Godine 2002. glumac Guy Pearce preuzeo je ulogu u ambicioznoj, ali nesretnoj filmskoj adaptaciji kultnog znanstveno-fantastičnog romana H.G. Wellsa. Film The Time Machine (Vremenski stroj) redatelja Simona Wellsa nije bio samo ekranizacija slavnog predloška iz 1895., već se oslanjao i na kultni film Georgea Pala iz 1960., koji se i danas smatra jednim od najboljih ostvarenja o putovanju kroz vrijeme ikada snimljenih. Unatoč budžetu od 80 milijuna dolara, film je zaradio tek 124 milijuna dolara diljem svijeta, a kritičari su bili neumoljivi – na platformi Rotten Tomatoes film drži poražavajućih 28% odobrenja.

Alexander Hartdegen sjedi pored svog vremenskog stroja

Alexander Hartdegen sjedi pored svog vremenskog stroja u filmu The Time Machine

Iako The Time Machine nije remek-djelo, pretvarajući intelektualnu dubinu Wellsova romana u generički SF akcijski triler, posjeduje određenu steampunk osebujnost koja je zaslužila više pažnje. Guy Pearce tumači Alexandera Hartdegena, izumitelja koji želi spriječiti ubojstvo svoje zaručnice. Njegova motivacija, iako nije prisutna u originalnom romanu, pokreće avanturu koja ga vodi u daleku budućnost, točnije u godinu 802.701., gdje se čovječanstvo podijelilo na dvije podvrste: miroljubive Eloie i zastrašujuće Morlocke.

Novi likovi i bizarni obrat s Über-Morlockom

Dvije najznačajnije promjene u odnosu na prethodne verzije su likovi koje tumače Orlando Jones i Jeremy Irons. Jones igra Voxa 114, umjetnu inteligenciju i digitalnog knjižničara iz 2030. godine. Njegov lik služi kao prijeko potreban sugovornik protagonistu, zadržavajući svijest i sjećanje čak i stotinama stoljeća kasnije kada ga Alexander ponovno pronalazi u špilji.

Alexander Hartdegen razgovara s Voxom 114

Alexander Hartdegen se približava kako bi razgovaraš s Voxom 114 u filmu The Time Machine

S druge strane, Jeremy Irons tumači Über-Morlocka, telepatskog vođu podzemnih stvorenja. Dok je originalni roman koristio Morlocke kao metaforu za radničku klasu nasuprot aristokraciji (Eloi), uvođenje inteligentnog vođe u filmu donekle je zbunjujuće. Ipak, Irons donosi dozu teatralnosti u dugoj bijeloj perici i crnom kožnom kostimu, čineći finale filma – fizički obračun u stroju koji juri kroz vrijeme – zabavnim na jedan potpuno uvrnut način.

Über-Morlock stoji u špilji

Über-Morlock stoji sam u špilji u filmu The Time Machine

Kritike i obiteljsko nasljeđe

Zanimljivo je da je redatelj Simon Wells zapravo praunuk samog H.G. Wellsa. Simon nije bio početnik; iza sebe je imao uspješne animirane filmove poput The Prince of Egypt (Princ od Egipta) i An American Tail: Fievel Goes West. Ipak, kritičari poput Rogera Eberta nisu imali milosti. Ebert je filmu dao samo jednu i pol zvjezdicu, nazvavši ga "bezdušnim recikliranjem priče iz 1895. godine u kojem je ostao apsurd, ali je nestalo čuđenje".

"Pearce, kao heroj, griješi pokušavajući pružiti dobru i realističnu izvedbu. Irons barem zna u kakvom je filmu i sukladno tome pretjeruje," zabilježio je Ebert u svojoj recenziji.

Zaključno, The Time Machine iz 2002. godine možda nije dosegnuo visine književnog klasika ili Palove adaptacije, ali njegova vizualna raskoš, nominacija za Oscara za najbolju šminku i karizmatične izvedbe čine ga filmom koji nije zaslužio tako neslavan kraj na kino blagajnama.

Izvor: /Film