Peter Weir
Sretan rođendan kapetanu, mom kapetanu, Peteru Weiru, koji danas slavi 82 rođendan: rođen 21.08.1944. godine, tamo "down under", u Sydneyu, Australija.
Peter Weir – majstor australskog novog vala koji je od „Izleta u Hanging Rock“ stigao do Hollywooda i počasnog Oscara
Foto: Peter Weir na 81. Venecijanskom filmskom festivalu 2024., gdje mu je dodijeljen Zlatni lav za životno djelo. Izvor: Getty Images / Venice International Film Festival
Australski redatelj, scenarist i producent Peter Weir ostavio je iza sebe jednu od najraznovrsnijih i najprepoznatljivijih karijera u suvremenoj kinematografiji. Tijekom više od četiri desetljeća rada prelazio je iz žanra u žanr, od zagonetnih i gotovo nadnaravnih priča australskog novog vala do velikih hollywoodskih drama, ali je u gotovo svakom filmu zadržavao interes za ljude koji se nalaze na granici poznatoga svijeta, suočeni s okolinom koju ne razumiju u potpunosti.
Upravo je australsko razdoblje bilo presudno za oblikovanje njegova autorskog rukopisa. Weir je tijekom 1970-ih postao jednom od ključnih figura australskog novog vala, razdoblja u kojem se tamošnja kinematografija nakon dugog zastoja počela snažnije probijati prema međunarodnoj publici.
„Izlet u Hanging Rock“ – film kojim je svijet otkrio Petera Weira
Nakon neobičnog prvijenca „The Cars That Ate Paris (Kola koja su pojela Paris)“ iz 1974., Weir je već sljedeće godine snimio film koji će ga pretvoriti u međunarodno poznato redateljsko ime. „Picnic at Hanging Rock“ („Izlet u Hanging Rock“) iz 1975., snimljen prema romanu Joan Lindsay, danas se smatra jednim od ključnih ostvarenja australske kinematografije.
Radnja je smještena na Valentinovo 1900. godine. Učenice elitne škole Appleyard odlaze na izlet do monumentalne stijene Hanging Rock u australskoj saveznoj državi Victoriji. Nekoliko djevojaka tijekom izleta nestaje bez objašnjenja, a njihov nestanak postupno počinje razarati uređeni svijet škole i ljudi koji ih okružuju.
Weira pritom manje zanima klasično kriminalističko pitanje tko je kriv nego sama tajna nestanka. Hanging Rock postaje gotovo zaseban lik – drevna, nijema i prijeteća prirodna sila pred kojom ljudska pravila, društvene konvencije i pokušaji racionalnog objašnjenja izgledaju nemoćno.
Upravo je atmosfera ono što je „Izlet u Hanging Rock“ učinilo toliko utjecajnim. Sanjiva fotografija, usporeni ritam, bijele haljine djevojaka, ljetna vrućina i osjećaj da iza idilične površine postoji nešto neobjašnjivo pretvorili su film u jedan od zaštitnih znakova australskog novog vala.
„Posljednji val“ i fascinacija tajnama australskog kontinenta
Tu fascinaciju nepoznatim Weir je dodatno razvio u „The Last Wave“ („Posljednji val“) iz 1977. godine.
Foto: Richard Chamberlain u filmu „Posljednji val“ (The Last Wave, 1977.), redatelja Petera Weira.Izvor fotografije: La Cinémathèque française.
Ponovno je u središtu priče odnos racionalnog, modernog čovjeka prema silama koje ne može jednostavno objasniti. Weirova Australija nije tek atraktivna filmska kulisa. Ona djeluje kao golemi, drevni prostor čija povijest i priroda postoje mnogo dulje od svijeta suvremenih gradova i njihovih stanovnika.
Zbog toga „Izlet u Hanging Rock“ i „Posljednji val“ čine svojevrsnu autorsku cjelinu. U oba filma Weir prikazuje ljude koji vjeruju da razumiju svijet oko sebe, samo da bi se suočili s događajima koji ruše njihovu sigurnost.
Slijedio je „Gallipoli (Galipolje)“ iz 1981., povijesna ratna drama s Melom Gibsonom, koja je dodatno učvrstila Weirov međunarodni ugled.
„Godina opasnog življenja“ – film koji je donio Oscara Lindi Hunt
Jedan od ključnih filmova cijele Weirove karijere bio je „The Year of Living Dangerously“ („Godina opasnog življenja“) iz 1982. godine.
Film je smješten u Indoneziju 1965., u politički izrazito nestabilno razdoblje posljednjih mjeseci vladavine predsjednika Sukarna. Glavni je lik mladi australski novinar Guy Hamilton, kojeg glumi Mel Gibson, dok Sigourney Weaver tumači Jill Bryant.
Posebno mjesto u filmu pripada fotografu Billyju Kwanu, a tu je ulogu ostvarila Linda Hunt. Posebnost te izvedbe jest u tome što je Hunt, glumica, u filmu tumačila muškog lika, što je tada bilo iznimno neuobičajeno u velikoj međunarodnoj filmskoj produkciji.
Foto: Linda Hunt kao Billy Kwan i Mel Gibson kao Guy Hamilton u filmu „Godina opasnog življenja“ (The Year of Living Dangerously, 1982.), redatelja Petera Weira. Izvor: The Independent
Njezina transformacija bila je toliko uvjerljiva i snažna da joj je upravo ta uloga donijela Oscara za najbolju sporednu glumicu na 56. dodjeli Oscara 1984. godine.
Time je „Godina opasnog življenja“ ostala zapamćena ne samo kao važna točka u Weirovu prijelazu iz australske prema međunarodnoj karijeri nego i kao film s jednom od najneobičnijih i najnagrađivanijih glumačkih transformacija toga razdoblja.
Linda Hunt je u ulozi Billyja Kwana uspjela izgraditi lik koji nije ostao tek kuriozitet zbog činjenice da žena glumi muškarca. Billy je jedan od emocionalno i moralno najvažnijih likova filma, promatrač političkog kaosa, posrednik između stranaca i lokalne stvarnosti te čovjek duboko razočaran društvenom nepravdom koju vidi oko sebe.
Upravo je zato pobjeda Hunt na dodjeli Oscara bila toliko značajna. Akademija nije nagradila samo fizičku transformaciju nego cjelovit glumački nastup koji je postao jedan od zaštitnih znakova filma.
„Godina opasnog življenja“ ujedno je predstavljala svojevrsni završetak Weirove prve, izrazito australske faze. Nakon međunarodnog uspjeha filma otvorila su mu se vrata Hollywooda.
„Svjedok“ – ulazak u Hollywood i početak važne suradnje s Mauriceom Jarreom
Foto: Harrison Ford, Kelly McGillis i Lukas Haas u filmu „Svjedok“ (Witness, 1985.)
Prvi Weirov hollywoodski film stigao je 1985. Bio je to „Witness“ („Svjedok“) s Harrisonom Fordom, kriminalistička drama koja je, onako ovlaš gledajući, znatno konvencionalnija od zagonetnog „Izleta u Hanging Rock“ ili mističnog „Posljednjeg vala“.
Ipak, Weirove stare teme ostale su prisutne.
Ponovno pratimo čovjeka koji ulazi u zajednicu čije običaje i pravila ne poznaje. Policajac John Book, kojega glumi Ford, pokušavajući zaštititi dječaka svjedoka ubojstva, završava među Amišima i mora privremeno napustiti poznati svijet grada, policije i nasilja.
U tom smislu „Svjedok“ nastavlja motiv koji se proteže gotovo cijelim Weirovim opusom – sudar dvaju različitih svjetova i pojedinca koji se nalazi između njih.
Film je postigao veliki uspjeh i donio Weiru njegovu prvu nominaciju za Oscara za najboljeg redatelja.
Maurice Jarre – Weir ga usmjerava prema elektronici
Posebno mjesto u Weirovoj hollywoodskoj fazi pripada suradnji s francuskim skladateljem Mauriceom Jarreom, jednim od najvažnijih autora filmske glazbe 20. stoljeća.
Iako Jarre nije bio potpuni novak kada je riječ o elektroničkoj glazbi, upravo ga je suradnja s Peterom Weirom potaknula da elektroniku počne mnogo odlučnije koristiti kao zaseban i ravnopravan jezik filmske partiture. Doduše Jarre je i prije volio eksperimentirati s različitim instrumentima, naizgled van teme koju bi morali pokriti - tako je koristio francuski rog u - Westernu.
Njihov zajednički rad razvio se kroz „Godinu opasnog življenja“, a pravu prekretnicu predstavljao je „Svjedok“. Umjesto klasičnog simfonijskog pristupa po kojem je Jarre bio poznat još od „Lawrencea od Arabije“ i „Doktora Živaga“, ovdje je posegnuo za sintetizatorima, elektroničkim teksturama i mnogo suzdržanijim zvukom.
Weir je tražio glazbu koja neće djelovati kao tipična hollywoodska orkestracija, nego kao nešto hladnije, jednostavnije i gotovo arhaično u svojoj strukturi, premda stvoreno suvremenom tehnologijom. Upravo se taj spoj pokazao idealnim za svijet Amiša u kojem se odvija velik dio filma.
Jedan od najupečatljivijih primjera je znamenita scena gradnje staje, u kojoj glazba raste zajedno s ritmom zajedničkog rada. Jarreova elektronička partitura ovdje ne imitira orkestar, nego stvara vlastitu zvučnu arhitekturu.
Za Jarrea je taj film bio važna prekretnica jer mu je pokazao da elektronički instrumenti ne moraju biti tek zamjena za tradicionalni orkestar, nego mogu imati vlastitu boju, dinamiku i dramaturšku funkciju.
Suradnja Weira i Jarrea nastavila se zatim na filmovima „The Mosquito Coast (Obala komaraca)“, „Dead Poets Society“ („Društvo mrtvih pjesnika“) i „Fearless (Bez straha)“, a Jarreova kombinacija elektronike, akustičkih instrumenata i suzdržane melodike postala je važnim dijelom zvučnog identiteta toga razdoblja Weirove karijere.
Foto: Robin Williams, 'Dead poets society'
Od Mauricea do Jean-Michela Jarrea
Zanimljivu dodatnu dimenziju toj priči daje činjenica da je Maurice Jarre bio otac Jean-Michela Jarrea, jednog od najpoznatijih pionira elektroničke glazbe.
Tu poveznicu ipak treba promatrati kronološki pažljivo. Jean-Michel Jarre nije nastavio očev zaokret prema elektronici u smislu da ga je Maurice prethodno uveo u taj svijet. Naprotiv, Jean-Michel je već tijekom 1970-ih, dakle prije „Svjedoka“, izgradio vlastiti prepoznatljivi elektronički izraz.
Albumima poput „Oxygène“ i „Équinoxe“ Jean-Michel Jarre pretvorio je sintetizatore, sekvencere i elektroničke zvučne pejzaže u temelj vlastite autorske poetike te postao jednim od najpoznatijih predstavnika europske elektroničke glazbe.
Upravo je zato zanimljivo promatrati oca i sina kao dvije različite grane iste glazbene obitelji.
Maurice Jarre, veliki majstor tradicionalne filmske partiture, u kasnijoj se fazi karijere, među ostalim i zahvaljujući suradnji s Peterom Weirom, sve otvorenije okreće elektroničkim instrumentima i novim zvučnim mogućnostima. Jean-Michel Jarre, s druge strane, elektroniku već od početka postavlja u samo središte svojega stvaralaštva i od nje gradi čitav glazbeni svijet.
Tako su otac i sin, svaki na svojem području, obilježili različite putove razvoja elektroničke glazbe – Maurice unutar filmske partiture, a Jean-Michel u području samostalne elektroničke glazbe i velikih koncertnih spektakala.
U tom smislu Weirova suradnja s Mauriceom Jarreom dobiva još zanimljiviji kontekst: redatelj koji je stalno tražio nove načine izražavanja našao je u velikom simfonijskom skladatelju partnera spremnog na tehnološki i stilski zaokret, dok je Jarreovo prezime preko Jean-Michela istodobno postajalo gotovo sinonimom za razvoj moderne elektroničke glazbe.
Od „Društva mrtvih pjesnika“ do „Trumanova showa“
Nakon „Svjedoka“ Weirova međunarodna karijera nastavila se nizom izrazito različitih filmova.
Režirao je „The Mosquito Coast“ 1986., ponovno s Harrisonom Fordom, a zatim jedan od svojih najpoznatijih filmova, „Dead Poets Society“ („Društvo mrtvih pjesnika“) iz 1989., s Robinom Williamsom kao profesorom Johnom Keatingom.
Uslijedili su „Green Card (Zelena karta)“, „Fearless“ i potom „The Truman Show (Trumanov show)“ iz 1998., s Jimom Carreyjem kao čovjekom koji postupno otkriva da je njegov naizgled normalan život zapravo golemi televizijski spektakl.
I ovdje se može prepoznati redatelj „Izleta u Hanging Rock“. Weira ponovno zanima trenutak u kojem se ono što lik smatra stvarnošću počinje raspadati.
Početkom novog stoljeća režirao je pomorski spektakl „Master and Commander: The Far Side of the World (Gospodar i zapovjednik: Druga strana svijeta)“ iz 2003., a njegov posljednji dugometražni film bio je „The Way Back (Put povratka)“ iz 2010. godine.
Šest nominacija za Oscara i nagrada za životno djelo
Weir tijekom karijere nije osvojio natjecateljskog Oscara za režiju, ali je sakupio šest nominacija za nagrade Američke filmske akademije.
Za najboljeg redatelja bio je nominiran za „Witness“, „Dead Poets Society“, „The Truman Show“ i „Master and Commander: The Far Side of the World“. Za „Green Card“ nominiran je za scenarij, dok mu je „Master and Commander“ donio i nominaciju u kategoriji najboljeg filma kao producentu.
Akademija mu je 2022. godine dodijelila Počasnog Oscara za životno djelo, čime je njegova dugogodišnja karijera dobila i službeno priznanje jedne od najvažnijih filmskih institucija na svijetu.
Dvije godine kasnije stiglo je još jedno veliko priznanje – Zlatni lav za životno djelo na Venecijanskom filmskom festivalu 2024. godine.
Od djevojaka koje nestaju među stijenama Hanging Rocka, Billyja Kwana i Guya Hamiltona u nemirnoj Jakarti, policajca Johna Booka među Amišima, učenika profesora Keatinga i Trumana Burbanka koji traži izlaz iz umjetno stvorenog svijeta postoji jasna poveznica.
Peter Weir tijekom karijere mijenjao je kontinente, filmske žanrove i zvučne svjetove, ali nikada nije potpuno napustio osjećaj tajne, izdvojenosti i susreta različitih svjetova kojim je obilježio svoje prve velike australske filmove.
Upravo zato njegova priča nije samo priča o Australcu koji je uspio u Hollywoodu. To je i priča o redatelju koji je iz australskog novog vala, preko „Izleta u Hanging Rock“, „Posljednjeg vala“ i „Godine opasnog življenja“, stigao do samog vrha svjetske kinematografije – a da pritom nije izgubio ono po čemu su njegovi filmovi od početka bili prepoznatljivi.
Sretan rođendan kapetanu, mom kapetanu, Peteru Weiru, koji danas slavi 82 rođendan: rođen 21.08.1944. godine, tamo "down under", u Sydneyu, Australija.