Napoleon Bonaparte osvojio je velik dio Europe, izgubio carstvo i postao jedan od najčešće prikazivanih povijesnih likova na filmu. Redatelji su se bavili njegovim ljubavima, ambicijama, slabostima i konačnim porazom. Abel Gance imao je drukčiji problem. Njega je zanimalo kako je taj Korzikanac uopće uspio pobijediti toliko bitaka. A kada je pokušao odgovoriti, pokazalo se da mu jedno filmsko platno nije dovoljno. Trebala su mu tri. I gotovo cijeli život.
Foto: Albert Dieudonné kao Napoleon u filmu ‘Napoleon’ (‘Napoléon’, 1927.). Izvor: Pierre Choumoff / Wikimedia Commons.
Prije Napoleona trebalo je osvojiti film
Abel Gance rođen je 25. listopada 1889. u Parizu, u vrijeme kada film još nije ni postojao. Kada se pojavio, Gance nije namjeravao samo naučiti njegov jezik. Htio ga je proširiti, ubrzati i natjerati da izrazi ono što se dotad smatralo nemogućim. Bio je redatelj, scenarist, glumac, eksperimentator i čovjek kojemu su tehnička ograničenja uglavnom služila kao poziv da ih pokuša srušiti.
Foto: Dajte mu uniformu sa zlatnim epoletama i imate Napoleonova maršala. Abel Gance. Izvor: arhivska fotografija.
Njegov ‘Optužujem!’ (‘J’accuse’, 1919.) nastao je neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, dok su njegove posljedice još bile posvuda vidljive. U jednoj od najsnažnijih sekvenci mrtvi vojnici ustaju i vraćaju se među žive, kao da žele provjeriti je li njihova žrtva išta promijenila. Gance nije morao prikazivati rat samo kroz bitke. Dovoljno mu je bilo suočiti preživjele s onima koji se više nikada neće vratiti.
Naslov filma priziva čuveni Zolin ‘Optužujem!’ (‘J’accuse…!’) iz vremena afere Dreyfus, ali Ganceova optužba nije bila upućena francuskom pravosuđu, nego ratu i svijetu koji ga je dopustio. Gotovo dva desetljeća poslije, 1938., ponovno će snimiti ‘Optužujem!’, ovaj put kao zvučni film, dok se Europa pripremala za još jednu katastrofu. I upravo je tu jedna od najzanimljivijih proturječnosti njegove karijere. Čovjek koji je s toliko gorčine osuđivao rat istodobno je bio opčinjen Napoleonom, jednim od najvećih vojskovođa u povijesti. Ali možda proturječje i nije tako veliko. Gance nije morao voljeti rat da bi se divio čovjeku koji je razumio njegovu strategiju. Jedno je diviti se načinu na koji je bitka dobivena, a sasvim drugo zaboraviti koliko je života stajala.
Foto: Poput Émilea Zole, i Abel Gance optužuje. Ali ovoga puta na optuženičkoj klupi sjedi sam rat. ‘Optužujem!’ (‘J’accuse’, 1919.). Izvor: filmski kadar.
U ‘Kotaču’ (‘La Roue’, 1923.) otišao je još dalje u istraživanju filmskog izraza. Priča o željezničaru, njegovoj obitelji i razornim osjećajima koji ih povezuju postala je prilika za eksperimente s ritmom montaže, pokretom i trajanjem kadra. Lokomotive, tračnice i kotači nisu bili samo dijelovi scenografije. U Ganceovim rukama pretvarali su se u gotovo fizički doživljaj brzine.
Foto: Kotač je već bio izumljen. Abel Gance odlučio je ponovno izumiti način na koji se okreće na filmskom platnu. ‘Kotač’ (‘La Roue’, 1923.). Izvor: filmski kadar.
Nije ga zanimalo samo što kamera može zabilježiti, nego što gledatelj može osjetiti. Zato je njegovo sljedeće veliko djelo moralo biti više od povijesnog spektakla.
Kapetan Top i bitka koja je otkrila vojskovođu
Napoleon je 1927. već bio filmska tema, ali Gance nije želio snimiti još jednu priču o slavnom caru. Njegov ‘Napoleon’ (‘Napoléon’, 1927.) počinje mnogo prije carstva, u djetinjstvu i mladosti čovjeka koji će tek postati Napoleon. U čuvenoj sceni grudanja u vojnoj školi mladi Bonaparte već pokazuje sposobnost organiziranja, predviđanja i vođenja. Za Gancea to nije tek zabavna epizoda iz djetinjstva, nego najava načina razmišljanja koji će se poslije pokazati na bojištu.
A onda dolazi Toulon.
Godine 1793. mladi topnički časnik Bonaparte sudjeluje u opsadi grada koji su zauzele rojalističke snage uz pomoć britanske flote. Njegova važnost nije bila u tome što je raspolagao najvećim brojem topova, nego što je razumio gdje ih treba postaviti. Kontrola ključnih položaja mogla je neprijateljskoj floti učiniti luku neodrživom. Ondje gdje su drugi vidjeli niz utvrda koje treba osvojiti, on je prepoznao sustav koji treba slomiti.
Alexandre Dumas u svojem prikazu Napoleonova života donosi zgodnu epizodu u kojoj general Jean-François Carteaux mladog Bonapartea podrugljivo naziva ‘kapetan Top’. Nadimak je u toj verziji priče trebao umanjiti značenje časnika koji stalno govori o topništvu. A upravo je taj ‘kapetan Top’ vidio mnogo dalje od topovskih cijevi.
Foto: Drugi su vidjeli topove. On je vidio gdje ih treba postaviti. No upoznao je i cijenu pobjede – Toulon u ruševinama. ‘Napoleon’ (‘Napoléon’, 1927.). Izvor: filmski kadar.
Gance je razumio filmsku vrijednost takva trenutka. Nije dovoljno pokazati pobjednika nakon bitke. Zanimljivije je pokazati trenutak u kojem je pobjeda najprije nastala u njegovoj glavi.
Njegov Bonaparte nije vojni genij zato što nam to netko kaže, a pogotovo ne zato što je osvajao ženska srca. Gledamo ga kako razmišlja, prepoznaje priliku i pretvara je u pobjedu. Ondje gdje Gance smatra potrebnim pokazati zašto je Napoleon pobjeđivao, Ridley Scott više od devet desetljeća poslije očito ne nalazi potrebnim to ni objasniti.
Kada je jedno platno postalo premaleno
U naslovnoj ulozi Ganceova filma našao se Albert Dieudonné. Njegov Napoleon nije samo povijesna figura odjevena u poznatu uniformu. On je čovjek čije misli, ambicije i nemir kao da neprestano pokušavaju izaći iz kadra. A Gance je odlučio omogućiti im upravo to.
Pokretna kamera, neuobičajeni kutovi snimanja, višestruke ekspozicije, ubrzana montaža i niz drugih postupaka učinili su ‘Napoleona’ jednim od najambicioznijih ostvarenja nijemoga filma. Kamera je trebala biti ondje gdje se odvija radnja, pa čak i ondje gdje je dotadašnja filmska praksa nije zamišljala. Gance nije želio da gledatelj samo promatra događaje. Želio ga je uvući u njih.
A za završnicu je pripremio nešto što je i danas teško opisati bez stanovite nevjerice.
Polyvision.
Tri filmske kamere snimale su prizore namijenjene istodobnom prikazivanju na trima susjednim platnima. Ponekad su zajedno stvarala jednu golemu panoramu, a ponekad su prikazivala različite prizore, međusobno povezane u jedinstvenu vizualnu kompoziciju. Gance je desetljećima prije suvremenih širokozaslonskih formata pokušao proširiti prostor filmske slike.
Foto: Napoleon je imao velike ambicije. Abel Gance očito još veće. Jedno platno nije bilo dovoljno, pa je upotrijebio tri. ‘Napoleon’ (‘Napoléon’, 1927.). Izvor: filmski kadar, Polyvision.
Nije to bila samo demonstracija tehničke domišljatosti. Napoleon je za njega bio povijesna ličnost čija se ambicija nije mogla zaustaviti na rubovima uobičajenoga kadra. Zato je i filmska slika morala prijeći vlastite granice.
Film je 1927. prikazan u različitim verzijama. Pariška premijera u Operi uključivala je čuveni triptih, dok je znatno dulja verzija prikazana u kinu Apollo imala drukčiju strukturu i nije sadržavala taj završni trostruki prikaz. Već je tada postalo jasno da Ganceov ‘Napoleon’ neće imati jednostavan život.
Napoleon koji nije htio ostati nijem
Dolazak zvučnoga filma mnogim je autorima nijeme epohe označio kraj jednoga svijeta. Gance, međutim, nije bio čovjek koji bi se lako pomirio s time da je njegovo najambicioznije djelo postalo prošlost.
Foto: Nije mu bilo dovoljno što je osvojio tri filmska platna. Sada je Napoleon htio i riječ. ‘Napoleon Bonaparte’ (‘Napoléon Bonaparte’, 1935.). Izvor: plakat Renéa Pérona.
Godine 1935. pripremio je ‘Napoleon Bonaparte’ (‘Napoléon Bonaparte’), novu zvučnu verziju svojega filma, sastavljenu od starijega materijala i novih prizora, u trajanju od približno 140 minuta. Nije to bila jednostavno ozvučena verzija nijemoga filma, nego pokušaj da se postojeće djelo novim snimanjem i montažom prilagodi zvučnom dobu.
I nehotice je time izazvao novi problem. Svaki novi pokušaj prerade dodatno je otežavao odgovor na pitanje kako je zapravo izgledao ‘Napoleon’ iz 1927. Film je tijekom desetljeća kraćen, preslagivan, mijenjan i prikazivan u različitim oblicima. Njegovi su dijelovi završavali u arhivima, a redoslijed prizora i izvorna montaža postajali su predmet dugotrajnih istraživanja.
Gance je 1971. ponovno posegnuo za starim materijalom i oblikovao ‘Bonaparte i revolucija’ (‘Bonaparte et la Révolution’). Napoleon se tako vraćao na filmsko platno, ali ne nužno onako kako ga je publika prvi put vidjela.
U međuvremenu je postalo gotovo nemoguće odvojiti povijest filma od povijesti pokušaja da se taj film sačuva.
Sedam sati Napoleona i šesnaest godina borbe za svaki kadar
Jedan od najzaslužnijih ljudi za ponovno otkrivanje Ganceova ‘Napoleona’ bio je filmski povjesničar Kevin Brownlow, koji je desetljećima tragao za izgubljenim materijalima i radio na rekonstrukcijama filma. Zahvaljujući takvim naporima, generacije gledatelja dobile su priliku vidjeti djelo koje je dugo postojalo u nepotpunim i međusobno različitim verzijama.
No posebno mjesto u toj priči pripada velikoj francuskoj restauraciji predstavljenoj 2024. godine.
Foto: Obojica su izgubila svoja carstva. Napoleonu njegovo nitko nije mogao vratiti. Ganceovo je čekalo gotovo stotinu godina, a onda je trebalo još šesnaest godina restauracije da ponovno zablista u punom sjaju. ‘Napoleon’ (‘Napoléon’, 1927.), restauracija iz 2024. Izvor: La Cinémathèque française / Festival de Cannes.
Pod vodstvom Georgesa Mouriera, uz potporu Francuske kinoteke, rad na rekonstrukciji trajao je šesnaest godina. Istraživači su pregledali više od stotinu kilometara filmske vrpce, uspoređivali sačuvane kopije, proučavali dokumentaciju i pokušavali što vjernije obnoviti Ganceovu izvornu montažnu zamisao.
To je važna razlika. Nije bilo dovoljno očistiti stare kadrove, ukloniti oštećenja i poboljšati sliku. Trebalo je ustanoviti koji su kadrovi pripadali kojem dijelu filma, kojim redoslijedom i u kakvu ritmu. Drugim riječima, nije trebalo obnoviti samo izgled filma nego i način na koji je Gance želio da on diše.
Obnovljena velika verzija, dulja od sedam sati, predstavljena je 4. i 5. srpnja 2024. u pariškoj dvorani La Seine Musicale, uz glazbu Simona Cloquet-Lafollyea u izvedbi orkestra i zbora Radio Francea. Gotovo stoljeće nakon premijere, publika je ponovno mogla doživjeti razmjere projekta koji je svojedobno bio toliko ambiciozan da ga ni vlastito vrijeme nije uspjelo sačuvati u cjelini.
Gance nije dočekao taj trenutak. Umro je 1981. godine. Ali njegov film, koji se desetljećima činio osuđenim na život u fragmentima, dobio je novu priliku.
Trideset tri godine poslije – Austerlitz
Ganceova fascinacija Napoleonom nije završila nijemim filmom. Godine 1960. snimio je ‘Austerlitz’, posvećen jednoj od najslavnijih Napoleonovih pobjeda, ostvarenoj 2. prosinca 1805. protiv austrijske i ruske vojske.
Foto: Trideset tri godine poslije, drugi Napoleon, ali isto pitanje: kako je pobjeđivao? Pierre Mondy u ‘Austerlitzu’ (1960.). Izvor: filmski kadar / Fernsehjuwelen.
U naslovnoj ulozi našao se Pierre Mondy, a oko njega impresivna međunarodna glumačka postava. Orson Welles glumio je Roberta Fultona, Vittorio De Sica papu Pija VII., Jean Marais Lazarea Carnota, a Jack Palance generala Weyrothera. U filmu su se pojavili i Martine Carol, Claudia Cardinale, Michel Simon i Leslie Caron.
Ipak, važnije od zvjezdanih imena bilo je ono čemu se Gance vratio. Ponovno ga je zanimala bitka kao rezultat promišljanja, procjene protivnika i sposobnosti da se u pravom trenutku prepozna prilika.
Austerlitz nije bio tek pobjeda koju je trebalo prikazati velikim brojem statista, konja i topova. Bio je dokaz Napoleonove sposobnosti da protivnika navede na potez koji će se pokazati kobnim. Ondje gdje se povijesni spektakl često zadovoljava veličinom bitke, Gance je pokušavao prikazati njezinu logiku.
Trideset tri godine dijelile su ‘Napoleona’ i ‘Austerlitz’. Promijenili su se filmska tehnologija, publika i način pripovijedanja, ali Ganceovo pitanje ostalo je isto: što je Napoleon vidio ondje gdje drugi nisu?
Zašto film toliko voli Napoleonove poraze?
Napoleon je na filmu imao mnoga lica. Marlon Brando glumio ga je u ‘Désirée’ (1954.), uz Jean Simmons, dok je Herbert Lom utjelovio cara u verziji ‘Rata i mira’ (‘War and Peace’, 1956.) Kinga Vidora. Vladislav Strzhelchik pojavio se kao Napoleon u monumentalnom ‘Ratu i miru’ (‘Voyna i mir’, 1966. – 1967.) Sergeja Bondarčuka, a Rod Steiger u njegovu ‘Waterloou’ (1970.). Armand Assante tumačio ga je u televizijskoj ‘Napoleonu i Josephine: Ljubavnoj priči’ (‘Napoleon and Josephine: A Love Story’, 1987.).
Svaki od tih filmova imao je vlastite interese. Neki su se okrenuli privatnom životu, neki povijesnom spektaklu, a neki kraju carstva. Waterloo je, uostalom, za film gotovo idealan događaj: velika bitka, golemi ulozi i tragičan završetak koji gledatelj unaprijed poznaje.
Foto: Napoleon je možda bio opsjednut vlastitom visinom. Terry Gilliam time je bio oduševljen. Ian Holm u ‘Vremenskim banditima’ (‘Time Bandits’, 1981.). Izvor: AVCO Embassy Pictures / Yahoo Movies UK.
A onda je Terry Gilliam u ‘Vremenskim banditima’ (‘Time Bandits’, 1981.) povjerio Napoleona Ianu Holmu i njegovu navodnu opsjednutost vlastitom visinom pretvorio u jednu od najduhovitijih epizoda filma. Holm je mogao biti izvrstan Napoleon, premda sam ga ja oduvijek zamišljao u ulozi Erwina Rommela. Nikada nisam bio u prilici ostvariti tu svoju zamisao. Gilliam je priliku imao, ali njemu Napoleon nije bio tema filma. Uzeo je od Holma upravo ono što mu je trebalo. I bio je potpuno u pravu.
Ridley Scott u ‘Napoleonu’ (2023.), s Joaquinom Phoenixom u naslovnoj ulozi, ponovno je naglasak stavio na složen odnos s Josephine i na spektakularne prizore vojnih sukoba. Scottu nije bilo potrebno, ili mu barem nije bilo važno, detaljno objasniti način na koji je Bonaparte postao jedan od najvećih vojskovođa svojega vremena.
Foto: Ridley Scott imao je Napoleona, vojsku i topove. Ali nije smatrao potrebnim objasniti zašto je ovaj čovjek pobjeđivao. Joaquin Phoenix u ‘Napoleonu’ (2023.). Izvor: Apple Original Films / Sony Pictures.
Ganceu je upravo to bilo važno.
Možda je najlakše snimiti film o velikom vojskovođi u trenutku kada počinje gubiti. Poraz donosi dramu, raspad ambicije i neizbježan kraj. Slično se događa i s filmskim prikazima Erwina Rommela: El Alamein, povlačenje i konačna tragedija mnogo su privlačniji od pitanja kako je prije toga postizao pobjede.
Ali Gance nije tražio samo kraj priče. Zanimao ga je njezin početak, trenutak u kojem se još nije znalo da će mladi časnik postati Napoleon.
Zato su mu Toulon i Austerlitz bili važniji od pukoga nabrajanja osvojenih teritorija. U njima je mogao tražiti odgovor na pitanje koje je mnogim drugim filmovima ostalo u drugom planu.
Kako je pobjeđivao?
Čovjek koji nije znao završiti vlastiti film
Abel Gance nikada nije prestao razmišljati o mogućnostima filma. Nije uvijek uspijevao ostvariti ono što je zamislio, a njegove su ambicije često bile veće od financijskih i tehničkih mogućnosti kojima je raspolagao. Ipak, upravo su ga te ambicije učinile jednim od najneobičnijih autora filmske povijesti.
Njegov ‘Napoleon’ trebao je biti tek dio mnogo šire zamišljenog ciklusa o Bonaparteovu životu. Umjesto toga postao je djelo koje je desetljećima trebalo spašavati od vlastite burne povijesti. Redatelj koji je pokušao proširiti filmsko platno morao je gledati kako se njegov film skraćuje, preslaguje i postupno udaljava od prvotne zamisli.
Ima u tome neke gotovo nepristojne ironije. Čovjek koji nije pristajao na granice filmske slike na kraju nije mogao sačuvati ni granice vlastitoga djela.
Ali film je, za razliku od povijesti, ponekad spreman ponovno otvoriti ono što se činilo završenim.
A onima koji žele vidjeti Ganceovo remek-djelo ostaje još jedna važna napomena: potražite verziju ‘Napoléon vu par Abel Gance’ – ‘Napoleon kako ga je vidio Abel Gance’. Tek tada možete doživjeti film u njegovu punom, carskom sjaju. Napoleonskom.
Napoleon je izgubio svoje carstvo, a Gance je gotovo izgubio svoj film. Prvome povijest nije pružila drugu priliku. Drugome jest.
Trebalo joj je samo gotovo stotinu godina. To je tek kap u moru vlasnici sveg vremena i učiteljici života. Nama koji smo je dočekali postala je nasušna.
Video: Carstva prolaze, glazba ostaje. Uvodna tema iz ‘Napoleona i Josephine: Ljubavne priče’ (‘Napoleon and Josephine: A Love Story’, 1987.). Izvor: YouTube.