Jacques Tati stvorio je čovjeka koji je uvijek djelovao kao da je stigao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. S lulom, šeširom, kišnim ogrtačem, prekratkim hlačama i hodom koji kao da se ispričava što zauzima prostor, Monsieur Hulot nije izgledao osobito spreman za svijet koji ga je čekao. Taj je svijet postajao sve brži, moderniji, učinkovitiji i sve uvjereniji da je upravo zbog toga bolji. Hulot nije imao ništa protiv napretka. Samo nije razumio zašto bi zbog njega čovjek morao prestati biti čovjek. U četiri filma Tati ga je proveo od morskog odmarališta preko moderne kuće i staklenoga grada do autocesta zakrčenih automobilima. Svijet se mijenjao, a Hulot gotovo nije. I što se više mijenjao, to je bilo manje jasno tko je zapravo neprilagođen.

Foto: Čovjek koji je znao koliko svijet može biti smiješan, samo ako ga dovoljno dugo promatrate. Jacques Tati. Izvor: arhivska fotografija

Odmor od kojeg se treba odmoriti

U ‘Odmoru gospodina Hulota’ (‘Les Vacances de Monsieur Hulot’) iz 1953. još nema velikih staklenih zgrada ni kuća koje pokušavaju razmišljati umjesto svojih stanara. Postoji samo primorsko odmaralište, hotel, plaža i skupina ljudi koja je došla uživati u slobodnom vremenu, pod uvjetom da se pritom ništa ne dogodi izvan predviđenog rasporeda.

A onda dolazi Hulot.

Njegov stari Salmson najavljuje ga zvukom koji teško pristaje uz njegovu skromnu brzinu. U hotel ulazi gotovo zajedno s naletom vjetra koji uznemiri novine, stolnjake i goste. Ništa od toga nije namjeravao. Jednostavno je otvorio vrata, a priroda je iskoristila priliku.

Na teniskom terenu njegova neobična tehnika zbunjuje protivnike i pretvara ga u neočekivano uspješnog igrača. Nije naučio igrati kao ostali, ali ostali se sada moraju prilagođavati njemu. A kada se noćna zabava s vatrometom otme kontroli, odmaralište nakratko dobiva mnogo više uzbuđenja nego što su ga njegovi gosti naručili.

Foto: Na plažu ići ili ne? Za gospodina Hulota to nikada nije bilo pravo pitanje. Jacques Tati u ‘Odmoru gospodina Hulota’ (‘Les Vacances de Monsieur Hulot’) (1953.). Izvor: arhivska fotografija

Tati ovdje radi nešto što ga odvaja od velikih komičara nijemog filma kojima toliko duguje. Chaplinov skitnica mora se snalaziti kako bi preživio, Keatonov junak često se bori protiv svijeta koji se fizički uroti protiv njega. Hulot se uglavnom ne bori. On prolazi. Ne pokušava pobijediti društvo, osvojiti djevojku ili nadmudriti autoritet. Dovoljno je da bude prisutan pa da se pokaže koliko su tuđa pravila smiješna.

No iza svih tih nezgoda postoji i nešto nježnije. Ljetni gosti dolaze i odlaze, sklapaju površna poznanstva, nakratko dijele isti prostor i vraćaju se svojim životima. Hulot, koji je toliko puta remetio njihov mir, na kraju ostavlja trag upravo zato što nije bio poput ostalih. U komediji o odmoru koji neprestano polazi po zlu ima i malo tuge zbog ljeta koje završava. Tati se svojim likovima smije, ali ih ne prezire.

A Hulot nije ni jedini smiješan lik u kadru. Gosti hotela, njihove navike, društvene poze i sitne opsesije jednako su važni kao čovjek koji ih nehotice ometa. Negdje u pozadini možda se događa nešto još bolje.

Kuća u kojoj čovjek smeta namještaju

Pet godina poslije Hulot dolazi u ‘Mojeg ujaka’ (‘Mon oncle’), a svijet je u međuvremenu odlučio postati moderan. Njegova sestra i njezin suprug, obitelj Arpel, žive u kući koja je toliko savršeno uređena da je gotovo nemoguće zamisliti nekoga kako u njoj zaista živi.

Tu je vrt s precizno određenim stazama, namještaj kojem se čovjek mora prilagođavati i fontana u obliku ribe koja se uključuje za važne goste. Kada pred kuću stigne netko koga vrijedi impresionirati, riba počinje izbacivati vodu. Kada je gost manje važan, riba može mirovati. Čak je i fontana naučila razlikovati društvene slojeve.

U kuhinji se modernost pretvara u niz naprava koje bi trebale olakšati svakodnevicu, ali jednostavne radnje čine složenijima. Kuća više nije samo mjesto stanovanja nego izložbeni prostor društvenog uspjeha.

Hulot živi u sasvim drukčijem svijetu. Njegova stara četvrt puna je ljudi, zvukova, pasa, susreta i stepenica. Do svojega stana dolazi putanjom koja izgleda kao mali uspon kroz labirint prozora, prolaza i stubišta. Ondje se prostor koristi prema potrebi, a kod Arpelovih se ljudi moraju ponašati prema zahtjevima prostora.

Foto: Izgubljena bitka – čovjek protiv namještaja. Gérard, Hulotov nećak, u ‘Mojem ujaku’ (‘Mon oncle’) (1958.). Izvor: arhivska fotografija

Između ta dva svijeta nalazi se dječak Gérard, Hulotov nećak. U modernoj kući ima gotovo sve, osim slobode da bude dijete. S ujakom ima mnogo manje, ali može trčati, lutati, smijati se i upasti u nevolju. Njihove male ulične nepodopštine, osobito one u kojima se prolaznike navodi na nepredviđene reakcije, imaju nešto što u savršeno uređenoj kući nedostaje: spontanost.

Tati pritom nije jednostavno neprijatelj moderne arhitekture ili tehničkih novotarija. Zanima ga trenutak kada praktičnost postane predstava, a komfor obveza. Hulot u kući obitelji Arpel nije uljez tek kada nešto pokvari. Uljez je već zato što se pokušava ponašati prirodno.

A iskreno, ima li kuće u kojoj čovjek ne smeta namještaju?

Čovjek se izgubio, a grad ga nije ni primijetio

Ako je u Mojem ujaku moderna kuća bila gotovo zaseban lik, u ‘PlayTimeu’ iz 1967. Tati joj je odlučio izgraditi čitav grad.

I doista ga je izgradio.

Za film je podignut golemi kompleks kulisa prozvan Tativille, s uredima, ulicama, staklenim pročeljima i interijerima koji su izgledali kao da ih je projektirao netko tko je ljude smatrao neugodnom, ali još uvijek neizbježnom posljedicom arhitekture. Snimao je u formatu od 70 milimetara kako bi u širokom kadru mogao istodobno pratiti mnoštvo sitnih događaja. Bio je to golem, skup pothvat koji će ga financijski teško pogoditi, ali i film u kojem je njegov način gledanja svijeta dosegnuo vrhunac.

Hulot dolazi u poslovnu zgradu i pokušava pronaći čovjeka s kojim ima dogovoren sastanak. Hodnici, staklene pregrade, dizala i gotovo identični uredi pretvaraju jednostavan zadatak u pustolovinu. Svaka je prostorija savršeno organizirana, ali cijela zgrada djeluje kao da je projektirana kako se nitko ni s kim ne bi susreo.

Foto: Na površini smiješno, a u suštini tužno. Otuđenje čovjeka od čovjeka, u svijetu u kojem svi znaju sve o svakome, ali nitko ne želi ništa poduzeti. ‘PlayTime’ (1967.). Izvor: arhivska fotografija

Staklo pritom postaje jedan od omiljenih komičnih rekvizita. Kroz njega se sve vidi, ali se do gotovo ničega ne može jednostavno doći. U jednom prizoru promatramo stanove kroz goleme prozore, kao da su izlozi trgovine namještajem. Stanari gledaju televiziju, kreću se kroz svoje dnevne sobe i žive jedni pokraj drugih, odvojeni zidovima koji nama, gledateljima, gotovo nestaju. Privatnost je postala javni izlog, a susjedi se i dalje ne susreću.

I onda se dogodi nešto još neobičnije. Hulot počinje nestajati.

Ne doslovno, naravno. Tati ga jednostavno prestaje uporno stavljati u središte kadra. Ponekad ga jedva primjećujemo među drugim ljudima, a ponekad pratimo sasvim druge likove. Njegov šešir i ogrtač više nisu dovoljni da bismo bili sigurni gledamo li baš njega. U svijetu koji sve više proizvodi jednake prostore, počinju se pojavljivati i gotovo zamjenjivi ljudi.

Posebno je veličanstven niz u restoranu Royal Garden. Mjesto zamišljeno kao vrhunac elegancije otvara se prije nego što je sasvim dovršeno, pa se njegova savršena organizacija postupno raspada. Oprema otkazuje, dijelovi interijera popuštaju, osoblje improvizira, a gosti napokon počinju uživati. Što restoran manje uspijeva biti ono što je trebao biti, to više postaje mjesto na kojem ljudi zaista mogu provesti ugodnu večer.

Tati ne uništava moderni svijet. Samo mu dopušta da se sam spotakne.

A PlayTime ima još jednu osobinu zbog koje ga je gotovo nemoguće iscrpiti jednim gledanjem: ne govori nam uvijek kamo trebamo gledati. U jednom kutu kadra odvija se šala, u drugome netko čini nešto jednako apsurdno, a negdje u pozadini nastaje treća. Film od gledatelja traži da sam otkriva komediju. I dok se Hulot gubi u gradu, mi se pomalo gubimo u filmu.

Čujemo sve, osim onoga što je važno

Često se govori da je Tati nasljednik nijeme komedije. Jest, ali samo dijelom. Njegovi filmovi bez zvuka izgubili bi pola svoje duše.

Kod njega vrata imaju vlastiti karakter. Koraci odaju čovjeka prije nego što ga vidimo. Automobili kašlju, strojevi zuje, namještaj škripi, a razgovori se često pretvaraju u nerazgovijetno mrmljanje. Riječi nisu uvijek važne; ton, ritam i zvuk predmeta govore mnogo više.

U Odmoru gospodina Hulota hotelska vrata uporno najavljuju svaki ulazak i izlazak. U Mojem ujaku mehanički zvukovi moderne kuće gotovo zamjenjuju razgovor njezinih stanara. U PlayTimeu cijeli grad šušti, odzvanja, zuji i klopoće, dok ljudski glasovi postaju tek jedan sloj njegove zvučne arhitekture.

To je osobito duhovito u svijetu koji se ponosi komunikacijom. Što su uređaji složeniji, to se ljudi teže razumiju. Katkad je upravo zvuk šala, a slika nam tek naknadno otkriva zašto.

Chaplin je u ‘Modernim vremenima’ (‘Modern Times’) pustio strojeve da diktiraju ritam čovjeku. Tati je otišao korak dalje: pustio ih je da preuzmu i razgovor.

Svi nekamo žure, nitko ne stiže

U ‘Prometu’ (‘Trafic’) iz 1971. Hulot se posljednji put vraća na veliko platno. Ovaj put radi kao voditelj dizajna u automobilskoj tvrtki i treba dopremiti posebno opremljeno kampersko vozilo na automobilski sajam u Amsterdamu.

Zadatak zvuči jednostavno. Treba sjesti u vozilo i stići na odredište.

Naravno da neće biti jednostavno.

Na putu se nižu kvarovi, zastoji, carinske kontrole i nezgode. Čovječanstvo je razvilo čitavu prometnu infrastrukturu kako bi se moglo kretati brže i slobodnije, a sada milijuni ljudi provode dobar dio života čekajući da se promet napokon pokrene.

S gotovo znanstvenom znatiželjom promatramo ljude za upravljačem. U jednom od najduhovitijih nizova vozači, zaustavljeni u prometu, kopaju nos, zijevaju, češkaju se i izvode čitavu koreografiju nesvjesnih pokreta. Svaki je zatvoren u svojoj metalnoj kutiji, uvjeren da ga nitko ne promatra, dok ih redatelj pretvara u svojevrsni orkestar ljudskih navika.

A kada se dogodi prometna nesreća, automobili i njihovi putnici nakratko postaju dijelovi gotovo apsurdnog mehaničkog baleta. Čak i sudar Tati promatra kao koreografiju, pronalazeći ritam ondje gdje bi drugi redatelj tražio samo kaos.

Ima nečeg prekrasno apsurdnog u tome što Hulot, čovjek koji nikada nije djelovao osobito zainteresirano za brzinu, sada radi u industriji koja je od brzine napravila gotovo religiju. Njegov kamperski automobil prepun je dosjetljivih rješenja namijenjenih udobnijem životu na putovanju. Samo još treba nekako stići do mjesta na kojem će ga pokazati.

A kada napokon stignu, sajam je već završio.

Foto: Čovjek je izmislio automobil da bi u njemu mogao čekati. ‘Promet’ (‘Trafic’) (1971.). Izvor: arhivska fotografija

U toj jednostavnoj ironiji kao da se sabire sve što je Tati godinama promatrao. Toliko planiranja, toliko tehnologije, toliko organizacije i toliko žurbe, a rezultat je čovjek koji je zakasnio.

Samo što Hulot, za razliku od ostalih, nikada nije izgledao kao da bi zbog toga trebalo propasti nebo.

Čovjek koji nije trebao glavnu ulogu

Što je Tati postajao ambiciozniji, to je Hulot sve manje morao biti središte komedije. U PlayTimeu gotovo se izgubio među ljudima i zgradama. Njegova je prisutnost bila dovoljna da nas potakne da pogledamo oko sebe, a zatim se mogao diskretno povući i prepustiti kadar svijetu.

Hulot ne vidi ništa što i mi ne vidimo. I nama su smiješne kuće u kojima se ne može udobno sjediti, uređaji koji kompliciraju jednostavne stvari i ljudi koji se toliko trude ostaviti dobar dojam da pritom zaboravljaju živjeti. Samo što mi uglavnom pristajemo na sve to. Prihvaćamo ustaljene norme, prilagođavamo se i pazimo da ne stršimo previše. Hulot se ne trudi uklopiti, ali ni razlikovati. Jednostavno ostaje ono što jest. I nema potrebe da nam išta objašnjava. Sve smo vidjeli i sami.

Možda je upravo zato ostao tako neobično suvremen. Kuće su postale pametnije, automobili brži, uredi povezaniji, a ljudi dostupniji nego ikada. Nismo se zbog toga nužno prestali gubiti. Samo smo dobili mnogo učinkovitije načine da to činimo.

Monsieur Hulot nije pokušavao uhvatiti korak sa svijetom. Svijet se mijenjao na način da nije vrijedilo hvatati tempo.

Foto: Nije išao protiv svijeta. Samo nije vidio razloga da ide za njim. Jacques Tati kao Monsieur Hulot. Izvor: arhivska fotografija