John Wayne bio je John Wayne. Lee Marvin izgledao je kao čovjek kojemu nije trebalo objašnjavati što će se dogoditi ako mu stanete na put. Jedan je gotovo sam postao sinonim za američki western, drugi je znao djelovati kao da nasilje ne mora ni pokazati jer ga već nosi u licu. Angie Dickinson stala je nasuprot obojici i nije nestala. Waynea je kao Feathers dovodila u situaciju u kojoj mu značka i revolver nisu bili od velike pomoći, a nekoliko godina poslije našla se pred Marvinom kakvog je John Boorman pretvorio u nešto još neugodnije od njegove ionako zastrašujuće pojave. Nijednoga možda nije mogla nadjačati, ali s obojicom se mogla ravnopravno nositi i održati se.

Foto: Angie Dickinson početkom šezdesetih. Izvor: Doctor Macro

Možda je upravo zato Feathers bio savršen nadimak. Zvuči lagano, gotovo nježno, a žena koja ga je nosila morala je biti sve samo ne laka da bi opstala među muškarcima kojima je Hollywood navikao prepuštati čitav kadar. Nije ih pokušavala pobijediti njihovim sredstvima; imala je nešto korisnije, sposobnost da ostane svoja dok se oko nje širio njihov mit.

Danas, 30. rujna, Angie Dickinson slavi 95. rođendan, dovoljno dugo nakon prvih televizijskih nastupa da se iza jednog nadimka nakupila gotovo cijela povijest američkog filma i televizije: od prašnjavih ulica Dodge Cityja i Jamesa Arnessa, preko već spomenutih Marvina i Waynea, do vremena kada joj više nije trebao veliki muškarac preko puta da bi držala priču. A negdje između dvojice pred kojima nije ustuknula čekao ju je i treći, samo što se ovaj borio notama.

Od Jamesa Arnessa do Johna Waynea

Prije nego što ju je Howard Hawks doveo u ‘Rio Bravo’, Angie Dickinson već je bila veteranka westerna. Pedesete su bile vrijeme kada je televizija gutala kaubojske priče gotovo brže nego što ih je Hollywood mogao proizvesti, a jedna se njezina epizodna uloga posebno izdvaja. U epizodi ‘Grijesi oca’ (‘Sins of the Father’) serije ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’) iz 1957. glumila je Rose Daggitt, Indijanku i suprugu bijelog planinskog čovjeka koja dolaskom u Dodge City postaje meta mržnje zbog zločina koje je počinio njezin otac.

Foto: Angie Dickinson kao Rose Daggitt, James Arness kao Matt Dillon i Dennis Weaver kao Chester Goode u epizodi ‘Grijesi oca’ (‘Sins of the Father’) serije ‘U dimu baruta’ (‘Gunsmoke’). Izvor: CBS

Danas je nemoguće prijeći preko činjenice da je Indijanku glumila bijela glumica, uz šminku koja ju je trebala učiniti uvjerljivom u ulozi pripadnice drugog naroda. Hollywood pedesetih takve je stvari radio bez mnogo pitanja, ali zanimljivije je što sama priča Rose ne pretvara u prijetnju; prijetnja dolazi od ljudi koji u njoj odbijaju vidjeti osobu odvojenu od grijeha njezina oca. To nije bilo neobično za U dimu baruta. Kroz dvadeset sezona serija je znala skrenuti prema lakšim, ponekad izrazito humorističnim epizodama, ali Dodge City Jamesa Arnessa mnogo je češće bio mjesto ozbiljnih priča o nasilju i njegovim posljedicama, predrasudama, osveti, siromaštvu, alkoholu i prošlosti koju značka Matta Dillona nije mogla jednostavno izbrisati. Rose Daggitt pripadala je upravo toj strani serije.

Dvije godine poslije preko puta nje više nije stajao James Arness nego John Wayne. ‘Rio Bravo’ nije joj dao samo veći film nego potpuno drukčiju poziciju u njemu. John T. Chance može zatvoriti kriminalca, držati zatvor dok ga njegovi ljudi pokušavaju osloboditi i preuzeti odgovornost za grad, ali kada se pojavi Feathers, odjednom postoji problem koji se ne rješava značkom. Ona razgovara s njim kao da pred sobom nema čovjeka kojeg svi ostali slušaju, zadirkuje ga, proturječi mu i sama odlučuje kada će otići, a najvažnije od svega, ne pokazuje potrebu da bude impresionirana činjenicom da je on John T. Chance. Ili John Wayne.

Foto: Angie Dickinson kao Feathers, John Wayne kao John T. Chance i redatelj Howard Hawks na snimanju ‘Rio Brava’. Izvor: Warner Bros.

Dickinson je poslije govorila koliko je to zapravo bilo teško. Wayne ju je plašio upravo zato što je bio Wayne, dok je Feathers u njihovim zajedničkim scenama morala biti ona koja preuzima inicijativu. Hawks joj je dao jednu od onih žena kakve je volio, dovoljno sigurnu da ne postoji samo kao netko tko maše junaku dok odlazi na konju ili mu trči u zagrljaj kada se vrati, ali prostor koji joj je dao trebalo je zauzeti pred čovjekom koji je samom pojavom mogao progutati kadar.

Najljepše ga uhvati na samom kraju. Kada joj Chance zabrani da pred ljude izađe u izazovnom kostimu i zaprijeti uhićenjem, Feathers iz njegove nespretne naredbe izvlači ono što on nije sposoban izgovoriti: upravo joj je priznao da je voli. On se, naravno, brani da ništa slično nije rekao, ali nije ni morao; Feathers ga je pročitala bolje nego što je on pročitao samoga sebe.

Šarm pretanak kao štit

Osam godina poslije šarm više nije bio dovoljan. ‘Point Blank’ Johna Boormana počinje izdajom na Alcatrazu, gdje Walkera ostavljaju gotovo mrtvog nakon pljačke, a čovjek koji se vraća s otoka želi svoj novac, ali iznad novca stoji nešto još snažnije: osveta. Feathers je pred Chanceom mogla koristiti humor, seksualnu sigurnost i sposobnost da pročita čovjeka kojemu se obraća; Chris pred Walkerom ima protivnika kojeg kao da više nije moguće dosegnuti normalnim pravilima ljudskog odnosa.

Lee Marvin već je sam po sebi unosio prijetnju u kadar, ali Boorman mu u Point Blanku čini nešto neobično: ne dopušta mu da potpuno kontrolira vlastitu pojavu. Razlomljena montaža, ponavljanja, preskakanje vremena, sjećanja koja prodiru u sadašnjost i zvuk koji nastavlja živjeti preko drugog prizora pretvaraju Walkera u čovjeka zarobljenog u vlastitoj opsesiji. Ponekad više nismo sigurni gledamo li događaj, uspomenu ili njegovu unutarnju rekonstrukciju, kao da osveta nije samo ono što radi nego stanje u kojem postoji. Boormanov Walker tako postaje protivnik čak i Marvinu: redatelj uzima njegovu fizičku težinu, lice i hladnoću te od njih gradi lik koji na kraju kontrolira glumca gotovo koliko glumac kontrolira njega.

Foto: Angie Dickinson kao Chris udara Leeja Marvina kao Walkera u ‘Point Blanku’. Izvor: MGM

Zato je scena između Walkera i Chris toliko važna. Ona ga udara, najprije šakama, zatim sve žešće, pokušavajući iz njega izvući nešto nalik normalnoj ljudskoj reakciji, dok on gotovo nepomično prima udarce sve dok se ona ne iscrpi. Što manje reagira, njezina nemoć postaje veća. Pred Chanceom je bilo dovoljno pronaći pukotinu i kroz nju ući; pred Walkerom kao da pukotine nema. Dickinson ponovno ne nestaje uz Marvina, ali odnos snaga više nije romantično nadmudrivanje. Šarm koji je u Rio Bravu mogao biti oružje ovdje je pretanak kao štit.

Trećeg nije morala pobijediti

Dvojica su je čekala pred kamerom, a treći nije nosio ni značku ni pištolj. Burt Bacharach već je bio jedno od velikih imena američke popularne glazbe kada su se Angie Dickinson i on vjenčali 1965. godine. Čovjek koji je s Halom Davidom stvarao pjesme prepoznatljive već nakon nekoliko tonova nije bio netko uz koga je trebalo dokazivati da možeš izdržati kadar. Njega nije trebalo pobijediti; njega je osvojila.

U spoju dviju različitih karijera rodila se ljubav koja je rezultirala brakom i kćeri Nikki. Za razliku od svijeta iz kojeg je ona dolazila, u njegovu je nekoliko tonova bilo dovoljno da zavlada prostorijom. Zajednički im život ipak nije bio jednostavan, ponajprije zbog ozbiljnih zdravstvenih problema njihove kćeri, o kojima su oboje poslije otvoreno govorili. Dok joj se brak približavao posljednjim godinama, nešto se drugo povećavalo: prostor koji joj je Hollywood davao, što nije bilo uobičajeno za glumice u njezinim godinama.

Video: B. J. Thomas & Burt Bacharach – ‘Raindrops Keep Fallin’ on My Head’. Izvor: YouTube

Ako se jedna vrata zatvore, otvore se druga. U njezinu slučaju još prostranija

Četrdesetu je dočekala 1971., u godinama kada je Hollywood glumicama njezine generacije već počinjao objašnjavati da glavne uloge pripadaju nekim mlađim ženama. Angie Dickinson dogodilo se gotovo suprotno. U ‘Big Bad Mama’ iz 1974. nije trebala skrivati ni godine ni seksualnost, a Wilma McClatchie nije bila žena koja prati muškarce kroz priču nego žena za kojom priča ide. Usred Velike depresije, s dvije kćeri uz sebe, pljačka, puca, bira muškarce i vodi obitelj kroz kriminal kao da joj je Roger Corman umjesto dopuštenja jednostavno predao ključeve.

Foto: Angie Dickinson kao Wilma McClatchie s Robbie Lee i Susan Sennett kao njezinim kćerima Polly i Billie Jean u ‘Big Bad Mama’. Izvor: New World Pictures

Iste godine stigla je ‘Policajka’ (‘Police Woman’) i prostor je postao još veći. Kao narednica Pepper Anderson više nije trebala muškarca preko puta sebe da bi se odredila prema njemu; ona je bila središte priče. Išla je na tajne zadatke, ispitivala osumnjičene, hapsila i ulazila u opasnost, a serija je četiri sezone počivala na činjenici da će se gledatelji vratiti upravo zbog nje. Naravno, televizija sedamdesetih nije preko noći prestala gledati Dickinson kao seksualni simbol i serija je njezin izgled itekako koristila, osobito kroz prerušavanja na tajnim zadacima, ali time je kontradikcija samo zanimljivija: ono što je moglo poslužiti da je zadrži na rubu kadra sada se nalazilo u njegovu središtu. Našla je novi pijedestal, koji je jedna od kraljica među glumicama odavno zaslužila.

Foto: Angie Dickinson kao narednica Suzanne ‘Pepper’ Anderson u seriji ‘Policajka’ (‘Police Woman’). Izvor: NBC

Godine kada i slabići ruše velike

Počinjale su osamdesete, desetljeće koje će uskoro naučiti koliko malo mora biti ono što ruši velike. Strah od AIDS-a tek je čekao iza ugla, a sićušan virus pokazat će da može oboriti i gromadu od čovjeka. Brian De Palma kao da je u ‘Odjevena da ubije’ (‘Dressed to Kill’) najavio vrijeme koje dolazi.

Foto: Angie Dickinson kao Kate Miller i Ken Baker kao Warren Lockman u muzejskoj sekvenci ‘Odjevena da ubije’ (‘Dressed to Kill’). Izvor: Filmways Pictures / Orion Pictures.

Kate Miller nema Feathersinu sigurnost ni Pepperinu značku. Nezadovoljna je, ranjiva i seksualno frustrirana žena koja pokušava pronaći nešto što joj nedostaje, a De Palma joj daje jedan od najljepših dijelova filma: dugi, gotovo nijemi susret u muzeju, igru pogleda, približavanja i udaljavanja u kojoj Dickinson ponovno mora držati kadar gotovo bez riječi. Sve izgleda kao početak priče o Kate. Upravo zato ono što slijedi djeluje tako brutalno.

De Palma je dobro znao koga ubija tako rano u filmu. Nakon četiri sezone ‘Policajke’ (‘Police Woman’) publika je imala razloga vjerovati da će Angie Dickinson ostati s njom, ali je iskreni zaljubljenik u Hitchcocka znalački ponovio majstorov 'štos' s Janet Leigh iz ‘Psiha’ (‘Psycho’). Dizalo tu nije samo mjesto ubojstva nego trenutak u kojem glavna junakinja prestaje biti glavna junakinja. Žena koja je toliko puta uspjela sačuvati svoje mjesto uz najveće odjednom nestaje iz vlastite priče.

Ironija je gotovo savršena. Više nije bio potreban netko veći, snažniji ili opasniji od svega što je prije susretala. Ni za Angie kod Briana De Palme nije bio potreban snagator.

Nosila se s najjačima, koji njezinim uspjehom nisu izgubili ništa. Na kraju je gubila od najslabijih, koji time nisu dobili ništa na snazi. Neponovljiva Angie Dickinson.

Video: The Rolling Stones – ‘Angie’, jedna od mogućih Angie. Izvor: The Rolling Stones / YouTube