Postoje glumice koje su postale besmrtne zahvaljujući jednoj ulozi. A postoje i one kojima je ta besmrtnost postala teret. Rita Hayworth pripadala je objema skupinama. Hollywood joj je dao ime koje su svi poznavali, ljepotu kojoj su se milijuni divili i lik od kojega se nikada nije uspjela potpuno odvojiti. Zvao se Gilda. Ipak, iza njega živjela je žena koja je plesala s Fredom Astaireom i Geneom Kellyjem, zavodila Tyronea Powera, izazivala Orsona Wellesa, sjedila za odvojenim stolovima s Deborah Kerr i u Rossenovoj ‘Corduri’ razotkrivala krhkost muškog junaštva. Žena koja je bila mnogo više od najpoznatijeg skidanja rukavice u povijesti filma.

Foto: Rita Hayworth, žena iza jedne od najvećih hollywoodskih legendi.

Rođena 17. listopada 1918. kao Margarita Carmen Cansino, postala je Rita Hayworth zahvaljujući Hollywoodu. No prije nego što ju je filmska industrija naučila kako biti zvijezda, njezin ju je otac naučio plesati. A to se, pokazalo se, nije moglo izbrisati ni promjenom imena, ni boje kose, ni godinama koje su dolazile.

Video: I samo skidanje rukavice može biti proces zavođenja. Rita Hayworth pokazala je kako se bez trunke vulgarnosti može stvoriti jedan od najsenzualnijih prizora u povijesti filma. ‘Gilda’ (1946.), ‘Put the Blame on Mame’. Izvor: YouTube

Margarita je znala plesati prije nego što je Rita naučila biti zvijezda

Otac Eduardo Cansino bio je španjolski plesač, majka Volga Hayworth američka plesačica. Margarita je odrasla uz glazbu, probe i nastupe, u svijetu u kojem je ples bio posao prije nego što je mogao postati zadovoljstvo. Još kao djevojčica nastupala je s ocem, a njezina rana profesionalna iskustva bila su daleko od bajke o djevojci koju je Hollywood slučajno otkrio.

Kada je stigla pred kamere, filmska industrija počela je mijenjati gotovo sve što je mogla. Margarita Cansino postala je Rita Hayworth, tamna kosa postupno je ustupila mjesto crvenoj, a promjene izgleda trebale su je približiti tadašnjem idealu američke filmske zvijezde. Bila je to poznata hollywoodska operacija: uzeti nečiju posebnost, preoblikovati je i zatim prodavati kao nešto neponovljivo.

Ipak, jedno joj nisu morali stvarati. Talent za ples već je imala.

U Hawksovu filmu ‘Samo anđeli imaju krila’ (‘Only Angels Have Wings’, 1939.), uz Caryja Granta i Jean Arthur, Rita još nije nosila cijeli film na svojim ramenima, ali bilo je teško ne primijetiti je. Dvije godine poslije dobila je priliku koja će njezinu plesnu prošlost povezati s velikom filmskom budućnošću.

Foto: Mogla je biti i jagodna, a i plavuša, ali bila je vatra. Rita Hayworth i James Cagney u 'Jagodnoj plavuši' (‘The Strawberry Blonde’) (1941.). Izvor: Warner Bros.

Godine 1941. Raoul Walsh dao joj je ulogu Virginije Brush u ‘Jagodnoj plavuši’ (‘The Strawberry Blonde’), uz Jamesa Cagneyja i Oliviju de Havilland. Cagneyjev lik zaljubljuje se u ljepoticu koja mu se čini nedostižnom, ne sluteći koliko će se njegova predodžba o idealnoj ženi razlikovati od stvarnosti. Bila je to još jedna od onih hollywoodskih ironija: Margarita Cansino morala je postati Rita Hayworth, promijeniti boju kose i prilagoditi se američkom idealu ljepote da bi naposljetku zaigrala naslovnu ‘jagodnu plavušu’.

Iste godine čekali su je ‘Krv i pijesak’ s Tyroneom Powerom i prvi film s Fredom Astaireom. Hollywood je očito pronašao svoju novu zvijezdu. Samo još nije odlučio hoće li je pustiti da pleše ili će se zadovoljiti time da je svi gledaju.

Fred Astaire pronašao je partnericu. Hollywood je pronašao zvijezdu.

Fred Astaire plesao je s Ginger Rogers toliko puta da se činilo kako je njihovo partnerstvo prirodni zakon filmskog mjuzikla. Onda se pojavila Rita Hayworth.

U ‘Nikada se nećeš obogatiti’ (‘You'll Never Get Rich’, 1941.) i ‘Nikad nisi bila ljupkija (‘You Were Never Lovelier’, 1942.) pokazala je da uz Astairea može biti mnogo više od lijepe pratnje. Nije samo pratila njegove korake. Razumjela je njihov ritam, preciznost i lakoću, a pritom zadržavala vlastitu osobnost. Astaire ju je iznimno cijenio kao plesnu partnericu, a pohvale čovjeka koji je ples pretvorio u filmsku umjetnost nisu bile mala stvar.

Foto: Fred Astaire znao je kako pronaći pravu plesnu partnericu. Rita Hayworth znala je kako mu ne ostati dužna. 'Nikad nisi bila ljupkija' (‘You Were Never Lovelier’) (1942.). Izvor: Columbia Pictures

Astaire je poznavao i plesno umijeće njezina oca Eduarda Cansina. Rita je tako nastavila obiteljsku priču, samo pred kamerama koje su njezine pokrete mogle sačuvati za buduće generacije.

U ‘Djevojci s naslovnice’ (‘Cover Girl’, 1944.) partner joj je bio Gene Kelly. Ondje više nije trebalo dokazivati da zna plesati. Trebalo je samo pronaći dovoljno dobar razlog da prestane.

A onda je Hollywood odlučio da joj ples neće biti najpoznatija vještina.

Rita, korida i čovjek koji je Hollywood naučio kako se suočiti s bikom

U ‘Krvi i pijesku’ (‘Blood and Sand’, 1941.) Rouben Mamoulian poveo ju je u svijet španjolske koride. Tyrone Power glumi toreadora Juana Gallarda, a Rita Doñu Sol, ženu čija privlačnost postaje jednako opasna kao i arena u kojoj se njezin ljubavnik proslavio. Film je snimljen prema romanu Vicentea Blasca Ibáñeza, a uz Powera i Hayworth nastupili su Linda Darnell i Anthony Quinn.

Riti je taj svijet bio blizak po plesnoj tradiciji iz koje je potekla. A među ljudima koji su radili na filmu nalazio se mladić čije ime tada još nije značilo mnogo filmskoj publici: Budd Boetticher.

Prije nego što je postao jedan od najzanimljivijih redatelja američkog vesterna, Boetticher se ozbiljno bavio koridom. Mamoulianovu filmu pridružio se kao savjetnik za borbe s bikovima, pomagao Tyroneu Poweru da uvjerljivije izgleda kao toreador i s koreografkinjom Genevom Sawyer sudjelovao u pripremi plesa Rite Hayworth i Anthonyja Quinna.

Foto: Prije nego što je slao kauboje pred revolveraše, Budd Boetticher pomagao je Riti Hayworth i Anthonyju Quinnu da zaplešu. ‘Krv i pijesak’ (‘Blood and Sand’, 1941.). Izvor: 20th Century Fox

Zanimljiv početak karijere za čovjeka koji će poslije snimati vesterne s Randolphom Scottom i istraživati hrabrost, ponos i nasilje američkog Zapada. Prije nego što je svoje junake slao pred revolveraše, učio je hollywoodske glumce kako stati pred bika.

Rita se španjolskom temperamentu vratila u ‘Carmeninim ljubavima’ (‘The Loves of Carmen’, 1948.) Charlesa Vidora, ponovno uz Glenna Forda. Njezina Carmen bila je slobodna, strastvena i opasna za muškarce koji su vjerovali da je mogu posjedovati. Između Doñe Sol i Carmen protezala se ista misao: muškarci su spremni riskirati život u areni, ali mnogo teže podnose ženu koju ne mogu kontrolirati.

A Rita je već bila stvorila lik koji će tu misao pretvoriti u filmsku legendu.

‘Put the Blame on Mame’. Krivnja je uvijek bila ženina.

Foto: Pogled negdje u daljinu govori sve ono što Glenn Ford ne vidi. Rita Hayworth i Glenn Ford u ‘Gildi’ (1946.). Izvor: Columbia Pictures

Kada je Charles Vidor 1946. snimio ‘Gildu’, teško je mogao predvidjeti da će jedna crna rukavica postati slavnija od čitavih garderoba drugih filmskih ljepotica.

Rita Hayworth izlazi pred publiku i započinje ‘Put the Blame on Mame’. Pjeva, pleše, izaziva pogledima, a onda polako svlači jednu dugu crnu rukavicu. Samo jednu. Ništa više nije potrebno. U prizoru koji je ostao među najslavnijima u povijesti filmske erotike nema ni trunke vulgarnosti. Nema razgolićivanja, nema nametljivosti, nema potrebe da se pokaže više nego što gledateljeva mašta već može zamisliti. Sve je u pokretu, osmijehu, načinu na koji Rita zastaje i nastavlja, potpuno svjesna pogleda koji je prate.

To je seksipil koji ne traži dopuštenje, ali ni ne moli za pozornost. On jednostavno postoji. Rita nije morala skinuti haljinu da bi izazvala skandal. Bilo je dovoljno da skine rukavicu.

A možda je upravo u tome tajna prizora koji ni osamdeset godina poslije nije izgubio svoju snagu. Hollywood je poslije mnogo puta pokušao nadmašiti Gildu pokazujući sve više. Rita je pokazala koliko se može postići pokazujući gotovo ništa.

U crnoj haljini koju je osmislio Jean Louis, uz glas Anite Ellis, koja je otpjevala veliku glazbenu točku umjesto nje, Rita je stvorila prizor koji je postao neodvojiv od njezina imena. Glas je mogao biti tuđi. Pokret, pogled i držanje nitko nije mogao posuditi. A zanimljivo je da u ranijoj, intimnijoj izvedbi iste pjesme, uz gitaru, čujemo i Ritin vlastiti glas.

Dok je publika gledala rukavicu, malo je tko razmišljao o riječima pjesme. U njoj je stanovita Mame bila kriva za požare, snježne oluje i potrese. Za sve što pođe po zlu uvijek se, očito, može pronaći žena koju će se okriviti.

Lako je bilo uprijeti prstom u Mame. Ali time popis krivaca za sudbinu Rite Hayworth nipošto nije bio zaključen.

Muškarci su odlazili u krevet s Gildom, a budili se pokraj Rite

Rita je svoj ljubavni život jednom sažela rečenicom koja je postala gotovo jednako poznata kao njezina filmska uloga: muškarci su odlazili u krevet s Gildom, a budili se pokraj nje.

Iza duhovitosti skrivala se bolna istina. Hollywood je stvorio ženu u koju se bilo lako zaljubiti, ali mnogo teže prihvatiti da ona nije stvarna. Rita se nije morala natjecati samo s drugim ženama. Morala se natjecati s vlastitom filmskom legendom.

Pet brakova i niz razočaranja bili su dovoljno daleko od bajke kakvu su obećavale fotografije iz filmskih časopisa. Među njezinim supruzima bili su Orson Welles, princ Aly Khan i pjevač Dick Haymes. Imala je dvije kćeri, Rebeccu iz braka s Wellesom i Yasmin iz braka s Aly Khanom. Novine su pratile vjenčanja, rastave i ljubavne brodolome kao nastavke uzbudljive serije. Za Ritu je to bio život u kojem se posljedice nisu mogle ukloniti montažom.

A najneobičniji od njezinih supruga pokušao je učiniti nešto što se Hollywoodu nije osobito sviđalo: pokazati je drukčijom.

Orson Welles razbio je sva ogledala. Gilda je ipak ostala.

Orson Welles nije bio čovjek koji je rado prihvaćao tuđe predodžbe o tome kako bi film trebao izgledati. Nije čudno što je odlučio promijeniti i izgled žene koju je Hollywood već proglasio savršenom.

Foto: Hollywood je umjesto ogledala razbio Ritu, nesvjestan da slika koju je tražio ne postoji izvan nje. Rita Hayworth u ‘Dami iz Šangaja’ (‘The Lady from Shanghai’, 1947.). Izvor: Columbia Pictures

Za ‘Damu iz Šangaja’ (‘The Lady from Shanghai’, 1947.) nestala je prepoznatljiva crvena kosa, a pojavila se plavokosa Elsa Bannister, žena čija privlačnost skriva opasnu mrežu prijevara, manipulacija i zločina.

Rita je ponovno postala fatalna žena, ali na sasvim drukčiji način. Gilda je bila zatočenica tuđih predodžbi. Elsa je znala kako ih iskoristiti.

Wellesov film završava slavnim obračunom u dvorani ogledala. Likovi pucaju u odraze, staklo se razbija, a granica između stvarnosti i privida nestaje u krhotinama. Teško je zamisliti prikladniju sliku za glumicu koju su neprestano promatrali kroz lik koji je stvorila.

Welles je mogao razbiti ogledala. Ali nije mogao razbiti Gildu.

Film koji spaja ljude odvojene stolovima

Krajem pedesetih Rita Hayworth više nije bila djevojka koju je Hollywood tek otkrio. Bila je žena s velikom karijerom, iskustvom i ulogama koje su joj napokon dopuštale da pokaže ono što glamur često skriva.

Foto: Jedna je možda izgledala neuglednije, druga kao prava svjetska dama. Tuga je ipak ostala jednako bolna. Deborah Kerr i Rita Hayworth u ‘Odvojenim stolovima’ (‘Separate Tables’, 1958.). Izvor: United Artists

U ‘Odvojenim stolovima’ (‘Separate Tables’, 1958.) Delberta Manna našla se u iznimnom glumačkom društvu: Deborah Kerr, Burt Lancaster, David Niven, Wendy Hiller i Gladys Cooper. Film je nastao prema drami Terencea Rattigana, a gotovo sva radnja odvija se u engleskom hotelu Beauregard.

Naslov je naizgled jednostavan. Gosti sjede za odvojenim stolovima. Svatko ima svoje mjesto, svoje navike i svoju pristojnu udaljenost od tuđih problema. A zapravo su svi, na ovaj ili onaj način, usamljeni.

Rita glumi Anne Shankland, bivšu suprugu Johna Malcolma, kojega igra Burt Lancaster. Nekadašnja ljepotica dolazi u hotel pokušavajući obnoviti odnos koji je već ostavio dovoljno ožiljaka. Njezina vanjština još uvijek privlači pozornost, ali ispod nje nalaze se nesigurnost, strah i potreba da bude voljena.

Deborah Kerr igra Sibyl Railton-Bell, povučenu ženu sputanu majčinom dominacijom i vlastitim strahovima. Na prvi pogled teško je zamisliti dvije različitije žene. Jedna je nekadašnja ljepotica koja je naučila koristiti svoju privlačnost, druga se gotovo boji vlastite prisutnosti. A obje čeznu za onim što im je najteže postići: iskrenom ljudskom bliskošću.

Tu je i David Niven kao major Pollock, čovjek koji iza izmišljene slike o sebi skriva poniženje i samoću. Film ne pokušava opravdati njegove postupke, ali postavlja neugodnije pitanje: znači li nečija slabost da ga treba zauvijek izopćiti?

Rattiganovi likovi nisu junaci velikih povijesnih događaja. Njihove bitke vode se pogledima, šutnjama, neizgovorenim rečenicama i odlukom hoće li netko sjesti za isti stol s osobom koju je do jučer izbjegavao. Rita i Deborah ne igraju iste žene, ali igraju istu ljudsku potrebu.

Nema te granice, bio to Kineski zid ili običan stol, koja može zauvijek razdvojiti ljude povezane sličnom nesrećom.

U Corduri nije bilo mjesta za Gildu

Godinu poslije Robert Rossen odveo je Ritu u sasvim drukčiji svijet. ‘Došli su u Corduru’ (‘They Came to Cordura’, 1959.) naizgled je vestern s Garyjem Cooperom, Vanom Heflinom, Tabom Hunterom i Richardom Conteom. Ali umjesto slavljenja junaštva, film se bavi pitanjem koje klasični vestern nije uvijek volio postavljati: što ako ljudi koje nazivamo junacima to zapravo nisu?

Foto: Njemu su povjerili da pronađe junake. Ona mu je pomogla shvatiti koliko ih je teško prepoznati. Gary Cooper i Rita Hayworth u ‘Došli su u Corduru’ (‘They Came to Cordura’, 1959.). Izvor: Columbia Pictures

Radnja se odvija tijekom američke vojne ekspedicije protiv Pancha Ville u Meksiku 1916. godine. Cooper glumi bojnika Thomasa Thorna, časnika opterećenog vlastitim trenutkom kukavičluka, koji dobiva zadatak pratiti skupinu vojnika predloženih za odlikovanje zbog iskazane hrabrosti.

Na putovanju prema Corduri pridružuje im se Adelaide Geary, Amerikanka optužena da je pružila utočište neprijateljskim vojnicima. Glumi je Rita Hayworth.

Ovdje nema Gildine crne haljine, zavodničke koreografije ni čarolije koja bi jednim pokretom zaustavila prostoriju. Adelaide je iscrpljena, izložena opasnosti i prisiljena suočiti se s muškarcima čije se junaštvo, čim nestane publike, počinje raspadati.

Rossen postupno skida sjaj s vojničkih odličja. Ljudi koji su u jednom trenutku pokazali hrabrost nisu nužno hrabri u svakom sljedećem. A čovjek kojega progoni kukavičluk možda je jedini sposoban razumjeti što istinska hrabrost zahtijeva.

Rita je u takvom filmu iznimno zanimljiva. Žena koju društvo unaprijed osuđuje pokazuje se moralno čvršćom od mnogih muškaraca kojima je društvo već pripremilo medalje.

Od koride u ‘Krvi i pijesku’ do pustinje u ‘Corduri’ prošlo je osamnaest godina. U prvom filmu muškarci su dokazivali hrabrost pred bikovima. U drugom se pokazalo da je mnogo teže dokazati je pred vlastitom savješću.

A Rita je bila ondje da ih promatra.

Kada su sjećanja počela nestajati

A onda je došao neprijatelj protiv kojega nisu pomagali ni plesni koraci, ni glumačko umijeće, ni ljepota koja je zaustavljala poglede.

Alzheimerova bolest postupno je mijenjala Ritu Hayworth. Njezina zbunjenost i promjene ponašanja dugo su se pripisivale alkoholu i osobnim problemima. U vremenu kada se o bolesti znalo znatno manje nego danas, žena koju su milijuni poznavali sve je teže uspijevala objasniti što joj se događa.

Bila je to osobito okrutna sudbina za nekoga čiji je život bio vezan uz pamćenje. Rita je pamtila složene plesne korake, koreografije, dijaloge i pokrete kojima je pred kamerom mogla izraziti ono za što drugim glumcima nisu bile dovoljne ni stranice teksta. Sada joj je bolest postupno oduzimala upravo ono na što se cijeloga života oslanjala.

Njezina kći Yasmin Aga Khan brinula se za majku i poslije se posvetila podizanju svijesti o Alzheimerovoj bolesti. Zahvaljujući tome Ritino ime postalo je povezano i s nastojanjem da drugi oboljeli dobiju razumijevanje koje je njoj toliko dugo nedostajalo.

Rita Hayworth umrla je 14. svibnja 1987. Imala je 68 godina.

I tu se moramo vratiti onoj rukavici. Jer nikada nije bila važna sama rukavica, nego žena koja ju je skidala. Ništa sablažnjivo, ništa vulgarno, a tako nezaboravno. Jedan sasvim običan pokret postao je jedan od najsenzualnijih trenutaka u povijesti filma. Ne zbog onoga što je Rita skinula, nego zbog načina na koji je to učinila. Očarala nas je Rita.

U ‘Put the Blame on Mame’ bilo je lako pronaći krivca. U stvarnom životu Rite Hayworth stvari su bile mnogo složenije. Nisu svi koji su sudjelovali u njezinoj nesreći bili zlonamjerni, niti se svaka tragedija može pripisati nečijoj krivnji. Ali previše je ljudi vidjelo ono što je predstavljala, a premalo njih ženu koja se iza toga skrivala.

Hollywood je od Rite Hayworth stvorio ženu koju nitko nije mogao zaboraviti. A onda je došla bolest zbog koje je ona počela zaboravljati. A Hollywood je na kraju zaboravio i nju. I otpisao je.

Mi nismo. I nećemo. Uprijet ćemo prst natrag, ondje gdje treba.