Erwin Rommel jedan je od rijetkih vojskovođa Drugoga svjetskog rata čija je legenda nastajala dok je rat još trajao. Njegovi su ga protivnici poštovali, njegovi vojnici slijedili, a nacistička propaganda pretvorila u simbol njemačke vojne moći. No film je prema Pustinjskoj lisici pokazao neobičnu sklonost. Čovjeka koji je slavu stekao pobjedama najradije je prikazivao dok je gubio. Od El Alameina do Normandije, od sukoba s Hitlerom do posljednjeg putovanja prema smrti, filmski Rommel gotovo je uvijek čovjek kojemu ponestaje prostora za još jedan manevar. A upravo je u manevrima bio najopasniji.

Nije lako krenuti njegovim tragom. Jedni su u njemu vidjeli vojnog genija, drugi zapovjednika čija je odvažnost katkad graničila s nepromišljenošću. Jedni su isticali njegov odnos prema vojnicima i zarobljenicima, drugi upozoravali na legendu koju su gradili njemačka propaganda, britansko poštovanje i poslijeratna potreba za drukčijom slikom njemačkog časnika. Sve su to dijelovi priče, ali nijedan nije cijela priča. Rommel je služio Hitlerovoj Njemačkoj, a njegova vojnička sposobnost ne može se promatrati potpuno odvojeno od režima kojemu je služio. Jednako tako, njegov kasniji sukob s Hitlerom nije moguće jednostavno izbrisati zato što se ne uklapa u sliku poslušnog nacističkog generala.

Film je iz te proturječne biografije uzimao ono što mu je trebalo. Svako od Rommelovih filmskih lica imalo je nešto njegovo. Nijedno nije imalo sve.

Foto: Kad lisica planira, ostale zvjerke slušaju. Erwin Rommel nad zemljovidom sa svojim časnicima. Izvor: Bundesarchiv, Bild 101I-784-0245-22 / Tannenberg.

Pobjede koje film gotovo nije primijetio

Prije nego što je postao Pustinjska lisica, Rommel je već bio izvanredan vojnik. Tijekom proboja kod Kobarida 1917. pokazao je način ratovanja koji će obilježiti i njegove kasnije uspjehe. Nije razmišljao samo o tome kako uništiti neprijateljsku postrojbu, nego kako je iznenaditi, zaobići, presjeći joj veze i dovesti je u položaj u kojem više ne zna što se događa. Njegovi prodori kod Matajura i Longaronea završavali su zarobljavanjem tisuća talijanskih vojnika uz razmjerno male vlastite snage. Za ratne zasluge dobio je Pour le Mérite, glasoviti Plavi Max.

O tim je iskustvima poslije pisao u knjizi Infanterie greift an (‘Pješaštvo napada’), objavljenoj 1937. Njezina vrijednost nije bila samo u opisu borbi nego u prikazu načina na koji je Rommel razmišljao. Brzina, iznenađenje, samostalna odluka i spremnost da se iskoristi protivnikova zbunjenost bili su važniji od slijepog pridržavanja unaprijed određenog plana. Bila je to knjiga pješaka koji će nekoliko godina poslije postati jedan od najpoznatijih zapovjednika oklopnih snaga.

Njegova 7. oklopna divizija tijekom francuske kampanje 1940. napredovala je takvom brzinom da je stekla nadimak Divizija duhova. Neprijatelj često nije znao gdje se nalazi, a ponekad to nisu pouzdano znali ni viši njemački stožeri. U Africi će Rommel tu sposobnost pretvoriti u gotovo osobni potpis: pojaviti se ondje gdje ga nitko ne očekuje, pogoditi neprijatelja u zapovjedno središte i natjerati ga da reagira na događaje koje više ne može kontrolirati.

Foto: Divizija duhova nije bila nevidljiva. Protivnik jednostavno nije mogao vjerovati svojim očima. Erwin Rommel tijekom francuske kampanje 1940. Izvor: arhivska fotografija

U lipnju 1942. zauzeo je Tobruk, tvrđavu koja je godinu ranije odolijevala njemačkim napadima. Hitler ga je potom unaprijedio u feldmaršala. Uz najviši vojni čin išla je i raskošna feldmaršalska palica, ukrašena orlovima i simbolima režima. Rommel, međutim, nije osobito mario za vojnički kič. Malo je spavao, nije pio alkohol i živio je gotovo asketski, spreman od svojih ljudi zahtijevati napore kojima se i sam izlagao. Mnogo je radije nosio Plavi Max, odličje koje je zaslužio kao mladi časnik u Prvome svjetskom ratu.

Njegovi su vojnici vjerovali da je kugelfest, otporan na metke. Toliko su ga često viđali na najopasnijim dijelovima bojišta, toliko se puta izvukao iz pogibelji da je oko njega nastala gotovo nadljudska legenda. Takva se reputacija nije mogla steći sjedenjem u stožeru. Ali njegova spremnost na rizik imala je i drugu stranu. Rommelovi su pothvati katkad od njegovih ljudi i opskrbnih mogućnosti zahtijevali više nego što su mogli podnijeti, a izvanredan taktički uspjeh nije uvijek značio i održivu stratešku pobjedu.

Koliko je filmova prikazalo tog Rommela? Koliko njegov prodor kroz Francusku, koliko Matajur, koliko zauzimanje Tobruka? Umjesto čovjeka koji je postizao gotovo nemoguće, najčešće smo dobivali čovjeka koji pokušava spriječiti neizbježno.

Rommel kojega je Hollywood upoznao dok je još bio živ

Prvo veliko filmsko lice Pustinjske lisice pripalo je Erichu von Stroheimu u Wilderovih ‘Pet grobova do Kaira’ (‘Five Graves to Cairo’) iz 1943. Rommel je tada još živ, rat traje, a Billy Wilder nema nikakvu namjeru snimati elegiju njemačkom feldmaršalu. Njegov Rommel nije simpatičan, što je posve razumljivo s obzirom na vrijeme nastanka filma. Ali zanimljivo je da je od svih filmskih Rommela možda upravo ovaj najmanje nalik stvarnome. Von Stroheim više glumi karikaturu nadmenog pruskog militarista, gotovo utjelovljenje nacističke oficirske bahatosti, nego čovjeka koji je slavu stekao brzinom, improvizacijom i odbacivanjem mnogih ustaljenih vojničkih pravila. Rommel, uostalom, nije bio ni Prus, niti je pripadao svijetu koji von Stroheim tako uvjerljivo predstavlja.

Foto: Pustinjska lisica? Prije pruski vuk koji je zalutao u Afriku. Erich von Stroheim kao Rommel u ‘Pet grobova do Kaira’ (‘Five Graves to Cairo’) (1943.). Izvor: Paramount Pictures.

Posebno mi je zanimljivo što pamtim različite verzije završetka filma. U jednoj koju sam davno gledao kraj je ostavljao otvorenim pitanje ishoda ratnih operacija, jednostavno zato što su se bitke u trenutku nastanka filma još vodile. U novijim izdanjima koja sam gledao takvog završetka više nema. Je li riječ o naknadnim izmjenama, različitim distribucijskim verzijama ili nekoj drugoj intervenciji, trebalo bi dodatno utvrditi. No upravo je ta razlika ostala u mojem sjećanju kao neobičan trag vremena u kojemu je film nastao. Wilder nije snimao povijest čiji je završetak poznavao. Snimao je rat kojemu se završetak još nije nazirao.

I možda je baš zato njegov Rommel toliko drukčiji od onih koji će doći poslije. Von Stroheim nije morao tražiti tragediju čovjeka kojega će Hitler poslati u smrt. Pred njim je bio neprijateljski zapovjednik kojega je trebalo pobijediti. Tek će poslijeratni Hollywood početi tražiti čovjeka iza uniforme. A pitanje koliko ga je pritom doista pronašao pratit će gotovo svaki sljedeći film.

Čovjek kojega je Rommel zarobio, a koji je poslije zarobio njegovu priču

Henry Hathaway snimio je 1951. ‘Pustinjsku lisicu’ (‘The Desert Fox: The Story of Rommel’), s Jamesom Masonom u naslovnoj ulozi. Film je snažno utjecao na poslijeratnu sliku njemačkog feldmaršala, ali možda je najzanimljiviji čovjek u njegovoj pozadini bio onaj koji nije glumio Rommela.

Desmond Young bio je britanski časnik koji je tijekom bitke kod Gazale u lipnju 1942. pao u njemačko zarobljeništvo i susreo Rommela. Nakon rata istraživao je njegov život i smrt te 1950. objavio biografiju na kojoj se Hathawayev film temeljio. Young se u filmu pojavljuje kao samoga sebe, premda njegov glas pripada Michaelu Rennieju, koji je ujedno pripovjedač.

Čovjek koji je napisao Rommelovu priču nije na filmu govorio vlastitim glasom. Kao da je već tu započela igra zamijenjenih identiteta koja će pratiti gotovo sve filmske Rommele.

Hathaway svoju priču otvara britanskom operacijom Flipper iz studenoga 1941. Komandosi napadaju zgradu u Beda Littoriji, vjerujući da će ondje pronaći Rommelovo zapovjedništvo i možda samoga zapovjednika. Žele jednim udarcem ukloniti čovjeka koji im stvara najveće probleme u sjevernoj Africi.

Zamisao je gotovo rommelovska. Umjesto iscrpljujuće bitke, iznenadni prodor prema neprijateljskom zapovjednom središtu. Ubod iglom u mozak protivničke vojske. Samo što je ovoga puta lovina bila Pustinjska lisica.

Rommel nije bio ondje. Nalazio se u Rimu, a napad je završio neuspjehom i pogibijom zapovjednika komandosa Geoffreyja Keyesa. Poginulima su odane vojne počasti. Film tako već na početku uvodi motiv koji će poslije postati gotovo nerazdvojan od Rommelove legende: poštovanje prema hrabrom protivniku, čak i kada je došao ubiti upravo njega.

Pustinjska lisica nije bila u jazbini.

Šampanjac, staklene čaše i jedan neobični zarobljenik

Mason je Rommela ponovno glumio samo dvije godine poslije, u Wiseovim ‘Pustinjskim štakorima’ (‘The Desert Rats’) iz 1953. Ovaj put Rommel nije u središtu vlastite tragedije. On je protivnik branitelja Tobruka, među kojima je i časnik kojega glumi Richard Burton.

Njihov susret jedan je od onih neobičnih filmskih trenutaka koji se pamte i kada se detalji radnje odavno zaborave. Umjesto pustinjske prašine, žurbe i nervoze ratnog zapovjedništva, dobivamo gotovo salonsku atmosferu, staklene čaše i šampanjac. Čovjek koji je poznat po tome da se pojavljuje na najopasnijim dijelovima bojišta sada djeluje poput generala iz nekog sasvim drukčijeg, gotovo aristokratskog rata.

Burtonov zarobljenik pritom nije nimalo impresioniran uniformom. Njihov razgovor postaje odmjeravanje karaktera, a ne činova. Rommel prihvaća protivnikovu drskost, dok jedan od njegovih časnika gubi strpljenje. Takvi prizori više govore o tome kako su scenaristi željeli da gledatelji dožive Rommela nego što nam mogu pouzdano reći o stvarnom čovjeku. Ali upravo su zato zanimljivi.

Osamnaest godina poslije Burton će ponovno susresti Rommela. Samo što će feldmaršal imati drugo lice.

Pustinjsku lisicu nadmudrili su poštanskim markama

U Hathawayevu ‘Napadu na Rommela’ (‘Raid on Rommel’) iz 1971. Rommela glumi Wolfgang Preiss. Film, s Richardom Burtonom u glavnoj ulozi, nije među osobito uspjelim pustinjskim ratnim pustolovinama, a koristi i akcijske prizore preuzete iz ranijeg ‘Tobruka’ iz 1967. Ipak, u njemu postoji jedna gotovo nadrealna epizoda.

Dok britanski liječnik razgovara s Rommelom o poštanskim markama, Burtonov lik koristi priliku da dođe do važnih vojnih podataka. Razgovor o filateliji, i to o njemačkim kolonijalnim markama, odvlači pozornost zapovjednika poznatog upravo po sposobnosti da iznenadi neprijatelja. Nema pouzdanih podataka da je stvarni Rommel bio filatelist, ali filmski je očito dovoljno zainteresiran da zaboravi što mu se događa pred nosom.

Preiss je pritom imao zanimljivu filmsku specijalnost. Osim Rommela glumio je i Alberta Kesselringa u ‘Anziju’ (‘Anzio’) te Gerda von Rundstedta u ‘Nedostižnom mostu’ (‘A Bridge Too Far’). Njemački feldmaršali mijenjali su se, ali Preiss je ostajao.

A Burton? On je već drugi put stajao nasuprot Rommelu. Prvi put imao je Masonovo lice i šampanjac. Drugi put Preissovo i poštanske marke. Ako je netko u Hollywoodu mogao pomisliti da poznaje Pustinjsku lisicu, bio je to upravo on.

Operacija Salam: čovjek koji je znao pronaći put kroz pustinju

Dok su Rommelovi tenkovi pokušavali probiti britansku obranu u sjevernoj Africi, vodio se još jedan rat, gotovo nevidljiv, u kojemu su važniji od topova bili zemljovidi, radiopostaje i poznavanje pustinje. U njegovu središtu našao se jedan od najneobičnijih ljudi koji su služili njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi: mađarski istraživač, pilot i pustolov László Almásy.

Foto: Tražio je izgubljenu oazu, a pronašao tragove svijeta u kojem Sahara još nije bila pustinja. László Almásy dokumentira prapovijesne crteže u Špilji plivača, Gilf Kebir, 1933. Izvor: Prismatic Pictures / Bridgeman Images.

Rođen 1895. u Borostyánkőu, današnjem austrijskom Bernsteinu, Almásy je potjecao iz ugledne mađarske obitelji. Često su ga nazivali grofom, premda njegovo pravo na tu titulu nije bilo neupitno. Privlačili su ga automobili, zrakoplovi i mjesta na kojima zemljovidi prestaju biti pouzdani. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina postao je jedan od najiskusnijih europskih istraživača Libijske pustinje. Beduini su ga prozvali Abu Ramla, Otac pijeska, a on je taj nadimak opravdavao pothvatima koji su zahtijevali izvanredno poznavanje terena.

Posebno ga je zaokupljala Zerzura, legendarna izgubljena oaza koju su istraživači tražili među pustinjskim visoravnima. Tijekom ekspedicija u području Gilf Kebira 1933. povezan je s otkrićem znamenite Špilje plivača, čiji prapovijesni crteži prikazuju ljudske figure nalik plivačima. Usred jednog od najsušnijih područja svijeta nalazili su se tragovi vremena kada je Sahara bila posve drukčija. Almásy je znao čitati pustinju kao što drugi ljudi čitaju knjigu. Upravo će zbog toga njegovo znanje postati zanimljivo njemačkom Abwehru.

Godine 1942. dobio je zadatak organizirati iznimno opasan prodor kroz Libijsku pustinju. Operacija je nosila naziv Salam, a cilj joj je bio prebaciti dvojicu njemačkih agenata, Johannesa Epplera i Hansa-Gerda Sandstedea, iza britanskih linija u Egipat. Njihova obavještajna misija, poznata kao operacija Condor, trebala je osigurati informacije korisne Rommelovoj ofenzivi. Raniji pokušaji ubacivanja agenata nisu ostvarili željeni rezultat, pa je sada trebalo pronaći put koji neprijatelj neće očekivati.

Almásy je iskoristio vlastito poznavanje pustinjskih prolaza, izvora i orijentira te uspio prevesti agente preko golemog prostora koji je britanska obrana smatrala teško prohodnim. Iskrcao ih je u Egiptu, odakle su nastavili prema Kairu, a sam se uspio vratiti. Bio je to izvanredan navigacijski i logistički pothvat, za koji je odlikovan Željeznim križem.

Ali uspjeh operacije Salam nije značio i uspjeh operacije Condor. Britanska protuobavještajna služba razbila je mrežu njemačkih agenata prije nego što su ostvarili očekivane rezultate. Almásy je pronašao put do Egipta, ali njegovi špijuni nisu pronašli put do pobjede.

Operaciju je vodio Abwehr, služba na čijem je čelu bio admiral Wilhelm Canaris. Tako se u našoj priči pojavljuje još jedna poveznica. Canaris, kojega ćemo poslije susresti u filmskom razgovoru s Rommelom, pripadao je istoj obavještajnoj organizaciji koja je koristila Almásyjevo poznavanje pustinje. To ne znači da su sva trojica zajedno planirala operaciju, ali pokazuje koliko su se različiti dijelovi njemačkog ratnog aparata susretali u afričkoj kampanji.

Dva ista špijuna, dva različita Rommela i jedan budući Harry Palmer

Priča je bila toliko privlačna filmašima da je u razmaku od samo godinu dana dobila dvije ekranizacije. Wolfgang Schleif snimio je 1959. zapadnonjemački ‘Rommel zove Kairo’ (‘Rommel ruft Kairo’), s Paulom Klingerom kao Rommelom, Adrianom Hovenom kao Epplerom i Peterom van Eyckom kao Almásyjem. Godinu poslije John Llewellyn Moxey režirao je britanski ‘Foxhole in Cairo’, u kojemu je Rommela glumio Albert Lieven.

Ali dva filma povezuje neobičan glumački kuriozitet. Adrian Hoven ponovno je igrao Epplera, a Peter van Eyck ponovno Almásyja. Isti njemački agent i isti mađarski istraživač prešli su iz njemačke u britansku filmsku verziju, dok je Pustinjska lisica dobila novo lice. Gotovo kao da su špijuni bili stalni članovi ansambla, a feldmaršal gostujuća zvijezda.

Britanski film skriva još jedno poznato lice. Među njemačkim vojnicima pojavljuje se mladi Michael Caine, kao Weber. Četiri godine prije ‘Zulua’ (‘Zulu’) i pet prije ‘Dosjea Ipcress’ (‘The Ipcress File’), budući Harry Palmer već se nalazio usred špijunske priče. Samo što još nije radio za britansku obavještajnu službu, nego je nosio njemačku uniformu.

Operacija Condor nastavila je živjeti i u književnosti. Ken Follett objavio je 1980. roman ‘Ključ za Rebeku’ (‘The Key to Rebecca’), nadahnut stvarnim pokušajem njemačke infiltracije u Kairo. U televizijskoj ekranizaciji iz 1985., koju je režirao David Hemmings, David Soul glumi njemačkog agenta Alexa Wolffa, Cliff Robertson njegova britanskog protivnika Williama Vandama, a Robert Culp preuzima ulogu Rommela. Roman Daphne du Maurier ‘Rebecca’ postaje sredstvo za šifriranje tajnih poruka, motiv povezan i s povijesnim pričama o operaciji Condor, premda Follettovi likovi i zaplet pripadaju svijetu fikcije.

A tu se pojavljuje još jedan glumac kojega je gotovo nemoguće ne prepoznati. Britanski časnik koji nailazi na Alexa Wolffa i posumnja u njegovu priču jest kapetan Newman, kojega glumi Richard Gibson. Da, upravo Herr Flick, nezaboravni gestapovac iz ‘Allo, Allo!’. Samo što ovaj put nije u službi Gestapa, nego britanske vojske, i pokušava razotkriti njemačkog špijuna. Čovjek koji je u jednoj od najpoznatijih televizijskih komedija neumorno progonio pripadnike francuskog pokreta otpora sada se našao na sasvim drugoj strani rata. I, što je najbolje, ponovno je sumnjičav prema svima.

Engleski pacijent koji zapravo nije bio Englez

No Almásyjev najneobičniji filmski život tek je slijedio. Čovjek koji je njemačke agente proveo kroz Saharu više od pola stoljeća poslije postat će glavni lik jednog od najpoznatijih ljubavnih filmova devedesetih. Michael Ondaatje poslužio se njegovim imenom i dijelovima biografije u romanu ‘Engleski pacijent’ (‘The English Patient’), a Anthony Minghella ekranizirao ga je 1996., s Ralphom Fiennesom u naslovnoj ulozi.

Filmski Almásy istražuje Saharu, pronalazi Špilju plivača i zaljubljuje se u Katharine Clifton, udanu ženu čija će tragična sudbina odrediti njegov život. Nakon zrakoplovne nesreće i strašnih opeklina završava u Italiji, gdje se njegova prošlost postupno otkriva kroz sjećanja. To je dojmljiva filmska priča, ali nije biografija stvarnog Almásyja. Katharine i Geoffrey Clifton izmišljeni su likovi, ljubavna tragedija plod je književne mašte, a stvarni mađarski istraživač nije umro kao neprepoznatljivi pacijent u talijanskom samostanu.

Preživio je rat, premda je njegova služba njemačkom Abwehru izazvala poslijeratne istrage. Vratio se istraživanju pustinje, a egipatski kralj Faruk imenovao ga je na čelo ustanove posvećene pustinjskim istraživanjima. Umro je 1951. u Salzburgu od posljedica bolesti povezane s amebnom dizenterijom. Nije doživio da njegov život postane jedan od najvećih filmskih ljubavnih mitova druge polovice dvadesetog stoljeća.

Ironija je gotovo savršena. Stvarni Almásy proslavio se time što je znao pronaći put kroz pustinju, čak i kada je taj put služio njemačkoj ratnoj obavještajnoj službi. Filmski Almásy kroz istu pustinju pokušava pronaći put do žene koju voli. Povijest i film krenuli su od istog čovjeka, a završili na posve različitim odredištima.

Od Rommelovih pustinjskih špijuna stigli smo do devet Oscara, a da se Pustinjska lisica gotovo izgubila iz vidokruga. Vrijeme je da se vratimo na bojište. Ondje nas čeka jedan od najvećih američkih generala, uvjeren da je konačno proniknuo u Rommelovu vojničku misao. Ima samo jedan problem. Knjiga koja mu je u tome pomogla nikada nije postojala.

Patton je pročitao knjigu. Samo koju?

George C. Scott u Schaffnerovu ‘Pattonu’ iz 1970. gotovo je opsjednut Rommelom. Proučava njegove poteze, iščekuje sukob s Pustinjskom lisicom i napokon, nakon uspjeha kod El Guettara, izgovara jednu od najpoznatijih replika ratnog filma: ‘Rommel, you magnificent bastard, I read your book!’

Foto: Patton je bio uvjeren da je pročitao Rommelovu knjigu. Rommel je imao razloga vjerovati da ga protivnik još nije pročitao do kraja. Karl Michael Vogler kao Erwin Rommel u ‘Pattonu’ (1970.) Franklina J. Schaffnera. Izvor: 20th Century Fox.

No postoji problem. Knjiga koju film prikazuje na Pattonovu noćnom ormariću nosi naslov The Tank in Attack. Rommel je doista planirao nastavak svojega djela o pješaštvu, knjigu o oklopnom ratovanju, ali je nikada nije dovršio. Njegovo stvarno, objavljeno djelo bilo je Infanterie greift an, u kojemu je opisao vlastita iskustva i taktiku iz Prvoga svjetskog rata. Knjigu o oklopnom ratovanju 1937. objavio je drugi njemački general, Heinz Guderian, pod naslovom Achtung – Panzer! (‘Pozor, tenkovi!’).

Patton je, dakle, pročitao Rommelovu knjigu koja nije postojala. I koja nikada neće postojati. Čak ni Pustinjska lisica nije mogla predvidjeti takav manevar.

A ironija je još veća kada znamo da Rommel nije osobno zapovijedao njemačkim snagama u bitki kod El Guettara. Patton je pobijedio protivničku taktiku, ali nije pobijedio čovjeka kojega je toliko želio nadmudriti.

Dvije lisice i čovjek koji nije znao kada treba stati

Posebno mjesto među filmskim Rommelima pripada Robertu Hosseinu u Ferronijevoj ‘Bitki kod El Alameina’ (‘La battaglia di El Alamein’) iz 1969. Film se ne zadržava samo na vojnom porazu, nego pokušava pokazati kako se Rommelovo sve veće nepovjerenje prema Hitlerovu vodstvu pretvara u pitanje odanosti samoj Njemačkoj.

Foto: Još jedno lice Pustinjske lisice, ovaj put s francuskim naglaskom. Robert Hossein kao Erwin Rommel u ‘Bitki kod El Alameina’ (‘La battaglia di El Alamein’) (1969.) Giorgia Ferronija. Izvor: filmski kadar / Wikimedia Commons

Tijekom oporavka u domovini Rommel se susreće s admiralom Wilhelmom Canarisom, šefom Abwehra i čovjekom povezanim s njemačkim otporom nacističkom režimu. Njihov razgovor postupno prelazi s vojne situacije na mnogo opasnije pitanje: može li se Njemačka spasiti dok njome upravlja Hitler?

Teško je reći što se doista moglo dogoditi između dvije lisice. Okolnosti su bile pogibeljne, a obojica dovoljno mudra da paze i važu svaku izgovorenu riječ. Zato film u tom dijelu zakoračuje u područje fikcije, ali fikcije koja nije samo moguća nego i vjerojatna. Canaris je djelovao u svijetu tajnih dogovora, prikrivenih namjera i razgovora koji se nisu zapisivali, dok je Rommel sve jasnije uviđao da Njemačku ne ugrožava samo neprijateljska vojska nego i odluke njezina vlastitog vođe. Je li njihov stvarni razgovor nalikovao filmskome, ne možemo znati. No Ferroni je prepoznao mogućnost susreta dvojice ljudi koji su iz različitih razloga počeli sumnjati u istog čovjeka.

U Hathawayjevoj ‘Pustinjskoj lisici’ taj sukob dobiva drugo lice. James Mason kao Rommel dolazi pred Hitlera, kojega glumi Luther Adler, i pokušava ga suočiti sa stanjem na zapadnom bojištu. Prizor priziva povijesni sastanak u Margivalu, nedaleko od Soissonsa, 17. lipnja 1944., kada je Rommel upozorio da se rat ne može dobiti vojnim sredstvima i da treba pronaći politički izlaz. Hitler, međutim, ne želi razgovarati o završetku rata. Umjesto toga govori o čudesnom oružju, raketama, novim sredstvima razaranja i pobjedama koje tek trebaju doći.

Rommel ga pokušava vratiti u stvarnost. Kakve koristi od napada na London ako savezničke snage već stoje na francuskom tlu? Zašto se oružje ne upotrijebi ondje gdje bi moglo neposredno utjecati na bitku? Hitler govori o onome što će se dogoditi jednog dana, a Rommel pita što će se učiniti sutra ujutro. U toj razlici između sutrašnjeg jutra i obećane konačne pobjede sadržana je gotovo cijela tragedija njemačkog zapovjedništva u posljednjoj godini rata.

Rommel je tijekom vojničke karijere često pobjeđivao upravo zato što je znao prepoznati trenutak za napad, iznenađenje ili povlačenje. Hitler je od svojih generala sve češće zahtijevao da ostanu na položajima i onda kada je to značilo uništenje njihovih vojski. Čovjek koji je godinama znao pronaći prolaz kroz neprijateljske linije sada nije mogao pronaći prolaz kroz uvjerenja vlastitog vrhovnog zapovjednika.

Montgomeryjevo ime na posljednjoj cesti

Mjesec dana nakon sastanka u Margivalu, 17. srpnja 1944., Rommelov stožerni automobil napali su saveznički zrakoplovi na normandijskoj cesti. Vozač je smrtno ranjen, automobil je sletio s ceste, a feldmaršal zadobio teške ozljede glave. Napad se dogodio nedaleko od Sainte-Foy-de-Montgommeryja, mjesta čije ime nosi gotovo nevjerojatnu povijesnu ironiju. Čovjek kojega je kod El Alameina porazio Bernard Montgomery sada je gotovo izgubio život pokraj francuskog sela koje je nosilo prezime njegova velikog protivnika. Naziv mjesta, dakako, nema veze s britanskim feldmaršalom. Ali da je takvu podudarnost izmislio scenarist, vjerojatno bismo mu prigovorili da je pretjerao.

Foto: Čak i Pustinjska lisica ponekad je trebala nekoga tko će joj čuvati leđa. Jean Ozenne kao general Dietrich i Christopher Plummer kao Erwin Rommel u ‘Noći generala’ (‘The Night of the Generals’) (1967.) Anatolea Litvaka. Izvor: Columbia Pictures.

Ranjavanje je prikazano u nekoliko filmova, među njima u ‘Pustinjskoj lisici’, ‘Noći generala’ (‘The Night of the Generals’) iz 1967., gdje Rommela glumi Christopher Plummer, te njemačkom televizijskom ‘Rommelu’ iz 2012., s Ulrichom Tukurom. Svaki ga prikazuje u nešto drukčijem svjetlu, ali u svima ono označava prekid. Rommel je uklonjen s bojišta samo tri dana prije neuspjelog atentata na Hitlera, u trenutku kada su pitanja rata, mira i otpora režimu postajala nerazdvojna.

U ‘Noći generala’ taj je prekid posebno dojmljiv jer napad savezničkih zrakoplova presijeca razgovor o Hitleru i mogućnosti njegova uklanjanja. Povijest je time dobila još jednu od svojih okrutnih ironija: čovjeka koji je počeo otvoreno dovoditi u pitanje vođenje rata iz bitke su izbacili upravo oni protiv kojih se borio.

No Rommelov sukob s Hitlerom nije počeo atentatom od 20. srpnja, niti je njegovo ranjavanje bilo uzrok tog sukoba. Još u Margivalu otvoreno je govorio o potrebi završetka rata. Njegov odnos prema samoj uroti ostaje povijesno složeniji od filmskih prikaza. Postoje svjedočanstva koja ga povezuju s krugovima protivnika Hitlerova vodstva, ali pitanje koliko je znao o pripremi atentata i bi li podržao Hitlerovo ubojstvo nije konačno razriješeno. Vojskovođa koji je znao kada je bitka izgubljena pokušavao je uvjeriti Hitlera da je izgubljen i rat. A Hitler je nastavljao govoriti o pobjedi.

Čovjek kojega nije ubio neprijatelj

Rommelova posljednja godina na filmu gotovo uvijek vodi prema istome završetku. Nakon ranjavanja, neuspjelog atentata na Hitlera i sumnji koje su pale na ljude povezane sa zavjerom, feldmaršal je ostao bez prostora za još jedan manevar. Dana 14. listopada 1944. dvojica Hitlerovih generala donijela su mu izbor koji zapravo nije bio izbor: suđenje pred nacističkim sudom, s mogućim posljedicama za obitelj, ili samoubojstvo uz obećanje da će njegovi najbliži biti pošteđeni.

Rommel je uzeo otrov. Režim je potom objavio da je umro od posljedica ratnih ozljeda i priredio mu državni pogreb. Hitler je čovjeka kojega je nekoć uzdizao kao simbol njemačke vojne moći dao ukloniti, a zatim mu odati počasti. Bila je to posljednja predstava u kojoj Rommel više nije mogao odlučivati ni o vlastitoj ulozi.

I tu se vraćamo na vojnike koji su vjerovali da je njihov zapovjednik kugelfest, otporan na metke. Rommel je doista toliko puta prošao kroz opasnost da je oko njega nastala gotovo nadljudska legenda. Ali stvarni čovjek nije bio neranjiv, kao što nije bio ni bezgrešan. Služio je režimu čije je zločine nemoguće odvojiti od rata koji je vodio, a njegova vojnička sposobnost nije mogla izbrisati tu odgovornost. Niti je njegova kasnija smrt mogla poništiti sve što joj je prethodilo.

Von Stroheim dao mu je lice opasnog neprijatelja, Mason dostojanstvo tragičnog junaka, Hossein sumnju čovjeka koji počinje razlikovati Njemačku od Hitlera, Preiss gotovo nevjerojatnu civiliziranost usred rata, a Tukur težinu posljednjih odluka. Svaki je od tih glumaca pokušao pronaći čovjeka iza legende, ali legenda je uvijek bila barem korak ispred njih.

Jer Pustinjska lisica nikada nije bila samo legenda o nepobjedivom vojskovođi. Bila je i priča o čovjeku koji je znao izvoditi gotovo nemoguće manevre, ali nije mogao pronaći izlaz iz zamke koju mu je postavio vlastiti vrhovni zapovjednik.

Nije ga ubio metak. Nije ga ubio ni otrov. Ubio ga je čovjek kojemu je rekao da je rat izgubljen.

Foto: Tuga u pogledu na rastanku. James Mason kao Erwin Rommel posljednji put pozdravlja suprugu Lucie prije odlaska u smrt u ‘Pustinjskoj lisici’ (‘The Desert Fox: The Story of Rommel’) (1951.). Izvor: 20th Century Fox.

A negdje u pustinji još uvijek svira Lili Marleen

Ipak, ne bih ovu priču završio otrovom, Hitlerom i državnim pogrebom. Jer postojalo je nešto što je u afričkoj pustinji povezivalo Rommelove vojnike i one koji su se protiv njih borili. Nije to bila vojnička čast, a još manje politika. Bila je to pjesma.

‘Lili Marleen’, koju je 1939. snimila Lale Andersen, isprva nije postigla gotovo nikakav uspjeh. No dvije godine poslije jedna će njemačka vojna radiopostaja u okupiranom Beogradu od nje stvoriti glazbeni simbol rata. Soldatensender Belgrad emitirao je program koji se mogao čuti daleko preko granica okupirane Srbije, sve do sjeverne Afrike. Od kolovoza 1941. ‘Lili Marleen’ postala je stalni završetak večernje emisije pozdrava vojnicima. Svake večeri, malo prije deset sati, glas Lale Andersen putovao je preko Sredozemlja i stizao do ljudi koji su ratovali daleko od kuće.

Pjesmu su slušali vojnici Afrika Korpsa, ali i Britanci s druge strane bojišnice. Njezina popularnost bila je tolika da je nadrasla jezik na kojem je otpjevana i propagandu koja je pokušavala određivati što vojnici smiju slušati. Govorila je o vojniku, djevojci i svjetiljci pred vojarnom. O rastanku, čekanju i nadi da će se dvoje ljudi ponovno sresti. Nije slavila pobjedu. Nije obećavala osvajanje svijeta. Govorila je o onome što je rat oduzeo gotovo svima.

A onda ju je pjevala i Marlene Dietrich. Njemačka filmska zvijezda koja je odbacila nacizam, postala američka državljanka i nastupala pred savezničkim vojnicima preuzela je pjesmu koja se proslavila među vojnicima njemačke vojske. U njezinu glasu ‘Lili Marleen’ dobila je još jedan život. Nije više pripadala jednoj vojsci, jednoj zastavi ni jednoj strani bojišnice.

Toliko filmova, toliko različitih lica, toliko pokušaja da se objasni čovjek koji je znao dobivati bitke, ali nije mogao zaustaviti rat. I toliko vojnika koji su u istoj pustinji čekali kraj borbi, ne znajući hoće li ga doživjeti.

Rommel je pokušavao prijeći neprijateljske linije tenkovima. Jedna je pjesma preko tih istih linija prelazila bez ikakva otpora.

Video: Marlene Dietrich – ‘Lili Marleen’. Pjesmu je na stihove Hansa Leipa uglazbio Norbert Schultze, a prvu glasovitu snimku 1939. ostvarila je Lale Andersen. Pravu popularnost stekla je 1941. zahvaljujući njemačkoj vojnoj radiopostaji Soldatensender Belgrad, koja je emitirala iz okupiranog Beograda. Njezin se signal čuo sve do sjevernoafričkog bojišta, gdje su pjesmu slušali i Rommelovi vojnici i njihovi britanski protivnici. Marlene Dietrich, koja se suprotstavila nacističkom režimu i nastupala za savezničke vojnike, poslije joj je dala vlastitu, jednako nezaboravnu interpretaciju.

Kako sam godinama lovio Pustinjsku lisicu

I sad bi priča doista mogla završiti. Ali kako je u mojem životu oduvijek bilo puno zeznutih ‘ali’, red je da ispričam i jedan vlastiti susret s Pustinjskom lisicom. Točnije, s filmom u kojemu ju je glumio James Mason.

Godinama sam znao za Hathawayjevu ‘Pustinjsku lisicu’ i želio je pogledati. U vrijeme kada se do filmova nije dolazilo jednim klikom, trebalo je čekati da se netko na televiziji sjeti prikazati baš ono što vas zanima. I jednoga se dana dogodilo. Nedjelja poslijepodne, televizijski ciklus filmova Jamesa Masona i, konačno, ‘Pustinjska lisica’. Sve je bilo savršeno. Osim jednog malog problema. Bio je to moj rođendan.

A rođendan znači feštu. I goste. I, da stvar bude još gora, među gostima je bila i moja tadašnja tajna ljubav. Sad vi meni recite što bi čovjek trebao učiniti. Ostaviti goste i otići gledati Jamesa Masona? Ili ostati s njima i propustiti film koji godinama čeka? U takvim se situacijama obično pronađe neki kompromis, samo što kompromisi s televizijskim programom rijetko dobro završavaju.

Uspio sam nakratko pobjeći od društva i otrčati do televizora, tek toliko da uhvatim barem jednu scenu. I danas točno znam koju sam vidio. Susret Rommela i Hitlera u Margivalu. Bila je to jedina scena koju sam toga dana uspio pogledati.

Nisam bio osobito zabrinut. Televizija stalno reprizira filmove, mislio sam. Reprizirat će i ovaj. Ako već nije bilo moguće pobjeći s vlastite rođendanske proslave, barem sam mogao računati na televizijske navike.

NIKAD NISU!

Barem ne na programu na kojemu sam ga čekao. Prolazile su godine, mijenjali se televizijski kanali, reprizirali filmovi koje nitko nije tražio, neki i po desetak puta, a ‘Pustinjske lisice’ nije bilo. Čovjek bi pomislio da film s Jamesom Masonom nije tako teško uhvatiti. Ali očito nisam bio jedini koji je imao problema s hvatanjem Pustinjske lisice.

Napokon sam ga prvi put uspio pogledati na jednom njemačkom televizijskom kanalu. Sinkroniziranog na njemački. Što bi u većini slučajeva bilo razlog za nezadovoljstvo, ali ovdje je nekako savršeno odgovaralo. James Mason kao Erwin Rommel govorio je njemački, Hitler je govorio njemački, a cijela je priča dobila onu dodatnu uvjerljivost koju engleski jezik, koliko god se glumci trudili, teško može pružiti.

Tako sam nakon svih tih godina konačno pogledao film zbog kojega sam jednom davno, usred vlastite rođendanske fešte, ostavio goste i tajnu ljubav da bih na nekoliko minuta vidio kako se jedan feldmaršal svađa s diktatorom. I to na njemačkom, kako valjda i priliči.

Nije lako krenuti lisičjim tragom. Baš zato što jest lisica.