KAD JE TELEVIZIJA BILA VELIKA: 'DEČKO, DAMA, KRALJ, ŠPIJUN'

BBC Two je 10. rujna 1979. počeo prikazivati 'Dečko, dama, kralj, špijun' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), televizijsku adaptaciju slavnog romana Johna le Carréa, s Alecom Guinnessom u ulozi tihog, metodičnog i zastrašujuće inteligentnog britanskog obavještajca Georgea Smileyja. Sedmodijelna drama vrlo je brzo postala jednim od vrhunaca britanske televizije i možda definitivnim ekraniziranim prikazom sivog, paranoidnog svijeta hladnoratovske špijunaže. Umjesto spektakularnih potjera, pucnjava i egzotičnih avantura, BBC gledatelja uvodi u sumoran, birokratski i klaustrofobičan svijet britanske tajne službe, u kojem se napetost stvara pogledima, polurečenicama, dugim razgovorima, dosjeima, prisluškivanjem i osjećajem da se iza gotovo svakih zatvorenih vrata krije nova izdaja.

Foto: Sir Alec Guinness in Tinker Tailor Soldier Spy (1979). Izvor: BBC

U središtu priče nalazi se George Smiley, umirovljeni obavještajac koji se potajno vraća u službu kako bi pronašao sovjetsku „krticu“ infiltriranu u sam vrh britanske obavještajne zajednice, među njezinim ljudima poznate kao „Circus“. Sumnja pada na nekoliko najutjecajnijih ljudi službe, a Smiley mora rekonstruirati događaje iz prošlosti i razmrsiti mrežu profesionalnih ambicija, prijateljstava, ljubavnih veza i izdaja kako bi otkrio tko zapravo radi za Moskvu.

JOHN IRVIN – ČOVJEK IZA KAMERE

Foto: John Irvin, redatelj svih sedam epizoda BBC-jeva 'Dečko, dama, kralj, špijun' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), serije koja mu je otvorila vrata međunarodne filmske karijere. Izvor: Rotten Tomatoes / Flixster.

Za poseban izgled i ritam 'Dečka, dame, kralja, špijuna' goleme zasluge pripadaju Johnu Irvinu, koji je režirao svih sedam epizoda. Umjesto da le Carréov materijal pretvori u konvencionalni špijunski triler, Irvin prihvaća njegovu sporost i složenost. Kamera promatra lica, hodnike, urede, automobile parkirane na kiši i ljude koji dugo sjede jedni nasuprot drugima; napetost proizlazi iz onoga što nije izgovoreno jednako koliko i iz samih riječi. Njegovo dokumentarističko iskustvo osjeća se u gotovo opipljivom realizmu: špijunaža nije glamurozno zanimanje nego posao koji se obavlja u tmurnim uredima, jeftinim hotelima, zadimljenim sobama i anonimnim londonskim ulicama. Irvin kao da je shvatio ono najvažnije kod le Carréa – čovjek koji deset minuta sjedi za stolom i postavlja prava pitanja može biti uzbudljiviji od automobilske potjere.

Uspjeh serije Irvinu je otvorio vrata velike filmske karijere: slijedili su 'Psi rata' ('The Dogs of War'), 'Priča o duhovima' ('Ghost Story') i 'Sirovi ugovor' ('Raw Deal'), među nizom drugih filmova. Ali njegov Smileyjev svijet ostao je nešto posebno.

GLAZBA I BABUŠKE

Ne treba zaboraviti ni Geoffreyja Burgona, čija kratka, sugestivna glazba daje 'Dečku, dami, kralju, špijunu' još jedan od njegovih prepoznatljivih znakova. Već uvodna špica s ruskim babuškama savršeno najavljuje ono što slijedi: jedna se lutka otvara i otkriva drugu, zatim još jednu, sve dok se ne pojavi posljednja – bez lica. Jednostavna metafora krtice skrivene duboko u Circusu i slojeva izdaje koje Smiley mora skidati jedan po jedan. Špicu je osmislio i režirao Douglas Burd, a upravo je ta kombinacija slike i Burgonove glazbe postala jedan od najpamtljivijih televizijskih uvoda svoga vremena.

Video : Čuvena uvodna špica BBC-jeva 'Dečka, dame, kralja, špijuna' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), 1979. Babuške koje otkrivaju jedna drugu, sve do posljednje lutke bez lica, jednostavna su i prijeteća metafora potrage za krticom u vrhu Circusa. Izvor: Silver Sirens / BBC. Dizajn i režija špice: Douglas Burd; glazba: Geoffrey Burgon

Još je dojmljiviji Burgonov Nunc dimittis, koji prati završne špice. Skladba je izvorno napisana upravo za seriju, a ta tiha, gotovo liturgijska glazba savršeno odgovara le Carréovu svijetu u kojem pobjeda nikada nije sasvim pobjeda. Burgonova glazba za seriju donijela mu je i nagradu Ivor Novello.

ALEC GUINNESS KAO DEFINITIVNI SMILEY

Alec Guinness izgradio je Smileyja kao potpunu suprotnost tradicionalnom filmskom špijunu. Nema glamura, gadgeta, sportskih automobila ni akcijskog razmetanja. Smiley je povučen, naočalama skriven, naizgled neugledan čovjek čije su najveće oružje strpljenje, pamćenje i sposobnost razumijevanja ljudskih slabosti. Najmanja promjena Guinnessova izraza lica, spuštanje pogleda ili kratka stanka u razgovoru često govore više od cijelog monologa. Čini se da ne radi gotovo ništa, a zapravo neprekidno razmišlja.

Foto: Alec Guinness kao George Smiley i Ian Bannen kao Jim Prideaux. Izvor: IMDb / BBC.

Uz njega se okupila izvanredna glumačka postava: Ian Bannen kao Jim Prideaux, čija propala operacija u Čehoslovačkoj postaje ključ Smileyjeve istrage; Alexander Knox kao bivši šef službe poznat jednostavno kao Kontrola; Ian Richardson kao Bill Haydon, Michael Aldridge kao Percy Alleline, Terence Rigby kao Roy Bland, Bernard Hepton kao Toby Esterhase, Michael Jayston kao Peter Guillam, Hywel Bennett kao Ricki Tarr i velika Beryl Reid kao Connie Sachs. A tu je i Patrick Stewart kao Karla, Smileyjev gotovo mitski sovjetski protivnik. Stewart se pojavljuje kratko, u Smileyjevu prisjećanju njihova davnog susreta, i praktički bez riječi. Upravo zbog toga Karla djeluje još prijeteće: on je prije svega prisutnost, čovjek kojega Smiley opisuje, pamti i pokušava razumjeti, ali ga nikada ne uspijeva sasvim pročitati.

PRIJE GUINNESSA – JAMES MASON KOD SIDNEYJA LUMETA

Foto: James Mason kao Charles Dobbs – George Smiley pod drugim imenom – u filmu Sidneyja Lumeta 'Smrtonosni slučaj' ('The Deadly Affair'), 1967., snimljenom prema le Carréovu romanu 'Poziv za mrtvaca' ('Call for the Dead'). Izvor: IMDb / Columbia Pictures.

Guinness, međutim, nije prvi veliki glumac koji je na ekranu uhvatio bit Georgea Smileyja. Sidney Lumet je 1967. snimio 'Smrtonosni slučaj' ('The Deadly Affair'), adaptaciju prvog le Carréova romana 'Poziv za mrtvaca' ('Call for the Dead'), s Jamesom Masonom u glavnoj ulozi. Samo što se Masonov junak ne zove George Smiley nego Charles Dobbs. Razlog nije bio umjetnički: prava na korištenje imena George Smiley bila su povezana s ranijom ekranizacijom 'Špijuna koji se sklonio u zavjetrinu' ('The Spy Who Came in from the Cold'), pa je Lumetov Smiley dobio drugo ime. U svemu bitnome, međutim, Dobbs jest Smiley.

Lumet je oko Masona okupio gotovo nevjerojatnu postavu – Simone Signoret, Maximilian Schell, Harriet Andersson, Harry Andrews – a Masonov Smiley drukčiji je od Guinnessova: vidljivo ranjeniji, melankoličniji i emocionalno otvoreniji. Ipak, već je tu ono što će Guinness poslije dovesti gotovo do savršenstva: neupadljiv čovjek kojega je lako podcijeniti, a koji vidi više od svih oko sebe. Tako se kroz desetljeća može povući fascinantna linija: James Mason kod Sidneyja Lumeta, Alec Guinness kod Johna Irvina i Gary Oldman kod Tomasa Alfredsona. Tri velika glumca, tri različita Smileyja i tri pokušaja da se ekranizira čovjek čija se najveća drama uglavnom odvija iza naočala.

OD 'JA, KLAUDIJE' DO SMILEYJA

'Dečko, dama, kralj, špijun' povezan je i s još jednim vrhuncem britanske televizije sedamdesetih – 'Ja, Klaudije' ('I, Claudius'). Velika Siân Phillips, nezaboravna Livija iz te serije, ovdje igra Lady Ann Smiley, Georgeovu lijepu, aristokratsku i nevjernu suprugu. Annina nevjera nije tek bračni detalj nego jedna od najdubljih Smileyjevih rana i presudna je za razumijevanje čovjeka koji pred profesionalnim katastrofama ostaje gotovo nepomičan, a pred vlastitim osjećajima potpuno je bespomoćan. Smiley zna kakva je Ann, zna za njezine nevjere, ali je nikada ne uspijeva prestati voljeti.

Foto: Siân Phillips kao Livija u BBC-jevoj 'Ja, Klaudije' ('I, Claudius'), 1976. Nekoliko godina poslije igrala je Lady Ann Smiley u 'Dečku, dami, kralju, špijunu' ('Tinker Tailor Soldier Spy'). Izvor: IMDb / BBC.

I Patrick Stewart već je bio upečatljivo lice iz 'Ja, Klaudije', gdje je igrao ambicioznog i opasnog Sejana, zapovjednika pretorijanske garde. Tri godine poslije postaje Karla – ponovno čovjek velike moći, ali ovaj put sveden gotovo samo na pogled, držanje i prisutnost.

KARLINA TRILOGIJA I „NESTALI“ SREDNJI DIO

'Dečko, dama, kralj, špijun' prvi je dio onoga što danas poznajemo kao Karlinu trilogiju, odnosno 'The Quest for Karla'. Le Carré ju je nastavio 'Plemenitim đakom' ('The Honourable Schoolboy'), a zaključio 'Smileyjevim ljudima' ('Smiley's People'). To je golema priča o dugotrajnom intelektualnom i obavještajnom dvoboju Georgea Smileyja i njegova sovjetskog protivnika Karle, ali BBC nije ekranizirao cijelu trilogiju. Nakon uspjeha prve serije logičan bi nastavak bio 'Plemeniti đak', no velik dio romana odvija se u Hong Kongu i jugoistočnoj Aziji, što bi produkciju učinilo preskupom. Srednji roman zato je preskočen i BBC je nekoliko godina poslije izravno krenuo na 'Smileyjeve ljude'.

Foto: Joss Ackland kao Jerry Westerby i Alec Guinness kao George Smiley u BBC-jevu 'Dečku, dami, kralju, špijunu' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), 1979. Westerby, ovdje sporedni lik, postaje središnji junak le Carréova 'Plemenitog đaka' ('The Honourable Schoolboy'). Izvor: BBC / ČSFD.

To je jedna od velikih „što bi bilo kad bi bilo“ priča britanske televizije, tim više što 'Plemeniti đak' nije nevažan most između dviju knjiga. Pokazuje što se dogodilo s Circusom nakon razotkrivanja krtice i koliko Smileyjeva pobjeda zapravo košta. A najzanimljivije je što se glavni junak tog romana, novinar i povremeni obavještajac Jerry Westerby, već kratko pojavljuje u 'Dečku, dami, kralju, špijunu', gdje ga igra Joss Ackland. Da je BBC ekranizirao trilogiju redom, Ackland bi iz nekoliko scena prešao u glavnu ulogu sljedeće velike serije. Njegovo pojavljivanje danas zato ima gotovo sablasnu draž – poput najave televizijske serije koja je trebala postojati, ali nikada nije snimljena.

SIMON LANGTON – ISTI SVIJET, DRUGA NIJANSA

Simon Langton, redatelj svih šest epizoda BBC-jevih 'Smileyjevih ljudi' ('Smiley's People'), 1982. Langton je nastavio televizijski svijet koji je John Irvin oblikovao u 'Dečku, dami, kralju, špijunu', ali završnom dvoboju Smileyja i Karle dao elegičniji, melankoličniji ton. Izvor fotografije: MUBI.

Kada se BBC 1982. vratio Smileyju sa šestodijelnim 'Smileyjevim ljudima' ('Smiley's People'), Johna Irvina više nije bilo iza kamere; svih šest epizoda režirao je Simon Langton. Bilo bi nepravedno promatrati ga samo kao Irvinovu zamjenu. Naslijedio je već potpuno oblikovan televizijski svijet – Guinnessova Smileyja, spor ritam, sivilo Hladnog rata i onu specifičnu le Carréovu napetost u kojoj telefonski razgovor može biti uzbudljiviji od automobilske potjere – ali 'Smileyjevi ljudi' nisu kopija prve serije. Ako Irvinov 'Dečko, dama, kralj, špijun' ima nešto dokumentarističko, grubo i klaustrofobično, Langtonov nastavak djeluje elegičnije: to više nije samo potraga nego priča o starim ljudima, starim računima, starim dugovima i svijetu koji polako nestaje.

Smiley je stariji, Karla je stariji, a njihovi prijatelji, agenti i suradnici umiru ili nestaju. Velika obavještajna partija približava se kraju. Langton pritom radi možda najpametniju moguću stvar – ne pokušava nadglasati Guinnessa nego mu daje prostor. Dugi kadrovi, tišine i promatranje ponovno postaju oružje, sada s još snažnijim osjećajem melankolije. U tome je njegova najveća zasluga: napravio je nastavak koji potpuno pripada istome televizijskom svijetu, a ipak ima vlastiti ritam i temperament.

Foto: Patrick Stewart kao Karla, legendarni šef moskovskog Centra i Smileyjev veliki protivnik, u BBC-jevu 'Dečku, dami, kralju, špijunu' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), 1979. Izvor: IMDb / BBC.

CURD JÜRGENS – GENERAL VLADIMIR I POSLJEDNJA ULOGA

Jedno od velikih imena 'Smileyjevih ljudi' bio je Curd Jürgens kao general Vladimir, stari Smileyjev obavještajni suradnik čija informacija pokreće lanac događaja koji će Georgea ponovno izvući iz mirovine i naposljetku dovesti do samog Karle. Jürgens je međunarodnoj publici bio dobro poznat i kao Bondov protivnik Karl Stromberg iz 'Špijuna koji me volio' ('The Spy Who Loved Me'), ali nama je posebno zanimljiv po ulozi njemačkog generala Lohringa u Bulajićevoj 'Bitki na Neretvi' iz 1969., jednom od najvećih spektakala jugoslavenske kinematografije. Ondje je bio dio nevjerojatne međunarodne postave s Yulom Brynnerom, Francom Nerom, Orsonom Wellesom, Sergejem Bondarčukom, Hardyjem Krügerom, Milenom Dravić, Ljubišom Samardžićem, Borisom Dvornikom i Batom Živojinovićem.

Foto: Curd Jürgens kao njemački general Lohring u Bulajićevoj 'Bitki na Neretvi', 1969. Trinaest godina poslije ostvarit će svoj posljednji ekranizirani nastup kao general Vladimir u BBC-jevim 'Smileyjevim ljudima' ('Smiley's People'). Izvor: IMDb / produkcija 'Bitke na Neretvi'.

U 'Smileyjevim ljudima' gledamo sasvim drugog Jürgensa: general Vladimir umorni je veteran staroga špijunskog svijeta, čovjek koji još vjeruje da postoje pravila, obveze, dugovi i riječi koje nešto znače. Uloga Vladimira bila je ujedno posljednji ekranizirani nastup Curda Jürgensa. Umro je 18. lipnja 1982., nekoliko mjeseci prije BBC-jeva emitiranja serije, pa 'Smileyjevi ljudi' imaju i dodatnu, nenamjernu oproštajnu dimenziju. Jedan veliki europski glumac posljednji je put stao pred kameru igrajući čovjeka staroga svijeta koji zna da mu vrijeme istječe. Teško je zamisliti prikladniji oproštaj.

PATRICK STEWART I KARLA – ČOVJEK KOJEGA GOTOVO NE ČUJEMO

Na drugom kraju Smileyjeva puta ponovno čeka Patrick Stewart kao Karla. Mnogo prije nego što će postati svjetski poznat kao kapetan Jean-Luc Picard, Stewart je Karli dao gotovo monumentalnu prisutnost upravo time što ga nije pretvorio u klasičnog negativca. Karla godinama postoji uglavnom kroz Smileyjeva sjećanja i priče; Smiley ga proučava, poštuje, prezire i na neki čudan način razumije, a njih dvojica nalikuju jedan drugome više nego što bi Smiley želio priznati. Kada se njihov dvoboj napokon približi kraju, Langton završnicu ne pretvara u trijumf. Nema pobjedničke fanfare ni velikog govora. Smiley je dobio partiju, ali ostaje pitanje što je zapravo osvojio. U toj tišini nalazi se cijeli le Carré.

FILM IZ 2011. – ODLIČAN, ALI IPAK STEPENICA NIŽE

Priči se 2011. vratio švedski redatelj Tomas Alfredson filmskom verzijom 'Dečko, dama, kralj, špijun' ('Tinker Tailor Soldier Spy'). Predložak je gotovo nepogrešiv, a pred kamerama se ponovno okupila briljantna ekipa: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, Benedict Cumberbatch, Mark Strong, John Hurt, Toby Jones, Ciarán Hinds, Kathy Burke, David Dencik, Stephen Graham i drugi. Alfredson savršeno razumije hladnoću toga svijeta; fotografija, scenografija, tišina, odjeća, prigušene boje i lica ljudi koji kao da desetljećima nisu vidjeli sunce savršeno odgovaraju le Carréu.

A Gary Oldman briljira kao George Smiley. Najpametnije je što ne pokušava imitirati Aleca Guinnessa, nego stvara vlastitog Smileyja – nešto hladnijeg, zatvorenijeg i možda još teže čitljivog. Jedan od vrhunaca filma dolazi kada opisuje svoj davni susret s Karlom u zatvoru u Delhiju. Oldman sjedi i priča, gotovo se ne pomiče, Karla nije pred nama, ali nakon nekoliko minuta imamo osjećaj da smo ga vidjeli. Smiley ga priziva riječima, pogledom i sitnim gestama, gotovo razgovarajući s praznom stolicom, a istodobno priča o Karli, o sebi, o Ann, o vlastitoj slabosti i trenutku u kojem je možda mogao slomiti svog protivnika, ali ga nije dovoljno dobro razumio. To je glumačka scena najviše klase.

Foto: Gary Oldman kao George Smiley u filmu 'Dečko, dama, kralj, špijun' ('Tinker Tailor Soldier Spy'), 2011. Oldmanova krajnje suzdržana interpretacija Smileyja jedan je od najvećih aduta Alfredsonove ekranizacije. Izvor: TIME / Focus Features.

Film ipak ima gotovo nerješiv problem: previše le Carréa mora stati u nešto više od dva sata. U usporedbi s romanom i BBC-jevom sedmodijelnom adaptacijom Alfredsonov film zato pomalo djeluje kao „Reader's Digest“ verzija le Carréa. Sve najvažnije je ondje, glumci su izvrsni i atmosfera je pogođena, ali brojni odnosi, motivacije, sitne izdaje, povijesti likova i jedva vidljivi detalji jednostavno nemaju dovoljno prostora da prodišu. BBC-jeva serija može si dopustiti da Smiley dugo sjedi nasuprot nekom čovjeku, sluša ga, postavi nekoliko pitanja i tek nakon deset minuta izvuče jedan komadić slagalice; film isti posao mora obaviti u dvije minute. Zato je Alfredsonov film vrlo dobar, možda i izvrstan, ali u usporedbi s romanom i BBC-jevim remek-djelom ipak ostaje stepenicu niže. Ne zato što mu nedostaju talent, glumci ili atmosfera, nego zato što le Carréov svijet traži ono čega film ima najmanje – vrijeme.

KAD JE TELEVIZIJA BILA VELIKA

I možda je upravo u tome razlog zbog kojega 'Dečko, dama, kralj, špijun' gotovo pola stoljeća nakon premijere djeluje toliko posebno. To je televizija koja vjeruje svojoj publici: ne objašnjava svaki detalj, ne boji se tišine i ne misli da se svakih pet minuta nešto mora raznijeti kako gledatelj ne bi promijenio kanal. Od njega traži da sluša, pamti imena, promatra lica i sam povezuje tragove. Iza velike špijunske partije Smileyja i Karle nalazi se nešto mnogo ljudskije – Georgeova ljubav prema Ann, izdaja prijatelja, tragedija Jima Prideauxa, Jerry Westerby kao junak izgubljenoga srednjeg poglavlja te stari ljudi poput generala Vladimira koji još vjeruju da postoje stvari zbog kojih vrijedi riskirati život.

I zato cijela povijest Smileyja na ekranu izgleda gotovo kao povijest jedne ozbiljnije vrste filma i televizije: James Mason kod Sidneyja Lumeta, Alec Guinness kod Johna Irvina, Guinness ponovno kod Simona Langtona i Gary Oldman kod Tomasa Alfredsona. Različite generacije velikih redatelja i velikih glumaca pokušavale su uhvatiti Smileyjevu neobičnu mješavinu inteligencije, tuge, strpljenja, pristojnosti i gotovo bolne suzdržanosti. Ali BBC-jeva verzija još uvijek ima ono što nijedan dvosatni film ne može lako kupiti – vrijeme. Vrijeme za stol, dvije stolice, nekoliko savršeno napisanih rečenica i Aleca Guinnessa koji šuti.

A možda je le Carréov svijet danas još zanimljivije gledati upravo zbog svijeta u kojem živimo. U dobu u kojem aktualni stanar Bijele kuće, barem u očima njegovih brojnih kritičara, ponekad djeluje gotovo kao marioneta vladara s Istoka, Smileyjev i Karlin hladnoratovski dvoboj može se na trenutak učiniti staromodnim – previše ozbiljnim, previše velikim, kao priča iz vremena kada su čak i protivnici jedni drugima priznavali inteligenciju, disciplinu i neku vrstu mračne veličine.

Ali to je samo naizgled. Ove priče nisu izgubile ništa od svoje veličine. Nisu se smanjili ulozi, nisu se smanjile izdaje i nije se smanjila cijena političke moći. Smanjili su se ljudi koji danas igraju velike povijesne uloge. Karakterno. Jako.

Foto: Američki predsjednik Donald Trump i „mogući“ Vladimir Putin na susretu u Joint Base Elmendorf-Richardsonu u Anchorageu na Aljasci, 15. kolovoza 2025. Navodnici su, dakako, aluzija na dugogodišnje glasine i šale o Putinovim dvojnicima. Izvor: U.S. Department of Defense / Benjamin D. Applebaum, Wikimedia Commons.