Robin Williams tijekom karijere često je birao uloge koje su išle dalje od komedije po kojoj je postao slavan. Jedan od najambicioznijih primjera bio je What Dreams May Come iz 1998. godine, vizualno raskošna fantasy drama o ljubavi, smrti i životu nakon smrti. Film je danas pomalo zaboravljen, no riječ je o neobičnom holivudskom projektu koji je spojio emotivnu priču s prizorima nadahnutima slikarstvom.
Uprkos velikim ambicijama i budžetu od približno 90 milijuna dolara, film nije uspio privući dovoljno gledatelja. U svjetskim kinima zaradio je nešto više od 70 milijuna dolara, što ga je učinilo financijskim razočaranjem. Ipak, nije prošao nezapaženo: osvojio je Oscara za vizualne efekte, potvrdivši da je njegova najveća snaga bila upravo u načinu na koji je zamislio zagrobni život.
Ljubavna priča koja se nastavlja i nakon smrti
Film je režirao Vincent Ward prema romanu Richarda Mathesona iz 1978. godine, a naslov je preuzet iz poznatog monologa "Biti ili ne biti" iz Shakespeareova Hamleta. U središtu priče nalazi se Chris Nielsen, liječnik kojeg glumi Williams, koji tijekom odmora u Švicarskoj upoznaje slikaricu Annie, koju tumači Annabella Sciorra.
Njihova ljubav prerasta u brak i obitelj s dvoje djece. No sreća ne traje dugo: oboje djece pogiba u prometnoj nesreći, a četiri godine poslije Chris i sam umire u drugoj prometnoj nesreći. Annie ostaje sama, slomljena gubitkom, dok Chris nakon smrti pokušava pronaći način da joj se približi.
Kada shvati da njegovi pokušaji samo produbljuju njezinu bol, Chris napušta Zemlju i odlazi u zagrobni život. Ondje otkriva da raj nije jednako mjesto za sve, nego prostor oblikovan osobnom maštom, sjećanjima i onime što je čovjek volio za života. Budući da je Annie bila slikarica, Chrisov raj izgleda poput slike koja je oživjela.
No priča ne ostaje u tom prekrasnom svijetu. Kada Chris sazna da je Annie umrla vlastitom rukom i završila u paklu, odlučuje krenuti na opasno putovanje kako bi je pronašao.
Raj poput impresionističke slike, pakao kao noćna mora
Jedan od glavnih razloga zbog kojih se What Dreams May Come i danas pamti jest njegova iznimna vizualna imaginacija. Raj je prikazan kao svijet snažnih boja, mekanih oblika i krajolika koji djeluju kao impresionističke slike. Umjesto tradicionalnih prikaza oblaka i zlatnih vrata, film nudi osobni, gotovo nadrealni prostor u kojem se uspomene pretvaraju u stvarnost.
Pakao je, nasuprot tome, mračan, hladan i uznemirujući. Njegovi prizori podsjećaju na groteskne slike Hieronymusa Boscha, spojene s geometrijskim nemogućnostima kakve se mogu pronaći u djelima M. C. Eschera. Ondje očaj oblikuje čitav svijet, a izgubljene duše često ni same ne razumiju što im se dogodilo.
Chrisu na putu pomažu Albert, kojeg glumi Cuba Gooding Jr., i tajanstveni vodič poznat kao Tragač, kojeg tumači Max von Sydow. Njihovo putovanje u pakao filmu daje gotovo epsku dimenziju, ali istodobno ostaje intimna priča o tome koliko daleko netko može otići zbog ljubavi.
Film koji je Roger Ebert smatrao gotovo remek-djelom
Kritičari nisu bili jednoglasni u ocjenama. Na Rotten Tomatoesu film ima 51 posto pozitivnih kritika, no neki su recenzenti prepoznali njegovu posebnost. Roger Ebert dodijelio mu je tri i pol zvjezdice od četiri, pohvalivši maštovitost i vizualnu raskoš.
Ipak, smatrao je da film na kraju ne ide dovoljno daleko u istraživanju vlastitih ideja. Prema njegovu mišljenju, priča je imala potencijal za snažniji i odvažniji zaključak, ali se naposljetku povukla prema konvencionalnijem, holivudskom raspletu.
Upravo je to jedna od zanimljivijih napetosti filma: What Dreams May Come bavi se smrću, tugom, samoubojstvom i posljedicama gubitka, ali istodobno pokušava ponuditi utješnu poruku. Nekim je gledateljima ta kombinacija bila dirljiva, dok su drugi smatrali da film previše ublažava teme koje je otvorio.
Oscar za vizualne efekte i cijena velikih ambicija
Iako nije ostvario očekivanu zaradu, film je dobio dvije nominacije za Oscara – za scenografiju i vizualne efekte. Osvojio je nagradu za vizualne efekte, pobijedivši, među ostalima, spektakl Armageddon Michaela Baya.
Za redatelja Vincenta Warda neuspjeh na blagajnama imao je dugoročnije posljedice. Nakon filma njegova je karijera u Hollywoodu znatno usporila, a u godinama koje su slijedile režirao je tek nekoliko dugometražnih projekata.
Williams je, s druge strane, tijekom devedesetih često birao filmove koji su bili ambiciozni, filozofski ili žanrovski neobični, čak i kada nisu imali komercijalni potencijal njegovih najvećih hitova. What Dreams May Come može se promatrati kao jedan od najhrabrijih takvih pokušaja – film koji nije uvijek uspijevao spojiti svoje ideje, ali se barem usudio zamisliti nešto drukčije.
Danas je to ostvarenje koje vrijedi ponovno otkriti, osobito zbog njegove vizualne originalnosti i emotivne srži. Možda nije postao veliki kinohit, ali je ostavio iza sebe nešto što mnogim skupljim blockbusterima nedostaje: svijet koji je teško zamijeniti bilo kojim drugim filmom.