Od septičke jame do Broadwaya i filma, od buntovnika do ratnog heroja: nevjerojatan put Lee Marvina

Lee Marvin kao major John Reisman u ‘The Dirty Dozen’ (‘Dvanaestorica žigosanih’, 1967.), u režiji Roberta Aldricha.
Izvor: DVDBeaver, kadar iz Blu-ray izdanja filma.

Zvali su ga ‘Bogartom 60-ih godina’, što mu je činilo veliku čast jer je Bogiea cijenio i privatno i profesionalno, ali je za sebe uvijek skromno tvrdio da on nije takva klasa. Zajedno će nastupiti tek u jednom filmu – i to u ‘The Caine Mutiny’ (‘Pobuna na brodu Caine’, 1954.) Edwarda Dmytrika pa, iako je Lee Marvin, tada na samom početku karijere, u njemu imao sasvim malu i nebitnu rolu, rado će se je sjećati upravo zbog nastupa uz veliku filmsku legendu i osobu koju je smatrao prijateljem.

Tijekom daljnjeg razvoja karijere na neki će način stupiti u kalup koji su prije njega definirali mnogi poznati filmski ‘teškaši’ (‘heavy’). Uz već apostrofiranog Bogarta, to su bili Edward G. Robinson ili James Cagney primjerice, ali Marvin će napraviti dobar korak dalje tumačeći likove nekih od možda i ponajvećih filmskih psihopata koji će ikada prodefilirati malim i velikim ekranom.

Ta vrsta uloga pratit će ga vrlo dugo i, mada se pokušavao otrgnuti šablonizaciji, tek dijelom će uspjeti u namjerama i to nakon nastupa u ‘Ernest Hemingway's The Killers’ (‘Ubojice’) Dona Siegela iz 1964. godine.

Buntovnik prije glumca

Rođen 19. veljače 1924., Lee Marvin je od najranijih dana pokazivao izrazito buntovnu crtu. Već u dobi od četiri (4!!!!) godine po prvi puta pobjegao je od kuće, a upravo je nevjerojatan niz škola iz kojih je bio izbačen – u jednom od slučajeva zato što je jednog učenika izbacio kroz prozor sa drugog kata.

Školovanje (ako je ta riječ uopće prikladna u njegovu slučaju) definitivno prekida 1942. godine kada se kao maloljetnik priključuje marincima. Čak i kod njih, njegov ga neukrotivi duh dovodi do toga da neuobičajeno puno vremena provodi u vojnom zatvoru. Tu će napokon naučiti da se čak i on mora podvrgnuti disciplini.

Zato će se njegova urođena ratobornost pokazati izuzetno upotrebljivom u stvarnom sukobu.

Marvin će učestvovati u čak 21 iskrcavanju na pacifičke otoke, koji su tada bili pod okupacijom Japanaca, od Kwajaleina do Saipana. Upravo na Saipanu bit će teško ranjen kao pripadnik satnije I, 3. bojne, 24. pukovnije marinaca, 4. marinske divizije.

Uletjeli su u zasjedu na ‘veselom’ dijelu otoka – znanom kao ‘Dolina smrti’. Čak će tri divizije danima biti angažirane na slamanju otpora na toj japanskoj obrambenoj liniji. No Marvinova će četa u onoj zasjedi jako teško proći.

Marvin će ostati jedan od devet preživjelih od cijele te čete mada, četa je stradala a da nisu uspjeli ukloniti niti jednog Japanca. Bit će tako teško ranjen, ‘u dupe’ kako bi on rekao, jer ‘marinci dok leže pod neprijateljskom paljbom mogu biti pogođeni samo u dva istaknutija dijela tijela – glavu ili dupe’.

Jedva će uspjeti dopuzati do svojih položaja, ali i tako izmučen smoći će snage doktoru prkosno odgovoriti na upit treba li krvi: ‘Kako da ja to, dovraga, znam?’

Trinaest mjeseci ležat će u bolnici da bi napokon otpust iz bolnice dobio 1946. godine i to odlikovan medaljom ‘Purple Heart’.

U svezi s Marvinovim učešćem u borbama pojavio se čitav niz legendi – jedna od najpoznatijih jeste da je učestvovao u borbama na Iwo Jimi – pa čak i da je bio jedan od skupine vojnika na onoj čuvenoj fotografiji koji su podizali američku zastavu na najvišoj planini na Iwo Jimi – Mount Suribachiju.

No činjenice govore suprotno – Marvin nije dočekao kraj sukoba na Saipanu koji se odigrao znatno prije napada na Iwo Jimu, a nakon ranjavanja više nije učestvovao u borbama.

Od septičke jame do Broadwaya

Period nakon vojske za Marvina označava novi početak lutanja i traženja samog sebe. Bavio se raznim poslovima, među ostalim bio je i vodoinstalater.

Upravo će ga taj posao i dovesti do jednog lokalnog kazališta u Woodstocku, New York. Dok je kopao septičku jamu upravo ispred te zgrade, odlučio je riskirati i prijaviti se kod njih kao glumac – i primili su ga!

U to vrijeme upisuje i satove glume u ‘American Theatre Wingu’. Niz manjih uloga naposljetku ga je doveo i do Broadwaya, gdje debitira u predstavi ‘Billy Budd’.

Iste te godine debitira i na filmu – malom ulogom u ‘You're In the Navy Now’ – Henry Hathawaya. Isti će ga režiser angažirati i za svoj naredni film, ‘Diplomatic Courier’, gdje će Marvin tako impresionirati Hathawaya da mu ovaj bez imalo krzmanja osigurava vrhunskog agenta koji preuzima brigu o njegovoj daljnjoj karijeri.

Nasilje kao zaštitni znak

Od toga događaja Marvin se počinje pojavljivati redovito, kako u filmovima tako i na TV-u gdje nastupa u brojnim serijama – između ostaloga, pojavljuje se i u dvije epizode ‘The Twilight Zone’ (‘Zona sumraka’) Roda Serlinga: ‘The Grave’ (‘Grob’) i ‘Steel’ (‘Čelik’).

U ‘Grobu’ daje više nego li upečatljivu najavu kakav će biti njegov Liberty Valance.

Lee Marvin kao Liberty Valance u ‘The Man Who Shot Liberty Valance’ (‘Čovjek koji je ubio Liberty Valancea’, 1962.), u režiji Johna Forda. Izvor: Paramount Pictures / kadar iz filma.

Činjenica ostaje da se i u jednom i u drugom mediju svi fokusiraju na isto – na njegovu brutalnost.

Bez imalo krzmanja sasuo je vrelu kavu Gloriji Grahame u lice u ‘The Big Heat’ (‘Velika Hajka’) Fritza Langa, terorizirao je jednorukog Spencera Tracyja u Sturgesovu ‘Bad Day at Black Rock’ (‘Loš dan u Black Rocku’), mlatio slijepu ženu u ‘Ubojicama’ – takve scene nisu bile viđane prije, sa takvom žestinom rijetko kada i poslije njega.

Kada su ga u interviewu u časopisu Playboy pitali smatra li da nasilje na filmu ima veze sa porastom nasilja u stvarnom životu, posebice apostrofirajući njegove uloge nasilnika, odgovorio je u glavnim crtama slično kao i Sam Peckinpah kada je objašnjavao motivaciju kojom se vodio za snimanja ‘Divlje Horde’, rekavši:

‘Jedino u smislu da ako je nasilje u filmu dovoljno realistično bolje služi kao sredstvo za odvraćanje publike da mu pribjegnu. Bolje na ekranu nego van njega. Ako ga prikažete dovoljno realistično – postaje tako odvratno da niti jedan gledatelj ne želi imati ništa s time. Ali većina nasilja na ekranu izgleda tako bezopasno i lako da djeluje kao poziv da se to proba primijeniti. Ja kažem – učinite ga tako brutalnim da čovjek promisli dva puta prije nego li pribjegne njemu.

Klasičan primjer za to je ‘All Quiet on the Western Front’ (‘Na Zapadu ništa novo’). Lew Ayres skače u jamu gdje se nalazi neki Francuz i probada ga nožem. I prisiljen je cijelu noć provesti sa umirućim čovjekom. Poginut će ako pokuša napustiti poziciju. Ujutro, Francuz ga i dalje gleda, ali je mrtav. Ayres ostatak filma provodi u okupiranoj Francuskoj – pokušavajući naći suprugu mrtvog čovjeka da bi se ispričao zbog počinjene okrutnosti. Upravo putem nasilja dana je jasna izjava ovdje.’

S druge strane, u tipičnoj tučnjavi Johna Waynea – dobar primjer je za to ‘Donovan's Reef’ (‘Donovanov greben’, 1963.) – u saloonu lete stolovi, boce, razbijaju se ogledala, baca vlasnik bara, a sve završava s tankom krvavom linijom niz obraz, svi su prijatelji, a tučnjava je bila upravo divna.

Lee Marvin kao Thomas Aloysius ‘Boats’ Gilhooley uz Johna Waynea u ‘Donovan's Reef’ (‘Donovanov greben’, 1963.), u režiji Johna Forda. Izvor: Paramount Pictures / kadar iz filma.

To je preseravanje s nasiljem. Lažno, gotovo poput karikature – sušta suprotnost tučnjavi poput one u ‘Treasure of Sierra Madre’ (‘Blago Sierra Madre’) kada Tim Holt i Bogart ulaze u bar, a Holt bude udaren bocom preko usana od strane Bartona MacLanea, i sve što je u stanju činiti za vrijeme trajanja borbe je da leži na podu i drži MacLainea za nogu.

Ta scena otkriva osjećaj prave boli i povrede.

Ili borba između Ernest Borgninea i Montgomery Clifta u ‘From Here To Eternity’ (‘Odsada do vječnosti’). Čak ih ni ne vidiš; samo vidiš njihova stopala iza bureta – i čuješ. Jedan čovjek ustaje, a drugi je mrtav. Znamo kako je opaka borba bila iako je nismo ni vidjeli.

Liberty Valance i proboj među najveće

‘The Man Who Shot Liberty Valance’ (‘Čovjek koji je ubio Liberty Valancea’) iz 1962. godine, meni daleko najdraži film Johna Forda, upravo savršeno sublimira sve Marvinove navode.

Kao tumač naslovne uloge, ovdje se pokazuje pravom esencijom zla. A tek kada urednika Shinbone Stara natjera da pojede novine prije nego li će ga izbičevati do smrti uz upravo luđački smijeh... nezaboravno.

Iako potpisan tek kao četvrti na špici, iza dvojice western legendi, Jamesa Stewarta i Johna Waynea (s kojim je godinu dana ranije surađivao i na filmu ‘The Comancheros’, 1961.), ali i iza Vere Miles... nitko ne može poreći da je ovo ipak Marvinov show.

Pa čak je i svojeglavi Irac John Ford bio duboko impresioniran ovom izvedbom pa će ga na drugom filmu ‘Donovanov greben’ potpisati odmah uz Dukea.

Štoviše, ako mu je trebalo čitav niz filmova da bi Dukeu odao sad već ‘legendarno’ priznanje o glumačkom umijeću – i to ne za svoje filmove već za Hawksov ‘Red River’ (‘Crvena Rijeka’, 1948.) – ‘Nikad nisam znao da ovaj veliki kučkin sin umije i glumiti’ – Marvin ga je osvojio svojom prvom izvedbom u nekom od njegovih filmova.

A onda je došao još jedan od prekretničkih filmova – ‘Cat Ballou’ – Elliota Silversteina iz 1965. godine.

Prekretnički u smislu da je osvojio Oscara za dvostruku ulogu – braće blizanaca Kida Sheleena/Tima Strawna – i da je time definitivno potvrdio svoj zvjezdani status i počeo dobivati milijunske ugovore uz postotke od zarade filma, za razliku od dosadašnjih honorara. Primjerice, upravo za ‘Cat Ballou’ dobio je samo 87.000 $, što je i po ondašnjim standardima bilo iznimno malo.

Iako ovo definitivno nije njegov najbolji film, jasno je da bi njime riješio mnoge stvari i da je možda po prvi puta mogao birati uloge.

Na vrhuncu slave

U ‘The Professionals’ (‘Profesionalci’) Richarda Brooksa iz 1966. godine njegovo je ime prvo na špici iako se nalazi u društvu takvih imena kao što su Burt Lancaster, Robert Ryan, Jack Palance, Claudia Cardinale.

Foto: Lee Marvin kao Henry ‘Rico’ Fardan i Burt Lancaster kao Bill Dolworth u ‘The Professionals’ (‘Profesionalci’, 1966.), u režiji Richarda Brooksa. Izvor: Columbia Pictures / Archive Photos – Moviepix, Getty Images

Od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina on postaje jedan od najpopularnijih glumaca, a četiri godine za redom (od 1967. do 1971.) biva i na samom vrhu najkomercijalnijih glumaca – dosegavši jedne godine drugo mjesto kada se ispred njega uspjela ubaciti jedino glumica Julie Andrews.

Zanimljivo je da je upravo u tom razdoblju Sam Peckinpah želio Marvina za ulogu Pikea Bishopa u ‘The Wild Bunch’ (‘Divlja horda’, 1969.). Njih dvojica pritom nisu bili potpuni stranci – već su surađivali na televiziji, najprije u epizodi ‘Mon Petit Chou’ (‘Moj mali kupus’) serije ‘Route 66’ (‘Ruta 66’), a zatim i u ‘The Losers’ (‘Gubitnici’) iz ‘The Dick Powell Show’ (‘Show Dicka Powella’), koju je Peckinpah režirao, a Marvin u njoj igrao glavnu ulogu.

Marvin je ulogu Pikea Bishopa čak i prihvatio, ali se na kraju povukao iz projekta nakon što mu je ponuđen veći honorar za ‘Paint Your Wagon’ (‘Svi za Eldorado’). Pike Bishop tako je naposljetku pripao Williamu Holdenu. Teško je ne zapitati se kako bi ‘Divlja horda’ izgledala s Marvinom na čelu družine – uloga ostarjelog, tvrdog i umornog odmetnika svakako je bila krojena za glumca njegova profila.

1967. – godina ‘Dvanaestorice žigosanih’

Uloga majora Reismana kao stvorena je upravo za njega predstavljajući na neki način eho njegovih stvarnih ratnih dogodovština. Svojeglavi major, sklon insubordinaciji, cinik koji jedinu zamjerku Wladislavu (Bronsonu), kojemu prijeti smrtna kazna radi ubojstva oficira, upućuje zbog toga što je ‘dopustio da ga netko vidi dok to čini’, a ne zbog čina kao takvog, koji posebno uživa poniziti nadređene oficire i prikazati ih kao krajnje nesposobne, sve to je iznimno blisko samom Marvinu.

To je bilo drugi put da surađuje sa Robertom Aldrichem, a za obojicu ovaj će film predstavljati komercijalni vrhunac karijere.

Prije toga već su zajedno radili ‘Attack’ (‘Napad’) 1956. godine – film daleko više cijenjen od strane europske kritike nego li američke – bio je nominiran za Zlatnog lava u Veneciji, a osvojio je nagradu talijanskih filmskih kritičara.

Marvin glumi potpukovnika Bartletta, koji radi vlastitih političkih ambicija štiti kapetana Cooneya (Eddie Albert), sina utjecajna političara, bez obzira što ovaj kao komandir čete svojom nesposobnošću i kukavičlukom uzrokuje brojne žrtve.

Zadnji film koji će ovaj dvojac zajedno napraviti bit će ‘Emperor of the North’ (‘Jedan vlak za dvije bitange’) iz 1973. godine, komercijalno neuspješan ali iznimno dobar film smješten u doba velike gospodarske krize 30-ih godina u kome su uloge zamijenjene – ovdje je Ernest Borgnine iznimno brutalni kondukter Shack, a Lee Marvin skitnica A-NO 1 koja za opkladu nastoji stići upravo Shackovim vlakom na odredište.

Boorman, Mifune i zenit karijere

Još će jedan režiser obilježiti Marvinovu karijeru – to je John Boorman.

U doba kada su radili ‘Point Blank’ (kojeg će godinama kasnije iskasapiti Mel Gibson u svom remakeu ‘Payback’) Lee Marvin je dosegao zenit svoje slave.

‘Point Blank’ ostat će upamćen kao prvi film koji je sniman na lokacijama bivše kaznionice Alcatraz, zatvorene 1963. godine. Svojom isprekidanom narativnom strukturom, prekrasnim kadrovima u kojima samo mjesto odvijanja radnje ima jednako važnu ulogu poput samih glumaca, obilje žestokih provala nasilja, sve to ostvarilo je znatan utjecaj na francuske novovalovce.

‘Hell in the Pacific’ (‘Pakao na Pacifiku’) neobičan je, no zato izvrstan filmski eksperiment u kojemu se radnja usredotočuje na dvoje likova – amerikanca (oborenog pilota) i japanskog mornaričkog časnika u izvedbi Toshiro Mifunea.

Iako u početku neprijateljski nastrojeni jedan prema drugome, s vremenom shvaćaju da moraju prevladati predrasude kao i jezičnu barijeru koja je jednako tako veliki problem, ako žele preživjeti.

Snimano je na stvarnim lokacijama otoka Palau u južnom Pacifiku. Cijela je filmska ekipa u početku bezidejno lutala nemajući prave ideje što napraviti i trošila vrijeme uživajući na otoku.

No kad su se napokon prihvatili posla gotovo se dogodilo da financijeri uskrate potporu projektu radi kašnjenja i da nikad ne bude snimljen. No u to doba ime Lee Marvin imalo veliku težinu, dovoljnu da ubijedi producente da ne dignu ruke od svega.

A tu je još dakako bio i Toshiro Mifune – dakle dva aduta koja mogu biti mamac za publiku.

Kada su ga pitali u interviewu vođenom netom po završetku snimanja filma ‘Pakao na Pacifiku’ kako se slagao sa Mifuneom tijekom snimanja, Marvin je uzvratio:

‘Mifune i ja smo se sjajno provodili iako je bilo teško verbalno komunicirati. Trebali bi te čuti Mifuneov engleski. Sve što zna je oko šest riječi (prijevod nepotreban op. a.) – ‘very good’, ‘cocksucker’ and ‘son of a bitch’.

Obožavao sam ga godinama. Jednostavno te hipnotizira vlastitom genijalnošću. Te oči! Istrošeni samurajski ratnik koji stoji osamljen, ne htijući pomoć. Ali mene privlači njegov strah, ili barem ja to tako shvaćam.

Upušta se u neke stvari s tako zadivljujućom odsutnošću da to jednostavno šokira slučajne promatrače. Ali tek kada krene počinje ga nagrizati sumnja; to je ono što ga čini velikim. Naravno sličan je meni – lutak, samo jako dobar. Daleko bolji u svim područjima.’

Lagani pad, ali još uvijek bez kompromisa

Nakon pacifičke avanture počinje lagani pad u karijeri ovoga glumca. Zanimanje za njega opada, tada i honorari postaju niži, a on se sve rjeđe počinje pojavljivati, no i dalje samostalno birajući projekte u kojima se želi pojaviti.

Ne znači da je pri tome bezgrešan... imao je i on loših procjena – poput recimo filma ‘The Klansman’ (‘Šerif iz klana’) Terence Younga koji je nešto najgore što sam ikada gledao od njega.

Ali mora mu se priznati da čak i u tako lošem filmu, u scenama gdje je on nepogrešivo uspijeva privući pažnju i natjerati nas da zaboravimo sve ostale slabosti filma.

To nipošto nije uspijevalo njegovu partneru Richardu Burtonu, a i inače jako malo glumaca se može pohvaliti takvom sposobnošću.

Pričati o Lee Marvinu a ne spomenuti podatak da je postao i vlasnikom zlatne ploče jednostavno NE IDE!

U filmu Joshue Logana ‘Svi za Eldorado’ iz 1969. godine – u kojemu mu je partner bio niko drugi doli Clint Eastwood – Marvin pjeva song ‘I Was Born under a Wandrin' Star’.

Singlica postaje automatski hit koji se prodao u više od 1.000.000 primjeraka. I sam je ostao iznenađen tom činjenicom da je njegov hrapavi glas uspio osvojiti srca slušatelja, ali i dalje stoji činjenica da je taj song postao trajni evergreen.

Posljednje velike uloge

Za sam kraj karijere bitno je istaknuti dva filma: ‘The Iceman Cometh’ (‘Dolazi Ledar’) iz 1973. i moguće zadnji Marvinov uistinu veliki film (uz ogradu da nažalost nisam odgledao ‘Pasju Žegu’ Yvesa Boisseta) – ‘The Big Red One’ (‘Velika Prva Divizija’) iz 1980.

‘Dolazi Ledar’ nastao je u produkciji American Film Theatre (AFT) – kojega su osnovali Ely i Edythe Landau. To je bio ambiciozan pokušaj da se radi nešto drukčije, kvalitetnije, ne podložno komercijalnim zahtjevima.

Prije pokretanja American Film Theatrea Ely Landau već je producirao niz ambicioznih ekranizacija i ozbiljnih filmskih projekata, među kojima i ‘Long Day's Journey into Night’ (‘Dugo putovanje u noć’) te ‘The Pawnbroker’ (‘Zalagaoničar’), oba u režiji Sidneyja Lumeta. Taj interes za prestižne književne predloške i glumački zahtjevne projekte nastavit će potom i kroz American Film Theatre.

Zanimljivo je da je ‘Dolazi Ledar’ već 1960. doživio veliku televizijsku ekranizaciju u režiji Sidneyja Lumeta, s Jasonom Robardsom u ulozi Hickeyja. Ta verzija, snimljena za ‘Play of the Week’, trajala je oko tri i pol sata i bila prikazana u dva dijela.

Trinaest godina kasnije John Frankenheimer snima novu, filmsku verziju za American Film Theatre, ovaj put s Lee Marvinom kao Hickeyjem. Puna verzija trajala je gotovo četiri sata, odnosno 239 minuta, dok je za kino-distribuciju napravljena i znatno kraća verzija.

Marvin nastupa u verziji koju potpisuje John Frankenheimer – prilično iznenađujući izbor za režisera koji je najpoznatiji bio po čitavom nizu izvrsnih političkih thrillera kao što su ‘Seven Days in May’ (‘Sedam dana u svibnju’) ili originalna verzija ‘The Manchurian Candidate’ (‘Kandidat iz Manđurije’), no pokazao se više nego li dorastao zadatku.

Čuvena je rečenica Lee Marvina da je ‘za nastup u ovom filmu pristao na smanjenje honorara od 875.000 $’.

AFT nikada nije plaćao glumcima više od 25.000 $, a režiserima od 30.000 $. I Lee Marvin kao i Robert Ryan koji nastupa u ovom filmu smatrali su ga svojim kreativnim vrhuncem.

Uz njih nastupa još čitava plejada izvrsnih glumaca – veterani Frederic March i Robert Ryan, tada mladi Jeff Bridges...

Priča je to o gubitnicima koji se okupljaju u jednom irskom baru u New Yorku sa početka prošlog stoljeća. Svi oni imaju svoju priču, čekaju bolje sutra, opijaju se samo još danas i sada...

Jedina svjetla točka im je Hickey (Lee Marvin) koji tu navraća samo povremeno da se prepusti alkoholu, pun je vedrih priča, svi u njemu vide neku varljivu nadu, ali kao i sa svakom nadom čeka ih prilično ružno otrežnjenje...

4 h vrhunske komorne drame... sa stvarno vrhunskim kreacijama učesnika...

Priča o ‘Velikoj Prvoj Diviziji’ Sama Fullera zaslužuje temu sama za sebe – par godina nakon dovršetka snimanja kao da je bila ‘bunkerirana’ zbog postprodukcijskih problema...

U međuvremenu je prelazila iz ruke u ruku više producentskih kuća – da bi je 1980. Lorimar pustio u distribuciju preko United Artistsa, i to u strahovito skraćenoj verziji. Od preko 4 h snimljena materijala film je izašao u verziji od oko 110 minuta.

Gorkom ironijom sudbine niti jedna scena iz trailera kojom je najavljivan film nije uvrštena u premijernu verziju.

No čak i takva bila je izvrsna – čak se ni takve Sam Fuller nije imao srca odreći jer je to bila priča o njemu i ipak je predstavljala dio njega...

A onda smo dočekali i rekonstruiranu verziju – koja je od nađena materijala, a prateći Fullerovu knjigu snimanja, došla najbliže što je bilo moguće originalnoj viziji režisera od kojih 160 minuta.

Naziv rekonstruirana je dan jer nitko točno ne zna što bi od snimljena materijala Fuller zadržao.

Iskusniku Marvinu nije uopće bilo teško saživjeti se u ulogu narednika Possuma koji vodi svoju jedinicu od bitke kod Kasserine pa sve do završnih bitaka 1. divizije u ondašnjoj Čehoslovačkoj.

Dapače, čak će pri prvom susretu sa njima, svojim mlađim glumačkim partnerima (Mark Hamill, Bobby DiCiccio...), održati jedan pravi ‘narednički drill’.

Netko bi se mogao ne složiti s prijašnjom tezom da je major Reisman najbliže stvarnoj biti Lee Marvina i povezati ga radije sa veteranom Possumom.

Ni to nije krivo... ne u znatnoj mjeri... ali dok je Possum pravi iskusni soldat, Reisman je sve to samo još i buntovnik i zato ipak odnosi primat kod mene.

Krug se zatvara

Umro je 29. VIII. 1987. u Tucsonu, Arizona, od srčanog udara, a pokopan je na vojnom groblju u Arlingtonu – kao PFC USMC – Redov prve klase, U.S. Marine Corps.

Inače vojno groblje u Arlingtonu smješteno je na imanju porodice generala Roberta Edwarda Leea, čovjeka po kome je Lee Marvin i dobio ime. Tako je krug napokon zatvoren.

Što reći na kraju o osobi koja je od buntovnika i propala đaka postala ratni heroj, od vodoinstalatera postala glumac, od ‘sadista broj jedan na ekranu’ istinska glumačka zvijezda, čak i sex simbol.

Taj put ne bi mogla proći osoba ako nije uistinu izuzetna, a iz svega navedenog to je najmanje što sa sigurnošću možemo zaključiti o Lee Marvinu.