Kako saviti vrbu, a ne slomiti je: Jeremy Brett kao Sherlock Holmes

Na današnji dan, 12. rujna 1995., preminuo je Jeremy Brett, glumac čije je ime ostalo gotovo nerazdvojivo povezano sa Sherlockom Holmesom. Za mnoge gledatelje upravo je njegovo lice postalo konačna televizijska slika velikoga detektiva Arthura Conana Doylea. Ipak, iza te uloge stajala je duga i raznovrsna karijera, obilježena klasičnim kazalištem, Shakespeareom, filmom i televizijom. Brettov Holmes nije nastao iznenada: bio je rezultat desetljeća rada tijekom kojih su se oblikovali njegova preciznost, glasovna izražajnost, osjećaj za ritam i iznimna svijest o tijelu kao glumačkom sredstvu.

Foto: Jeremy Brett kao Sherlock Holmes u Granadinoj televizijskoj adaptaciji 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' ('The Adventures of Sherlock Holmes'). Brettova fizička sličnost s Holmesom Sidneyja Pageta i precizno oblikovani manirizmi učinili su njegovu interpretaciju jednom od najprepoznatljivijih u povijesti lika. Izvor: British Film Institute (BFI), kadar iz epizode 'Posljednji problem' ('The Final Problem'), 1985.

Od filma i kazališta do Holmesa

Na filmu se pojavio još pedesetih godina. U velikoj ekranizaciji Tolstojeva 'Rata i mira' ('War and Peace') Kinga Vidora iz 1956. igrao je Nikolaja Rostova uz Audrey Hepburn, Henryja Fondu i Mela Ferrera, a tijekom šezdesetih nastupao je u naslovima 'Divlji i voljni' ('The Wild and the Willing'), 'Na samom rubu' ('The Very Edge') i 'Djevojka na naslovnicama' ('Girl in the Headlines').

Široj publici posebno je ostao poznat kao Freddy Eynsford-Hill u Cukorovu filmu 'Moja draga lady' ('My Fair Lady') iz 1964., ponovno uz Audrey Hepburn i Rexa Harrisona. U tim se ulogama već mogla vidjeti profinjenost koja mu je prirodno pristajala, ali i sposobnost da iz elegancije prijeđe u tamniji i psihološki napet registar.

Foto: Jeremy Brett kao Freddy Eynsford-Hill i Audrey Hepburn kao Eliza Doolittle u filmu 'Moja draga lady' ('My Fair Lady') Georgea Cukora iz 1964. Brettov Freddy pripada njegovim najpoznatijim filmskim ulogama prije Sherlocka Holmesa; u filmu je njegova pjevačka dionica bila sinkronizirana glasom Billa Shirleyja. Izvor: Warner Bros. Pictures / IMDb.

Kazalište je ipak ostalo temelj njegova glumačkog identiteta. Klasični repertoar naučio ga je da se lik ne gradi samo riječima nego držanjem, tišinom, ritmom govora, položajem ruke ili pogledom. Posebno mjesto u toj biografiji pripada Draculi, kojega je krajem sedamdesetih tumačio na američkoj turneji poznate scenske produkcije prema romanu Brama Stokera. Visoka, vitka figura, aristokratsko držanje i sposobnost da mirnoćom stvori prijetnju činili su ga prirodnim izborom za grofa Draculu. U približno isto vrijeme pojavio se i u 'Dodiru Meduze' ('The Medusa Touch') iz 1978., psihološko-nadnaravnom trileru s Richardom Burtonom, Linom Venturom i Lee Remick, a kasnije i u djelima poput 'Tajne Galebova otoka' ('The Secret of Seagull Island'), 'Ludih pasa i Engleza' ('Mad Dogs and Englishmen') i 'Moll Flanders' ('Moll Flanders').

Foto: Jeremy Brett kao Edward Parrish u psihološko-nadnaravnom trileru 'Dodir Meduze' ('The Medusa Touch') iz 1978. U filmu nastupa uz Richarda Burtona, Lina Venturu, Lee Remick i Marie-Christine Barrault. Brettova uloga pripada njegovu mračnijem filmskom registru neposredno prije razdoblja u kojem će se poistovjetiti sa Sherlockom Holmesom. Izvor: Warner Bros. / IMDb.

Brett je tako tijekom karijere utjelovio dva lika iz samoga vrha viktorijanske književne mitologije: Sherlocka Holmesa, koji se prvi put pojavio 1887., i Draculu, čiji je roman objavljen 1897. Ako im u širem krugu velikih književnih ikona popularne kulture pridružimo Tarzana, Brett je igrao dvojicu od te trojice — jedino Tarzana nije, premda on strogo povijesno više nije viktorijanski lik jer se prvi put pojavio 1912. Holmes i Dracula sami su po sebi fascinantan par u jednoj glumačkoj biografiji: jedan predstavlja razum, opažanje i dedukciju, drugi gotičko, tajanstveno i nadnaravno.

Foto: Jeremy Brett kao grof Dracula u američkoj turneji kazališne produkcije 'Drakula' ('Dracula'), 1978. Scenografiju i kostime za slavnu obnovljenu produkciju osmislio je Edward Gorey. Brettova aristokratska pojava, kontrolirani pokret i sposobnost da istodobno djeluje elegantno i prijeteće već ovdje nagovješćuju neke od glumačkih sredstava koja će poslije razviti u Sherlocku Holmesu. Izvor: Kenn Duncan / New York Public Library, Billy Rose Theatre Division.

Holmes, Watson i viktorijanski London

Kada je 1984. Brett prvi put nastupio kao Sherlock Holmes u Granadinoj seriji 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' ('The Adventures of Sherlock Holmes'), iza sebe je imao gotovo tri desetljeća profesionalnog iskustva. Uz njega su stajala i dvojica izvrsnih Watsona. David Burke dao je ranom Granadinom Watsonu inteligenciju, energiju i toplinu, udaljavajući ga od stare karikature smušenog pomoćnika. Nakon njega ulogu je preuzeo Edward Hardwicke, čiji je mirniji i suzdržaniji Watson postao idealna protuteža Brettovoj nervoznoj energiji. Obojica su razumjela da Watson nije Holmesov sluga ni publika njegovoj genijalnosti, nego prijatelj i ljudska ravnoteža bez koje odnos dvojice likova ne bi imao istu snagu.

Foto: Jeremy Brett kao Sherlock Holmes i David Burke kao dr. John Watson u Granadinoj seriji 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' ('The Adventures of Sherlock Holmes'). Burkeov Watson bio je inteligentan, sposoban i topao partner Holmesu, daleko od starijih karikaturalnih prikaza smušenoga pomoćnika. Njihovo partnerstvo obilježilo je prve dvije sezone. U pozadini je i treći glavni glumac: rekonstrukcija viktorijanskog Londona s kraja XIX. stoljeća. Izvor: IMDb / Granada Television.

Granadina serija svoju uvjerljivost nije dugovala samo glumcima. Jedna od njezinih najvećih vrijednosti bila je iznimno detaljna rekonstrukcija viktorijanskog Londona — Baker Streeta, interijera 221B, ulica, kočija, kostima, rasvjete, namještaja i sitnih predmeta svakodnevice. Scenografija nije djelovala kao dekor postavljen iza glumaca, nego kao pravi životni prostor Conan Doyleovih priča. Prljave ulice, plinsko svjetlo, magla, viktorijanski saloni i zagušljivi interijeri stvarali su osjećaj da kamera nije rekonstruirala prošlost, nego da je na trenutak u nju doista ušla. Upravo je ta gotovo arheološka pažnja prema detalju omogućila da Brettov Holmes djeluje kao prirodan stanovnik toga svijeta — kao da nije prenesen u televizijsku adaptaciju, nego je jednostavno izišao iz Conan Doyleova Londona i Pagetovih ilustracija.

Brettova fizička sličnost s Holmesom kakvoga je krajem 19. stoljeća crtao Sidney Paget ponekad je gotovo zapanjujuća. Izduženo lice, oštar profil, vitka građa i prodoran pogled stvaraju dojam da je lik sa stranica The Strand Magazinea jednostavno dobio tijelo. No još je važnije što je Brett fantastično oživio Holmesove manirizme. Spajao bi vrhove dugih prstiju pred licem i potpuno se umirio dok razmišlja, a zatim iz te nepomičnosti naglo skočio čim bi mu se činjenice povezale. Hodao bi prostorijom dugim, nervoznim koracima, zabacivao glavu, sužavao oči ili se gotovo predatorski naginjao prema sugovorniku kada bi opazio nešto što je drugima promaknulo.

Posebno su izražajne bile njegove ruke. Sklopljeni prsti ispod brade, elegantno baratanje predmetima, naglo pokazivanje prema dokazu ili kratka nervozna kretnja otkrivali su stanje Holmesova uma prije nego što bi išta izgovorio. Jednako je važan bio glas: od tihog, gotovo nezainteresiranog tona mogao je u trenutku prijeći u bujicu zaključaka. Tu su bili poluosmijeh nakon uspjele dedukcije, gotovo dječačko oduševljenje pred dobrim slučajem, sklupčavanje u naslonjaču i potpuna klonulost u trenucima dosade. Brett je učinio nešto iznimno teško — proces mišljenja, koji Conan Doyle može opisati riječima, pretvorio je u nešto što gledatelj može vidjeti.

„Savijanje vrbe“

Upravo je tu možda najprimjerenije spomenuti britanskog pisca i uglednog poznavatelja Sherlocka Holmesa Davida Stuarta Daviesa. Davies je Bretta poznavao, posjećivao snimanja Granadine serije i o njegovoj interpretaciji napisao knjigu Bending the Willow: Jeremy Brett as Sherlock Holmes, prvi put objavljenu 1996. Sam naslov potječe od Brettova objašnjenja vlastitoga pristupa Holmesu. Govoreći Daviesu o tome koliko si smije dopustiti glumačke slobode, Brett je rekao da ponekad „bending the willow somewhat, but never breaking it“ — pomalo savija vrbu, ali je nikada ne lomi.

Izraz „bending the willow“ — „savijanje vrbe“ sjajna je metafora za njegovu glumu. Vrba je drvo koje se može znatno saviti, a da se ne slomi. Za Bretta je Conan Doyleov izvorni Holmes bio upravo takva čvrsta osnova: nije ga trebalo lomiti niti pretvarati u neki drugi lik, ali ga se moglo lagano saviti, proširiti i obogatiti ondje gdje književni tekst glumcu ostavlja prostor. Davies je poslije objašnjavao da je Brett želio ostati vjeran Conan Doyleu, ali istodobno otići malo dalje kako bi Holmes funkcionirao kao potpuno živ lik pred televizijskom kamerom.

Tu leži ključ za razumijevanje njegovih čuvenih manirizama. Naglo zabacivanje glave, intenzivno korištenje ruku, neobični položaji tijela, eksplozivni prijelazi iz nepomičnosti u pokret, promjene registra glasa — nisu svi doslovno propisani u Conan Doyleovu tekstu. Brett ih je dodavao, ali ih je temeljio na onome što je u pričama već postojalo: Holmesovoj ekscentričnosti, nervoznoj energiji, promjenama raspoloženja, taštini, dosadi i gotovo fizičkoj potrebi za intelektualnim izazovom. To je bilo „savijanje vrbe“: učiniti nešto više, ali ne toliko da grana pukne i da Holmes prestane biti Conan Doyleov Holmes.

Zbog toga Brettova interpretacija može djelovati vrlo osobno, a istodobno ostati začuđujuće vjerna izvorniku. On Holmesa nije mumificirao u viktorijanskoj ikonografiji, nego je dopustio da se lik kreće unutar nje. Upravo je u tom „savijanju vrbe“ jedan od razloga zašto je njegova interpretacija dobila svježinu, nepredvidljivost i oštrinu, a ipak nije izgubila vezu s književnim predloškom.

Bolest i kasnije epizode

Te manirizme, međutim, ne treba objašnjavati Brettovim bipolarnim poremećajem. Oni su bili svjesno izgrađena glumačka sredstva. Bolest pripada drugom, mnogo bolnijem dijelu priče. Nakon smrti njegove supruge Joan Wilson 1985. njegovo se psihičko stanje ozbiljno pogoršalo; liječio se zbog onoga što se tada nazivalo maničnom depresijom, odnosno bipolarnim poremećajem. Uz to su se s godinama razvijali teški srčani problemi. Bolest mu nije „dala“ Holmesa niti treba romantizirati povezanost umjetnosti i psihičke patnje. Naprotiv, otežavala mu je život i rad.

Zato je između ranoga i kasnoga Brettova Holmesa vidljiva fizička razlika. Holmes iz 'Pustolovina Sherlocka Holmesa' sredinom osamdesetih kreće se munjevito, vitak je i gotovo mačje pokretan, sposoban u trenutku prijeći iz potpune nepomičnosti u eksploziju energije. Kako serija odmiče, Brettovo stvarno zdravstveno stanje sve je prisutnije u njegovoj pojavi. Pokreti postaju odmjereniji, disanje teže, a nekadašnja fizička lakoća postupno ustupa mjesto krhkosti. Veliki glumac morao je svoju tehniku prilagoditi tijelu koje mu je dopuštalo sve manje.

To se osobito osjeća u posljednjem ciklusu 'Memoari Sherlocka Holmesa' ('The Memoirs of Sherlock Holmes') iz 1994. U epizodi 'Tri zabata' ('The Three Gables') njegovo je zdravlje već bilo toliko narušeno da je tijekom produkcije morao biti hospitaliziran. 'Umirući detektiv' ('The Dying Detective') dobiva gotovo nelagodnu dodatnu dimenziju: Holmes u priči glumi teško bolesnog čovjeka kako bi prevario Culvertona Smitha, dok ga pred kamerom igra glumac čije je vlastito zdravlje već ozbiljno načeto. Granicu između glume i stvarnosti ne treba brisati, ali gledatelju koji poznaje Brettovu biografiju teško ju je potpuno zanemariti.

Još je očitiji primjer 'Mazarinov dragulj' ('The Mazarin Stone'), u kojem se Brettov Holmes pojavljuje samo ograničeno, dok velik dio priče preuzima Mycroft Holmes Charlesa Graya. Brettovo zdravstveno stanje već je utjecalo na to koliko može sudjelovati u snimanju. A u 'Kartonskoj kutiji' ('The Cardboard Box'), posljednjoj Granadinoj epizodi njegova Holmesa, fizička je krhkost očita. Nema više neiscrpne energije iz 1984., ali ostaju pogled, glas, inteligencija i one male geste dovoljne da Holmes još uvijek bude potpuno prisutan.

Kada se cijeli ciklus gleda kronološki, pred nama se zato odvijaju dvije priče. Jedna je razvoj Sherlocka Holmesa, od brzog, gotovo predatorski energičnog detektiva prema zrelijem i umornijem čovjeku. Druga je stvarna promjena Jeremyja Bretta. U početku njegovo tijelo bez ograničenja služi preciznoj koreografiji lika; kasnije tu koreografiju mora prilagođavati bolesti. I upravo se tu ponovno može vratiti Daviesovoj metafori vrbe. Brett je morao savijati ne samo Holmesa prema potrebama glume nego i vlastitu glumačku tehniku prema mogućnostima svojega sve slabijeg tijela.

Kada više nije mogao koristiti istu brzinu i fizičku virtuoznost, nije prestao biti Holmes. Težište je premjestio na lice, pogled, glas i stanku. Kasniji Holmes zato nije tek slabija verzija ranoga. Drugačiji je: sporiji i fizički krhkiji, ali često još koncentriraniji. Nekada je bilo dovoljno da Brett preleti prostoriju i naglo se okrene; kasnije je isti učinak mogao postići gotovo nepomičnim pogledom.

Pritom je i njegov odnos s Edwardom Hardwickeom dobivao dodatnu težinu. Hardwickeov Watson djeluje mirno, strpljivo i zaštitnički, što je u fikciji idealna protuteža Holmesu, ali dvojica glumaca bili su bliski i izvan kamera. Zato u kasnijim epizodama Watsonova briga za Holmesa ponekad djeluje gotovo prirodnije nego što bi se moglo odglumiti.

Foto: Jeremy Brett kao Sherlock Holmes i Edward Hardwicke kao dr. John Watson u Granadinim ekranizacijama Conan Doyleovih priča. Hardwicke je Watsonu dao mirnoću, toplinu i suzdržanost koja je izvrsno uravnoteživala Brettovu nervoznu, ekscentričnu energiju. Foto: Granada Television.

Nasljeđe Jeremyja Bretta

Jeremy Brett igrao je Holmesa gotovo do kraja svoje karijere. Preminuo je 12. rujna 1995. u dobi od 61 godine. Više od tri desetljeća poslije njegova se interpretacija i dalje gotovo neizbježno pojavljuje u svakoj ozbiljnoj raspravi o najboljim ekranizacijama Sherlocka Holmesa.

Možda je upravo David Stuart Davies pronašao najbolji izraz za ono što je Brett napravio: savijao je vrbu, ali je nije slomio. Poštovao je Conan Doylea dovoljno da ne razori njegov lik, ali bio je dovoljno velik glumac da mu doda vlastiti ritam, tijelo, nervozu, humor, opasnost i melankoliju.

Sidney Paget dao je Holmesu lice na papiru. Arthur Conan Doyle dao mu je um, glas i njegove neobične navike. David Burke i Edward Hardwicke dali su mu Watsona koji mu je mogao biti pravi prijatelj.

Slike: Sidney Paget, ilustracija za 'Liga riđokosih' ('Red-Headed League'), The Strand Magazine, 1891.; reprodukcija Victorian Web / Internet Archive. Victorian Web navodi da se slika za obrazovne i znanstvene svrhe može koristiti uz odgovarajući kredit i poveznicu. Granada Television, Jeremy Brett kao Sherlock Holmes u ekranizaciji 'Liga riđokosih' ('The Red-Headed League'), 1985.

Brett je preuzimao i način na koji Pagetov Holmes zauzima prostor — položaj tijela, skupljena koljena, mirnoću prije naglog pokreta i lulu kao dio misaonog rituala. I u tom dijelu postigao ono najteže: malo je savio tu staru viktorijansku vrbu — tek toliko da pred kamerom ponovno oživi, ali nikada toliko da prestane biti Sherlock Holmes.

Granadin Sherlock Holmes: epizode po sezonama

Video: Uvodna špica Granadine serije 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' ('The Adventures of Sherlock Holmes'), uz prepoznatljivu glazbenu temu Patricka Gowersa.

Granadin ciklus s Jeremyjem Brettom sniman je od 1984. do 1994. i obuhvatio je 41 ekranizaciju: 36 standardnih epizoda i pet dugometražnih televizijskih filmova. Hrvatski naslovi usklađeni su prvenstveno s Alfinim prijevodima Conan Doylea; pri prvom pojavljivanju naveden je i izvorni engleski naslov.

1. sezona — 1984., 'Pustolovine Sherlocka Holmesa' ('The Adventures of Sherlock Holmes')

1. 'Skandal u Češkoj' ('A Scandal in Bohemia')

2. 'Likovi plesača' ('The Dancing Men')

3. 'Pomorski ugovor' ('The Naval Treaty')

4. 'Usamljeni biciklist' ('The Solitary Cyclist')

5. 'Grbavac' ('The Crooked Man')

6. 'Pjegasta traka' ('The Speckled Band')

7. 'Plavi granat' ('The Blue Carbuncle')

2. sezona — 1985., 'Pustolovine Sherlocka Holmesa'

8. 'Crvene bukve' ('The Copper Beeches')

9. 'Tumač grčkog jezika' ('The Greek Interpreter')

10. 'Poduzetnik iz Norwooda' ('The Norwood Builder')

11. 'Stalni pacijent' ('The Resident Patient')

12. 'Liga riđokosih' ('The Red-Headed League')

13. 'Posljednji problem' ('The Final Problem')

3. sezona — 1986., 'Povratak Sherlocka Holmesa' ('The Return of Sherlock Holmes')

14. 'Nenastanjena kuća' ('The Empty House')

15. 'Priorijska škola' ('The Priory School')

16. 'Druga mrlja' ('The Second Stain')

17. 'Ritual porodice Musgrave' ('The Musgrave Ritual')

18. 'Ubojstvo u dvorcu' ('The Abbey Grange')

19. 'Čovjek s iskrivljenom usnom' ('The Man with the Twisted Lip')

20. 'Šest Napoleona' ('The Six Napoleons')

Dugometražni televizijski film, 1987.

21. 'Znak četvorice' ('The Sign of Four') — DUGOMETRAŽNI

4. sezona — 1988., 'Povratak Sherlocka Holmesa'

22. 'Vražje stopalo' ('The Devil's Foot')

23. 'Srebrna zvijezda' ('Silver Blaze')

24. 'Wisteria Lodge' ('Wisteria Lodge')

25. 'Bruce-Partingtonovi nacrti' ('The Bruce-Partington Plans')

Dugometražni televizijski film, 1988.

26. 'Baskervilski pas' ('The Hound of the Baskervilles') — DUGOMETRAŽNI

5. sezona — 1991., 'Knjiga slučajeva Sherlocka Holmesa' ('The Case-Book of Sherlock Holmes')

27. 'Nestanak lady Frances Carfax' ('The Disappearance of Lady Frances Carfax')

28. 'Most kod jezera Thor' ('The Problem of Thor Bridge')

29. 'Zamak Shoscombe Old Place' ('Shoscombe Old Place')

30. 'Tajna Boskomske doline' ('The Boscombe Valley Mystery')

31. 'Glasoviti klijent' ('The Illustrious Client')

32. 'Puzajući čovjek' ('The Creeping Man')

Nakon tih šest epizoda Granada je snimila još tri dugometražna televizijska filma:

33. 'Ucjenjivač' ('The Master Blackmailer'), 1992. — DUGOMETRAŽNI. Proširena ekranizacija priče 'Charles Augustus Milverton' ('The Adventure of Charles Augustus Milverton').

34. 'Posljednji vampir' ('The Last Vampyre'), 1993. — DUGOMETRAŽNI. Slobodnija i znatno proširena ekranizacija priče 'Vampir u Sussexu' ('The Adventure of the Sussex Vampire').

35. 'Najpoželjniji neženja' ('The Eligible Bachelor'), 1993. — DUGOMETRAŽNI. U osnovi je adaptacija 'Plemenitog neženje' ('The Adventure of the Noble Bachelor'), ali uključuje i elemente priče 'Slučaj stanarke pod koprenom' ('The Adventure of the Veiled Lodger').

6. sezona — 1994., 'Memoari Sherlocka Holmesa' ('The Memoirs of Sherlock Holmes')

36. 'Tri zabata' ('The Three Gables')

37. 'Umirući detektiv' ('The Dying Detective')

38. 'Zlatni cviker' ('The Golden Pince-Nez')

39. 'Crveni krug' ('The Red Circle')

40. 'Mazarinov dragulj' ('The Mazarin Stone') — televizijska adaptacija uključuje i velik dio zapleta priče 'Tri Garrideba' ('The Three Garridebs').

41. 'Kartonska kutija' ('The Cardboard Box')

Posljednja Granadina epizoda s Jeremyjem Brettom, 'Kartonska kutija', emitirana je 11. travnja 1994. Pet dugometražnih ekranizacija čine 'Znak četvorice', 'Baskervilski pas', 'Ucjenjivač', 'Posljednji vampir' i 'Najpoželjniji neženja'.

Koja Doyleova djela Granada nije ekranizirala?

Conan Doyleov kanon Sherlocka Holmesa sastoji se od četiri romana i 56 kratkih priča — ukupno 60 djela. Granada je u svojih 41 ekranizaciju uključila materijal iz 43 kanonska djela, jer 'Najpoželjniji neženja' koristi dvije priče, a 'Mazarinov dragulj' spaja 'Mazarinov dragulj' i 'Tri Garrideba'.

Ako računamo samo djela čiji sadržaj uopće nije ekraniziran u Granadinom ciklusu s Jeremyjem Brettom, ostalo ih je 17:

'Grimizna studija' ('A Study in Scarlet')
'Dolina straha' ('The Valley of Fear')
'Problem identiteta' ('A Case of Identity')
'Pet sjemenki naranče' ('The Five Orange Pips')
'Inženjerov palac' ('The Engineer's Thumb')
'Dijadem od berila' ('The Beryl Coronet')
'Žuto lice' ('The Yellow Face')
'Posrednikov pisar' ('The Stockbroker's Clerk')
'Gloria Scott' ('The Gloria Scott')
'Reigateska vlastela' ('The Reigate Squires')
'Crni Petar' ('Black Peter')
'Tri studenta' ('The Three Students')
'Nestali mladić' ('The Missing Three-Quarter')
'Posljednji naklon' ('His Last Bow')
'Izbijeljeni vojnik' ('The Blanched Soldier')
'Lavlja griva' ('The Lion's Mane')
'Slučaj trgovca bojom' ('The Retired Colourman')

To znači da dva od četiri Holmesova romana — 'Grimizna studija' i 'Dolina straha' — nikada nisu dobila Brettovu verziju, kao ni petnaest kratkih priča. 'Tri Garrideba' i 'Slučaj stanarke pod koprenom' ne pripadaju tom popisu jer, iako nisu dobile samostalne epizode, njihovi su dijelovi ugrađeni u druge Granadine adaptacije.

Granadin je projekt tako stigao vrlo blizu nečemu što je tada izgledalo gotovo nezamislivo — televizijskoj ekranizaciji gotovo čitavog Conan Doyleova kanona. Brettovo zdravlje i okolnosti produkcije spriječili su da se krug zatvori. Ostalo je sedamnaest djela koja nikada nisu dobila njegov pogled, glas i onu osebujnu fizičku preciznost kojom je književnog Holmesa pretvarao u živog čovjeka.