Problem s Bette Davis, ako imate dovoljno drskosti da si utvarate kako možete pisati o jednoj od najvećih, nije koji film staviti, nego što izbaciti. Jer što god stavite, to automatski postaje njezin film, bez obzira na svu ostalu ekipu. A vjerujem da je upravo to najviše izludilo Joan Crawford.

Foto: Ne znamo koliko su daleko vidjele, ali fotograf je krenuo tragom očiju – Bette Davis 1939. godine. Izvor: Alfred Eisenstaedt/LIFE.

Ne pomaže ni pokušaj da se pronađe jedna uloga koja bi je objasnila. Julie Marsden može biti esencija Bette Davis, ali onda se pojavi Leslie Crosbie i hladnoća zamijeni prkos. Judith Traherne pokaže ranjivost ondje gdje smo očekivali oštricu, Margo Channing jednom rečenicom prisvoji cijelu prostoriju, a desetljećima poslije Baby Jane Hudson učini nešto što bi za nekadašnju filmsku zvijezdu trebalo biti nezamislivo: od vlastitog lica napravi grotesku.

Zato ovo neće biti pokušaj da se obuhvati Bette Davis. Takav bi pokušaj unaprijed bio osuđen na neuspjeh. Bit će dovoljno pratiti nekoliko trenutaka u kojima su joj veliki redatelji dali velike uloge, nekoliko trenutaka u kojima se morala boriti da ih uopće dobije i jednu neobičnu činjenicu koja ih povezuje: koliko god ljudi stajalo pred kamerom i koliko god veliko ime sjedilo iza nje, kada bi se pojavila Bette Davis, film je vrlo brzo postajao njezin.

Bumpy ride prije onog poznatijeg

Bette Davis nije čekala Margo Channing da bi joj vožnja postala neravna. Već sredinom tridesetih bila je dovoljno velika da zna koliko vrijedi i još uvijek dovoljno vezana ugovorom da o tome ne može sama odlučivati. Warner Bros. imao je zvijezdu, ali zvijezda nije bila osobito zahvalna na filmovima koje joj je studio namjenjivao. Smatrala je da joj loše uloge uništavaju karijeru, odbijala ih je i zbog toga završavala pod suspenzijom. Kada joj je ponuđen posao u Britaniji, otišla je preko Atlantika i pokušala učiniti nešto što je u tadašnjem studijskom sustavu bilo gotovo nezamislivo: izaći iz ugovora.

Warner ju je tužio. Spor je 1936. završio pred britanskim sudom, a Davis ga je izgubila. Morala se vratiti studiju protiv kojega se pobunila, uz sudske troškove i ugovor koji je i dalje vrijedio. Na papiru je Warner pobijedio.

Samo što Bette Davis nikada nije bila osobito zanimljiva na papiru, a studio će to naučiti na teži način.

Foto: Warner je imao ugovor, ona osmijeh i nešto drukčiju ideju. Na kraju nitko nije dobio sve – Bette Davis u Londonu 1936. godine, u vrijeme njezina sukoba sa studijem. Izvor: Getty Images.

Dvije godine poslije William Wyler režirat će je kao Julie Marsden u ‘Jezebel’ (‘Jezebel’, 1938.). Za ulogu će dobiti svoj drugi Oscar, a žena koja je izgubila bitku protiv studija postat će još veća zvijezda upravo u filmu o ženi koja odbija ponašati se onako kako joj društvo nalaže.

Teško je zamisliti prikladniji povratak.

Crvena haljina u crno-bijelom filmu

Julie Marsden možda je najčišća esencija Bette Davis na filmu. Prkos nije njezina posljedica nego početna pozicija. U svijetu u kojem se od žene njezina položaja očekuje da zna pravila i, još važnije, da ih poštuje, Julie ih poznaje dovoljno dobro da bi znala kako ih prekršiti.

Treba imati poprilično hrabrosti doći na Olympus Ball, feštu uglednog društva, u crvenoj haljini, boji koju takva sredina rezervira za žene sasvim drukčijeg ugleda. Julie ne griješi u izboru haljine i nije nesvjesna skandala koji će izazvati. Upravo suprotno: bira je zato što zna što znači. Borba protiv ustaljenih normi ovdje nije skrivena između redaka; ulazi kroz vrata plesne dvorane.

A onda Wyler napravi nešto još okrutnije. Julie je željela šokirati prostoriju i uspijeva, ali Preston joj odbija dopustiti bijeg kada shvati cijenu vlastitog prkosa. Vodi je na plesni podij među ljudima koji se pred njima razmiču i ostavlja je ondje gdje je sama odlučila stati – u središtu pozornosti. Ono što je trebalo biti demonstracija njezine slobode pretvara se u javno poniženje.

Najljepša ironija jest da haljinu nikada ne vidimo kao crvenu. ‘Jezebel’ je crno-bijeli film, ali Bette Davis odigra njezinu boju, a reakcije svih oko nje jasno nam govore kakva je to haljina i što znači ljudima koji je gledaju. Svojedobni pristaše bogohulnog koloriranja filmskih klasika nikada nisu razumjeli da film ne govori isključivo prvim vizualnim osjetom. Da govori, bio bi tek slikovnica. A čak i ona može ponuditi mnogo više od toga.

Crvena je ondje. Ne moramo je vidjeti da znamo.

Foto: Da bi se ovu crvenu haljinu vidjelo, trebalo se naći u dvorani – Bette Davis i Henry Fonda u ‘Jezebel’ (‘Jezebel’, 1938.). Izvor: Warner Bros.

Samo godinu poslije ‘Jezebel’ stigla je ‘Mračna pobjeda’ (‘Dark Victory’, 1939.) i pokazala koliko bi bilo pogrešno svesti Bette Davis na prkos, oštar pogled i sposobnost da čitavu prostoriju natjera da se povuče pred njom. Ovdje nema društvene norme koju može izazvati dovoljno skandaloznom haljinom niti protivnika kojega može slomiti snagom volje. Postoji samo nešto protiv čega joj ni sva tvrdoglavost ovoga svijeta ne može pomoći.

Film Edmunda Gouldinga zato od nje postupno oduzima upravo ono čime je dotad tako često pobjeđivala. Kako se prostor pred njom sužava, izvedba postaje mirnija. Najveći trenutci više ne dolaze iz sukoba nego iz spoznaje, prihvaćanja i pokušaja da posljednje što joj je ostalo učini pod vlastitim uvjetima.

Za glumicu koju je bilo tako lako opisivati vatrom, ‘Mračna pobjeda’ pokazala je koliko je snažna kada je gotovo potpuno ugasi.

Bjelina koja zaslijepi

Dvije godine nakon crvene haljine koju nismo morali vidjeti da bismo znali njezinu boju, William Wyler odjenuo je Bette Davis u bijelo. Ovoga puta boju vidimo vrlo dobro. Samo joj ne bismo trebali vjerovati.

‘Pismo’ (‘The Letter’, 1940.) počinje gotovo bez upozorenja. Mir tropske noći prekida pucanj, muškarac izlazi na verandu, a za njim Leslie Crosbie s revolverom u ruci. Puca ponovno. I ponovno. Nastavlja čak i kada je čovjek već pao, sve dok oružje nije prazno. Zatim ostaje stajati s pištoljem iz kojeg se još dimi, s licem koje ne odaje trunke osjećaja. Sve do trenutka dok ne shvati da nije van pogibelji. Tada počinje oblaćiti bijelo. Jer bjelina je simbol nevinosti.

Foto: Sa šest metaka u tijelu nije lako osporiti ničiju nevinost – Bette Davis u ‘Pismu’ (‘The Letter’, 1940.). Izvor: Warner Bros.

Od tog trenutka film više ne mora pitati je li ubila. Vidjeli smo da jest. Pitanje je nešto zanimljivije: koliko ćemo joj dugo dopuštati da nam objašnjava zašto. A to traje.

Tu Wyler ponovno pronalazi ono što je kod Davis bilo toliko opasno za jednostavne podjele na junakinje i negativke. Leslie ne treba naše povjerenje da bi zadržala našu pažnju. Dovoljno je nekoliko kontroliranih rečenica, pogled koji ostane miran trenutak dulje nego što očekujemo i priča koju slaže pred ljudima koji je žele prihvatiti. A onda se pojavi pismo i ta pažljivo izgrađena verzija događaja počinje pucati.

U ‘Jezebel’ boju nismo vidjeli, ali smo znali što znači. U ‘Pismu’ bijelu vidimo savršeno jasno. Bette Davis već nas je naučila da to nije razlog da joj vjerujemo.

Vežite pojaseve

Deset godina nakon ‘Pisma’ stigla je uloga koja kao da je čekala upravo Bette Davis. Joseph L. Mankiewicz u ‘Sve o Evi’ (‘All About Eve’, 1950.) nije joj dao ženu koja ne zna koliko vrijedi. Margo Channing zna to vrlo dobro. Zna kako ući u prostoriju, kako je osvojiti pogledom ili rečenicom i kako oštricom odbiti svakoga tko joj se približi previše.

Naizgled oštra i sigurna, iza svega toga skriva najtajnije bojazni žene pred godinama koje idu. Ne boji se samo Eve Harrington. Mnogo je strašnija mogućnost da Eve uopće nije potrebna, jer će vrijeme prije ili poslije ionako pronaći neku novu. Margo može pobijediti suparnicu u razgovoru, poniziti je pred društvom ili je jednostavno izbaciti iz prostorije, ali ne može zaustaviti ono što vidi u kalendaru i ogledalu.

Foto: Tri metode kako ukrasti kadar, ali problem je što se kadar ne krade Bette Davis. Ta sve vidi – Bette Davis, Marilyn Monroe i George Sanders u ‘Sve o Evi’ (‘All About Eve’, 1950.). Izvor: 20th Century Fox.

A Mankiewicz je oko nje okupio ljude koji nimalo ne olakšavaju boravak u istoj prostoriji. Addison DeWitt Georgea Sandersa govori zmijskim jezikom čovjeka kojemu je tuđa slabost istodobno zabava i profesionalni alat, dok Thelma Ritter kao Birdie sve što drugi pokušavaju sakriti zna probušiti jednom rečenicom. Kroz kadar nakratko prolazi i tada još gotovo nepoznata Marilyn Monroe kao Miss Caswell, dovoljno kratko da bude mala pojava u velikom filmu, ali dovoljno dugo da je danas gotovo nemoguće ne primijetiti.

U tome je Mankiewiczeva okrutnost, ali i veličina uloge. Dao je jednoj od najvećih zvijezda Hollywooda da igra veliku zvijezdu koja prvi put ozbiljno razmišlja o tome što se događa kada reflektor počne tražiti mlađe lice. I okružio ju je glumcima sposobnima ukrasti gotovo svaki kadar koji im se ponudi.

Gotovo.

Jer kad Margo uzme piće, pogleda okupljene i upozori ih: ‘Fasten your seatbelts, it’s going to be a bumpy night’, ponovno znamo čiji je film.

Mi smo pojaseve vezali mnogo ranije. S Bette Davis drukčije nije ni moglo.

Što se dogodilo s Bette Davis?

Margo Channing bojala se trenutka kada će reflektori početi tražiti mlađe lice. Bette Davis taj je trenutak dočekala, pogledala ga ravno u oči i učinila nešto mnogo zanimljivije od pokušaja da ga zaustavi.

Robert Aldrich u ‘Što se dogodilo s Baby Jane?’ (‘What Ever Happened to Baby Jane?’, 1962.) nije joj ponudio mogućnost da sakrije godine niti da pred kamerom sačuva sliku nekadašnje filmske zvijezde. Upravo suprotno. Davis je od vlastitog lica napravila grotesku. Teška šminka, prenaglašene oči, dječja odjeća i ostaci nekadašnje Baby Jane nisu pokušaj da se vrijeme prevari, nego da se njegovi tragovi pretvore u nešto istodobno smiješno, tužno i zastrašujuće.

A preko puta nje sjedila je Joan Crawford.

Foto: Ako ne ide drugačije, onda nogom – Robert Aldrich i Bette Davis na snimanju ‘Što se dogodilo s Baby Jane?’ (‘What Ever Happened to Baby Jane?’, 1962.). Izvor: Warner Bros.

Ona ista Joan koju smo već spomenuli sada je napokon dobila čitav film nasuprot Bette Davis. Priče o njihovu stvarnom odnosu desetljećima su rasle toliko da su ponekad prijetile progutati sam film, ali Aldrichu nisu trebali tračevi da bi stvorio napetost. Dovoljno je bilo zatvoriti dvije nekadašnje velike zvijezde u kuću s dva lika koji žive od različitih verzija vlastite prošlosti i pustiti ih da rade ono što najbolje znaju.

A između dvije dame na kraju je profitirao i Victor Buono. Njegov Edwin Flagg donio mu je nominaciju za Oscara za najboljeg sporednog glumca, jedinu u njegovoj karijeri.

Moja ljubav prema Aldrichu krenula je rano i traje do danas. Igrom slučaja, mama mi je znala spomenuti film koji je nekada gledala u kinu, o dvije žene od kojih jedna drugoj servira pečenog štakora. U ono moje davno doba nije bilo interneta ni umjetne inteligencije da u nekoliko sekundi pronađem naslov. Aldricha sam već znao, ali taj mi je film bio nedostupan. Ostala je samo ta slika, urezana u sjećanje, i što sam više razmišljao o njoj, to sam bio sigurniji da takvo što može pripadati samo jednom jedinom filmu.

Trebalo je čekati devedesete i moju prvu kreditnu karticu da bih ga napokon mogao nabaviti i provjeriti jesam li sve te godine bio u pravu.

Naravno da jesam. Bio je to ‘Što se dogodilo s Baby Jane?’.

Foto: Ajmo za stol... ruuučak! – Joan Crawford u ‘Što se dogodilo s Baby Jane?’ (‘What Ever Happened to Baby Jane?’, 1962.). Izvor: Warner Bros.

Dvije godine poslije Aldrich i Davis ponovno su krenuli zajedno, ovaj put u ‘Tiho, tiho, slatka Charlotte’ (‘Hush...Hush, Sweet Charlotte’, 1964.). Plan je u početku obećavao gotovo nemoguće – ponovno spojiti Bette Davis i Joan Crawford. Crawford se doista pojavila pred kamerama i započela snimanje, ali je ubrzo bacila ručnik u ring. Njezino je mjesto preuzela Olivia de Havilland.

Možda je upravo time film dobio priliku postati nešto više od pokušaja ponavljanja ‘Što se dogodilo s Baby Jane?’. Charlotte Hollis nije Jane Hudson pod drugim imenom. Iza zatvorenih vrata stare kuće živi žena kojoj je vrijeme gotovo stalo u trenutku brutalnog ubojstva desetljećima ranije, dok ljudi oko nje vrlo dobro znaju kako iskoristiti ono u što je mogu uvjeriti. Davis ponovno ide do kraja, ali ovaj put grotesku postupno zamjenjuju strah, sumnja i spoznaja da možda ni vlastitim osjetilima više ne može vjerovati.

Hollywood je nakon uspjeha tih filmova znao što bi mogao učiniti sa starijom Bette Davis, čak i ako više nije znao što bi s njom radio kao s nekadašnjom zvijezdom. ‘Dadilja’ (‘The Nanny’, 1965.) samo godinu poslije pokazala je koliko je dobro razumjela novootvoreni prostor. Nije to više bio Hollywood u kojem su se veliki projekti slagali oko nje, a potražnja nije mogla ostati ista kao u njezinim najvećim godinama. Zato nije ni čekala da se taj svijet vrati.

Foto: Djeca ponekad jednostavno ne znaju cijeniti dobru dadilju – Bette Davis i William Dix u ‘Dadilji’ (‘The Nanny’, 1965.). Izvor: 20th Century Fox.

Pronašla je svoju nišu i ostala velika do kraja.

Možda je upravo u tome najjednostavniji odgovor na pitanje zašto je ostala velika. Nije čekala da joj vrijeme bude naklonjeno, da Hollywood ponovno postane onakav kakav je poznavala niti da joj netko osigura ulogu dostojnu njezina imena. Kada su glavna vrata postala uža, pronašla je druga. Ako iza njih nije bilo onoga što je igrala jučer, pronašla je nešto što može igrati danas.

I zato je svaki pokušaj svođenja Bette Davis na nekoliko filmova unaprijed nepravedan. Iza svakoga koji smo ovdje spomenuli ostao je neki drugi koji je mogao zauzeti njegovo mjesto. Mogli smo krenuti drugim putem, izabrati druge prizore i druge suradnike, a vrlo vjerojatno ponovno završiti na istom mjestu.

Oči su joj doista bile izražajne, toliko da će desetljećima poslije završiti i u naslovu pjesme. Ali možda njihova posebnost nije bila samo u tome kako su izgledale. Kao da je njima jednostavno vidjela malo dalje od drugih: dalje od studijskog ugovora, dalje od uloga koje su joj nudili, dalje od godina u kojima je Hollywood smatrao da bi velika zvijezda trebala polako nestati. I zato je iza sebe ostavila filmografiju kakvom se može pohvaliti malo tko.

Pred glumicom koja nije trebala da je volimo, nije se bojala da je ne volimo i nikada nije izgledala kao da traži dopuštenje da zauzme kadar.

A ona drskost spomenuta na početku? U suštini je samo izraz želje da se i na ovaj način naklonim najvećoj među gigantima.

Bette Davis – nominacije za Oscara

Ukupno: 10 službenih nominacija za najbolju glumicu – 2 osvojena Oscara.

Bette Davis bila je prva osoba u povijesti koja je dosegnula deset nominacija za Oscara za glumu. Rekord je poslije nadmašen: Meryl Streep stigla je do 21 glumačke nominacije, dok je Katharine Hepburn s 12 nominacija osvojila četiri Oscara za najbolju glumicu, što je i dalje rekord u toj kategoriji.

Poseban slučaj: ‘Of Human Bondage’ (1934.), redatelja Johna Cromwella. Davis nije bila među službenim nominiranima, ali nakon velikih reakcija na njezino izostavljanje Akademija je dopustila write-in glasove. Zato se taj nastup često navodi uz njezine oskarovske nominacije, iako ga Akademija ne vodi kao službenu nominaciju.

Video: Kim Carnes – ‘Bette Davis Eyes’ (1981.). Izvor: YouTube