Donald Pleasence proveo je karijeru pokušavajući pobjeći. Ponekad iz stvarnog zarobljeničkog logora, ponekad iz filmskog, ponekad iz grada pretvorenog u zatvor, a ponekad iz likova koji su prijetili postati veći od glumca koji ih je stvorio. Neki su bijegovi uspjeli, neki nisu, a jedan se pokazao gotovo nemogućim.

Foto: Donald Pleasence Izvor: MUBI

Veliko otvaranje ipak je pripalo castingu života: zarobljenik Stalaga

Donald Pleasence već je bio glumac kada mu je život dodijelio ulogu koju sigurno nije tražio. Isprva pacifist i prigovarač savjesti, tijekom rata promijenio je stav, pristupio RAF-u i kao radiooperater završio u posadi bombardera. Dana 31. kolovoza 1944. njegov Lancaster oboren je nad Francuskom. Sljedeća pozornica nije imala zastor. Imala je bodljikavu žicu.

Stalag Luft I kod Bartha. Stalag je bio njemački logor za ratne zarobljenike, a Stalag Luft logor pod upravom Luftwaffea za zarobljene pripadnike savezničkih zračnih snaga. Pleasence je ondje ostao do završetka rata. Nije pobjegao.

A ta će posljednja riječ u njegovu životu tek poslije poprimiti višestruke konotacije.

Povratak na pozornicu

Iz rata se nije vratio kao čovjek koji tek treba odlučiti što će sa sobom. Gluma je bila ondje i prije njega, samo ju je rat prekinuo. Kazalištu se vratio gotovo odmah, a tijekom pedesetih počeo je osvajati i britanski film i televiziju. Nije pritom imao izgled čovjeka kojem će studiji bez razmišljanja povjeravati romantične junake. Imao je nešto dugotrajnije korisno: lice koje se pamtilo, glas koji se nije mogao zamijeniti s tuđim i sposobnost da s nekoliko pokreta napravi čovjeka o kojem želimo znati više.

Britanski kriminalistički film dobro je znao što može učiniti s takvim licem. U ‘Hell Is a City’ Vala Guesta našao se uz Stanleyja Bakera u Manchesteru kojem kiša, ulice i industrijska prljavština daju ponešto od noira bez potrebe da glumi Ameriku. Pleasenceu takav svijet pristaje, ali bilo bi ga nepravedno u njemu zatvoriti. Upravo će početak šezdesetih pokazati koliko je bio veći od karakterne pojave koju se dovede kada filmu zatreba malo nelagode.

Foto: Donald Pleasence kao Davies i Robert Shaw kao Aston u ‘Pazikući’ (‘The Caretaker’) (1963.) Izvor: British Lion Films

Harold Pinter dao mu je Daviesa u ‘Pazikući’ (‘The Caretaker’). Pleasence ga je igrao na pozornici, uključujući Broadway, gdje mu je uloga donijela nominaciju za Tonyja, a zatim ga prenio na film uz Alana Batesa i Roberta Shawa. Davies može biti smiješan, odbojan, ranjiv i nepodnošljiv gotovo u istoj rečenici. Nema iza čega sakriti glumca: nema velikog spektakla, uniforme ni žanrovskog mehanizma koji će obaviti dio posla umjesto njega. Ostaju Pinterove riječi, tri čovjeka i prostor između njih. Pleasenceu je to bilo dovoljno.

A onda ga Sturges iznova baca unutar bodljikave žice. Ovaj put uz nju je postojao i plan bijega. Ali malo je toga u Velikom bijegu bilo veliko po njegovu konačnom uspjehu.

Veliki bijeg čovjeka koji nije pobjegao

U ‘Velikom bijegu’ (‘The Great Escape’) Pleasence je Colin Blythe, krivotvoritelj dokumenata čiji vid polako nestaje upravo kada oči postaju najpotrebnije. Film je prepun lica koja kao da su stvorena za ratnu avanturu, ali Blythe ne pokušava pobijediti McQueena, Attenborougha, Coburna ili Bronsona njihovim oružjem. Njegova bitka postaje mnogo manja i zbog toga možda bolnija: ostati koristan dovoljno dugo da mu drugi ne oduzmu pravo na bijeg.

Za većinu glumaca bodljikava žica bila je scenografija. Pleasence je znao kako izgleda kada nije.

Foto: James Garner i Donald Pleasence u ‘Velikom bijegu’ (‘The Great Escape’) (1963.) Izvor: United Artists / Getty Images

Bio je to najveći pojedinačni bijeg savezničkih zrakoplovaca iz njemačkog zarobljeničkog logora, ali njegov je saldo bio strašan. Od 76 ljudi koji su izišli kroz tunel, 73 su ponovno uhvaćena, a pedesetorica potom ubijena. Samo su trojica stigla do slobode. Sturges će od toga napraviti jednu od najvećih ratnih avantura, ali iza filmskog uzbuđenja ostala je priča čiji je stvarni završetak bio mnogo mračniji. Pleasence je to možda razumio bolje od većine ljudi na setu.

Tijekom snimanja pokušavao je Sturgesu i američkoj ekipi ponuditi poneki savjet iz vlastitog iskustva ratnog zarobljenika. Nisu baš bili oduševljeni. Pleasence će se poslije toga prisjećati gotovo bez ljutnje: ‘Ali Sturges i američka ekipa nisu ih baš dobro primili…’ Još je zanimljivije kako je doživio rekonstruirani logor: ‘Bila je to vjerna reprodukcija logora za ratne zarobljenike — i jednako zastrašujuća.’

Glumio je bijeg koji u stvarnom životu nije pokušao, a Colin Blythe iz filmskog neće izaći živ. Možda zato nije morao izmišljati osjećaj čovjeka kojem bodljikava žica nije filmski rekvizit. Sturges njegove savjete nije morao poslušati. Kamera je svejedno zabilježila ono iskustvo koje joj Pleasence nije mogao sakriti.

Čovjek kojem je vlastiti dvorac postao slijepa ulica

Ako je ‘Veliki bijeg’ nosio iskustvo koje Pleasence nije morao zamišljati, Roman Polanski nekoliko godina poslije tražio je nešto sasvim drugo. U ‘Slijepoj ulici’ (‘Cul-de-sac’) nema rata iz kojeg treba pobjeći ni bodljikave žice koja pokazuje gdje zatvor završava. George ima dvorac, mnogo mlađu suprugu Teresu i privid života koji bi trebao značiti slobodu. A ipak djeluje zarobljenije od Colina Blythea.

Foto: Donald Pleasence kao George i Françoise Dorléac kao Teresa u ‘Slijepoj ulici’ (‘Cul-de-sac’) (1966.) Izvor: Compton Films

Pleasence je ovdje gotovo demonstracija svega zbog čega ga je teško svesti na ‘karakternog glumca’. Polanski mu oduzima ono čime će ga popularna kultura poslije najlakše pamtiti. Nema hladnog autoriteta, nema prijeteće kontrole. George je nesiguran, ljubomoran, ponižavan, čas smiješan, čas neugodan, a Pleasence dopušta da mu se muškost rastavlja pred nama komad po komad. Kada ga Teresa odjene u žensku odjeću, prizor bi u rukama slabijeg glumca lako postao samo geg. Ovdje je istodobno smiješan i okrutan jer osjećamo koliko je malo potrebno da se Georgeova ionako krhka slika o samome sebi potpuno raspadne.

A oko njih je Lindisfarne, odsječen plimom kao da je Polanski pronašao prirodnu scenografiju za nekoga tko ne zna izaći iz vlastita života. Dolazak ranjenog gangstera Dickieja ne stvara Georgeov zatvor. Samo mu pokazuje da je već odavno unutra.

Možda je upravo zato ‘Slijepa ulica’ jedan od filmova koje u tekstu o Donaldu Pleasenceu ne treba samo spomenuti. Treba ga vidjeti. Blofeldu će poslije biti dovoljan pogled da postane ikona, Loomisu nekoliko rečenica da nas uvjeri kako je vidio zlo, ali ovdje Pleasence nema iza čega sakriti Georgea. Mora ga izgraditi iz slabosti. I uspijeva toliko dobro da gotovo zaboravimo kako gledamo istog glumca koji je samo nekoliko godina ranije iza bodljikave žice pokušavao pobjeći s McQueenom i društvom. Samo što Georgeov problem nije kako pobjeći s otoka.

Najprije bi morao pobjeći od sebe.

Lice koje je postalo važnije od imena

Ernst Stavro Blofeld postojao je na filmu i prije Donalda Pleasencea, ali uglavnom kao glas, ruka koja miluje bijelu mačku i čovjek čije nam lice kamera uporno uskraćuje. U ‘Samo dvaput se živi’ (‘You Only Live Twice’) napokon ga je trebalo pokazati. Kada se stolica okrenula, pokazala je Pleasencea.

Foto: Donald Pleasence kao Ernst Stavro Blofeld u ‘Samo dvaput se živi’ (‘You Only Live Twice’) (1967.) Izvor: Eon Productions

Nije mu trebalo mnogo. Ožiljak preko oka, ćelava glava, mirnoća nekoga tko ne mora dokazivati da zapovijeda prostorijom i onaj glas koji prijetnju gotovo nikada ne mora naglasiti. Pleasence nije bio fizički impozantan protivnik Seanu Conneryju. Upravo suprotno. Bond bi ga mogao slomiti napola, a ipak ni na trenutak ne sumnjamo tko u toj prostoriji drži konce. Dogodilo se nešto što se glumcu rijetko dogodi: nije samo odigrao poznatog negativca nego mu je dao lice koje je postalo veće od uloge. Blofelda će poslije igrati drugi, ali kada je desetljećima poslije trebalo parodirati ultimativnog filmskog zlikovca, Dr. Evil nije nalikovao bilo kojem Blofeldu. Nalikovao je Pleasenceovu.

Takve uloge mogu biti veliki kompliment glumcu. Mogu biti i zamka. Donald Pleasence tek će otkriti koliko dobro poznaje obje stvari.

Samo zvuči kao početak vica: Škot, Irac i Englez na Divljem zapadu

Divlji zapad očito je imao neobičnu privlačnost za ljude rođene prilično daleko od njega. Već smo imali Škota Seana Conneryja kako uz Brigitte Bardot jaše kroz ‘Shalako’, pa Irca Richarda Harrisa koji je u ‘Čovjeku zvanom Konj’ (‘A Man Called Horse’) postao dijelom indijanskog svijeta. A onda je 1970. stigao i punokrvni Englez Donald Pleasence. Od njih trojice možda najgora pojava. Sasvim sigurno ona koju je najteže zaboraviti.

U ‘Plavom vojniku’ (‘Soldier Blue’) Ralpha Nelsona pojavljuje se kao Isaac Q. Cumber, trgovac i krijumčar oružja kojem je već ime šala — izgovorite Q. Cumber naglas. Ono što Pleasence napravi od njega, međutim, nije nimalo smiješno. Već njegov izgled djeluje kao da je zalutao iz nekog drugog, prljavijeg filma. Ćelava glava, neuredna brada, zubi, pogled i glas od njega rade gotovo grotesknu pojavu. Samo što groteska prestaje biti smiješna čim shvatimo koliko je taj čovjek opasan.

Foto: Nemojte da vas zavara ponešto komični izraz lica, Isaac je sve samo ne smiješan. Donald Pleasence kao Isaac Q. Cumber u ‘Plavom vojniku’ (‘Soldier Blue’) (1970.) Izvor: Getty Images / Moviepix

To je ponovno ona neobična Pleasenceova sposobnost. Nije morao biti najveći čovjek u kadru, nije morao imati najbrži revolver niti podignuti glas da bi kadar počeo pripadati njemu. Cumber izgleda kao netko koga bi klasični vestern možda ostavio uz rub ceste. Pleasence ga pretvara u čovjeka od kojeg bismo najradije prešli na drugu stranu ceste. A ‘Plavi vojnik’ ionako nije zainteresiran za udobnost klasičnog vesterna. Film postupno skida romantiku s njegova krajolika sve dok ne stigne do pokolja koji više ništa ne pokušava uljepšati. Cumber nije odgovoran za sve ono što će uslijediti, ali savršeno pripada svijetu u kojem se nasilje, trgovina i pohlepa međusobno hrane. Pleasence ga zato ne igra kao veliko filmsko Zlo. Igra ga kao nešto možda neugodnije — čovjeka kojem takav svijet sasvim odgovara.

Škot je jahao uz Bardot. Irac je postao Indijanac. Englez je samo došao prodavati oružje.

I nekako uspio izgledati kao da je Divlji zapad upravo zbog njega postao malo gore mjesto.

Imao je nos za ljude

Godine 1971. George Lucas još nije bio George Lucas kakvog danas poznajemo. ‘THX 1138’ bio mu je prvi dugometražni film, hladna distopija gotovo očišćena od svega onoga uz što ćemo poslije vezivati njegovo ime. U središte je stavio Roberta Duvalla, a uz njega Donalda Pleasencea kao SEN-a, čovjeka koji se pokušava približiti THX-u i u svijetu programiranom da ukloni individualnost možda ipak očuvati nešto nalik potrebi za drugim čovjekom, kao temeljnoj mjeri same ljudskosti.

Foto: Donald Pleasence kao SEN 5241 i Robert Duvall kao THX 1138 u ‘THX 1138’ (1971.) Izvor: Warner Bros. / Getty Images

O Georgeu Lucasu možemo misliti ovo ili ono, ali jedno mu je teško osporiti: imao je nos za glumce. Pokazat će to ponovno dvije godine poslije u ‘Američkim grafitima’ (‘American Graffiti’), a već ovdje uz Roberta Duvalla stoji Donald Pleasence. SEN je nervozniji, pričljiviji i ljudskiji od svijeta koji ga okružuje, ali ni njemu izlaz neće biti jednostavan. U filmu u kojem se čovjeku određuje gdje će živjeti, što će osjećati i s kim će dijeliti prostor, čak i potreba za bliskošću postaje oblik neposluha.

Ponovno zatvor. Ponovno pokušaj izlaska.

Čovjek koji je prestao tražiti izlaz

Ako je australska zabit u ‘Wake in Fright’ Teda Kotcheffa neka vrsta pakla, onda je Doc Tydon čovjek koji je u njemu već toliko dugo da se udomaćio. Obrazovan je, inteligentan, liječnik bez bolnice i čovjek bez gotovo ikakvih iluzija. Pleasence ga igra kao čudnu mješavinu propasti i slobode: odbojan je, neugodan, često pijan, ali istodobno toliko svjestan svijeta oko sebe da ga je teško jednostavno odbaciti. Kao da je sve ono što John Grant još pokušava sačuvati već davno izgubio — i zaključio da mu bez toga možda uopće nije loše.

Foto: Donald Pleasence kao Doc Tydon i Gary Bond kao John Grant u ‘Wake in Fright’ (1971.) Izvor: Wake in Fright Trust / National Film and Sound Archive of Australia

Upravo zato Tydon nije samo još jedan stanovnik Yabbe koji Granta povlači prema dnu. On je mogućnost onoga što bi Grant mogao postati ako ondje ostane dovoljno dugo. Pleasence mu ne daje ludilo iza kojeg bi se mogao sakriti; daje mu inteligenciju, a time ga čini još neugodnijim. Tydon zna što radi, zna gdje živi i ne pokušava uljepšati ni sebe ni ljude oko sebe. Dok Grant očajnički traži način da ode, Doc kao da mu samim svojim postojanjem postavlja mnogo gore pitanje: što ako izlaz postoji, ali se nakon dovoljno vremena više ne želiš njime koristiti? Grant pokušava pobjeći iz Yabbe, da bi joj se ponovno vratio. Nije još dosegao razinu rezignacije Doca Tydona, koji to više ni ne pokušava.

Jer čemu to?

Onaj koji baca unutar bodljikave žice: Veći Himmler od Himmlera

John Sturges i Donald Pleasence ponovno su se sreli trinaest godina nakon ‘Velikog bijega’, samo što je u ‘Orao je sletio’ (‘The Eagle Has Landed’) došlo do neobične zamjene strana. Čovjek koji je doista bio zarobljenik nacističke Njemačke sada je postao Heinrich Himmler. Postoje glumci koji neku ulogu jednostavno prisvoje. Pleasenceu možda nije bila osobita sreća što mu se to dogodilo baš s Himmlerom, ali učinio je upravo to.

Foto: Slika koja je esencija banalnosti zla, kako ju je definirala Hannah Arendt. Donald Pleasence kao Heinrich Himmler u ‘Orao je sletio’ (‘The Eagle Has Landed’) (1976.) Izvor: Associated General Films

Najvažnije oružje ponovno mu je glas. Gotovo lišen emocije, boje i promjena tonaliteta, praćen tek sitnim manirizmima i izgledom koji dovršava sliku, ne pokušava zvučati prijeteće. Upravo zato prijeti. Laže bez da okom trepne, proračunat poput stroja. Ne igra čovjeka koji druge mora uvjeravati da ga se boje, nego čovjeka kojem je njihov strah toliko samorazumljiv da ga više ni ne primjećuje. U nekoliko scena nastaje Himmler kojem ne trebaju ni urlanje ni teatralnost da bismo osjetili što stoji iza njega.

I tu se dogodila ona neobična stvar koja se događa samo kada glumac potpuno zavlada stvarnom povijesnom osobom. Njegov je Himmler postao gotovo neizbrisiva filmska asocijacija. Toliko da se može dogoditi nešto prilično nepravedno prema povijesti: pogledamo dokumentarnu snimku pravog Heinricha Himmlera i na trenutak pomislimo kako je nekako manje Himmler od Donalda Pleasencea. Ulogu je posvojio on.

Čovjek koji je prepoznao zlo

Foto: Doktor s receptom za konačno izlječenje. Ili ipak ne? Donald Pleasence kao dr. Sam Loomis u ‘Noći vještica’ (‘Halloween’) (1978.) Izvor: Compass International Pictures

John Carpenter nije u ‘Noći vještica’ (‘Halloween’) od Pleasencea tražio da bude čudovište. Dao mu je možda zanimljiviji zadatak: biti čovjek koji ga je vidio dovoljno izbliza da više nema nikakvih dvojbi. Dok ostali još pokušavaju Michaela Myersa razumjeti kao pacijenta, bjegunca ili čovjeka, doktor Sam Loomis odavno je prestao tražiti objašnjenje. Za njega iza maske više nema čovjeka. Ostalo je samo zlo. Carpenter mu pritom daje i vlastitu glazbu. Jednostavna, gotovo opsesivno ponavljana tema nosi dobar dio jezovitosti filma, a skladateljski potpis neće ostaviti samo svojim hororima — glazbu će pisati i za velik dio ostalih filmova koje režira.

Video: John Carpenter – ‘Halloween’ (Main Theme) Izvor: YouTube

Pleasence tu uvjerenost ne igra kao mirnu sigurnost. Loomis je opsjednut, nervozan, gotovo apokaliptičan i drugima lako može zvučati kao luđak, ali njegov glas daje težinu riječima koje bi u pogrešnim ustima mogle postati smiješne. Kada govori o godinama provedenima iza Myersovih praznih očiju, ne pokušava nas prestrašiti. Govori kao čovjek koji je već prestrašen i odavno je prihvatio razlog. A kada na kraju ispali šest metaka i pogleda kroz prozor, tijela više nema. Loomisovo lice govori prije njega: nije iznenađen.

Znao je.

Film je od Michaela Myersa napravio ikonu, a od Pleasencea čovjeka osuđenog da ga ponovno traži. Loomisa će odigrati u čak pet filmova, dok je Jamie Lee Curtis, drugo lice izvornika, uz njega ostala samo u prva dva. Ona je iz Haddonfielda uspjela otići. Pleasence se, poput Granta prije njega, vraćao. Loomis mu je donio golemu popularnost, ali upravo se tu naš motiv zatvora okreće protiv glumca.

Možda ga je Carpenter utamničio u Noći svetog Jurja, ali mu je nekoliko godina poslije ponudio i izlaz u vidu Snakea Plisskena.

Spašeno je ime, ne i funkcija

U ‘Bijegu iz New Yorka’ (‘Escape from New York’) Pleasence je predsjednik Sjedinjenih Država, zarobljen u Manhattanu pretvorenom u golemi zatvor. Nakon toliko zatvora, evo ga u novom. Samo što ovoga puta netko drugi mora obaviti bijeg umjesto njega.

Foto: Donald Pleasence kao predsjednik Sjedinjenih Država u ‘Bijegu iz New Yorka’ (‘Escape from New York’) (1981.) Izvor: AVCO Embassy Pictures

Snake ga iz New Yorka doista izvuče. Predsjednik je živ, odijelo je ponovno uredno, državna ceremonija može se nastaviti i pred kamerama ponovno stoji čovjek koji predstavlja najmoćniju funkciju u zemlji. Carpenter će petnaest godina poslije varirati istu ideju u ‘Bijegu iz L.A.-a’ (‘Escape from L.A.’), samo će predsjedničko lice tada pripasti Cliffu Robertsonu. Ali Pleasenceovu predsjedniku prije kraja oduzima gotovo sve što bi toj funkciji trebalo dati težinu. Snake vidi koliko vrijedi njegova zahvalnost prema ljudima koji su poginuli spašavajući ga, a onda mu podmetanjem pogrešne kasete uzvrati upravo ondje gdje najviše boli — u trenutku kada bi predsjednik ponovno trebao postati simbol države.

Čovjek je izišao iz zatvora. Predsjedništvo baš i nije.

Spašeno je ime, ali ne i funkcija.

Zlo koje nije ostalo iza ogledala

Foto: Donald Pleasence kao svećenik u ‘Princu tame’ (‘Prince of Darkness’) (1987.) Izvor: Universal Pictures

Treći put s Carpenterom Pleasence se našao u ‘Princu tame’ (‘Prince of Darkness’), ovoga puta kao svećenik pred nečim što ni znanost ni vjera više ne mogu uredno objasniti. U napuštenoj crkvi čuva se cilindar sa zelenom tekućinom, oko njega se okupljaju znanstvenici, dok se vani gomila sve veća skupina beskućnika koja postupno prestaje izgledati kao skupina slučajnih ljudi. Među njima je i Alice Cooper. Carpenter ga ne pokušava sakriti niti od njega napraviti nekoga drugog: dovoljno je da stoji ondje i izgleda kao Alice Cooper. Kada u ruke uzme polovicu bicikla, jedan od bizarnijih predmeta za ubojstvo u hororu odjednom djeluje sasvim prirodno.

Pleasenceov svećenik opet je čovjek koji prvi osjeća razmjere onoga pred čime se našao. Samo što se ovdje religijsko zlo sudara s fizikom, materijom i mogućnošću da ono što stoljećima nazivamo Sotonom možda ima mnogo neugodnije objašnjenje. Ogledalo na kraju nestaje, prolaz je zatvoren i moglo bi se učiniti da je ovaj put zatvor napokon izdržao. Carpenter mu, naravno, ne dopušta takvu utjehu. San se vraća, ruka kreće prema ogledalu i film završava prije nego što možemo saznati što je s druge strane.

I ‘Princ tame’ pretvara se u još jedan poluuspješan pokušaj bijega.

Bijeg koji mu nikada nije uspio

Loomisu se vraćao gotovo do kraja. ‘Halloween: The Curse of Michael Myers’ snimio je nedugo prije smrti 1995., kao da ga ni nakon svih tih godina Haddonfield još nije namjeravao pustiti. Donald Pleasence umro je 2. veljače u Saint-Paul-de-Venceu u Francuskoj, nakon karijere dovoljno duge i raznolike da bi je bilo nepravedno svesti na doktora koji je progonio čovjeka s bijelom maskom. Upravo smo zato pokušali učiniti suprotno.

Danas, 5. listopada, na dan kada bi Donald Pleasence proslavio 107. rođendan, možda je pravo vrijeme da podvučemo crtu. Karijeru su mu, posredno ili neposredno, obilježili bijegovi koje smo već opisali, ali konačni saldo ipak je daleko u pozitivi. Jedan mu bijeg nikada nije uspio, a nismo ni poželjeli da uspije:

nikada nam nije dao da zaboravimo njegovu glumačku veličinu.

Video: ‘Heavenly Puss’ (1949.) Izvor: YouTube