JOHN FORD – ČOVJEK KOJI JE STVORIO MIT O ZAPADU, A ONDA GA POČEO RUŠITI

Na današnji dan, 31. kolovoza 1973., umro je John Ford, jedan od najvećih redatelja u povijesti američkog filma i čovjek čije je ime gotovo nerazdvojivo od vesterna. Rođen je 1. veljače 1894. u Maineu, u obitelji irskih doseljenika, a tijekom karijere duge više od pola stoljeća režirao je više od stotinu filmova. Ford nije izmislio vestern, ali mu je dao izgled, ritam i moralni svijet prema kojima će se desetljećima mjeriti svi koji su dolazili poslije njega. Monument Valley pretvorio je u mitski američki krajolik, Johna Waynea u jednu od najvećih filmskih ikona, a priče o konjanicima, naseljenicima, odmetnicima i zajednici u nešto nalik nacionalnoj epopeji.

Foto: John Ford u uniformi kontraadmirala pričuvnog sastava američke mornarice, travanj 1952. Prepoznatljiv s tamnim naočalama i lulom, Ford je u mornaričkoj pričuvi dosegnuo čin kontraadmirala. Izvor: U.S. National Archives / Naval History and Heritage Command, 80-G-441622.

Prijelomni trenutak bio je 'Stagecoach – Poštanska kočija' iz 1939. godine. Vestern je tada već bio potisnut prema jeftinijoj i drugorazrednoj produkciji, a Ford ga je vratio u središte ozbiljnog američkog filma. U kočiju koja putuje opasnim teritorijem smjestio je malu skupinu ljudi različitih društvenih slojeva i od njih napravio presjek Amerike, dok je golemi Monument Valley prvi put dobio onu fordovsku funkciju prostora pred kojim čovjek izgleda malen, ali njegove odluke postaju veće. Film je ujedno Johna Waynea pretvorio u zvijezdu: njegov Ringo Kid, predstavljen znamenitim kadrom u kojem kamera naglo prilazi mladom revolverašu s puškom u ruci, postao je jedna od ključnih slika klasičnog vesterna.

Foto: John Wayne kao Ringo Kid u 'Stagecoach – Poštanska kočija' Johna Forda iz 1939., filmu koji ga je pretvorio u veliku hollywoodsku zvijezdu i vratio vestern u središte američke kinematografije. Izvor: United Artists / National Board of Review Magazine, ožujak 1939.

Ford i Wayne tijekom desetljeća razvili su jedan od najvažnijih odnosa redatelja i glumca u povijesti Hollywooda. Wayne je kod Forda mogao biti oličenje čvrstine, dužnosti i individualizma, ali Ford ga je s vremenom sve manje prikazivao kao jednostavnog junaka. Njihova suradnja prolazila je kroz konjičke filmove, ratne priče i vesterne, a njezin vrhunac vjerojatno je 'The Searchers – Tragači' iz 1956. godine. Wayneov Ethan Edwards više nije bezazleni Ringo Kid iz 'Poštanske kočije'. On je ratni veteran, samotnjak opsjednut osvetom i čovjek čiji rasizam prijeti pretvoriti potragu za otetom nećakinjom u ubojstvo. Ford zadržava monumentalni krajolik i sva obilježja klasičnog vesterna, ali unutar njih otvara mnogo neugodnija pitanja o nasilju, mržnji i cijeni na kojoj je izgrađena američka legenda.

Foto: John Wayne kao Ethan Edwards u završnom kadru 'The Searchers – Tragači' Johna Forda iz 1956. Dok se obitelj vraća u kuću, Ethan ostaje s druge strane dovratka, sam pred Monument Valleyjem – čovjek koji je bio potreban starom Zapadu, ali više ne pripada svijetu koji dolazi. Wayneovo karakteristično hvatanje za lakat u tom prizoru bilo je posveta Harryju Careyju, velikoj zvijezdi Fordovih nijemih vesterna. Izvor: kadar iz filma 'The Searchers', Warner Bros., 1956.

Završna slika 'Tragača' među najpoznatijima je u povijesti filma. Ethan je ispunio svoju zadaću i vratio djevojku kući, ali sam više ne može pripadati svijetu koji je pomogao spasiti. Ostaje uokviren vratima, sam na suncu, dok se vrata pred njim zatvaraju. U tom jednom kadru kao da je sadržana cijela putanja Fordova vesterna: čovjek koji je bio potreban da bi civilizacija nastala više nema mjesta u civilizaciji kada ona jednom nastane.

Između redatelja koji je stvorio filmski mit o Divljem zapadu i čovjeka koji ga je kasnije počeo preispitivati nalazi se i Fordovo stvarno ratno iskustvo. On nije bio hollywoodski redatelj koji je Drugi svjetski rat promatrao iz sigurnosti studija. Još prije američkog ulaska u rat bio je povezan s mornaričkom pričuvom, a tijekom rata vodio je filmske i fotografske jedinice američke mornarice i radio u sklopu obavještajnih struktura koje su dokumentirale stvarne borbene operacije.

Tijekom Bitke za Midway u lipnju 1942. Ford se nalazio na samom otoku, izložen japanskom napadu. Snimao je bombardiranje, izvještavao o onome što vidi i bio ranjen gelerima, ali je nastavio raditi. Za Midway je dobio Purple Heart, a iz snimljenog materijala nastao je 'The Battle of Midway – Bitka za Midway', jedan od najpoznatijih američkih ratnih dokumentaraca toga razdoblja. Ford je kasnije sudjelovao i u organizaciji snimanja savezničkih operacija u Europi, uključujući invaziju na Normandiju.

Link: The Battle of Midway – Bitka za Midway' (1942.), ratni dokumentarac koji je John Ford snimio za američku mornaricu tijekom i nakon Bitke za Midway. Film je dio fonda U.S. National Archives i kao službeno djelo američke savezne vlade u SAD-u je u javnoj domeni. Izvor: Academy of Motion Picture Arts and Sciences / U.S. Navy

Njegova vojna karijera bila je toliko ozbiljna da se ne može svesti na hollywoodsku propagandu ili počasnu uniformu. Ford je nakon rata ostao u mornaričkoj pričuvi, a na kraju je dobio počasni čin rear admirala, odnosno kontraadmirala. Čovjek koji je snimao konjicu i mitološke bitke američkog Zapada tako je u stvarnom životu prošao kroz jedan od najvećih ratova u povijesti i osobno gledao prizore koje nije trebalo režirati.

Uz Forda je kasnije gotovo nerazdvojivo išla slika starog redatelja s povezom preko oka. Lako je pretpostaviti da je oko izgubio u ratu, posebno zbog njegova ranjavanja na Midwayu, ali to nije točno. Ratno ranjavanje bilo je stvarno, no trajno teško oštećenje vida povezano je s kasnijim problemima s okom i operacijom mrene. Ford je godinama nosio povez koji je postao dio njegove gotovo karikaturalno grube javne slike: šešir, lula, tamne naočale ili povez i lice čovjeka koji je izgledao više kao stari zapovjednik konjice nego kao hollywoodski redatelj.

Fordova ratna biografija ima i neočekivanu jugoslavensku epizodu. Godine 1971., u vrijeme prvog FEST-a u Beogradu, Jugoslavija je odlučila odlikovati niz velikih svjetskih filmaša, a među njima se našao i John Ford. Dobio je Orden jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem. Fordovo ime bilo je osobito zanimljivo jer se radilo o izrazito američkom autoru, ratnom veteranu i čovjeku poznatom po konzervativnim i antikomunističkim stavovima, ali Josip Broz Tito bio je veliki ljubitelj filma, a posebno je volio hollywoodske klasike i vesterne.

Tako se dogodio gotovo filmski susret dvaju svjetova: socijalistička Jugoslavija odlikovala je autora koji je možda više od ikoga oblikovao mitsku sliku Amerike. Prema kasnijim svjedočenjima i biografskim zapisima, Ford je odlikovanje primio s velikim poštovanjem prema Titu kao ratnom vođi i simbolu borbe protiv fašizma. Bila je to ujedno slika Tita kakvu su zapadni saveznici tijekom rata, a potom i u hladnoratovskim okolnostima, često stavljali u prvi plan, dok su autoritarna priroda njegova režima, politička represija i poslijeratni zločini ostajali u drugom planu kada je geopolitički interes nalagao suradnju s Jugoslavijom. Postoje i priče koje Fordovo odlikovanje povezuju s njegovim ratnim angažmanom i savezničkim operacijama vezanim uz Jugoslaviju, ali oko detalja tih epizoda izvori nisu potpuno suglasni. Sigurna je činjenica da je Ford 1971. dobio visoko jugoslavensko odličje, a sama činjenica da je Tito želio odlikovati jednog od najpoznatijih hollywoodskih konzervativaca dovoljno govori o njegovu odnosu prema filmu.

Foto: Orden jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem, odličje kojim je 1971. odlikovan John Ford. Na prvom FEST-u u Beogradu orden je u Fordovo ime primio Frank Capra, a odluku o odlikovanju donio je predsjednik Josip Broz Tito. Izvor fotografije: eMedals, primjerak Ordena jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem.

Dodatnu ironiju cijeloj epizodi daje Frank Capra, koji se pojavljuje u jednoj od verzija priče o Fordovu odličju. Ni Capra nije bio čovjek politički blizak Jugoslaviji. Naprotiv, i on je bio izrazito antikomunistički nastrojen i konzervativan. Tako se oko Titova odnosa prema Hollywoodu stvara gotovo paradoksalna slika: komunistički državnik iskazuje poštovanje dvojici američkih redatelja koji su ideološki bili vrlo daleko od njega. Ford i Capra pripadali su političkom svijetu koji se teško mogao pomiriti s jugoslavenskim socijalizmom, ali film je očito bio područje u kojem takve granice nisu uvijek bile presudne. Tito ih nije morao politički razumjeti da bi razumio njihovu veličinu kao filmaša.

ČETIRI OSCARA ZA REŽIJU – I NIJEDAN ZA VESTERN

John Ford i danas drži rekord s četiri Oscara za najbolju režiju. Posebno je zanimljivo da nijedan od ta četiri nije dobio za vestern, žanr s kojim je njegovo ime gotovo sinonim.

'The Informer – Potkazivač' iz 1935. donio mu je prvi Oscar za režiju. Drugi je osvojio za 'The Grapes of Wrath – Plodovi gnjeva' iz 1940., treći već sljedeće godine za 'How Green Was My Valley – Kako je bila zelena moja dolina', a četvrti 1952. za 'The Quiet Man – Miran čovjek'. Nitko drugi nije osvojio četiri Oscara upravo u kategoriji najbolje režije.

Njegov ratni rad povezan je s još dva oskarovska filma. 'Bitka za Midway' dobila je Oscara za dokumentarni film, a 'December 7th – 7. prosinca' nagrađen je u kategoriji kratkog dokumentarnog filma. Te nagrade, međutim, ne treba jednostavno pribrajati Fordovim osobnim redateljskim Oscarima jer su službeno pripadale američkoj mornarici odnosno produkcijama državnih institucija. Kada se govori o Fordovu rekordu, točan broj ostaje četiri Oscara za najbolju režiju.

Ford se nakon rata nastavio vraćati Zapadu, ali njegovi filmovi više nisu gledali taj prostor jednako optimistično. U ranijim vesternima civilizacija se može roditi iz nasilja, zajednica se može izgraditi, a usamljenik još može pronaći svoje mjesto. Kako Ford stari, taj se svijet počinje raspadati. Junaci postaju umorniji, njihovo nasilje sve manje romantično, a pobjede imaju sve gorči okus.

U 'The Man Who Shot Liberty Valance – Čovjek koji je ubio Liberty Valancea' iz 1962. taj je proces gotovo potpuno ogoljen. John Wayne i James Stewart predstavljaju dvije Amerike. Wayneov Tom Doniphon pripada starom svijetu revolvera, osobne hrabrosti i nepisanih pravila, dok Stewartov Ransom Stoddard predstavlja zakon, školu, novine, politiku i novu civilizaciju. Stari Zapad mora nestati da bi novi svijet mogao nastati, ali Ford tu pobjedu napretka ne prikazuje kao čisti trijumf.

Foto: Lee Marvin kao Liberty Valance u 'The Man Who Shot Liberty Valance – Čovjek koji je ubio Liberty Valancea' Johna Forda iz 1962. Valance je utjelovljenje nasilnog starog Zapada koji u filmu polako ustupa mjesto zakonu, politici i mitu. Izvor: kadar iz filma 'The Man Who Shot Liberty Valance', Paramount Pictures / John Ford Productions, 1962.

Naprotiv, jedan od najvećih Fordovih filmova govori o tome da je moderna Amerika izgrađena ne samo na činjenicama nego i na legendama. Kada se otkrije istina o tome tko je zapravo ubio Liberty Valancea, novinar je odbija objaviti. Legenda je već postala važnija od stvarnosti. To je gotovo Fordov komentar na vlastitu karijeru: čovjek koji je desetljećima stvarao mit o Zapadu sada pokazuje kako se mit proizvodi i zašto ga društvo ponekad treba više od istine.

Wayneov lik u tom filmu također je daleko od nekadašnjeg pobjedničkog junaka. Tom Doniphon čini presudnu stvar, ali netko drugi dobiva slavu, političku karijeru i ženu koju on voli. Ostaje iza povijesti koju je sam pomogao stvoriti. Fordov Zapad više nije mjesto gdje junak osvaja budućnost, nego mjesto gdje ljudi koji su izgradili budućnost polako shvaćaju da u njoj neće imati svoje mjesto.

Još je tmurniji 'Cheyenne Autumn – Jesen Čejena' iz 1964., Fordov posljednji vestern. Redatelj se sada okreće ljudima koje je klasični vestern desetljećima uglavnom prikazivao kao prepreku na putu bijelih naseljenika. Film govori o Čejенima koji, nakon gladi, bolesti i poniženja u rezervatu, odlučuju krenuti natrag prema svojoj zemlji. Ford se tako na kraju karijere suočava s drugom stranom mita kojemu je i sam toliko pridonio.

Foto: Richard Widmark kao kapetan Thomas Archer u 'Cheyenne Autumn – Jesen Čejena' , ali i u Monument Valley, posljednjem Fordovu vesternu. U filmu američka konjica više nije nedvojbeni nositelj civilizacije: Ford pogled sve više okreće prema Čejенima, njihovu progonstvu i cijeni osvajanja Zapada. Izvor: kadar iz filma 'Cheyenne Autumn', Warner Bros. Pictures / John Ford–Bernard Smith Productions, 1964. Film je Fordov posljednji vestern.

'Jesen Čejena' nije film bez problema. I dalje nosi ograničenja hollywoodskog prikazivanja Indijanaca svoga vremena, uključujući odluke o glumačkoj podjeli koje danas izgledaju neprihvatljivo. Ali njegova povijesna važnost leži upravo u promjeni pogleda. Konjica više nije jednostavno simbol reda, napredak više nije nedvojbeno dobar, a osvajanje Zapada više nije priča samo o hrabrosti pionira. Iza velikog američkog mita sada se pojavljuju protjerivanje, glad, poraz i nepravda.

U tome je možda ključ Fordove veličine. Njegovi vesterni stare zajedno s njim. 'Poštanska kočija' još vjeruje u mogućnost novog početka. 'Tragači' pokazuju junaka koji je istodobno potreban i opasan. 'Čovjek koji je ubio Liberty Valancea' govori o smrti starog Zapada i pobjedi legende nad činjenicom, dok 'Jesen Čejena' pogled napokon okreće prema onima koji su u toj legendi izgubili gotovo sve.

Ford je znao stvarati mit, ali je bio dovoljno velik redatelj da ga s godinama počne dovoditi u pitanje. Njegovi kasni vesterni zato postaju sve tmurniji, elegičniji i svjesniji cijene koju je američki napredak imao. U njima više nema jednostavne podjele na civilizaciju i divljinu, junake i zlikovce. Ostaju stari ljudi, izgubljene bitke, sjećanja i osjećaj da je vrijeme pregazilo svijet u kojem su nekada vrijedila drukčija pravila.

Fordov utjecaj nije završio s njegovim posljednjim vesternom. Možda najveću posvetu dobio je nekoliko godina kasnije od Sergia Leonea u 'Once Upon a Time in the West – Bilo jednom na Divljem zapadu' iz 1968. Leone je pripadao generaciji europskih redatelja koja američki Zapad nije upoznala iz osobnog iskustva nego preko filmova, a među njegovim najvažnijim učiteljima bio je upravo Ford. Zato je 'Bilo jednom na Divljem zapadu' istodobno dekonstrukcija klasičnog vesterna i golemo ljubavno pismo filmovima koji su tom žanru dali njegovu ikonografiju.

Foto: Henry Fonda kao Frank i Charles Bronson kao Harmonica u 'Once Upon a Time in the West – Bilo jednom na Divljem zapadu' Sergia Leonea iz 1968. Leoneov veliki oproštaj od klasičnog vesterna istodobno je i posveta Johnu Fordu, čiji se utjecaj osjeća u pejzažu, likovima i elegičnom osjećaju nestanka starog Zapada. Izvor: kadar/promotivna fotografija iz filma 'Once Upon a Time in the West', Paramount Pictures, 1968.

Leone je zbog toga otišao i u Fordov gotovo sveti prostor, Monument Valley. Iako je najveći dio filma sniman u Španjolskoj i Italiji, dio ključnih prizora nastao je upravo ondje, u krajoliku koji je Ford desetljećima pretvarao u mitsku sliku Amerike. Leone je taj prostor poznavao iz 'Poštanske kočije', 'Tragača', 'She Wore a Yellow Ribbon – Nosila je žutu vrpcu' i drugih Fordovih filmova, pa njegov dolazak u Monument Valley nije bio običan izbor atraktivne lokacije. Bio je to svjestan ulazak u Fordov filmski hram.

Još je izravnija veza s 'Tragačima'. Leone preuzima motiv ugroženog doma na granici civilizacije i divljine, ali ga pretvara u nešto još hladnije i okrutnije. Masakr obitelji McBain ima u sebi nešto od fordovske strukture obitelji, kuće i prijetnje koja dolazi izvana, samo što kod Leonea više gotovo nema romantike. Umjesto nastanka zajednice dobivamo raspad, umjesto obećanja budućnosti osjećaj da će budućnost doći preko mrtvih tijela onih koji su joj stajali na putu.

Leone se posebno poigrao i s 'Čovjekom koji je ubio Liberty Valancea'. Dugi žuti i prašnjavi mantili, odnosno dusters, koje nose Cheyenneovi ljudi i Frankovi revolveraši, prizivaju odjeću i siluete iz Fordova svijeta, osobito bandu Libertyja Valancea. Kod Leonea odjeća više nije samo kostim nego znak pripadnosti starom svijetu profesionalnih revolveraša, ljudima koji znaju da ih uskoro neće trebati. Njihovi mantili, šeširi i oružje djeluju kao relikvije klasičnog vesterna koje još nekoliko sati ili dana mogu hodati krajobrazom prije nego što ih pregazi željeznica.

Najljepša i najokrutnija Fordova sjena u Leoneovu filmu ipak je Henry Fonda. Ford ga je u filmovima poput 'My Darling Clementine – Moja draga Clementine' pretvorio u jedno od najplemenitijih lica klasičnog američkog Zapada. Leone ga je upravo zato želio za Franka, hladnokrvnog ubojicu. Kada se nakon pokolja prvi put jasno pokaže njegovo lice, Leone računa na šok publike koja u njemu prepoznaje lice Fordova junaka. Kao da uzima jedan od simbola starog vesterna i okreće ga naglavce.

Leoneova posveta Fordu nije zato nostalgična kopija. Ona je istodobno ljubav i obračun. Monument Valley je isti, mantili su isti, revolveri su isti, prepoznajemo tipove likova i kompozicije kadra, ali značenje se promijenilo. Ford je snimao trenutak kada se Amerika rađa, dok Leone snima trenutak kada stari Zapad umire pred željeznicom, kapitalom i industrijom. Čak i njegovi posljednji revolveraši osjećaju da pripadaju svijetu kojem istječe vrijeme.

U tom smislu između Fordovih posljednjih vesterna i Leoneova 'Bilo jednom na Divljem zapadu' vodi gotovo ravna crta. Ford je u 'Tragačima', 'Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea' i 'Jeseni Čejena' već počeo razgrađivati jednostavnu legendu Zapada koju je sam pomogao stvoriti. Leone je nekoliko godina kasnije uzeo njezine ostatke, odveo ih ponovno u Monument Valley i od njih napravio veliki filmski rekvijem. Ako je Ford stvorio jezik klasičnog vesterna, Leone je tim jezikom napisao jednu od njegovih najveličanstvenijih oproštajnih pjesama.

Možda je zato završetak 'Tragača' najbolja slika cijeloga Fordova opusa. S jedne strane vrata nalazi se dom, obitelj i budućnost, a s druge Ethan Edwards, čovjek iz svijeta nasilja koji je bio potreban da bi taj dom mogao postojati, ali u njega više ne može ući. Ford je cijelog života snimao ljude koji grade zajednice, ali je na kraju sve više mislio na one koji ostaju pred vratima.

John Ford umro je 31. kolovoza 1973. godine. Iza sebe je ostavio četiri Oscara za režiju, ratne dokumentarce snimljene pod stvarnom vatrom, čin kontraadmirala američke mornaričke pričuve, jugoslavensko odličje iz Titova vremena i jednu od najvećih suradnji redatelja i glumca u povijesti filma. Ali prije svega ostavio je slike Zapada koje su postale toliko snažne da više gotovo nije moguće razdvojiti američku povijest od američkog mita.

A možda najveća ironija leži u tome što je čovjek koji je taj mit tako uvjerljivo stvorio među prvima počeo pokazivati njegove pukotine. Poslije su ih drugi, poput Sergia Leonea, pretvorili u elegiju. Iz ljubavi prema vesternu, ali možda još više iz ljubavi prema Johnu Fordu