Christopher Reeve nije cijeli život pokušavao prestati biti Superman. Možda smo mi cijeli njegov život pokušavali pronaći Supermana.

Danas, 25. rujna, Christopher Reeve napunio bi 74 godine. Gotovo je nemoguće napisati njegovo ime a da se negdje u glavi odmah ne pojave plavo odijelo, crveni plašt i veliko slovo S. Nema u tome ničega lošeg. Reeveov Superman nije uloga koje se treba oslobađati da bismo dokazali kako je bio ozbiljan glumac. Naprotiv. Bio je toliko dobar Superman da je nekoliko generacija dobilo prilično neobičan problem: svaki sljedeći put kada bi se Christopher Reeve pojavio na ekranu, negdje smo očekivali da će se uspraviti, skinuti naočale i ponovno postati on. A mogao je biti netko sasvim drugi.

Foto: Christopher Reeve u New Yorku, prosinac 1978. Izvor: Sonia Moskowitz / Getty Images

Čovjek koji je morao uvjeriti publiku da naočale doista mogu biti dovoljne

Richard Donner imao je ozbiljan problem. Trebao je pronaći čovjeka koji će publiku uvjeriti da može letjeti, ali još teži zadatak bio je uvjeriti je da Lois Lane ne prepoznaje istog čovjeka čim stavi naočale. Christopher Reeve tada nije bio zvijezda. Bio je školovani glumac s Juilliarda, kolega i prijatelj Robina Williamsa, imao je iza sebe Broadway i nastup uz Katharine Hepburn, ali filmskoj publici njegovo ime nije značilo gotovo ništa. Bio je visok gotovo dva metra i dovoljno mršav da producenti u njemu isprva nisu vidjeli čovjeka koji bi mogao nositi veliko S na prsima.

Foto: Christopher Reeve kao Clark Kent s redateljem Richardom Donnerom na snimanju ‘Supermana’, 1977. Izvor: Warner Bros. / Everett Collection.

A oko njega nisu bili bilo kakvi glumci. Gene Hackman već je imao Oscara za ‘Francusku vezu’ (‘The French Connection’), a Marlon Brando bio je Marlon Brando. Za otprilike dva tjedna rada na filmu Brando je imao zajamčenih oko 3,7 milijuna dolara i udio u zaradi, dok je Reeve za glavnu dvostruku ulogu dobio oko 250.000. Hollywood je znao prodati film s Brandom i Hackmanom. Tek je trebao otkriti može li ga nositi Christopher Reeve.

Mišiće je mogao izgraditi. U tome mu je pomogao David Prowse, čovjek čije lice filmska publika u njegovoj najpoznatijoj ulozi nije vidjela, ali čije je tijelo dobro poznavala: Darth Vader iz originalnih ‘Ratova zvijezda’ (‘Star Wars’) trenirao je budućeg Supermana. Reeve nije želio da kostim odradi posao umjesto njega. Ono važnije ionako se nije moglo dobiti u teretani.

Shvatio je nešto ključno: Clark Kent nije Superman s naočalama. Promijenio je držanje, spustio ramena, skratio korak, povisio glas, postao nespretan i zauzimao manje prostora nego što mu je pripadalo. Kada bi postao Superman, tijelo bi se otvorilo, leđa izravnala, glas spustio. Razlika nije bila u kostimu nego u čovjeku koji ga nosi. Zato je jedan od najboljih trenutaka prvog ‘Supermana’ zapravo gotovo neprimjetan. Clark stoji pred ogledalom nakon susreta s Lois, skida naočale, uspravlja se i u nekoliko sekundi nestaje Clark Kent. Pred nama je Superman bez kostima. Sprema se Lois reći istinu, zastane, ponovno navuče naočale, pogrbi se i Clark se vrati. Nikakav specijalni efekt u filmu o čovjeku koji leti nije bio potreban.

Foto: Christopher Reeve kao Superman i Margot Kidder kao Lois Lane u letu u ‘Supermanu’, 1978. Izvor: Warner Bros.

A preko puta njega bila je Margot Kidder. Njezina Lois nije stajala uz Supermana samo zato da bi je on spašavao. Brza, nervozna, duhovita i dovoljno bezobrazna da čovjeka koji može podignuti automobil tretira kao muškarca koji joj se sviđa, bila je ključna za ono što je Donner pokušavao napraviti. Reeve je poslije upravo njihov razgovor na Loisinoj terasi izdvajao među najdražim scenama. Superman tu flertuje, oklijeva i laže o vlastitom identitetu pred ženom koja razgovara s čovjekom ne znajući da ga već poznaje.

Donner je za cijeli pristup imao jednu riječ: verisimilitude – uvjerljivost, odnosno stvaranje svijeta koji publika prihvaća kao stvaran čak i kada zna da je ono što gleda nemoguće. Publika prvo mora povjerovati ljudima. Onda će povjerovati i da jedan od njih može letjeti. Reeve joj je dao čovjeka, a John Williams zvuk njegova leta. Williamsov marš nije samo pratio Supermana. Njegova početna tri tona gotovo izgovaraju njegovo ime. Nekoliko nota postalo je jednako teško odvojiti od lika kao Reeveovo lice, crveni plašt i veliko S na prsima.

Video: John Williams, glavna tema iz filma ‘Superman’.

A onda je tu Gene Hackman. Njegov Lex Luthor nije mračno čudovište nego narcisoidni kriminalni genij koji je potpuno siguran da je najpametniji čovjek na svijetu i beskrajno uživa u toj činjenici. Uz Otisa Neda Beattyja i Miss Teschmacher Valerie Perrine njegove scene gotovo imaju vlastiti film unutar filma. Hackmanov Luthor i Reeveov Superman dolaze iz različitih glumačkih ritmova, ali upravo zato njihov sudar funkcionira.

Foto: Gene Hackman kao Lex Luthor u ‘Supermanu’ Richarda Donnera. Izvor: Warner Bros. / AF Archive / Mary Evans / Allstar

Superman kojeg je otac zamijenio za Georgea Bernarda Shawa

Koliko je Christopher Reeve tada bio udaljen od svijeta stripovskih junaka možda najbolje govori priča o njegovu ocu Franklinu, pjesniku, piscu i profesoru. Kada mu je Christopher rekao da će glumiti u Supermanu, otac je pomislio da govori o drami Georgea Bernarda Shawa ‘Čovjek i nadčovjek’ (‘Man and Superman’) i upitao ga tko igra Ann. Christopher mu je morao objasniti da nije riječ o tom Supermanu. Onaj drugi. S Lois Lane. Za stolom je, prema Reeveovu kasnijem sjećanju, zavladala tišina.

Otac je promijenio mišljenje kada je pogledao film. Kao i milijuni drugih ljudi. Problem je bio što nakon toga Christophera Reevea više gotovo nitko nije mogao pogledati a da barem na trenutak ne vidi veliko S.

Jedan Superman, dva filma

Priča o ‘Supermanu II’ jedna je od neobičnijih produkcijskih priča velikog Hollywooda. Donner je prvi i drugi film počeo snimati gotovo kao jednu golemu produkciju. Kada je postalo jasno da prvi Superman mora biti dovršen na vrijeme, rad na nastavku privremeno je zaustavljen. Donner je završio prvi film, pretvorio ga u golemi hit, a onda nije dobio priliku završiti drugi.

Sukob Donnera i producenata Alexandera i Ilye Salkinda te Pierrea Spenglera završio je njegovim odlaskom. Doveden je Richard Lester, scenarij je mijenjan, mnogo toga ponovno snimljeno i isti Superman završio je u rukama drugog redatelja.

Lesterov Superman II i ‘Superman II: Verzija Richarda Donnera’ (‘Superman II: The Richard Donner Cut’), sastavljena desetljećima poslije, nisu samo dvije različite montaže istoga filma. U njima postoje dva različita osjećaja o tome što Superman treba biti. Donner vjeruje da će humor izaći iz likova ako njihov svijet shvatimo ozbiljno. Lester puno lakše pušta geg u kadar. Tijekom bitke u Metropolisu lete sladoledi, ljudi na rolama i telefonske govornice, a Tvrđava samoće dobiva trikove koji kao da pripadaju nekom drugom filmu.

Najbolje se razlika vidi kada Lois konačno otkrije istinu. Kod Lestera Clark nespretno posegne u vatru, izvuče ruku bez opekline i shvati da više nema smisla skrivati se. Kod Donnera Lois uzme pištolj i puca u njega. Clark nekoliko trenutaka stoji, zatim se uspravi, glas se promijeni, lice smiri i pred njom više nije Clark Kent. Superman. A onda Lois otkrije da je pucala ćorcima.

Ta scena ima još jednu neobičnost. Donner je nikada nije stigao normalno snimiti za film. Kada je 2006. sastavljana njegova verzija, korištene su probne snimke Reevea i Margot Kidder iz 1977. Zato se Reeve između kadrova mijenja: kosa, naočale, odjeća, čak i građa čovjeka koji još nije prošao konačnu fizičku pripremu. Film na trenutak izgleda nedovršeno. Gluma ne.

Ali možda još važnija razlika dolazi kada se Superman, nakon što se zbog Lois odrekao svojih moći i shvatio što je time napravio, vraća u Tvrđavu samoće. U Lesterovoj verziji ondje ga čeka njegova majka Lara, koju glumi Susannah York. Marlon Brando nije korišten. U Donnerovoj verziji vraća se Jor-El i s njime se vraća odnos oca i sina započet u prvom filmu. Otac sinu zamjera što je odbacio ono zbog čega je poslan na Zemlju, a Supermanove vraćene moći dobivaju cijenu kroz Jor-Elovu posljednju žrtvu.

Foto: Christopher Reeve kao Clark Kent pred Marlonom Brandom kao Jor-Elom u Tvrđavi samoće u ‘Supermanu II: Verziji Richarda Donnera’ (‘Superman II: The Richard Donner Cut’). Izvor: Warner Bros.

Nije to samo zamjena jednog glumca drugim. Mijenja se emocionalni završetak priče koja je počela još na Kryptonu. A iza svega se nalazi i mnogo prizemnija stvar: novac. Brandov skupi ugovor i prava vezana uz korištenje njegova materijala bili su jedan od razloga zbog kojih njegov Jor-El nije završio u Lesterovoj kino-verziji. Čovjek koji je za relativno malo vremena provedenog na snimanju prvog filma zaradio neusporedivo više od njegova glavnog glumca postao je tako, posredno, i dio razloga zbog kojeg danas imamo dva različita Supermana II.

Između dva Supermana negdje u vremenu

Dok je drugi Superman prolazio kroz produkcijski kaos, Reeve je otišao snimiti nešto gotovo potpuno suprotno. U ‘Negdje u vremenu’ (‘Somewhere in Time’) nije trebalo spašavati svijet. Richard Collier trebao se zaljubiti u fotografiju žene iz prošlosti i uvjeriti nas da je zbog nje moguće prijeći vrijeme.

Video: Negdje u vremenu, dok ne letimo i vraćamo vrijeme, John Barry, ‘Negdje u vremenu’ (‘Somewhere in Time’), glavna tema

Film je sniman 1979., između dvaju razdoblja rada na Supermanu II. Čak ni ondje Superman nije potpuno nestao. Na lokaciji su Reevea pratili obožavatelji pa se s njima dogovorio da će ih upoznati i podijeliti autograme nakon snimanja ako ga tijekom rada ostave na miru. Richard Collier nije Clark Kent niti pokušaj bijega od njega. To je romantičan, melankoličan čovjek koji najveći dio filma nosi na vjerovanju u nešto potpuno iracionalno. Reeve je već bio netko drugi. Publika je samo jako dobro znala tko se nalazi ispod njegova odijela.

Sidney Lumet nije vidio problem

Tu se lako rodi lijepa, ali pogrešna priča: Christopher Reeve postao je zarobljenik Supermana i ostatak karijere proveo pokušavajući dokazati da zna glumiti. Sam Reeve pričao je nešto drugo. Nakon prvog filma svjesno je tražio drukčije uloge jer nije želio da publika umjesto njega odluči kakav je glumac. Ali Superman mu nije samo zatvarao vrata. Neka mu je otvorio.

Foto: Michael Caine kao Sidney Bruhl i Christopher Reeve kao Clifford Anderson u ‘Smrtonosnoj zamci’ (‘Deathtrap’) Sidneyja Lumeta, 1982. Izvor: Warner Bros.

Kada je Sidney Lumet razmišljao o njemu za ‘Smrtonosnu zamku’ (‘Deathtrap’), ekranizaciju velikog brodvejskog hita Ire Levina, autora ‘Rosemaryne bebe’ (‘Rosemary’s Baby’), 'Dječaka iz brazila' ('The Boys from Brazil') i ‘Stepfordskih žena’ (‘The Stepford Wives’), Reeve se bojao da će redatelj u njemu vidjeti samo Supermana. Lumetova logika bila je gotovo savršena: ako si me uvjerio da si Superman, možeš me uvjeriti i u ovo.

Uz Michaela Cainea Reeve je dobio priliku biti šarmantan, manipulativan, seksualno dvosmislen i opasan. A kada se Caineov Sidney Bruhl i Reeveov Clifford Anderson poljube, teško je zamisliti bolji kadar kojim bi se 1982. mogla razbiti očekivanja publike koja je još samo nekoliko godina ranije Reevea upoznala u crvenom plaštu. Superman nije nestao zato što ga je Reeve pokušavao sakriti. Clifford Anderson jednostavno nema nikakve veze s njim.

James Ivory također nije bježao od čovjeka u plaštu. Reeve će s Merchant-Ivoryjem snimiti ‘Bostonce’ (‘The Bostonians’), a godinama poslije pojaviti se i u ‘Ostacima dana’ (‘The Remains of the Day’) uz Anthonyja Hopkinsa i Emmu Thompson. Možda Reeve nije imao problem sa Supermanom. Možda smo ga imali mi.

Dan kada je Superman pretukao Clarka Kenta

‘Superman III’ teško je braniti kao cjelinu. Richard Lester otišao je još dalje prema komediji, Richard Pryor dobio je ogroman prostor, a Reeve nije skrivao nezadovoljstvo smjerom u kojem je serijal krenuo. A onda se usred tog filma nalazi možda najzanimljiviji komad njegove glume u cijeloj seriji.

Superman izložen sintetičkom kriptonitu počinje se mijenjati. Postaje sebičan, agresivan i neugodan. Na kraju se na otpadu događa ono što je od prvog filma postojalo samo u Reeveovu tijelu: Clark Kent i Superman razdvoje se i počnu se tući. Reeve sada doslovno igra jednoga protiv drugoga. Pokvareni Superman je uspravan, snažan i brutalan; Clark je zgužvan, prljav, naizgled slabiji, ali odbija nestati. Ona mala igra s naočalama, ramenima i glasom iz prvog filma postaje fizički sukob dviju polovica istog čovjeka. Clark pobijedi.

Film koji nije želio snimiti kupio mu je film koji je želio

Nakon trećeg dijela Reeve nije želio još jednoga Supermana. Smatrao je da se serijal počeo pretvarati u formulu i javno govorio da se ne namjerava vratiti. Onda se pojavio Cannon Films. Reeve je pristao na ‘Supermana IV: Potragu za mirom’ (‘Superman IV: The Quest for Peace’) pod uvjetima koji su mu dali znatno veći kreativni utjecaj. Njegova je bila ideja da se Superman suoči s nuklearnim naoružanjem, a dio dogovora bio je posebno zanimljiv: Cannon će financirati drugi film koji je Reeve želio napraviti, ‘Noć i dan makroa’ (‘Street Smart’)

Tako je povratak ulozi od koje navodno nije mogao pobjeći pomogao nastanku filma u kojem od nje gotovo ništa nije ostalo. Reeve igra novinara koji izmisli priču o svodniku i onda otkrije da stvarni svodnik, kojega sjajno igra Morgan Freeman, misli da zna previše. Superman IV trebao je biti Reeveov pokušaj da liku ponovno da nešto što ga zanima. Cannonovi financijski problemi pretvorili su ga u nešto drugo. Planirani budžet drastično je srezan, posljedice se vide gotovo u svakom kadru, a film je postao sinonim za kraj jedne serije. Reeveova ideja bila je ozbiljna. Film oko nje često nije.

Skinuti plašt

Godinama kasnije Reeve će u ‘Ostacima dana’ stati pred Hopkinsa i Emmu Thompson bez ikakve potrebe da bilo kome dokazuje da zna glumiti. James Ivory poslije će govoriti da dio publike Reevea jednostavno nije mogao odvojiti od Supermana. To možda govori više o nama nego o njemu.

A onda je 1995. njegov život presječen u nekoliko sekundi. Pad s konja ostavio ga je paraliziranog od vrata nadolje i potpuno promijenio njegov život. O tome je moguće napisati drugi, jednako velik tekst: o rehabilitaciji, javnom djelovanju, borbi za istraživanja ozljeda kralježnične moždine, režiji i povratku pred kameru. Ali jednu stvar ovdje nećemo napraviti. Nećemo napisati da je Christopher Reeve tada postao pravi Superman. Nije morao.

Godine 1998. vratio se glumi u televizijskoj verziji ‘Prozora u dvorište’ (‘Rear Window’). Hitchcockova priča o čovjeku koji je fizički ograničen na jedan prostor dobila je s Reeveom značenje koje nije trebalo posebno objašnjavati. Nekoliko godina poslije pojavio se u ‘Smallvilleu’ kao dr. Virgil Swann i našao se nasuprot Tomu Wellingu, novom Clarku Kentu jedne nove generacije. Krug se gotovo sam zatvorio.

Christopher Reeve umro je 10. listopada 2004., imao je 52 godine. Danas bi napunio 74. Bio je Superman. I to kakav Superman.

Skinuti plašt Christopheru Reeveu nikada nije bio problem. S problemom smo ostali mi, tražeći Supermana svaki put kada bismo pogledali Christophera Reevea.