Japanski redatelj Toshio Masuda, čovjek čija je karijera spojila klasični studijski film, akciju, ratni spektakl i anime, preminuo je u 98. godini. Umro je 26. kolovoza u bolnici u Tokiju od posljedica starosti, a vijest o njegovoj smrti objavljena je gotovo mjesec dana poslije. Iza njega ostaje više od pola stoljeća rada i neobična filmografija u kojoj se jedan od najpoznatijih filmova o Pearl Harboru nalazi uz djelo koje je pomoglo otvoriti novo poglavlje japanske animacije.

Foto: Toshio Masuda. Izvor: Listal

Čovjek koji je znao snimiti hit

Rođen 5. listopada 1927. u Kobeu, studirao je rusku književnost na Osaka University of Foreign Studies prije nego što ga je film odveo u potpuno drugom smjeru. Nakon rada u Shintohou prešao je u Nikkatsu, gdje je 1958. debitirao kao redatelj filmom ‘Putovanje tijela i duše’ (‘Kokoro to nikutai no tabi’). U sljedećih desetak godina postao je jedan od najpouzdanijih redatelja studija, snimajući akcijske filmove, kriminalističke priče i melodrame za njegove najveće zvijezde, osobito Yūjirōa Ishiharu. Zajedno su snimili čak 25 filmova, među kojima su ‘Zahrđali nož’ (‘Rusty Knife’) iz 1958. i ‘Crveni rupčić’ (‘Red Handkerchief’) iz 1964. Upravo je sposobnost da potpuno različite žanrove pretvori u veliko popularno kino postala jedna od glavnih odlika njegove karijere.

Foto: Kadar iz filma ‘Zahrđali nož’ (‘Rusty Knife’) (1958.) Toshija Masude. Izvor: Janus Films / Nikkatsu

Umjesto Kurosawe popeo se na brdo Niitaku!

Foto: Sō Yamamura kao admiral Isoroku Yamamoto u ‘Tora! Tora! Tora!’ (1970.). Izvor: 20th Century Fox

Najpoznatiji susret s Hollywoodom dogodio se krajem šezdesetih. Akira Kurosawa prvotno je trebao režirati japansku polovicu američko-japanskog spektakla o napadu na Pearl Harbor, ali je napustio produkciju, pa su njegov dio posla preuzeli Toshio Masuda i Kinji Fukasaku. Rezultat je bio ‘Tora! Tora! Tora!’ iz 1970., film koji napad rekonstruira iz američke i japanske perspektive, dok je američke sekvence režirao Richard Fleischer.

Bio je to ulazak u produkciju potpuno drukčijih razmjera od filmova koje je dotad snimao u Nikkatsuu, ali veliki spektakli i ratne teme ubrzo će postati važan dio njegove karijere. Režirao je ‘Bitku za Port Arthur’ (‘The Battle of Port Arthur’) iz 1980., ‘Japansko Carstvo’ (‘The Imperial Japanese Empire’) iz 1982. i ‘Lovca Zero’ (‘The Zero Fighter’) iz 1984., no između tih filmova pronašao je i publiku koja s njegovim dotadašnjim radom naizgled nije imala mnogo zajedničkog.

Svemirski bojni brod Yamato

‘Svemirski bojni brod Yamato’ (‘Space Battleship Yamato’) započeo je 1974. kao televizijska anime-serija o posadi svemirskog broda koja kreće preko galaksije kako bi spasila Zemlju. U početku nije bila veliki televizijski hit, ali je postupno pronašla publiku koja je u njoj prepoznala nešto ambicioznije od tada uobičajene predodžbe animacije kao zabave prvenstveno namijenjene djeci. Kada je materijal serije 1977. pretvoren u dugometražni film, Masuda je preuzeo režiju, a kino-verzija postala je veliki uspjeh i pomogla pokazati da japanska animacija može privući stariju publiku i funkcionirati kao veliki kino-događaj.

Foto: Svemirski bojni brod Yamato u ‘Svemirskom bojnom brodu Yamato’ (‘Space Battleship Yamato’) (1977.). Izvor: Office Academy / Toei

Nastavio je raditi na franšizi kroz ‘Zauvijek Yamato’ (‘Be Forever Yamato’) i ‘Posljednji Yamato’ (‘Final Yamato’), a desetljećima poslije bio je uključen i u ‘Svemirski bojni brod Yamato: Uskrsnuće’ (‘Space Battleship Yamato: Resurrection’). Njegov doprinos tom serijalu stigao je upravo u trenutku velikog procvata japanske animacije krajem sedamdesetih, kada je postajalo jasno da njezina publika može biti mnogo šira nego što se dotad pretpostavljalo.

Od Ishihare do svemira

Možda upravo raspon najbolje objašnjava njegovu karijeru. Malo je redatelja koji u istoj filmografiji mogu imati pedesetak Nikkatsuovih filmova, hollywoodski spektakl o Pearl Harboru, velike japanske ratne produkcije i svemirsku operu koja je postala dio popularne kulture. Kasniji ‘Pogreb tvrtke’ (‘Company Funeral’) iz 1989. donio mu je i neka od najvećih domaćih priznanja, a 1993. primio je Medalju s ljubičastom vrpcom za doprinos japanskoj kulturi. Šest godina poslije odlikovan je i Redom izlazećeg sunca.

Privatni pogreb održan je u krugu obitelji, a prema informacijama koje je nakon njegove smrti prenijela obitelj, neće biti javne komemoracije. Pripadao je generaciji japanskih redatelja koja nije vidjela veliku prepreku između „ozbiljnog“ filma i popularne zabave. Mogao je snimati gangstere, ratne brodove i pustolovine među zvijezdama, a da pritom ni u jednom od tih svjetova ne djeluje kao gost.

Ako je ‘Tora! Tora! Tora!’ njegovo najpoznatije ime na Zapadu, ‘Svemirski bojni brod Yamato’ možda je njegovo najdalekosežnije nasljeđe. Jedan je gledao prema prošlosti, drugi prema zvijezdama. Znao je režirati oboje.