‘I believe in America.’

Tim riječima počinje ‘Kum’ (‘The Godfather’) Francisa Forda Coppole. Izgovara ih Amerigo Bonasera, čovjek koji je vjerovao u američku pravdu sve dok nije otkrio da ona ne vrijedi jednako za sve. Ali te su riječi mogle biti i osobna ispovijest Marija Puza, sina talijanskih doseljenika koji je vjerovao da u Americi može postati veliki pisac. Pisao je ozbiljne romane, dobivao pohvale kritičara i gotovo nikakav novac. A onda je odlučio napisati knjigu koja će se prodavati. Nije znao da će upravo tom odlukom stvoriti jednu od najpoznatijih obitelji u povijesti književnosti i filma. Mario Puzo vjerovao je u Ameriku. Amerika je, pokazalo se, još više vjerovala u njegova Kuma.

Foto: Mario Puzo, 1970. ‘Možda taj dan nikada ne dođe…’ Ali došao je. I donio besmrtnost. Izvor: FAZ

Književnost je bila ozbiljna stvar. Računi još ozbiljnija.

Mario Puzo rođen je 15. listopada 1920. u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, u siromašnoj obitelji talijanskih doseljenika. Odrastao je u svijetu u kojemu su obiteljske veze bile čvrste, novca je uvijek nedostajalo, a majka Maria držala je na okupu brojnu obitelj. Bio je jedan od sedmero djece, a iskustvo odrastanja među talijanskim doseljenicima ostavit će dubok trag u njegovoj književnosti.

Nakon službe u američkoj vojsci tijekom Drugoga svjetskog rata odlučio je postati pisac. Njegov prvi roman, ‘Mračna arena’ (‘The Dark Arena’) iz 1955., govorio je o poslijeratnoj Njemačkoj, a drugi, ‘Sretna hodočasnica’ (‘The Fortunate Pilgrim’) iz 1964., o talijanskoj doseljeničkoj obitelji u New Yorku. Kritičari su prepoznavali njegov talent, ali književno priznanje nije plaćalo račune. Puzo je imao obitelj koju je trebalo uzdržavati, dugove koje je trebalo vratiti i sve manje strpljenja za uspjeh koji postoji samo na papiru.

Upravo je ‘Sretna hodočasnica’ pokazala koliko dobro razumije odnose među ljudima koji se istodobno vole, sukobljavaju i osjećaju obveznima jedni prema drugima. U tom romanu nije bilo potrebe za velikim mafijaškim donom. Puzo je već imao ono što će njegovu najpoznatijem djelu dati snagu: sposobnost da iza pojedinačnih sudbina prepozna čitav svijet nepisanih pravila. Nedostajala mu je samo priča koja će takav svijet približiti milijunima čitatelja.

Čovjek koji je izdao umjetnost da bi joj učinio uslugu

Puzo je odlučio napisati komercijalni roman. Umjesto još jedne priče koja će oduševiti kritičare i ostaviti izdavača ravnodušnim, okrenuo se mafiji. Nije bio njezin član, nije pripadao krugu ljudi koji su upravljali organiziranim kriminalom i nije pisao iz iskustva mafijaškog insajdera. Njegova je snaga bila u poznavanju ljudskih ambicija, strahova i potrebe za pripadanjem. Sve je to prenio u svijet u kojemu privatni odnosi određuju javnu moć, a osobna riječ može vrijediti više od zakona.

Roman ‘Kum’ objavljen je 1969. i postao golem uspjeh. Puzo je napokon zaradio novac, ali dogodilo se nešto mnogo važnije. Stvorio je Vita Corleonea, čovjeka koji se ponaša poput vladara vlastite male države, dijeli pravdu, pruža zaštitu i zauzvrat traži bezuvjetnu odanost. Mafija je u njegovim rukama postala pozornica za priču o vlasti, nasljeđivanju i granici između zaštite i posjedovanja. Čitatelji nisu dobili samo kriminalistički roman, nego čitav svijet s vlastitim pravilima, običajima i moralom.

Ironija je bila gotovo savršena. Pisac koji je želio stvarati ozbiljnu književnost postao je slavan tek kada je odlučio pisati za široku publiku. A knjiga koju je napisao zbog novca pokazala se ozbiljnijom i trajnijom nego što je mogao očekivati. Nije se promijenio samo njegov bankovni račun. Promijenio se i način na koji će čitatelji, a uskoro i filmska publika, zamišljati američku mafiju.

Dva oca jedne filmske legende

Foto: Za stvaranje mita morate krenuti od tvoraca mitova. Jedan je bio Homer. Evo jednog novijeg tima: Mario Puzo i Francis Ford Coppola. Izvor: Pinterest (izvorni fotograf nije utvrđen)

Kada je Paramount odlučio ekranizirati roman, malo je tko mogao predvidjeti kakav će film nastati. Francis Ford Coppola nije bio očit izbor za redatelja velikog studijskog projekta, ali upravo je njegova osjetljivost za obiteljsku tragediju bila ono što je Puzovoj priči trebalo. Njih dvojica zajedno su radila na scenariju, pretvarajući opsežan roman u film u kojemu su rituali, šutnje i pogledi postali jednako važni kao pucnjava i obračuni.

No Coppola i Puzo nisu bili prvi koji su shvatili da mafija može poslužiti kao pozornica za obiteljsku tragediju. Još 1968. Martin Ritt snimio je ‘Bratstvo’ (‘The Brotherhood’), s Kirkom Douglasom u ulozi Franka Ginette, pripadnika stare mafijaške garde koji se sukobljava s mlađim bratom Vinceom, kojega glumi Alex Cord. I ovdje imamo sicilijanske korijene, sukob generacija i svijet u kojemu se odanost plaća krvlju. No film je ipak ostao negdje u raskoraku između kriminalističke drame i velike obiteljske tragedije. Nedostajao mu je Coppola ili Puzo, možda obojica, a ponajviše imperijalna pojava Marlona Branda. Douglas je imao snagu, ali Brando će nekoliko godina poslije pokazati da mafijaški don ne mora ni ustati iz naslonjača da bi zavladao prostorijom. Ironija je što je oba filma proizveo Paramount. Prvi je doživio komercijalni neuspjeh, a drugi postao jedan od najvećih uspjeha u povijesti Hollywooda.

Foto: Kirk Douglas u ‘Bratstvu’ (‘The Brotherhood’). Imao je nos za dobre teme, a ponekad bi pogodio i sa scenaristima, poput Roda Serlinga u ‘Sedam dana u svibnju’ (‘Seven Days in May’). Ovdje, međutim, nije pogodio. Izvor: Paramount Pictures

Ni snimanje Coppolina filma nije prolazilo bez problema. Pokazalo se da stvarna mafija nije osobito oduševljena idejom da Hollywood snimi film o izmišljenoj. Joseph Colombo, šef jedne od njujorških mafijaških obitelji, preko organizacije za zaštitu prava Amerikanaca talijanskog podrijetla pokušavao je zaustaviti produkciju. Prijetnje i pritisci natjerali su producenta Alberta S. Ruddyja da sjedne za stol s čovjekom koji je imao više zajedničkog s Vitom Corleoneom nego što bi filmska ekipa željela.

Colombo je zahtijevao da se iz scenarija izbace riječi ‘mafija’ i ‘Cosa Nostra’. Ruddy je pristao. Bio je to jedan od neobičnijih pregovaračkih uspjeha u povijesti Hollywooda, osobito zato što se prva riječ u tadašnjem scenariju, prema Ruddyjevu kasnijem prisjećanju, ionako nije pojavljivala, a druga samo jednom. Stvarna mafija dobila je ono što je tražila, a filmska je nastavila raditi. Puzo je napisao priču o ponudama koje se ne mogu odbiti, a njegovi su producenti otkrili da takve ponude nisu samo književna izmišljotina.

Dva Johnnyja, jedan Sinatra i dva vrlo različita đavla

Nije, međutim, samo stvarna mafija imala primjedbe na Puzovu izmišljenu. Jedan od najpoznatijih američkih pjevača, Frank Sinatra, u romanu je prepoznao nešto što mu se nimalo nije svidjelo. Johnny Fontane, pjevač čija posrnula filmska karijera ponovno kreće zahvaljujući intervenciji njegova moćnog kuma, previše je podsjećao na Sinatru i njegov povratak na vrh nakon ‘Odavde do vječnosti’ (‘From Here to Eternity’). Je li Puzo doista mislio na njega, nije bilo pitanje o kojemu je Sinatra želio raspravljati.

Foto: Frank Sinatra. Maggio se nosio s Fatsom, a Sinatra s Puzom. Samo što je ovaj drugi za to imao puno manje opravdanja. Izvor: Capitol Records / Wikimedia Commons

Njih dvojica susrela su se 1970. u glasovitom hollywoodskom restoranu Chasen’s. Puzo, koji se Sinatri godinama divio, nije očekivao srdačan doček, ali teško da je mogao predvidjeti ono što je uslijedilo. Pjevač ga je odbio pozdraviti, počeo ga vrijeđati i zaprijetio mu batinama. Prema Puzovu kasnijem svjedočanstvu, nazvao ga je svodnikom, a dok se pisac udaljavao, dovikivao mu je da se uguši. Puzo je cijelu zgodu opisao s karakterističnim humorom, usporedivši mogućnost da Sinatra fizički napadne njega s Einsteinom koji poteže nož na Al Caponea. Čovjek koji je izmislio Vita Corleonea tako se našao pred bijesnom zvijezdom koja je pokušala zastrašiti upravo njega.

A Johnny Fontane ima i neobičnog filmskog rođaka. U ‘Anđeoskom srcu’ (‘Angel Heart’) Alana Parkera iz 1987. pojavljuje se Johnny Favorite, nekoć slavni pjevač koji je za uspjeh prodao dušu vragu. Fontane nije morao sklapati ugovor s Luciferom. Imao je Vita Corleonea. Obojica su dobila ono što su željela zahvaljujući moćnom zaštitniku, ali tu sličnosti prestaju. Louis Cyphre dolazi naplatiti ono što je dogovoreno. Don Corleone želi više. ‘Jednoga dana, a možda taj dan nikada ne dođe…’, govori Amerigu Bonaseri, ostavljajući mu privid da dug možda nikada neće doći na naplatu. Ali protuusluga je tek dio cijene. Poštovanje, odanost i pokornost zahtijeva od prvoga dana, iz dana u dan, bez mogućnosti da se dug ikada konačno podmiri.

Foto: Robert De Niro kao Louis Cyphre u ‘Anđeoskom srcu’ (‘Angel Heart’). Kao Vito Corleone ubio je Fanuccija tijekom vjerske procesije. Kao Louis Cyphre također je glumio da priznaje Boga. Samo što je ovaj drugi barem znao s kim ima posla. Izvor: Carolco Pictures / Alan Parker

A filmska ironija postaje još ljepša kada se sjetimo da Cyphrea glumi Robert De Niro, isti onaj glumac koji je 1974. utjelovio mladoga Vita Corleonea. Nije potrebno pretpostavljati da je Parker namjerno uspostavio tu poveznicu. Dovoljno je pogledati dvojicu likova i zapitati se koji je od njih zapravo nemilosrdniji. Kod Parkera đavao traži svoje. Kod Coppole kum želi sve.

Tragedija koja je progutala pobjedu

Kada je ‘Kum’ stigao u kina 1972., pokazalo se da je Coppola pronašao upravo ono što je Puzo stvorio na papiru. Marlon Brando dao je Vitu Corleoneu dostojanstvo, umor i zastrašujuću mirnoću čovjeka koji je navikao da ga slušaju. Al Pacino pretvorio je Michaela iz ratnog veterana koji želi ostati izvan obiteljskih poslova u nasljednika koji postupno gubi sve ono zbog čega je u početku bio drukčiji od svojega oca. Film je osvojio tri Oscara, među njima za najbolji film i adaptirani scenarij, koji su potpisali Puzo i Coppola.

U ‘Kumu II’ (‘The Godfather Part II’) iz 1974. otišli su još dalje. Usporedno su pratili uspon mladoga Vita Corleonea, kojega je glumio Robert De Niro, i postupno moralno propadanje njegova sina Michaela. Dok otac gradi obiteljsku moć, sin je učvršćuje tako što razara vlastitu obitelj. Film je osvojio šest Oscara, uključujući nagrade za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij.

Foto: Al Pacino i John Cazale u ‘Kumu 2’ (‘The Godfather Part II’). ‘Fredo, ti si moj brat.’ Ali Michael Corleone znao je da ni to nije dovoljno. Izvor: Paramount Pictures

Bila je to tragedija u kojoj pobjeda postaje gotovo nerazlučiva od poraza. Michael Corleone dobiva moć kakvu je njegov otac mogao samo zamišljati, ali pritom gubi brata, brak, povjerenje i posljednje ostatke vlastite ljudskosti. Puzo je stvorio dinastiju koja se održava zahvaljujući poslušnosti, a zatim pokazao kako upravo njezina pravila mogu uništiti one kojima bi trebala služiti.

Treći dio, ‘Kum III’ (‘The Godfather Part III’) iz 1990., pokušao je dovršiti Michaelovu tragediju pričom o iskupljenju koje dolazi prekasno. Nije ponovio uspjeh prethodnika, ali je zatvorio krug čovjeka koji je cijeli život pokušavao zaštititi svoje najbliže, a na kraju nije uspio zaštititi ni ono što mu je bilo najvažnije.

Puzo je kasnije pričao kako je, nakon što je već osvojio dva Oscara za scenarij, odlučio kupiti priručnik za pisanje scenarija da napokon nauči kako se taj posao radi. U njemu je, prema vlastitoj anegdoti, pronašao savjet da prouči scenarij ‘Kuma’. Pisac koji je nekoć sumnjao može li živjeti od svojega rada postao je uzor onima koji su tek učili pisati za film. Čak je i vlastiti zanat morao učiti od Marija Puza.

Jedan drugi Talijan nije imao toliko razumijevanja

Puzo i Coppola stvorili su mafijašku dinastiju koja je, uza sve svoje zločine, zadržala određenu razinu dostojanstva. Corleoneovi su imali pravila, obiteljske rituale i gotovo aristokratski odnos prema vlastitoj moći. Čak je i njihovo nasilje, koliko god brutalno bilo, često dolazilo umotano u riječi o časti i odanosti. No jedan drugi Talijan nije imao toliko razumijevanja za uglađenu sliku američkog podzemlja. Sergio Leone u ‘Bilo jednom u Americi’ (‘Once Upon a Time in America’) iz 1984. skinuo je gangsterima njihove otmjene maske i pokazao što se nalazi ispod njih.

Foto: Robert De Niro kao Noodles u ‘Bilo jednom u Americi’ (‘Once Upon a Time in America’). Sve je bilo u Americi. Izvor: Embassy International Pictures / Warner Bros.

Njegovi kriminalci nisu bili nikakvi plemići podzemlja. Odrastali su na ulici, varali, krali, ubijali i izdavali jedni druge, a njihova prijateljstva nisu bila ništa manje podložna propadanju od njihovih moralnih načela. Ondje gdje je Coppola kriminalnu obitelj pretvorio u tragediju gotovo kraljevskih razmjera, Leone je prikazao prijateljstvo koje se pod teretom pohlepe, nasilja i vremena pretvara u ruševinu. Nije mu trebala obiteljska dinastija da bi pokazao koliko čovjek može izgubiti pokušavajući steći sve.

A poveznica je ponovno bio Robert De Niro. Kod Coppole je kao mladi Vito Corleone gradio temelje budućega carstva. Kod Leonea je kao David ‘Noodles’ Aaronson gledao kako se sve ono što je smatrao svojim svijetom raspada, dijelom i njegovom vlastitom krivnjom. I dok je Coppola svojim gangsterima podario gotovo kraljevsko dostojanstvo, Leone im je oduzeo pravo da se iza njega skrivaju. Čak ni prekrasna glazba Ennija Morriconea nije mogla oprati ono što su učinili. Mogla je samo učiniti sjećanje na to još bolnijim.

Nažalost, za Leoneovu viziju nisu imali dovoljno razumijevanja ni producenti ni tadašnja američka publika. Film koji je pripremao godinama u američkoj je distribuciji nemilosrdno skraćen i presložen, gotovo kao da je netko odlučio da se sjećanja moraju odvijati kronološkim redom. Ono što je trebalo biti krunsko dostignuće njegove karijere pretvorilo se u komercijalni neuspjeh. Leone više nikada nije snimio film. Umro je 1989., a njegovo posljednje djelo tek je s vremenom steklo priznanje koje zaslužuje.

I ostaje Robert De Niro, zajednička nit dvaju filmskih svjetova. Kod Coppole je mladi Vito Corleone, čovjek koji stvara legendu. Kod Leonea ostarjeli Noodles, čovjek koji živi među njezinim ruševinama. Jedan gradi carstvo, drugi se vraća na njegovo groblje. I dok je Puzov ‘Kum’ svojem autoru donio besmrtnost, Leoneovo ‘Bilo jednom u Americi’ postalo je njegov filmski epitaf.

Leone je pokazao što ostaje kada se s gangsterske legende skine njezino dostojanstvo. Ali legendu s kojom se tako uvjerljivo mogao obračunati prethodno je, barem u njezinu najpoznatijem obliku, stvorio Mario Puzo.

Želio se otrgnuti Cosa Nostri i otići daleko, vrlo daleko, sve do Kryptona

Foto: Marlon Brando kao Jor-El u ‘Supermanu’ (‘Superman’). Bježeći od zemaljske mafije, Puzo je otkrio da ni u svemiru nije neka sreća. Izvor: Warner Bros.

Mario Puzo možda se mogao udaljiti od mafije, ali od Marlona Branda očito nije. Nakon što je pomogao stvoriti najpoznatiju kriminalnu obitelj u filmskoj povijesti, prihvatio se pisanja priče o posljednjem sinu umirućeg planeta. Samo što ga je i na Kryptonu dočekao isti čovjek. Brando je od Vita Corleonea postao Jor-El, od sicilijanskog kuma otac Supermana. Promijenio je planet, kostim i obitelj, ali ne i svoj gotovo imperijalni autoritet.

Puzo je sredinom sedamdesetih angažiran da napiše scenarij za ‘Supermana’, projekt koji će 1978. režirati Richard Donner. Njegove prve verzije bile su iznimno opsežne, a scenarij je tijekom razvoja prošao kroz ruke drugih pisaca, uključujući Roberta Bentona, Davida i Leslie Newman te Toma Mankiewicza. Konačni film nije bio jednostavna ekranizacija Puzova teksta, ali njegovo je ime ostalo među autorima scenarija.

Ipak, teško je ne primijetiti poveznicu između dvaju filmskih očeva koje je utjelovio Brando. Vito Corleone pokušava osigurati budućnost svojim sinovima u svijetu koji razumije bolje od njih. Jor-El šalje vlastitoga sina na Zemlju jer zna da njegov svijet umire. Jedan gradi carstvo koje će naslijediti djeca, drugi spašava dijete od propasti vlastitoga svijeta. Obojica znaju da budućnost pripada sinovima, a ne očevima.

Puzo je tako, barem nakratko, zamijenio mafijaške sastanke sudbinom čitavog planeta. No ono što ga je zanimalo ostalo je isto: što otac može ostaviti sinu i može li ga uopće zaštititi od nasljeđa koje mu predaje.

Sicilijanac bez Michaela Corleonea

Od Kryptona do Sicilije bio je dug put, ali Mario Puzo dobro je poznavao odredište. Romanom ‘Sicilijanac’ (‘The Sicilian’) iz 1984. vratio se svijetu koji mu je donio slavu, ovoga puta kroz priču o Salvatoreu Giulianu, sicilijanskom odmetniku čija se borba protiv zemljoposjednika, vlasti i mafije pretvorila u legendu. U romanu se pojavljuje i Michael Corleone, ali kada je Michael Cimino 1987. snimio istoimeni film s Christopherom Lambertom u glavnoj ulozi, najpoznatiji Puzov nasljednik jednostavno je nestao iz priče. Filmska prava na likove iz ‘Kuma’ bila su odvojena od prava na ‘Sicilijanca’, pa njihova uporaba u novoj ekranizaciji nije bila dopuštena. Cimino je dobio Siciliju, Giuliana i mafiju, ali ne i Michaela Corleonea.

Foto: Christopher Lambert kao Salvatore Giuliano u ‘Sicilijancu’ (‘The Sicilian’). Michael Cimino nije ga skrivao. Uostalom, bio je to čovjek koji je već dosegao vječnost, opjevanu u besmrtnoj pjesmi grupe Queen. Izvor: 20th Century Fox

No Giuliano je već imao jednu izvanrednu filmsku biografiju. Francesco Rosi snimio je ‘Salvatorea Giuliana’ još 1962., gotovo četvrt stoljeća prije Cimina. I dok je Cimino, slijedeći Puzovu romaneskno oblikovanu priču, pokušao stvoriti epskog junaka, Rosi je učinio nešto gotovo nezamislivo: snimio je film o Salvatoreu Giulianu u kojemu samoga Giuliana jedva vidimo. Njegov film započinje mrtvim tijelom odmetnika, a zatim, umjesto da gradi legendu o čovjeku, istražuje političke interese, mafijaške veze, izdaje i okolnosti njegove smrti. Kod Rosija Giuliano nije toliko junak koliko središte mreže moći koju nitko ne želi do kraja razotkriti.

Cimino je krenuo suprotnim putem. Njegov Giuliano, s licem Christophera Lamberta, gotovo je romantični pobunjenik, sicilijanski Robin Hood koji želi osloboditi narod od nepravde. Ondje gdje Rosi postavlja pitanja, Cimino nudi spektakl; gdje jedan razgrađuje mit, drugi ga pokušava ponovno izgraditi. Rezultat nije bio jednako uvjerljiv. Rosi je bez velikoga junaka uspio snimiti velik film, dok je Cimino, unatoč raskošnim slikama Sicilije, teško pronalazio čovjeka iza legende.

A možda je upravo u tome i najzanimljivija razlika između dvojice redatelja i pisca koji ih je, premda neizravno, povezao. Puzo je od mafije stvorio mit koji je osvojio svijet. Rosi je pokušavao otkriti što se krije iza takvih mitova. Cimino je poželio stvoriti još jedan. I tako je Salvatore Giuliano dobio dva filmska života: u jednom ga gotovo nema, a u drugom ga ima toliko da za stvarnog čovjeka jedva ostaje mjesta.

Puzo se ni nakon toga nije potpuno udaljio od svijeta organiziranog kriminala. S Coppolom je ponovno surađivao na ‘Cotton Clubu’ (‘The Cotton Club’) iz 1984., ovoga puta kao jedan od autora priče, dok su scenarij potpisali Coppola i William Kennedy. Umjesto sicilijanskih obitelji, pozornica je sada bio glasoviti harlemski noćni klub, u kojemu su se jazz, ples, gangsteri i politika isprepletali gotovo jednako nerazmrsivo kao odnosi među Corleoneovima. A romanom ‘Posljednji don’ (‘The Last Don’) iz 1996., ekraniziranim kao televizijska miniserija sljedeće godine, Puzo se ponovno vratio svijetu kriminalnih dinastija. Mogao je promijeniti junake, razdoblje ili mjesto radnje, ali pitanje što ljudi čine kako bi stekli i sačuvali vlast ostalo je njegova trajna književna preokupacija.

Don je bio Dona

Možda je najveća ironija Puzova književnog života bila u tome što njegov najpoznatiji mafijaški don nije nastao prema nekom stvarnom mafijaškom šefu. Puzo je govorio da je jedan od glavnih uzora za Vita Corleonea bila njegova majka Maria. Njezina snaga, odlučnost i spremnost da učini sve kako bi zaštitila svoju djecu postale su dio karaktera čovjeka kojega će milijuni čitatelja i gledatelja upoznati kao Don Corleonea.

To otkriće mijenja način na koji gledamo čitavu priču. Iza mračnog kabineta, tihog glasa i ruke koju ljudi ljube stoji žena koja je u siromašnoj njujorškoj četvrti pokušavala održati svoj dom na okupu. Puzo nije morao poznavati mafijaškog dona da bi razumio njegovu moć. Dovoljno je bilo da se prisjeti vlastite majke.

Mario Puzo umro je 2. srpnja 1999., ostavivši iza sebe romane, scenarije i sagu koja je odavno prerasla granice književnosti i filma. Želio je biti veliki pisac, a postao je tvorac jednog od najprepoznatljivijih mitova dvadesetog stoljeća. Iza priče o kriminalu, moći i nasilju ostala je priča koju je poznavao od djetinjstva, a zatim je ispričao na način koji nitko prije njega nije uspio.

Napisao je ‘Kuma’ da bi zaradio novac. A na kraju je stvorio priču koja je pokazala da se najvažnije stvari u životu novcem ne mogu kupiti.

Besmrtnost je, očito, bila ponuda koju nije mogao odbiti.