R.I.P. Keiko Kishi (1932.–2026.)

Preminula je Keiko Kishi, jedna od velikih glumica zlatnog doba japanske kinematografije, pamtljiva po ulogama u Ozuovu 'Ranom proljeću', velikom poslijeratnom hitu, romantičnoj trilogiji Hidea Ōbe 'Kako se zoveš?' te, prije svega, u remek-djelu Masakija Kobayashija 'Kwaidan'. To je bilo još 7. kolovoza, ali je vijest objavljena tek 19 kolovoza od strane njenog ureda.

Foto: Keiko Kishi kao Yuki-Onna, 'Kwaidan'

Za povijest filma njezin značaj, međutim, daleko nadilazi glumačke uloge. Kishi je zajedno s glumicama Ineko Arima i Yoshiko Kuga osnovala Ninjin Club, nezavisnu produkcijsku kuću nastalu kao odgovor na rigidnost velikih japanskih studija i potrebu umjetnika, osobito glumica, za većom kreativnom slobodom.

Ninjin Club ubrzo je postao važan dio jedne od najuzbudljivijih epizoda poslijeratne japanske kinematografije. Kompanija je bila povezana s nastankom niza danas kanonskih filmova, među kojima su Shinodin 'Blijedi cvijet', Kobayashijev 'Kwaidan' i monumentalna trilogija 'Ljudska sudbina'.

Upravo je poveznica s Masakijem Kobayashijem možda i najbolji način da se sagleda širi značaj Keiko Kishi.

'Ljudska sudbina' (1959.–1961.), gotovo desetosatni filmski ciklus, jedno je od velikih humanističkih ostvarenja svjetske kinematografije. Kroz sudbinu Kajija, čovjeka koji pokušava sačuvati vlastitu savjest unutar ratnog i totalitarnog sustava, Kobayashi postavlja pitanje koje se provlači gotovo cijelim njegovim opusom: koliko čovjek može ostati čovjekom kada ga povijest, institucije i nasilje prisiljavaju na moralni kompromis?

Foto: Nježnost i ljudskost nasuprot sustavu nasilja, Tatsuya Nakadai i Michiyo Aratama, 'Ljudska sudbina'

Kobayashi je i sam nosio iskustvo rata, vojske i dubokog nepovjerenja prema autoritetu, pa 'Ljudska sudbina' nikada nije samo povijesna freska. Ona je prije svega film o ljudskom dostojanstvu, odgovornosti i granicama individualnog otpora.

A nekoliko godina poslije nastao je 'Kwaidan' — ili, točnije prema japanskom naslovu, 'Kaidan' — prema pričama Lafcadija Hearna, pisca grčko-irskog podrijetla koji je Japan prihvatio kao svoj dom i njegov folklor približio zapadnom svijetu.

U toj raskošnoj, potpuno stiliziranoj antologiji priča Keiko Kishi glumi Yuki-onnu, Ženu Snijega, jednu od najupečatljivijih figura filma. Okružena nestvarnim pejzažima, oslikanim nebom, neprirodnim bojama i sablasnim zvučnim svijetom Tōrua Takemitsua, njezina Yuki-onna istodobno je nadnaravno biće i duboko ljudska figura — vezana uz ljubav, strah, obećanje, sjećanje i smrt.

Foto: Keiko Kishi, Yuki-Onna, 'Kwaidan'

Tu se, unatoč golemoj formalnoj razlici, Kwaidan gotovo prirodno nastavlja na Ljudsku sudbinu.

U 'Ljudskoj sudbini' čovjek je zatočenik povijesti. U 'Kwaidanu' zatočenik je vlastitih obećanja, uspomena, krivnje i mrtvih koji ga ne prestaju pratiti.

Kobayashija u oba slučaja zanima isto pitanje: što ostaje od čovjeka kada se nađe pred silama većima od sebe?

Keiko Kishi bila je dio te priče na više razina. Kao glumica dala je lice jednoj od najslavnijih epizoda 'Kwaidana', a kao suosnivačica Ninjin Cluba sudjelovala je u stvaranju prostora u kojem su ambiciozni i umjetnički beskompromisni filmovi mogli nastajati izvan uobičajenih ograničenja studijskog sustava.

Zato njezin odlazak nije samo oproštaj od još jedne velike zvijezde klasičnog japanskog filma. Odlazi jedna od posljednjih izravnih poveznica s generacijom koja je japansku kinematografiju nakon rata pretvorila u prostor radikalne umjetničke slobode, moralnog propitivanja i dubokog filmskog humanizma.

Teško se pomiriti s mišlju da nas je Yuki-onna napustila.

No, u suštini, možda to nije ni učinila.

Baš kao i u Kobayashijevu filmu, samo je promijenila formu — i nastavila živjeti negdje između snijega, sjećanja i pogleda nekog novog gledatelja koji tek otkriva priče o duhovima Lafcadija Hearna.

,Kwaidan'. Ili 'Kaidan'.

I zapravo je šteta što se film u svoje doba pokazao velikim komercijalnim promašajem. Njegova golema produkcija teško je financijski pogodila Ninjin Club i pridonijela njegovu bankrotu nedugo nakon premijere.

Ali ostala je priča.

Jer neke priče, baš kao ni duhovi, jednostavno ne odlaze.