Prvog dana listopada 1930. u Limericku rodio se Richard Harris. Devedeset i šest godina poslije dovoljno je pogledati nekoliko njegovih filmskih minuta da postane jasno kako tišina nikada nije bila osobito izgledna opcija.

Foto: Richard Harris, 1994. Izvor: Lewis Morley / National Portrait Gallery

“We want the joker who thought this one up to come with us.”

U ‘Topovima s Navaronea’ (‘The Guns of Navarone’) nema veliku ulogu, ali ga se pamti u velikom filmu. Australski pilot Barnsby pojavljuje se nakon još jednog uzaludnog pokušaja bombardiranja navaronskih topova, izađe pred ljude koji planiraju novu misiju i želi da čovjek koji je, dovraga, smislio cijelo to ludilo sljedeći put pođe s njima. Tek nekoliko trenutaka, nekoliko rečenica i dovoljno drskosti da ga zapamtimo. Drskosti Richardu Harrisu nikada nije manjkalo.

Foto: Uz ovog jokera smo ostali, Richard Harris kao Squadron Leader Barnsby u ‘Topovima s Navaronea’ (‘The Guns of Navarone’). Izvor: Columbia Pictures

Dostojan sebi, u film se ugurao – ramenom

Dvije godine kasnije više nije dobivao minute, zaradio je sate. Lindsay Anderson u ‘Sportskom životu’ (‘This Sporting Life’) dao mu je Franka Machina, rudara koji postaje profesionalni igrač ragbija i čovjeka koji gotovo sve što ne zna izgovoriti pokušava riješiti snagom. Gotovo je teško zamisliti nešto što mu je više odgovaralo. Na terenu je upravo zato strašan. Tijelo je oružje, bol nešto što se podnosi, a čovjek preko puta prepreka koju treba maknuti. Problem nastaje kada izađe s terena.

Foto: Richard Harris kao Frank Machin u ‘Sportskom životu’ (‘This Sporting Life’). Izvor: Independent Artists / Rank Film Distributors

Machin zna udariti, zastrašiti, izboriti mjesto u momčadi i natjerati druge da ga primijete. Ne zna objasniti Margaret Hammond što od nje zapravo želi. Što je osjećaj dublji, njegova reakcija postaje grublja. Nježnost kao da ga plaši više od protivnika koji ga čeka na terenu. Anderson je u Harrisu pronašao nešto mnogo zanimljivije od fizičke snage: čovjeka kojem bijes dolazi lakše od riječi.

Tu se prvi put do kraja vidi koliko je opasan glumac bio. Nije Machin zanimljiv zato što Harris može izgledati kao čovjek koji će nekoga udariti. Zanimljiv je zato što u trenutku prije udarca možemo naslutiti sve ono zbog čega će ga udariti. Iza nasilja ostavlja dovoljno prostora za strah, poniženje, želju i gotovo dječačku potrebu da bude voljen, koju njegov lik nikada neće naučiti normalno pokazati.

Za Franka Machina dobio je nagradu za najboljeg glumca u Cannesu i svoju prvu nominaciju za Oscara. Nakon ‘Topova s Navaronea’ mogli smo zapamtiti lice. Nakon ‘Sportskog života’ više ga nije bilo moguće previdjeti.

Dva ovna na brvnu

Ako je Lindsay Anderson znao što učiniti s njegovom snagom, Sam Peckinpah u ‘Bojniku Dundeeju’ (‘Major Dundee’) pronašao joj je protivnika. Charlton Heston je major Amos Dundee, časnik Unije opsjednut potjerom za Apašima, a Harris kapetan Benjamin Tyreen, bivši konfederacijski časnik kojeg izvlači iz zatvora kako bi mu se sa svojim ljudima pridružio. Teško je zamisliti dvojicu kojima bi zajednički cilj manje pomogao da prestanu mrziti jedan drugoga.

Foto: Charlton Heston kao Amos Dundee i Richard Harris kao Benjamin Tyreen u ‘Bojniku Dundeeju’ (‘Major Dundee’). Izvor: Columbia Pictures

Tyreen ne mora biti glasniji od Dundeeja da bi mu prkosio. Dovoljni su pogled, osmijeh i gotovo aristokratska oholost kojom jasno daje do znanja da će izvršavati zapovijedi, ali čovjeka koji ih izdaje neće zbog toga više poštovati. Heston mu uzvraća tvrdoćom čovjeka koji ne zna odustati čak ni kada bi mu odustajanje možda spasilo sve oko njega. Dva ovna na brvnu, samo što nijedan nema namjeru biti onaj koji će završiti u vodi.

A onda im je iza kamere pridružen i treći. Peckinpah je tijekom produkcije vodio vlastiti rat sa studijem i producentima, da bi mu film na kraju bio oduzet u postprodukciji i objavljen u obliku koji nije smatrao svojim. Nažalost, bila je to propuštena prilika da dobijemo remek-djelo.

Prilika je, zapravo, stigla još jednom. Nakon uspjeha ‘Divlje horde’ (‘The Wild Bunch’) Columbia je Peckinpahu ponudila da se vrati ‘Bojniku Dundeeju’ i složi film onako kako je želio. Odbio je. Možda je tada već bilo prekasno vraćati se na staro bojište. Remek-djelo nismo dobili, ali nebrušeni dijamant jesmo.

Ako o ljubavi zboriti ne znaš, pjevaj o njoj

Četiri godine poslije susrećemo čovjeka koji nije znao izgovoriti što osjeća, ali sada kao kralj Arthur o ljubavi pjeva. ‘Camelot’ nije mogao biti dalje od blatnog ragbijaškog terena, a upravo je zato pokazao koliko je pogrešno svesti ga na sirovu fizičku snagu.

Foto: Richard Harris kao kralj Arthur i Vanessa Redgrave kao Guinevere u ‘Camelotu’ (‘Camelot’). Izvor: Warner Bros.-Seven Arts

Ako Arthur što ima, to su riječi. Ima i krunu, kraljevstvo, Guinevere i prijatelja Lancelota, sve dok posljednje dvoje ne postanu ono što više ne može imati zajedno. Nije to nedodirljivi kralj iz legende. Nesiguran je, duhovit, zaljubljen i gotovo dječački sretan, pa trenutak u kojem shvati što se događa ne ruši samo brak nego i svijet koji je pokušao izgraditi.

A onda pjeva. Glas možda nema uglađenost školovanog pjevača, ali ono što mu nedostaje u savršenstvu nadoknađuje glumom. U “How to Handle a Woman” ne pokušava pokazati koliko dobro može otpjevati pjesmu. Pokušava pronaći odgovor. Kako postupati sa ženom? Kralj koji je osmislio Okrugli stol i pokušao zamijeniti zakon jačega nekim boljim svijetom pred tim je pitanjem jednako izgubljen kao bilo koji drugi muškarac.

Arthur si nasilje više ne može dopustiti. Voli Guinevere, voli Lancelota i zna da su ga oboje izdali. Mogao bi kazniti izdaju, ali time ne bi vratio ono što je izgubio. Tu se silina iz ranijih uloga prvi put potpuno okreće prema unutra.

Ako o ljubavi zboriti ne znaš, pjevaj o njoj. Problem s Richardom Harrisom bio je što, jednom kada je zapjevao, više nije imao osobitu namjeru prestati.

Netko je ipak ostavio tortu na kiši

Pjevanje nije ostalo u Camelotu. Već sljedeće godine Jimmy Webb dao mu je “MacArthur Park”, sedam minuta glazbenog pretjerivanja koje kao da je bilo napisano baš za čovjeka kojem umjerenost ionako nije bila omiljena disciplina. Pjesma je završila na njegovu prvom albumu A Tramp Shining, a Harris je nije otpjevao kao glumac koji se nakratko odlučio okušati kao pjevač. Bacio se u nju kao da mu o toj torti ostavljenoj na kiši ovisi život.

I nije stao. Iste 1968. s Webbom je snimio i The Yard Went On Forever, a tri godine poslije stigao je My Boy. Do 1971. već je imao tri albuma, sasvim dovoljno da postane jasno kako glazba nije bila hir između dva filma. Richard Harris ozbiljno je namjeravao biti i pjevač.

Video: Richard Harris – “MacArthur Park” s albuma A Tramp Shining (1968.). Izvor: YouTube / Universal Music Group

Možda nikada nije imao glas koji bi pobjeđivao tehničkim savršenstvom, ali imao je nešto što se teže uči. Svaku je pjesmu izvodio kao ulogu. “MacArthur Park” mogao je u tuđim rukama postati potpuna katastrofa; kod njega je upravo pretjerivanje postalo dio čari. Ako je torta već ostala na kiši, onda će zbog nje patiti kao da je izgubio kraljevstvo.

Jednom Konj, uvijek Konj

Nakon kraljeva, pjesama i torte na kiši ponovno je došlo vrijeme da tijelo plati račun. U ‘Čovjeku zvanom Konj’ (‘A Man Called Horse’) iz 1970. engleski aristokrat John Morgan pada u ruke Siouxa, među kojima od zarobljenika i poniženog stranca postupno postaje čovjek koji pokušava zaslužiti mjesto u zajednici koju u početku uopće ne razumije.

Foto: Richard Harris kao John Morgan tijekom obreda u ‘Čovjeku zvanom Konj’ (‘A Man Called Horse’). Izvor: Cinema Center Films

A onda dolazi scena zbog koje su mnogi zaboravili sve ostalo. Morgan tijekom obreda visi o kukama provučenima kroz kožu na prsima. Harris je i ranije znao koristiti tijelo kao dio uloge, ali ovdje ga pretvara gotovo u žrtveni predmet. Kamera ne dopušta mnogo bijega, a prizor je dovoljno neugodan da se ureže u pamćenje čak i onome tko je film gledao prije nekoliko desetljeća.

Film danas traži i nešto oprezniji pogled nego 1970. Priča o bijelom čovjeku koji ulazi među američke domoroce, prihvaća njihove običaje i na kraju stječe položaj među njima nosi perspektivu vremena u kojem je nastala, a prikaz kulture Siouxa nije dokument kojem treba slijepo vjerovati. No iza svih njegovih problema ostaje Harrisova potpuna predanost ulozi. Ako je John Morgan morao proći kroz nešto da bi postao dijelom tog svijeta, glumac očito nije imao namjeru stajati sa strane i samo se pretvarati da pati.

Šest godina poslije vratio se u ‘Povratku čovjeka zvanog Konj’ (‘The Return of a Man Called Horse’). Morgan se vraća ljudima među kojima je pronašao drugi život i zatječe ih razorene i porobljene. Ono što je prvi film gradio kao priču o prihvaćanju sada postaje priča o povratku i obrani svijeta koji više nije samo tuđi.

Ni to nije bio kraj. Godine 1983. stigao je i ‘Trijumf čovjeka zvanog Konj’ (‘Triumphs of a Man Called Horse’). Harris se treći put pojavljuje kao John Morgan, sada već stariji poglavica, dok se priča postupno prebacuje na novu generaciju. Dovoljno dugo nakon prvog filma da je već sam njegov povratak govorio koliko se lik zalijepio za njega. Nije imalo nikakve potrebe pitati zašto.

Dvaput preko puta Conneryja

U ‘The Molly Maguires’ prvi put ga je preko puta dočekao Sean Connery. Jack Kehoe vodi skupinu rudara koja protiv vlasnika rudnika odgovara sabotažama i nasiljem, dok je James McParlan čovjek poslan da se među njih uvuče. Jedan ne zna da mu je drugi neprijatelj sve dok mu se već nije približio dovoljno da izdaja zaboli više nego što bi smjela. McParlan mora promatrati, šutjeti i lagati, a najveći dio sukoba nositi iza lica čovjeka koji ne smije pokazati na kojoj je strani.

Šest godina poslije ponovno ga preko puta čeka Connery, samo što su obojica sada kraljevi iz nekih drugih vremena. U ‘Robin i Marian’ (‘Robin and Marian’) Robin Hood više nije mladi odmetnik iz Sherwooda, a Richard Lavljeg Srca još je dalje od romantične slike kralja iz legende. Stariji Robin susreće starijeg Richarda, samo što je ovaj Richard vrlo daleko i od kralja Arthura kojeg je Harris igrao desetak godina ranije.

Foto: Sean Connery kao Robin Hood i Richard Harris kao Richard Lavljeg Srca u ‘Robin i Marian’ (‘Robin and Marian’). Izvor: Columbia Pictures

Arthur je o ljubavi pjevao. Richard o njoj više nema što reći. Krvoločan je, tvrdoglav i tiranski vladar kojem životi njegovih ljudi vrijede manje od vlastite volje. Njegova tvrdoglavost pokreće ono što slijedi: bez tog kralja nema Robinova konačnog povratka kući.

Čovjek i komad zemlje

Jim Sheridan filmom ‘Polje’ (‘The Field’) natovario mu je cijeli film da ga tegli na leđima, znajući da će ta leđa to iznijeti. Bull McCabe više nije mladi čovjek koji snagom pokušava osvojiti svoje mjesto u svijetu. On je čovjek koji je uvjeren da mu jedno mjesto već pripada i spreman je učiniti gotovo sve da mu ga nitko ne oduzme.

To mjesto nije veliko. Komad irske zemlje koji je njegova obitelj godinama obrađivala za njega više nije nekretnina koju se može kupiti i prodati. U njoj su rad, krv, mrtvi i čitav život. Kada zemlja ode na dražbu, a za nju se zainteresira američki kupac, Bull to ne može shvatiti kao poslovnu transakciju. Netko mu ne pokušava kupiti polje. Pokušava mu uzeti dio njega.

Foto: Richard Harris kao Bull McCabe u ‘Polju’ (‘The Field’). Izvor: Granada Film

Harris ga igra kao čovjeka koji je odavno prestao razlikovati ljubav od posjedovanja. U njegovoj privrženosti zemlji ima nečega veličanstvenog, ali i nečega strašnog. Bull može govoriti o njoj gotovo nježno, a trenutak poslije postati čovjek kojeg ta ista ljubav vodi prema nasilju. Nije teško razumjeti zašto mu polje znači sve. Upravo je zato strašno gledati što je spreman učiniti da ga zadrži.

Tijelo više nije nepobjedivo, a bijes više nema mladost iza sebe, ali silina nije nestala. Samo je ostarjela zajedno s čovjekom koji je nosi. Za Bulla McCabea stigla je druga nominacija za Oscara. Pohvala za tegljenje.

Mit je lijep dok ne sretne Little Billa

U ‘Nepomirljivima’ (‘Unforgiven’) ponovno mu ne trebaju sati. English Bob stiže u Big Whiskey kao čovjek koji je vlastitu legendu već toliko puta čuo da je i sam u nju povjerovao. Besprijekorno odjeven, rječit, samouvjeren i praćen biografom W. W. Beauchampom koji njegove pustolovine pretvara u još veće pustolovine, djeluje kao revolveraš iz nekog drugog vesterna koji još nije shvatio u kakav je film upravo ušao.

Little Bill Daggett to mu vrlo brzo objasni.

Foto: Gene Hackman kao Little Bill Daggett, Richard Harris kao English Bob i Saul Rubinek kao W. W. Beauchamp u ‘Nepomirljivima’ (‘Unforgiven’). Izvor: Warner Bros.

Gene Hackman ne ruši samo Boba. Ruši priču koju je Bob izgradio oko sebe. Oduzme mu oružje, prebije ga pred ljudima pred kojima bi trebao izgledati nepobjedivo, a zatim Beauchampu počne objašnjavati koliko se stvarni događaji razlikuju od njegove veličanstvene verzije. Revolveraški mit odjednom ostaje bez šešira, bez dostojanstva i s vrlo stvarnim modricama.

Harris je savršen izbor upravo zato što English Bob prije poniženja mora biti dovoljno velik da njegovo rušenje nešto znači. Uđe uspravno, elegantno i s autoritetom čovjeka koji očekuje da mu prostor napravi mjesta. Izlazi iz Big Whiskeyja izubijan, razoružan i bez vlastitog biografa.

Opet nije bila bitna količina vremena. Jednostavno bi se usjekao u memoriju.

Car koji mora umrijeti da bi film počeo

Osam godina poslije Ridley Scott u ‘Gladijatoru’ (‘Gladiator’) daje mu Marka Aurelija. Mora umrijeti dovoljno rano da priča može krenuti, ali prije toga moramo povjerovati da njegovom smrću nije nestao samo rimski car nego i posljednja prepreka svijetu kakav želi Commodus.

Foto: Joaquin Phoenix kao Commodus i Richard Harris kao Marko Aurelije u ‘Gladijatoru’ (‘Gladiator’). Izvor: DreamWorks Pictures / Universal Pictures

Njegov Marko Aurelije umoran je starac kojem pobjede više ne izgledaju osobito pobjednički. Rim je proveo život šireći granice, a čovjek koji mu je na čelu pred kraj života počinje se pitati što je zapravo ostavio iza sebe. Kada Maximu govori o Rimu kakav je nekoć zamišljao, ne zvuči kao car koji izdaje zapovijed nego kao čovjek koji nekome mlađem pokušava ostaviti posao koji sam nije uspio dovršiti.

Najvažniji razgovor ipak vodi sa sinom. Commodusu ne uskraćuje prijestolje zato što ga ne voli; upravo je tragedija u tome što pred njim pokušava biti i car i otac. Joaquin Phoenix u nekoliko minuta pretvara povrijeđenost u nešto mnogo mračnije, a zagrljaj koji bi trebao biti pomirenje postaje ubojstvo. Stari car umire rukama vlastita sina.

Na kraju se morao mašiti i štapića

Nije mu bilo dovoljno činiti čarolije na ekranu talentom, morao se mašiti i štapića. Godine 2001. postao je Albus Dumbledore u ‘Harryju Potteru i Kamenu mudraca’ (‘Harry Potter and the Philosopher’s Stone’). Teško da je itko tko ga je desetljećima gledao kako se tuče, prkosi, pjeva, vlada i visi o kukama mogao očekivati da će jedna od njegovih posljednjih uloga biti stari čarobnjak koji najveći dio autoriteta postiže govoreći gotovo nježno.

Foto: Richard Harris kao Albus Dumbledore u ‘Harryju Potteru i Odaji tajni’ (‘Harry Potter and the Chamber of Secrets’). Izvor: Warner Bros. Pictures

Dumbledore ne mora dokazivati da je najmoćniji čovjek u prostoriji. Svi ostali to već znaju. Harris mu zato daje nešto što u njegovim ranijim ulogama gotovo da nije postojalo – mir. Ispod duge bijele brade ostali su humor, lukavost i pogled čovjeka koji zna mnogo više nego što namjerava reći, ali više nema potrebe gurati se ramenom kroz svijet.

Vratio se godinu poslije u ‘Harryju Potteru i Odaji tajni’ (‘Harry Potter and the Chamber of Secrets’). Bio je to njegov posljednji film.

Autoritet mu je bio neupitan od Barnsbyja do Dumbledorea, jer to je bio Richard Harris.

Tišina mu nije bila svojstvena ni kad bi se kamere ugasile

Naslov ovog teksta ne vrijedi samo za glumu. Richard Harris pripadao je generaciji kojoj su društvo pravili Peter O’Toole i Richard Burton, a priče o njihovim noćima s vremenom su postale gotovo jednako legendarne kao filmovi koje su snimali. Pilo se mnogo, dugo i javno, nestajalo na dane, a Harris vlastitoj reputaciji nije osobito smetao. Naprotiv, znao ju je i hraniti.

Video: Peter O’Toole kod Davida Lettermana prisjeća se Richarda Harrisa – kada legenda o njihovim noćima dobije potvrdu iz prve ruke. Izvor: YouTube / Letterman

Problem s legendom nastaje kada počne zaklanjati čovjeka. Njegov sin Jared poslije će reći da je otac dobro znao kako je priča o ludom, razuzdanom Ircu nešto što će se uvijek prodavati, ali i da mu je upravo ta slika kasnije otežavala da ga se shvati ozbiljno kao glumca. Jer iza svega toga posao nije shvaćao nimalo neozbiljno. Ulogama je pristupao s disciplinom koja se teško uklapala u sliku čovjeka za kojeg nikada niste mogli biti sigurni gdje će se sutra probuditi.

Možda je upravo zato šteta Richarda Harrisa svesti na jednu od tih priča. Ima ih dovoljno za nekoliko života, ali nijedna sama ne objašnjava ono što se događalo kada bi se kamera uključila. Granica između života i glume ionako kod njega nije uvijek bila osobito čvrsta. Ponekad je samo trebalo vlastito ludovanje prenijeti na film. Bilo je sjajno, a nosilo je kruh… i piće.