‘Woman Unknown’ recenzija: Još jedan problematičan prikaz seksa i njegovih posljedica danske redateljice May el-Toukhy
Redateljica May el-Toukhy donosi mračnu poslijeratnu dramu smještenu u Kopenhagen, istražujući teške teme krivnje i društvene osude kroz vizualno upečatljivu estetiku.
U svom filmu nakon Queen of Hearts, jedina redateljica u glavnom natjecateljskom programu Venecije donosi provokativnu, ali predvidljivu psihodramu o seksualnom stidu u Kopenhagenu nakon Drugog svjetskog rata, koju nosi magnetska Mathilde Arcel.
Nasuprot sivim ruševinama i krutom mahagoniju kojima redateljica May el-Toukhy ogoljava svoj poslijeratni Kopenhagen, bljeskovi grimiznocrvene boje u filmu Woman Unknown najavljuju izrazito simboličan pristup koji je otprilike jednako suptilan kao crvena svastika koja će se naposljetku pojaviti na ulaznim vratima protagonistice Marie (Mathilde Arcel).
Koliko god ta subliminalna crvena slova bila očita, ona ipak posjeduju određenu Hitchcockovsku snagu u filmu o seksualnom stidu i svojevrsnom nasilju nad ženskim tijelima koje djeluje iznutra prema van. No budući da je riječ o el-Toukhy — čiju je hladnu dramu o incestu Queen of Hearts iz 2019. godine francuska provokatorica Catherine Breillat ubrzo adaptirala u filmu Last Summer — feminizam ovog filma, odnosno njegov nedostatak, ovisno o tome kako doživljavate ideju osnaživanja, namjerno je trnovito pitanje.
Kao i kod žena koje su glumile Emmanuelle Riva u Hiroshima, Mon Amour ili Charlotte Rampling u The Night Porter, kriza počinje zbog navodno uprljanih plahti Marie. El-Toukhy je priču temeljila na brojnim svjedočanstvima o javnom kažnjavanju žena iz zemalja koje su okupirali nacisti, a koje su tijekom rata bile u seksualnim odnosima s njemačkim vojnicima.
To je provokativna premisa jedine redateljice u glavnom natjecateljskom programu Venecije, a njezine implikacije možda nadilaze povijesni kontekst kojim se film bavi — trebaju li se naši privatni životi osuđivati i izlagati stvarnim posljedicama?
Nije da je el-Toukhy napravila osobito otvoren film. Ova precizno napisana psihodrama, sa svojim asketskim vizualnim stilom i otmjenim okruženjem više klase, praktički poziva gledatelja da je rastavi na dijelove.
Foto: Jasper Spanning
Marie, služavka i dadilja mršavoj plavokosoj kćeri svog poslodavca Christiana (Carsten Bjornlund), udovca i vlasnika tvornice rukavica, ponaša se kao da je trajno stegnuta korzetom: zadržava dah, čvrsto stisne usne, a pogled joj stalno luta kao da strahuje od sljedeće opomene.
To ima smisla s obzirom na stroge standarde njezina radnog mjesta, gdje se pribor za stol postavlja prema mjerenjima preciznim do centimetra, dok je kamena lica glavna kućna pomoćnica Esther (Marina Bouras) neprestano promatra.
No već rano u filmu, kada Christian diskretno pomiluje Marie po obrazu, postaje jasno da nije samo njezin posao ono što je ugroženo ako posrne, već i njezin novostečeni status gospodarice kuće.
Dugački kadar svilene haljine boje bisera — vjenčanice — koja poput mamca visi u praznom ormaru istodobno djeluje kao najava propasti kada je ugleda Karl (Thorbjorn Hedegaard), bivši školski kolega iz njezina rodnog grada koji je previše nestrpljiv da bi nadoknadio propušteno.
Upravo kroz taj nervozni susret i posjet liječniku, gdje Marie ponovno nabavlja tekući opijum koji uzima kako bi ublažila bol tijekom seksa s Christianom, saznajemo da je nekoć imala sina i da je upravo zbog tog djeteta pobjegla iz svog dotadašnjeg života.
Scenarij koji su napisale el-Toukhy i Maren Louise Kaehne ne povezuje sve točke umjesto gledatelja objašnjavajućim dijalozima, ali te su točke i dalje neugodno blizu jedna drugoj.
Prizori bezimenih žena koje bande muškaraca premlaćuju na ulicama, šišaju im kosu i trgaju odjeću prije nego što ih obilježe naslikanim svastikama, brutalno jasno pokazuju od čega Marie bježi.
A ono što u početku izgleda poput odjekujućih, praznih prostorija ispunjenih paranojom pretvara se u šaputanja među kućnim osobljem nakon što Karl otkrije gdje Marie živi.
Ubrzo se na vratima zgrade pojavljuju nacistički simboli, ostavljajući Marie očajnički željnom da prikrije tragove koji bi mogli dovesti do nje.
Statični, sjenoviti kadrovi snimatelja Jaspera Spanninga postupno ustupaju mjesto krupnim planovima snimljenima objektivom male dubinske oštrine dok Marie tone u paničnu spiralu koja u jednom trenutku dovodi do toga da pristane na to da joj netko pljune u usta.
Ta scena, koja počinje panoramskim pokretom preko Marieina golog tijela dok joj Karl odguruje ruke kako bi s njom radio što želi, rimuje se sa slično hladnim trenucima iz pozlaćenog svijeta kojem se Marie želi pridružiti — primjerice kada joj snobovski krojač uzima mjere ili kada je Christian koristi kao model za ruke kako bi pokazao novi dizajn rukavica.
To tijelo ne pripada njoj, a njezino odbijanje da prepusti kontrolu nad njim svojim muškim gospodarima završit će njihovim bijesom. Ta se poruka ponavlja iznova, doduše kroz zastrašujuće različite oblike.
Marieina ljudskost i sposobnost za nježnost najviše dolaze do izražaja u scenama s djecom, iako one nisu ni približno dovoljno snažne — unatoč pohvalno hrabroj izvedbi Mathilde Arcel — da bi uvjerljivo nosile njezin završni slom.
Njezin odnos sa susjedom iz stana do nje, samohranom majkom koja je za Dansku sredinom stoljeća bila daleko previše slobodoumna da bi izbjegla osudu okoline, dobiva tek nekoliko šturih scena koje pripremaju teren za taj duhovni vrtlog, u kojem se crvena boja posljednji put pojavljuje u obliku krvi na Marieinim rukama.
Gore od pljuvačke jest ženska izdaja koja joj pritišće dušu — ili barem tako taj prizor trebamo doživjeti.