Nekad davno, kada smo mnogo više ovisili o dobroj volji televizijskih filmskih urednika, ostalo nam je i ponešto dragih uspomena. Jedna od njih jest što su znali često ubaciti ‘Zapadni svijet’ (‘Westworld’, 1973.), film dovoljno kratak da popuni rupe u programu, a dovoljno dobar da i dan-danas osjetim uzbuđenje kada ga ponovno idem gledati.

Foto: Slika je kvalitetna, pikseli su u pogledu ispod crnog šešira. Yul Brynner u ‘Zapadnom svijetu’ (‘Westworld’, 1973.). Izvor: MGM

Tada je sve to izgledalo kao iznimno maštovita znanstvena fantastika. Danas se, međutim, sve više čini da Michael Crichton nije toliko zamišljao neku daleku budućnost koliko je pažljivo promatrao onu koja nam je već stajala pred vratima. Nije ga zanimalo samo što će čovjek jednoga dana moći stvoriti, nego i što će se dogoditi kada povjeruje da svojim tvorevinama može bezuvjetno gospodariti.

Kad Yul Brynner prestane slušati, spašavaj se ko može

Zabavni park Delos svojim je gostima nudio mogućnost da za odgovarajuću cijenu postanu što god požele. Mogli su biti srednjovjekovni vitezovi, stanovnici antičkoga Rima ili revolveraši Divljeg zapada. Mogli su i ubijati, bez posljedica i grižnje savjesti, jer njihove žrtve ionako nisu bili ljudi. Bili su to strojevi napravljeni da udovoljavaju svakom ljudskom hiru.

Među njima je bio i revolveraš s licem Yula Brynnera, fascinantan kakav je Yul uvijek i bio, gotovo drag dok je još bio poslušan. Ali Crichton je znao da će taj isti lik postati mnogo strašniji kada prestane prihvaćati pravila igre. U trenutku kada se strojevi otmu kontroli, zabava se pretvara u borbu za preživljavanje, a čovjek koji je do jučer mogao nekažnjeno ubijati sada mora razmišljati o tome kako je biti s druge strane nišana.

Crichton nam je pritom dopustio i da zavirimo u sam ‘mozak’ stroja. Pikselizirani pogled Brynnerova revolveraša, ostvaren pionirskom računalnom obradom filmske slike, nije bio tek tehnološka dosjetka. Odjednom smo svijet gledali očima nečega što je čovjek stvorio, ali što više nije mogao zaustaviti.

Mnogo godina poslije stigla je i televizijska serija ‘Zapadni svijet’ (‘Westworld’, 2016.–2022.), ali ona nije imala Crichtonovu dalekovidnost, nego je reciklirala njegovu viziju, a nije imala ni Richarda Benjamina ni Jamesa Brolina, a pogotovo ne kralja Yula Brynnera.

Stroj ne mora ni ubiti čovjeka da bi ga porazio

Foto: Peter Fonda i Blythe Danner otkrivaju da je Delos naučio nešto iz prethodne katastrofe. Nažalost, ne ono što je trebao. ‘Svijet budućnosti’ (‘Futureworld’, 1976.) Izvor: MGM / IMDb

Tri godine poslije stigao je ‘Svijet budućnosti’ (‘Futureworld’, 1976.). Crichton nije napisao ni režirao nastavak, ali njegova je zamisao krenula u još neugodnijem smjeru. U prvom filmu roboti su se oteli kontroli i počeli ubijati goste zabavnog parka. U drugome više nisu morali biti tako nepristojni. Postojala je mnogo elegantnija mogućnost: ljude jednostavno zamijeniti njihovim savršenim kopijama.

Peter Fonda i Blythe Danner, kao novinari koji istražuju obnovljeni Delos, otkrivaju da iza obećanja savršene zabave stoji nešto mnogo opasnije od pokvarenog stroja. Tehnologija više ne prijeti samo ljudskom životu nego i njegovu identitetu. Ako se čovjeka može kopirati toliko uvjerljivo da nitko ne primijeti razliku, što se zapravo dogodilo s njegovom nezamjenjivošću?

Stvarajući stroj čovjeku nalik, ne gubimo li čovjeka u procesu?

Kada tehnologija počne proizvoditi istinu

Crichtonov roman ‘Izlazeće sunce’ (‘Rising Sun’, 1992.) smješta ubojstvo mlade žene u svijet japanskih korporacija, američkih poslovnih interesa i gospodarskog suparništva. Istraga ubrzo otkriva da je mnogo teže ustanoviti što se dogodilo nego pronaći one koji bi željeli odlučivati o tome što će se smatrati istinom.

Foto: Sean Connery, Harvey Keitel i Wesley Snipes. Trojica istražitelja, a istina je možda negdje drugdje. ‘Izlazeće sunce’ (‘Rising Sun’, 1993.) Izvor: IMDb / 20th Century Fox

Ključnu ulogu ima videosnimka, naizgled nepobitan dokaz. Kamera možda ne može zabilježiti sve, ali navikli smo vjerovati da ono što jest zabilježila mora biti stvarno. Crichton tu sigurnost dovodi u pitanje. Snimka se može mijenjati, a s njom i nečija krivnja ili nevinost. Istina tako prestaje biti ono što se dogodilo i postaje ono što je netko dovoljno vješto prikazao.

Filmsku adaptaciju iz 1993. režirao je Philip Kaufman, rođen istoga 23. listopada kao Crichton, samo šest godina ranije. Sean Connery i Wesley Snipes predvode istragu u kojoj svaki novi dokaz može promijeniti značenje prethodnoga. No Kaufman je znatno izmijenio predložak, uključujući razrješenje zločina, što je izazvalo Crichtonovo nezadovoljstvo. Pisac koji je upozoravao na manipuliranje istinom tako se našao u neobičnoj situaciji: morao je gledati kako drugi autor mijenja njegovu priču. Naravno, adaptacija nije krivotvorenje, ali ironija je gotovo neodoljiva.

Danas, kada je moguće uvjerljivo proizvesti sliku ili glas osobe koja nikada nije izgovorila prikazane riječi niti učinila prikazano djelo, Crichtonovo upozorenje zvuči još neugodnije. Nije potrebno uništiti čovjeka da bi mu se uništio život. Ponekad je dovoljno uvjeriti druge da su vlastitim očima vidjeli nešto što se nikada nije dogodilo.

Za katastrofu nisu uvijek potrebni strojevi

Da strojevi sami po sebi možda uopće nisu problem, Crichton je pokazao u ‘Komi’ (‘Coma’, 1978.), koju je režirao prema romanu Robina Cooka. Geneviève Bujold glumi liječnicu koja pokušava otkriti zašto naizgled rutinski medicinski zahvati završavaju neobjašnjivim komama. Iza svega krije se zastrašujuća trgovina ljudskim organima, organizirana upravo ondje gdje bi ljudski život morao biti najsigurniji.

Foto: Richard Widmark kao doktor George Harris. Kad liječnik odluči igrati se Boga, pacijent više nema pravo glasa. ‘Koma’ (‘Coma’, 1978.) Izvor: IMDb / MGM

Nema ovdje čovjekolikih robota koji odbijaju poslušnost ni strojeva koji su razvili vlastitu volju. Medicinska oprema radi ono za što je stvorena. Problem nastaje kada ljudi odluče upotrijebiti je za nešto za što nikada nije smjela služiti. I bez pobunjenih strojeva nastaje pogibeljna situacija. Čijom krivicom?

Znanje koje je povjerovalo da zna sve

U ‘Andromedinu soju’ (‘The Andromeda Strain’, 1971.), filmskoj adaptaciji Crichtonova romana koju je režirao Robert Wise, otvara se još jedna pukotina u ljudskoj samouvjerenosti. Nakon što se satelit vrati na Zemlju, stanovnici gradića Piedmont gotovo svi umiru pod nerazjašnjenim okolnostima. Znanstvenici se povlače u podzemni laboratorij Wildfire, opremljen najnaprednijom tehnologijom i višestrukim sigurnosnim sustavima, kako bi istražili izvanzemaljski mikroorganizam. No upravo se ondje pokazuje koliko je krhka sigurnost koju čovjek pokušava izgraditi oko nečega što još ne razumije.

Foto: Sve je pod kontrolom. Barem dok ne otkrijemo koliko toga nismo predvidjeli. ‘Andromedina soja’ (‘The Andromeda Strain’, 1971.) Izvor: Universal Pictures

Čovjek je tek zagrebao površinu golemog područja nepoznatoga, ali već vjeruje da je proniknuo u njegove najdublje tajne. Na temelju površnog razumijevanja gradi složene sustave zaštite, uvjeren da može predvidjeti i kontrolirati ono što zapravo još nije ni upoznao. A kada se suoči s nečim što nadilazi njegove pretpostavke, pokazuje se koliko je opasna razlika između onoga što zna i onoga što misli da zna, mada je on između toga odavno stavio znak jednakosti.

Frankenstein je stvorio čudovište. Hammond je otvorio park.

U ‘Jurskom parku’ (‘Jurassic Park’, 1993.) Stevena Spielberga, prema Crichtonovu romanu, čovjek više ne pokušava samo razumjeti prirodu. Odlučio ju je nadmašiti, vraćajući u život stvorenja koja su s lica Zemlje nestala prije milijuna godina. I što učiniti s takvim postignućem? Pretvoriti ga u zabavni park, naravno. Jer što bi drugo čovjek učinio s nečim toliko veličanstvenim nego počeo prodavati ulaznice?

Foto: Victor Frankenstein stvorio je jedno čudovište. John Hammond (Richard Attenborough) odlučio je da se od toga može napraviti čitav zabavni park. ‘Jurski park’ (‘Jurassic Park’, 1993.) Izvor: Universal Pictures

John Hammond, kojega glumi Richard Attenborough, mogao bi biti daleki nasljednik Victora Frankensteina, samo s mnogo većim proračunom i boljim odjelom za odnose s javnošću. Obojica su toliko očarana onime što mogu stvoriti da gotovo zaboravljaju zapitati se imaju li to pravo učiniti i što će biti poslije. No dok je Frankensteinovo stvorenje tražilo svoje mjesto među ljudima, Hammondova su stvorenja dobila ograđene nastambe i raspored hranjenja. Priroda je, izgleda, trebala biti zahvalna što je ponovno oživljena, a zatim i pristojno ostati iza ograde.

U srži obiju priča ista je ljudska želja: igrati se Boga. Ne samo stvarati život nego odlučivati o njegovoj sudbini, uvjeren da nam moć stvaranja daje i pravo da njime gospodarimo. Frankenstein je stvorio jedno biće i izgubio kontrolu nad njim. Hammond je odlučio otvoriti cijeli park.

Što kad Bog ne zna što želi?

U ‘Sferi’ (‘Sphere’, 1998.) Barryja Levinsona, prema Crichtonovu romanu, skupina znanstvenika predvođena psihologom kojega glumi Dustin Hoffman istražuje tajanstvenu letjelicu na dnu oceana. Ondje pronalaze nešto što prkosi njihovu razumijevanju: kuglu koja naizgled može ostvariti ono što ljudski um zamisli. Na prvi pogled, gotovo božanska moć. Samo što postoji jedna nezgodna pojedinost. Čovjek ne vlada ni svim onim što se događa u njegovoj vlastitoj glavi.

Foto: Ispunjava sve želje. Nažalost, i one za koje nismo ni znali da ih imamo. ‘Sfera’ (‘Sphere’, 1998.) Izvor: Warner Bros.

Strahovi, potisnute misli i noćne more počinju poprimati stvarne oblike. Ono što bi trebalo biti najveći dar pretvara se u prijetnju jer njegov novi gospodar ne poznaje dovoljno ni sebe. Čovjek koji je bio spreman upravljati prirodom i stvarati život sada otkriva da ne može pouzdano upravljati ni vlastitom podsviješću.

Možda je upravo u tome najokrutnija Crichtonova ironija. Toliko smo zaokupljeni pitanjem što bismo sve mogli učiniti kada bismo imali neograničenu moć da gotovo nikada ne razmišljamo o tome što bismo učinili nehotice. Jer nije dovoljno znati ostvariti želju. Trebalo bi najprije znati što zapravo želimo.

Liječnik koji je dijagnosticirao ljudsku oholost

Michael Crichton završio je medicinu na Harvardu, ali umjesto liječničke prakse odabrao je pisanje i film. Nije, međutim, ostavio medicinu iza sebe. Ponio je njezin način razmišljanja, poznavanje ljudskog tijela i svijest o tome koliko je tanka granica između znanstvenog uspjeha i pogreške koja može stajati života.

Foto: Michael Crichton (1942.–2008.). Jedan od sveznadara s kojima smo imali čast obitavati.

Možda je upravo zato u njegovim pričama toliko stručnjaka koji govore jezikom sigurnosti, dok se svijet oko njih polako raspada. Njihovi instrumenti mjere, računala obrađuju podatke, a izvještaji uredno stižu na vrijeme. Sve funkcionira gotovo besprijekorno, osim pretpostavke na kojoj je čitav sustav izgrađen. Crichton je znao da znanstveni instrument može biti iznimno precizan, a čovjek koji tumači njegove rezultate potpuno u krivu.

Nije se bojao znanja. Bojao se trenutka kada ga počnemo uzimati zdravo za gotovo, uvjereni da njime vladamo. Jer koliko god znali, uvijek postoji nešto što još nismo otkrili. A najveća opasnost nastaje kada prestanemo vjerovati da je to moguće.

Ja nisam. U mom je srcu uvijek ostalo ljubavi i čarolije za gunslingera znanog kao Yul Brynner, nebitno u kojim filmovima i ulogama.