Vjerojatno se potajno nadao, kao i svi mi uostalom, nekom čudesnom, kopernikanskom obratu, ali hoće li se on doista dogoditi i u kojem obliku, to nije mogao znati. Nakon tri desetljeća iščekivanja, možda je tada i nada počela tek tinjati. A ostvarila se u liku bivšeg videotekara.

Foto: Osmijeh koji će uskoro upoznati cijeli svijet: Christoph Waltz u Cannesu 2009. godine. Izvor: Marcel Hartmann / Contour / Getty Images

Uloga koju nitko nije mogao odigrati

Quentin Tarantino imao je problem. Napisao je Hansa Landu, jednog od najboljih likova svoje karijere, ali počeo je sumnjati da je napisao ulogu koju nitko ne može odigrati. Nije mu trebao samo glumac sposoban biti šarmantan i zastrašujući gotovo u istoj rečenici. Landa je govorio njemački, francuski, engleski i talijanski, mijenjao lice ovisno o tome tko sjedi preko puta njega, a Tarantinove bujice dijaloga morale su zvučati prirodno i onda kada nisu izgovorene na materinskom jeziku. Potraga je išla toliko loše da je redatelj počeo razmišljati o odustajanju. Bez pravog Lande, govorio je poslije, nije želio snimiti film.

A onda je na audiciju ušao Christoph Waltz.

Bio je već u pedesetima i iza sebe imao gotovo tri desetljeća glume. Austrijanac iz glumačke obitelji školovao se u Beču i New Yorku, igrao u kazalištu i godinama radio ponajprije na njemačkoj i austrijskoj televiziji. Nije bio početnik kojega je Tarantino izvukao iz anonimnosti, nego iskusan glumac za kojega veliki međunarodni film jednostavno nikada nije pronašao pravo mjesto. Toliko se naviknuo na takav položaj da ni poziv na audiciju nije shvatio kao stvarnu priliku. Mislio je da je riječ o još jednom formalnom castingu američke produkcije u Europi i čak nije vjerovao da ga doista razmatraju za Landu.

Tarantino je, s druge strane, prolazio kroz jednog kandidata za drugim. Njemački nije predstavljao problem, francuski su mnogi mogli svladati, ali na engleskom je njegov dijalog prestajao pjevati onako kako ga je čuo dok ga je pisao. Trebao mu je, kako ga je sam nazvao, „lingvistički genij“. Waltz je počeo čitati, prelazio s jednog jezika na drugi, a negdje na polovici audicije potraga je završila.

Jedan je tri desetljeća čekao svoju ulogu, drugi je mjesecima tražio svog glumca. Nijedan nije znao da zapravo čeka onog drugog.

Čaša mlijeka i rođenje filmske zvijezde

Foto: Christoph Waltz kao Hans Landa u ‘Nemilosrdnim gadovima’ (‘Inglourious Basterds’) – čaša mlijeka dovoljna je da započne jedna od najnapetijih scena filma. Izvor: Universal Pictures / The Weinstein Company

‘Nemilosrdni gadovi’ (‘Inglourious Basterds’) nisu gubili vrijeme da pokažu što je Tarantino pronašao. Hans Landa dolazi na francusku farmu Perriera LaPaditea, pristojan je, nasmiješen, govori savršenim francuskim, pohvali njegove kćeri i zamoli čašu mlijeka. Dugo ne radi gotovo ništa što bi na papiru trebalo izazvati strah. A strah raste iz rečenice u rečenicu. Waltz ne podiže glas jer nema potrebe. Landa već zna ono što tek treba izvući iz čovjeka koji sjedi preko puta njega.

Tarantino tu radi nešto gotovo bezobrazno. Pred publiku koja je došla gledati Brada Pitta stavlja čovjeka kojega većina izvan njemačkog govornog područja nikada nije vidjela i daje mu početak filma. Kamera ostaje na njemu, razgovor prelazi s francuskog na engleski, pristojnost se polako pretvara u prijetnju, a osmijeh ostaje gotovo isti. Promijenilo se samo naše razumijevanje čovjeka koji ga nosi.

Kada Landa napokon prijeđe na stvar, više nam ne treba objašnjavati tko je. Znamo. I tu se možda najbolje vidi zašto je Waltz toliko dugo čekao upravo ovakvu ulogu. Lice koje mu desetljećima nije donijelo filmsku slavu odjednom je postalo njegovo najjače oružje. U njemu istodobno mogu živjeti ljubaznost, taština, humor, inteligencija i nešto krajnje odbojno. Hans Landa nije strašan kada prestane biti šarmantan. Strašan je zato što šarm nikada ne prestaje.

Foto: Krivci na slici – Quentin Tarantino i Christoph Waltz. Izvor: Stephen Lovekin / Getty Images

Do Cannesa više nije bio samo Tarantinovo otkriće. Osvojio je nagradu za najboljeg glumca, a potom je stigao i Oscar za najbolju sporednu mušku ulogu. Prva nominacija, prvi Oscar. Čovjek koji je tridesetak godina čekao veliki filmski trenutak odjednom je dobio gotovo sve.

Moglo je ostati na tome. Jedna savršena uloga, jedan kasni bljesak i jedna od onih priča koje Hollywood toliko voli. Tarantino, međutim, očito još nije završio s njim.

Sve je izokrenuto, osim rezultata

Kada su se ponovno sreli u ‘Odbjeglom Djangu’ (‘Django Unchained’), Tarantino nije pokušao ponoviti Hansa Landu. Napravio je nešto mnogo zanimljivije – gotovo sve je okrenuo naopačke.

Foto: Christoph Waltz kao dr. King Schultz u ‘Odbjeglom Djangu’ (‘Django Unchained’). Izvor: The Weinstein Company / Columbia Pictures

Umjesto nacističkog lovca na ljude dobili smo dr. Kinga Schultza, lovca na ucjene koji oslobađa roba. Umjesto čovjeka koji svoju inteligenciju koristi kako bi pronašao skrivene Židove, čovjeka koji je koristi kako bi Djangu pomogao pronaći Broomhildu. Ostali su rječitost, elegancija, neobičan humor i gotovo razmetljiva pristojnost, ali moralni kompas pokazivao je u potpuno suprotnom smjeru. Landa je tim osobinama prikrivao čudovište, Schultz ih je nosio kao čovjek kojemu se, iza profesionalnog cinizma, ipak počinje gaditi svijet u kojem posluje.

Sve je bilo izokrenuto, osim rezultata.

Ponovno Oscar.

Dvije suradnje s Tarantinom, dvije nominacije i dvije pobjede za najboljeg sporednog glumca. Ono na što je čekao tri desetljeća dogodilo se dvaput u samo četiri godine.

Hollywood je nakon toga napokon znao njegovo ime. Stigli su Burton, Bond i velike produkcije, ali nitko više nije tako precizno pogodio ono neobično mjesto na kojem se kod Waltza susreću uglađenost i opasnost, humor i prijetnja, kao čovjek koji ga je pronašao nakon trideset godina.

Umjesto formalne čestitke

Christoph Waltz danas slavi 70. rođendan. Ono što u njegovoj priči stvarno djeluje bajkovito jest to da je jedan trenutak, jedan neplanirani susret, dovoljan da stubokom pretumba i mjesece potrage i godine života.

Kao netko tko nije ljubitelj Tarantina, još manje ‘Nemilosrdnih gadova’ i ‘Mrske osmorke’ (‘The Hateful Eight’), uživao sam u svakoj Landinoj, a pogotovo onoj na farmi, i Schultzovoj sceni. Toliko da sam našem slavljeniku ovaj osvrt jednostavno morao uputiti kao rođendanski poklon.

A hvala i obojici krivaca.