Ne znam kakvu bi mi budućnost predvidjela, ali Madame Zeenu morao sam pozdraviti — Joan Blondell

Rose Joan Blondell rođena je u New Yorku, u obitelji vodviljskih izvođača, u svijetu u kojem su pozornica, putovanja, reflektori i život iza zastora bili sasvim prirodan dio djetinjstva. Obiteljska skupina bila je poznata kao “The Bouncing Blondells”, a Joan je gotovo doslovno odrasla među kulisama. Priča kaže da joj je kolijevka bila kazališni sanduk za rekvizite dok je obitelj putovala iz grada u grad, od predstave do predstave.
Na pozornici se prvi put pojavila još kao beba, kao da je od samoga početka bilo određeno da njezin život pripada svijetu predstave.

Foto: Joan Blondell kao Zeena Krumbein u ‘Nightmare Alley’ (‘Aleja noćnih mora’, 1947.) — žena koja poznaje trikove iluzije, ali još bolje njihovu cijenu. Izvor fotografije: IMDb, galerija filma ‘Nightmare Alley’ (1947).

Do tinejdžerskih godina već je vidjela više svijeta nego mnogi odrasli ljudi. Boravila je na Havajima, godinama živjela u Australiji i putovala s obitelji prije nego što su se Blondellovi na neko vrijeme skrasili u Teksasu.
Još uvijek kao Rosebud Blondell, sudjelovala je na izborima ljepote, osvojila titulu Miss Dallas i dospjela među zapažene natjecateljice velikih američkih izbora ljepote 1920-ih.
Ali nikada nije bila samo lijepo lice. Hollywood ih je imao na tone.
Ona je donijela nešto drugo. Nešto što kamera odmah prepoznaje, a što se ne može naučiti. Toplinu. Humor. Drskost. I pamet, iznad svega.
Nakon povratka u New York igrala je u kazališnim družinama i stigla do Broadwaya. Godine 1930. pojavila se uz još jednog mladog glumca željnog uspjeha, Jamesa Cagneyja, u predstavi ‘Penny Arcade’. Predstava nije dugo trajala.
Ali ponekad nekoliko tjedana promijeni čitav život. Vidjela ju je jedna od najvećih zvijezda tadašnje američke zabavne industrije — Al Jolson, čovjek čije je ime već bilo neraskidivo povezano s jednim od prijelomnih trenutaka filmske povijesti.
Upravo je Jolson bio zvijezda filma ‘The Jazz Singer’ (‘Pjevač jazza’, 1927.), prvog dugometražnog filma koji je s velikim uspjehom spojio sinkronizirani govor i pjevanje te simbolično označio početak kraja ere nijemog filma.
Jolson je u ‘Penny Arcade’ prepoznao nešto što drugi možda još nisu vidjeli. Otkupio je prava na ekranizaciju i potom ih prodao Warner Brosu uz važan uvjet: James Cagney i Joan Blondell morali su dobiti uloge i u filmskoj verziji.
Tako je nastao ‘Sinners’ Holiday’ (‘Grešnički praznik’, 1930.).
Na neki način, upravo je čovjek koji je nekoliko godina ranije pomogao otvoriti vrata zvučnom filmu sada otvorio vrata Hollywooda Joan Blondell i Jamesu Cagneyju.

Foto: Joan Blondell i James Cagney u ‘The Public Enemy’ (‘Državni neprijatelj’, 1931.) — dvoje mladih Warnerovih glumaca na početku karijera koje će obilježiti jednu eru Hollywooda. Izvor fotografije: IMDb, galerija filma ‘The Public Enemy’ (‘Državni neprijatelj’, 1931.).

A Joan je kroz njih ušla kao da je oduvijek ondje pripadala.
Studio joj je pokušao promijeniti ime. Jack Warner navodno je smatrao da bi “Inez Holmes” zvučalo bolje. Joan je rekla ne. Taj mali trenutak kao da u sebi sadrži čitavu njezinu osobnost. I hrabrost. Jer nije lako reći ne hollywoodskom mogulu. Ona je to učinila.
I u ranim tridesetima prometnula se u jedno od najprepoznatljivijih lica Warner Brosa.
U filmovima je bila djevojka koja je možda imala premalo novca, ali nikada premalo duha. Znala je uzvratiti. Znala je prepoznati prevaranta. Znala je biti nježna bez sentimentalnosti i seksi bez ikakve potrebe da glumi krhku porculansku lutku.
Ponovno je igrala s Jamesom Cagneyjem, među ostalim u filmu ‘The Public Enemy’ (‘Državni neprijatelj’, 1931.), a s Glendom Farrell stvorila je jedan od onih prekrasnih ženskih tandema koje stari Hollywood pamti bolje nego što ih povijest često priznaje.
A onda je došla ‘Gold Diggers of 1933’ (‘Kopačice zlata iz 1933.’, 1933.).
Film pun raskošnih koreografija, blještavila, glazbe i onog gotovo nestvarnog Busby Berkeleyjeva svijeta. I onda — Joan. “Remember My Forgotten Man.”
Odjednom kao da se gase svjetla Broadwaya.
Nestaje sjaj.
Ostaje Amerika Velike depresije.
Nezaposleni.
Veterani.
Žene koje čekaju muškarce koji su se vratili iz rata u zemlju koja za njih više nema mjesta.
Blondell u nekoliko minuta prestaje biti samo filmska zvijezda. Postaje glas umora. Glas tuge. Glas ljudi koje je život zaboravio.
U tom trenutku već se moglo vidjeti ono što će mnogo godina kasnije učiniti njezinu Zeenu u ‘Nightmare Alley’ (‘Aleja noćnih mora’, 1947.) tako nezaboravnom.
Joan Blondell znala je kako izgleda čovjek koji se još uvijek smije iako mu život nije dao previše razloga za smijeh. Četrnaest godina nakon ‘Kopačica zlata iz 1933.’ svijet je bio drukčiji. Promijenila se i ona. Više nije bila dvadesetogodišnja plavuša koja brzom replikom osvaja kadar. Na licu su bile godine. I iskustvo.
Hollywood je oduvijek bio okrutan prema ženama koje su se usudile ostarjeti pred kamerom. Ali upravo je vrijeme Joan Blondell dalo nešto što mladost nije mogla dati. Težinu.

Foto: Joan Blondell kao Zeena Krumbein i Tyrone Power kao Stanton Carlisle u filmu ‘Nightmare Alley’ (‘Aleja noćnih mora’, 1947.), redatelja Edmunda Gouldinga. Zeena je iskusna karnevalska mentalistica koja Stanu otkriva svijet trikova i iluzija. Izvor:Film Stories – Joan Blondell / Nightmare Alley

U ‘Aleji noćnih mora’ glumi Zeenu Krumbein, mentalisticu u putujućem zabavnom parku, ženu koja poznaje trikove, tajne i slabosti ljudi. Tyrone Power glumi Stantona Carlislea, zgodnog, mladog i opasno ambicioznog čovjeka koji želi više: novca, poštovanja, moći. I od Zeene želi izvući tajnu manipuliranja publikom iznimno vještim trikom, uvježbanim do savršenstva i genijalno osmišljenim.
Ona će mu to i dati, jer su se s godinama i iskustvom nagomilali i umor i rezignacija. Ali i zato što zna nešto što mladi Stan još nije mogao znati: gdje je granica koja se ne prelazi. Iluzije koje ne treba prodavati ljudima u trenutku kada su najranjiviji. To što nekoga možeš prevariti ne znači da imaš pravo to učiniti.
Zato je Joan Blondell toliko važna za ‘Aleju noćnih mora’. Ona je i proživjela i preživjela slično kao Zeena. Opstala je u Hollywoodu odrastajući s njime i unutar njega. Što je bilo sve, samo ne lako. Pogotovo za ženu. Hollywood ju je tijekom desetljeća prestao gledati kao mladu zvijezdu, ali ona nije prestala biti glumica.
Doduše, nepravedno bi bilo ne istaknuti i Tyronea Powera, koji je vodio jednako tešku bitku da pokaže da nije samo zgođušni ljubavnik, akrobat i pustolov, Zorro, već i glumac ozbiljnog dramskog kalibra. Čeznuo je za ulogama ovog tipa i u potpunosti opravdao povjerenje. Oboje su učinili ‘Aleju noćnih mora’ ne samo vrhunskim noirom, nego i velikom tragedijom o ambiciji, iluziji i padu — i na taj način filmu podarili vječnost.

Foto: Zeena i Stanton — Joan Blondell i Tyrone Power u jednom od najmračnijih klasika film noira, ‘Aleji noćnih mora’ (1947.). On želi naučiti tajnu iluzije; ona već zna njezinu cijenu. Izvor: IMDb – galerija filma ‘Nightmare Alley’

Još 1977. John Cassavetes dao joj je jednu od njezinih kasnijih, predivno zrelih uloga u filmu ‘Opening Night’ (‘Premijerna večer’, 1977.). Godinu poslije pojavila se kao Vi u ‘Greaseu’ ('Briljantin') (1978.), a potom i u filmu ‘The Champ’ (‘Šampion’, 1979.).
Njezin posljednji objavljeni film bio je ‘The Woman Inside’ (‘Žena iznutra’, 1981.), snimljen nekoliko godina ranije i prikazan tek nakon njezine smrti.
Dakle, nije otišla zato što je odlučila da je vrijeme da prestane. Vrijeme je zaustavilo nju.
Joan Blondell umrla je 25. prosinca 1979., u 73. godini, od leukemije. Radila je gotovo do samoga kraja. Možda je upravo to posljednja i najljepša potvrda njezina nesalomljivog duha. Joan Blondell nije samo preživjela Hollywood. Ona ga je nadživjela u njegovim mnogim oblicima.