barcelone, čovjeka čija je zbunjenost neiscrpan izvor Basilova bijesa. Basil izdaje naredbe, Manuel ih pokušava razumjeti, a svaki sljedeći pokušaj objašnjavanja samo dodatno pogoršava situaciju. Basil je uvjeren da je problem u Manuelovu engleskom. Manuel bi možda mogao iznijeti poneki prigovor, kada bi uspio shvatiti što se od njega traži.
‘Que?’
Jedna riječ. Ponekad je sasvim dovoljna da se čitav hotel počne raspadati.
Posebno mjesto pripada epizodi ‘The Germans’, u kojoj Basil neprestano upozorava da se pred njemačkim gostima ne smije spominjati rat. Problem je, dakako, što je upravo on jedina osoba koja ga ne prestaje spominjati. Cleese tu briljira kao čovjek koji se toliko trudi izbjeći društvenu katastrofu da je sam proizvodi.
Basil nije nevina žrtva okolnosti. On je njihov najaktivniji sudionik, čovjek koji vlastiti kaos neumorno pripisuje drugima. Zato serija funkcionira i pola stoljeća poslije. Hoteli su se promijenili, gosti također, ali Basil Fawlty i dalje bi bio uvjeren da je svijet u ozbiljnom kvaru. I vjerojatno bi zahtijevao da netko zbog toga odgovara.
Od Robina Hooda do šerifa Divljeg zapada
Cleese je, naravno, imao karijeru i izvan Monty Pythona. A ponekad su upravo ti izleti pokazivali koliko je širok njegov glumački raspon.
U Gilliamovim ‘Vremenskim banditima’ (‘Time Bandits’, 1981.) pojavljuje se kao Robin Hood, ali ne onakav kakvog poznajemo iz pustolovnih filmova. Cleeseov Robin toliko je uglađen i otmjen da se čini kako bi i pljačku mogao pretvoriti u svečani društveni prijam. O siromašnima govori s ljubaznim zanimanjem čovjeka koji ih nikada nije upoznao, ali je uvjeren da su vrlo simpatični. Naravno, bogatstvo se dijeli siromašnima. A tu se otvara zgodna mogućnost za nastavak te plemenite djelatnosti: što ako siromašni, zahvaljujući podijeljenom blagu, postanu bogati? Onda ih, prema istim pravilima, valja ponovno opljačkati. Tako blago, barem u našoj računici, nikada ne mora napustiti Sherwoodsku šumu. Gilliamova fantazija i Cleeseova besprijekorna pristojnost ovdje se sudaraju na najbolji mogući način.
Foto: Uzima bogatima, daje siromašnima. A što kad siromašni postanu bogati? John Cleese u ‘Vremenskim banditima’ (‘Time Bandits’, 1981.). Izvor: HandMade Films / Criterion Collection
U piratskoj komediji ‘Žutobradi’ (‘Yellowbeard’, 1983.) ponovno se susreo s nekim od starih suradnika, među njima Grahamom Chapmanom i Ericom Idleom. Njihova se zajednička povijest nastavila i izvan Pythona, ali Cleese se nije ograničavao na uloge koje su od njega tražile da bude smiješan.
Posebno mjesto pripada ‘Silveradu’ (1985.) Lawrencea Kasdana, vesternu koji je u osamdesetima vratio dio sjaja klasičnim pričama o Divljem zapadu. Scott Glenn, Kevin Kline, Danny Glover i tada još mladi Kevin Costner čine četvorku junaka čiji se putovi isprepleću. Usred te družine pojavljuje se John Cleese kao šerif John Langston u gradiću Turley. Britanac sa značkom na američkom Divljem zapadu već je sam po sebi zanimljiva pojava, ali Cleese od njega ne pravi karikaturu.
Foto: Na Divljem zapadu nema Ministarstva blesavog hodanja. Ovdje se red održava revolverom, ali razum i dalje nije uvjet za zaposlenje. John Cleese u ‘Silveradu’ (1985.). Izvor: Columbia Pictures
Langston održava red, ili barem ono što on smatra redom. Kada Mal Johnson, kojega glumi Danny Glover, pokuša dobiti piće i prenoćište, dočekaju ga rasističke uvrede i nasilje. Premda nije izazvao tučnjavu, šerif mu naređuje da napusti grad. Ne mora platiti štetu, što Langston očito smatra velikodušnom odlukom, ali pravdu ipak određuje onaj koji nosi značku. U međuvremenu Jake, Emmettov mlađi brat kojega glumi Costner, čeka vješanje nakon obračuna za koji tvrdi da je bio samoobrana. Langston pritom ostaje gotovo besprijekorno pristojan, kao da je riječ o rješavanju kakve neugodne administrativne sitnice, a ne o ljudskim životima.
I upravo je u tome čar Cleeseove uloge. Čovjek koji je godinama ismijavao autoritete sada glumi jednog od njih, bez potrebe da namigne publici ili izvede ijedan blesavi korak. Doduše, kada se zatvorenici odluče na bijeg, pokazat će se da ni Divlji zapad nije mjesto na kojem autoritet uvijek ima posljednju riječ.
Godinu poslije u ‘Clockwise’ (1986.) Cleese se vraća poznatom terenu, ali s novom varijacijom. Njegov ravnatelj Brian Stimpson toliko je opsjednut točnošću da jedan poremećeni raspored pretvara u osobni smak svijeta. Čovjek koji je cijeli život propovijedao red odjednom otkriva koliko je bespomoćan bez njega. Basil Fawlty barem je imao hotel koji je mogao okriviti. Stimpsonu ostaje sat.
U ‘Vikingu Eriku’ (‘Erik the Viking’, 1989.) Terryja Jonesa Cleese glumi Halfdana Crnog. Opet je tu Pythonovac iza kamere, Cleese pred njom i svijet u kojem autoriteti nisu osobito pouzdani. A Cleese je do tada već dokazao da za prikaz čovjeka koji vjeruje u vlastitu važnost ne mora uvijek posegnuti za komedijom.
Riba zvana Wanda i čovjek zvan Archie
‘Riba zvana Wanda’ (‘A Fish Called Wanda’, 1988.) zauzima posebno mjesto u Cleeseovoj karijeri. Film Charlesa Crichtona, nastao prema scenariju koji su razvijali Cleese i Crichton, spojio je britansku komičarsku tradiciju s američkom energijom, bezobrazlukom i gotovo potpunim nedostatkom srama.
Jamie Lee Curtis već je u ‘Kolu sreće’ (‘Trading Places’, 1983.) pokazala da joj komedija itekako leži. Tko je zaboravio njezinu Ingu iz Švedske, s nezaboravnim predstavljanjem ‘I am Inga from Sweden!’, neka se prisjeti Ophelije prerušene u Šveđanku koja na sebi nosi lederhosen. Kada je upozore da je takva odjeća prije austrijska nego švedska, Inga ne dopušta da joj zemljopis pokvari predstavu. U ‘Ribi zvanoj Wanda’ više joj ne treba takvo prerušavanje. Dovoljno je da se nasmiješi i muškarci oko nje počinju donositi odluke koje bi im zdrav razum, da ga imaju, strogo zabranio.
Cleese glumi Archieja Leacha, uglednog londonskog odvjetnika zarobljenog u braku iz kojega su strast i nježnost odavno iselile. A onda se pojavi Wanda, žena koja zna što želi i, još važnije, zna kako druge navesti da joj to pribave. Archie se zaljubljuje, Wanda traži ukradene dijamante, a između tih dviju namjera nastaje katastrofa kakvu bi Basil Fawlty mogao prepoznati kao sasvim običan utorak.
Foto: Njemu nije trebalo šest Šveđanki s benzinske pumpe. I zbog jedne je izgubio glavu. John Cleese i Jamie Lee Curtis u ‘Ribi zvanoj Wanda’ (‘A Fish Called Wanda’, 1988.). Izvor: MGM / Park Circus
Kevin Kline kao Otto toliko je uvjeren u vlastitu inteligenciju da ga nikakva količina dokaza ne može razuvjeriti. Njegovo poznavanje filozofije otprilike je jednako duboko kao i njegovo razumijevanje pristojnog ponašanja. Michael Palin kao Ken, mucavi ljubitelj životinja, nalazi se na suprotnoj strani komičarskog spektra. Pokušavajući ukloniti svjedokinju zločina, uporno usmrćuje njezine pse. Čovjek voli životinje, a film kao da je odlučio iskušati tu ljubav do krajnjih granica.
No Cleeseov Archie prava je poslastica. Njegovo dostojanstvo nestaje komad po komad, sve dok ne završi potpuno gol u stanu za koji vjeruje da mu ga je prijatelj stavio na raspolaganje. Iznenada ulazi obitelj koja ga je u međuvremenu unajmila, a Archie se pokušava zakloniti uokvirenom fotografijom. Čovjek koji je dotad živio od pravilno izgovorenih rečenica i besprijekornog ponašanja sada nema ni hlače kojima bi potvrdio vlastiti društveni položaj. I što je još gore, pokušava zadržati autoritet.
Tu se Cleese vraća onome što najbolje radi. Samo što Archie, za razliku od Basila Fawltyja, možda ipak ima priliku naučiti nešto iz vlastite katastrofe. Pa čak i pronaći sreću.
Kline je za ulogu Otta osvojio Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu, ali ‘Riba zvana Wanda’ nije film jednog glumca. To je komedija četvero iznimno različitih komičarskih talenata koji se međusobno nadopunjuju upravo zato što jedni drugima ne dopuštaju predah.
Gotovo desetljeće poslije ista se četvorka ponovno okupila u ‘Pravim zvijerima’ (‘Fierce Creatures’, 1997.). Nije riječ o nastavku ‘Wande’, nego o novoj komediji s poznatom ekipom. Ovoga puta mjesto zločina zamijenio je zoološki vrt, što je Cleeseu otvorilo nove mogućnosti za prikaz ljudi koji bi se možda trebali ugledati na životinje koje pokušavaju nadzirati.
Od agenta 007 do gotovo bezglavog duha
Cleese je tijekom kasnijih desetljeća postao i dio dvaju velikih filmskih svjetova.
U ‘Svijet nije dovoljan’ (‘The World Is Not Enough’, 1999.) pojavio se kao R, pomoćnik legendarnog Q-a kojega je glumio Desmond Llewelyn. Nakon Llewelynove smrti preuzeo je ulogu Q-a u ‘Umri drugi dan’ (‘Die Another Day’, 2002.). James Bond mogao je računati na najnovije tehnološke izume, ali ne nužno i na Cleeseovo strpljenje. Čovjek koji je nekoć vodio Ministarstvo blesavog hodanja sada je bio zadužen za ozbiljnu opremu britanske tajne službe. Razlika, ako je uopće postojala, bila je u tome što su Bondove naprave barem povremeno funkcionirale.
U prvim dvama filmovima o Harryju Potteru glumio je Sir Nicholasa de Mimsy-Porpingtona, poznatijeg kao Gotovo Bezglavi Nick. Za glumca koji je toliko puta gubio glavu zbog tuđe nesposobnosti bila je to gotovo savršena uloga.
Foto: Pa valjda smo već dokazali kako glava nije potrebna! John Cleese kao Gotovo Bezglavi Nick u ‘Harryju Potteru’. Izvor: Warner Bros. Pictures
Njegov glas također je pronašao put do animiranih filmova, među ostalim kroz lik kralja Harolda u serijalu ‘Shrek’. Cleeseova sposobnost da zvuči krajnje dostojanstveno čak i kada je situacija potpuno nedostojanstvena pokazala se jednako djelotvornom i bez njegova lica na ekranu. Čovjek se mogao pretvoriti u žapca, ali kraljevsko držanje ostajalo je netaknuto.
Smijete se smijati. Ali smijete li se svemu?
John Cleese nije s godinama postao mirniji čovjek. Ili barem nije postao čovjek koji će mirno prihvatiti da mu netko drugi propisuje granice humora.
Njegove kritike političke korektnosti i kulture otkazivanja izazivale su rasprave, ponekad i oštre. Cleese je više puta upozoravao da strah od vrijeđanja može ugušiti komediju, dok su njegovi kritičari isticali da sloboda šale ne znači i slobodu od kritike. Nije to rasprava koja se može riješiti jednim skečem, pa čak ni onim o Ministarstvu raspravljanja.
Uostalom, Pythonovci su svojedobno ismijavali autoritete, društvene hijerarhije, religijske dogme, nacionalne mitove i vlastitu britansku pristojnost. Nisu tražili da se publika sa svime složi. Tražili su, prije svega, pravo da postave pitanje koje možda nitko nije želio čuti.
To pravo, međutim, ne pripada samo komičaru. Pripada i njegovoj publici. Cleese može ismijavati svijet, a svijet ima jednako pravo ismijavati Cleesea. Njegovi stavovi nisu ništa nedodirljiviji od stavova ljudi koje je desetljećima izvrgavao ruglu.
Nije problem u pristojnosti, nego u trenutku kada ona prestane biti izraz poštovanja prema drugima i postane obveza da im govorimo ono što žele čuti, čak i kada znamo da nije istina.
Možda je upravo zato njegov rad toliko zanimljiv. Čovjek koji je čitav život rušio autoritete i sam je postao autoritet. A nema razloga da se pred autoritetom prestanemo smijati samo zato što nam je drag.
Ako se smijemo svemu, moramo dopustiti i drugima da se smiju nama. Pa makar se zvali John Cleese.
A ako nam netko pokuša objasniti zašto to nije dopušteno, možda je vrijeme da otvorimo još jedno ministarstvo.