Ljubljanski međunarodni filmski festival odbio je uvrstiti ‘Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare’ Lordana Zafranovića u svoj program, a redatelj je odluku dočekao s ogorčenjem. Govoreći na Beogradskom sajmu knjiga, pročitao je otvoreno pismo umjetničkom direktoru festivala Simonu Popeku, zamjerivši mu izostanak obrazloženja i stručnog mišljenja. No iza vijesti o jednoj odbijenoj festivalskoj prijavi krije se mnogo ozbiljnije pitanje: gdje prestaje umjetnička interpretacija povijesti, a počinje njezino prilagođavanje političkim interesima?

Premda sam svojedobno rekao da se više neću baviti Lordanom Zafranovićem, postoje stvari koje jednostavno ne mogu prešutjeti. Ne zbog Zafranovića, nego zbog onoga što je mnogo važnije od bilo kojeg redatelja i njegova filma – povijesne istine. A kada se ona počne prilagođavati političkim interesima, financijerima ili potrebama promocije, šutnja prestaje biti stvar izbora i postaje pitanje odgovornosti. Kao što je stvar izbora bila i "umjetnički", uglavnom eurski dosezi, "hrvatskih" glumaca, o kojima više neću niti jedno slovo.

Odbijenica nije isto što i zabrana

Zafranović tvrdi da je materijale poslao mjesecima prije konačnog izbora programa te da od Popeka nije dobio odgovor. Očekivao je, kaže, da će Slovenija biti mjesto na kojem će njegov film o zločinima ustaškog režima biti prikazan i ozbiljno ocijenjen, bez unaprijed pripremljenih osuda ili pohvala. Posebno je istaknuo da se u filmu prikazuje i stradanje osmorice katoličkih svećenika iz Slovenije.

Razočaranje je razumljivo. Izostanak odgovora može biti znak loše komunikacije, a možda i nepoštovanja prema autoru. Međutim, odbijanje filma nije isto što i zabrana njegova prikazivanja. Festivali svake godine odbijaju velik broj ostvarenja, uključujući ona uglednih redatelja. Dok ne čujemo obrazloženje organizatora, nemamo osnove tvrditi da je razlog politički, ideološki ili bilo kakav drugi osim selekcijske odluke.

Ni važnost teme ne jamči mjesto u festivalskom programu. Film o Jasenovcu zaslužuje ozbiljnu pozornost, ali i ozbiljnu filmsku kritiku. Upravo zato što govori o stvarnim žrtvama.

Kada fotografija prestane biti dokument

A upravo je pitanje odnosa prema povijesnim činjenicama već opteretilo Zafranovićev projekt. U promotivnoj kampanji za ‘Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare’ pojavila se arhivska fotografija obitelji Ivičević, hrvatskih izbjeglica iz Drvenika snimljenih u egipatskom El Shattu 1944. godine. Fotografija je iskorištena u vizualu koji je trebao predstavljati stradanje djece s Kozare tijekom 1942.

Foto: Kad ti ni vlastite „milijunske” žrtve nisu dovoljne, pa moraš prisvajati tuđe fotografije. Fotografija obitelji Ivičević iz El Shatta iz 1944. upotrijebljena je na promotivnom plakatu filma o stradanju djece s Kozare 1942. godine. Izvor: Večernji list / monografija Velimira Urlića.

Iz produkcije je naknadno objašnjeno da je riječ o pogrešci i da je pravi plakat još bio u izradi. Takvo objašnjenje treba prenijeti, ali ono ne uklanja problem. Povijesna fotografija nije ilustracija koju možemo premještati iz jedne tragedije u drugu samo zato što će tako izazvati snažniju emociju.

Djeca iz El Shatta imaju vlastitu povijest. Djeca s Kozare imaju svoju. I jedni i drugi zaslužuju da se njihove sudbine pamte bez zamjene identiteta, vremena i mjesta. Ako od gledatelja tražimo da vjeruju našoj priči o prošlosti, onda moramo biti spremni odgovarati i za fotografiju kojom tu priču predstavljamo.

Zločin ne postaje manji ako odbijemo propagandu

Ustaški zločini u Jasenovcu, progoni Srba, Židova i Roma te stradanje djece s Kozare neosporne su povijesne činjenice. Nikakva kritika Zafranovića, njegovih suradnika ili financijera ne smije poslužiti kao izgovor za njihovo umanjivanje. Ali vrijedi i obrnuto: stvarne žrtve ne smiju postati zaštitni štit iza kojega se svaka umjetnička ili politička odluka proglašava nedodirljivom.

Zafranović, autor ‘Okupacije u 26 slika’ i ‘Pada Italije’, desetljećima se, barem na površini, bavio nasiljem, ratom i kolektivnim traumama. No njegove temeljne autorske fiksacije bile su i ostale isprepletenost Erosa i Tanatosa, ljubavi i smrti, nagona za životom i nagona za uništenjem. Sve to uz obilje državotvorne propagande, dakako, one tadašnje države. Države koja je nestala, gotovo kao u njegovim filmovima, ostavljajući redatelja izgubljenog u limbu vremena i prostora. Njegovo filmsko nasljeđe time nije izbrisano, ali ga ono ne oslobađa odgovornosti za način na koji danas predstavlja povijest.

Foto: Lordan Zafranović – kad umjetnički integritet padne pred Judinim, odnosno Vučićevim škudama. Izvor: Tanjug.

Projekt je nastajao uz potporu iz Srbije i Republike Srpske, a njegovo financiranje izazvalo je političke prijepore. Sam izvor novca nije dokaz da je film povijesni falsifikat. Ipak, kada se umjetničko djelo financira u politički osjetljivom okruženju, pitanja o neovisnosti autora, vjerodostojnosti prikaza i mogućoj instrumentalizaciji žrtava potpuno su legitimna. Na njih se ne odgovara optuživanjem svakoga tko postavlja pitanje.

I, naravno, ništa od toga ne možemo koristiti kao konačnu ocjenu samog filma prije nego što ga pogledamo.

Povijest nije scenografija za tuđe interese

Zafranović kaže da svojim filmom želi upozoriti na mogućnost ponavljanja zla i pokazati kako različiti narodi mogu živjeti zajedno unatoč povijesnim traumama. To je poruka koju vrijedi čuti. Ali pomirenje ne nastaje tako da jednu povijesnu nepravdu zamijenimo drugom, niti tako da istinu podredimo potrebama trenutne političke pozornice.

Foto: U laži su kratke noge. Na brzinu sklepan službeni plakat filma ‘Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare’ Lordana Zafranovića. Izvor: Nezavisne novine / produkcija filma.

Osobno smatram da su Slovenci imali hrabrosti učiniti ono za što se bojim da mi nećemo. Ne tvrdim da znam sve razloge njihove odluke, ali odbijanje filma pokazuje barem to da ni ugled redatelja ni težina teme ne moraju automatski osigurati mjesto u festivalskom programu. A upravo je takva neovisnost prosudbe danas potrebnija nego ikada.

Jer već je slučaj obitelji Ivičević pokazao koliko je opravdano postavljati neugodna pitanja. Ako se na promotivnom plakatu filma o djeci Kozare pojavljuje fotografija hrvatskih izbjeglica iz El Shatta, onda se moramo zapitati kako je moguće da ni na toj najosnovnijoj razini nije išlo bez manipulacije povijesnim materijalom. Produkcija to naziva pogreškom. Možda je doista bila pogreška, ali njezin učinak time nije ništa manje ozbiljan. Fotografija nije anonimni ukras, a ljudi na njoj nisu statisti koje se može preseliti u neku drugu tragediju.

Povijest ne pripada ni redateljima, ni državama, ni njihovim financijerima. Pripada ljudima koji su je proživjeli, a osobito onima koji je nisu preživjeli. Film može biti potresan, umjetnički izniman i politički provokativan, ali ne smije očekivati da će ga plemenita namjera osloboditi obveze prema činjenicama.

Ljubljanski festival ima pravo odbiti film. Zafranović ima pravo tu odluku kritizirati. Publika ima pravo tražiti da vidi film i sama prosudi njegovu vrijednost. A mi imamo pravo pitati zašto se već u njegovoj promociji posegnulo za fotografijom koja prikazuje sasvim druge ljude, na drugome mjestu i u drugo vrijeme.

Jer ako se povijest počne prekrajati već na plakatu, s kakvim povjerenjem trebamo ući u kinodvoranu?

Bravo, Ljubljano! Čekamo Zagreb.