‘Runner’ recenzija: Alan Ritchson i Owen Wilson daju osobnost sasvim solidnom akcijskom trileru

Ne treba ga miješati s nedavnim filmom The Runner s Gal Gadot u glavnoj ulozi. Ovo izdanje Angel Studiosa okuplja zabavno nespojivi dvojac na hitnoj misiji dostave organa u Australiji.

Jesu li filmske zvijezde dobro? S obzirom na nedavnu eksploziju angažiranja slavnih glumaca za reklamne kampanje, poput Bena Afflecka koji je napokon počeo snimati reklame za Aflac, ali i sve većeg broja filmova koje velike zvijezde predvode izravno za streaming servise, čini se da glumci koje bi šira publika smatrala „uspješnima” danas teže dolaze do posla nego ikad – bilo kakvog posla. Owen Wilson, primjerice, nedavno se pojavio u visokobudžetnom Disneyjevom filmu Haunted Mansion, glumio je istaknutog lika unutar Marvelova filmskog svemira, a uskoro se vraća i ulozi koja je ukrala scene u franšizi Fockers. Pa zašto je onda u filmu Runner Angel Studiosa?

Istini za volju, akcijski triler Scotta Waugha, u kojem uz Wilsona glumi i Alan Ritchson (Reacher), zapravo je prilično zabavan, a pametno traje svega 98 minuta. Ipak, pomalo je obeshrabrujuće gledati kako filmovi ove vješte, jednostavne vrste završavaju negdje u sredini: nisu dovoljno uglađeni da bi se mogli nositi s pravim studijskim produkcijama, ali nisu ni dovoljno sirovi da bi procvjetali kao eksploatacijski filmovi u stilu Rogera Cormana. Uz Waughovu energičnu režiju, Wilson i Ritchson dobro funkcioniraju zajedno u filmu potjere čija jedva razrađena premisa jedva uspijeva održati njegove akcijske sekvence koje praktički ne prestaju.

Foto: Angel Studios

Ritchson glumi Hanka Malonea, „velikog američkog ratnog heroja” koji je postao kurir u Brisbaneu u Australiji. Upravo je preuzeo svoj AA žeton kojim obilježava godinu dana trijeznosti, a u čast svoje pokojne kćeri sam uči francuski. Kada mu poslodavac ponudi kratkoročni posao – preuzimanje donirane jetre koja je dopremljena iz SAD-a – Hank dobije mnogo više nego što je očekivao kada se organ pojavi u rukama Bena Bishopa (Wilson), brbljavog glasnika koji odlučuje osobno pratiti pošiljku do njezina konačnog odredišta.

Budući da organ ima ograničeno vrijeme prije nego što postane neupotrebljiv, Ben upućuje Hanka da se odveze ravno do bolnice na Gold Coastu, udaljene otprilike sat vremena, gdje zabrinuta majka Kate (Leila George) čeka jetru za svoju bolesnu kćer Ellie (Scarlett Crabtree). No nakon što Hank primijeti kolonu crnih vozila kako se probija kroz gradski promet i prati njihov automobil, shvaća da još netko smatra organ dovoljno vrijednim da ga se domogne.

Ubrzo otkriva da je riječ o skupini koju predvodi Damian Zaldívar (Rodrigo Santoro), nemilosrdni sin narkobosa (Cecilia Toussaint) kojem je također potrebna jetra kako bi preživio. Damianu je naredio da ubije svakoga tko mu pokuša stati na put.

U glavnoj ulozi i kao jedan od producenata filma, Ritchson zapravo dobiva pravi prostor za pokazati što zna. Riječ je o talentiranom glumcu s izraženom prisutnošću na ekranu koji dosad nije pokazao pretjeranu svestranost, ali već nekoliko godina djeluje kao da je na korak od statusa velike zvijezde. Ne djeluje baš vjerojatno da će ga ovaj film lansirati u prvu ligu – zapravo jedva djeluje kao film namijenjen kinima – ali najpohvalnija usporedba bila bi da je ovo njegova verzija The Rundowna, podcijenjenog akcijskog vozila za Dwaynea Johnsona iz 2003., iz vremena kada je još bio The Rock.

U oba slučaja glavni likovi barem u početku pokušavaju izbjeći nasilje i imaju osobnije ciljeve od pukog premlaćivanja protivnika ad nauseam. Čak i bez suzne pozadinske priče koja gotovo crtano precizno preslikava okolnosti Hankova trenutačnog zadatka, Ritchson čini Hanka simpatičnim zahvaljujući promišljenoj, ljudskoj i suptilno duhovitoj izvedbi.

Nasuprot Ritchsonu, koji je ovdje u punom „karamela pastuh” izdanju, stoji Wilson, koji Benovu simpatičnost testira izvedbom punom nezaustavljivog brbljanja kakvu smo od njega već vidjeli nekoliko desetaka puta. Bez obzira improvizira li glumac ili se strogo drži scenarija Milesa Hubleyja i Tommyja Whitea, Wilsonov talent i iskustvo uspijevaju zadržati šarm lika koji praktički ne prestaje govoriti, a u tuđim bi rukama lako mogao postati jednostavno iritantan.

U formuli buddy-filma „akcijski tip + smiješni tip”, Wilson čini Ritchsonovu polovicu te kombinacije malo manje neuravnoteženom, omogućujući publici da uživa u njihovoj frenetičnoj i plemenitoj odlučnosti da dostave organ, čak i usred kaotičnog nasilja koje će vjerojatno biti glavni razlog zbog kojeg će mnogi uopće pogledati film.

Waugh, kojeg je Variety 2012. proglasio redateljem na kojeg treba obratiti pažnju, posljednji je put režirao sumorni Expend4bles. Ovim projektom donekle se iskupio, možda i zato što ovdje mora zadovoljiti potrebe samo dvojice glavnih glumaca, a ne čitavog smorgasborda zvijezda. No jasno je što ovaj film treba postići i Waugh to uspijeva isporučiti.

Da, sve je pojednostavljeno i često prilično blesavo, ali većina šala je namjerna, a akcija je čvrsta i uzbudljiva.

Ipak, teško je ne primijetiti da su neki kutovi očito bili odrezani. Je li ovo prva produkcija u povijesti koja nije uspjela dobiti prava na Spirit in the Sky? Sveprisutni singl Normana Greenbauma iz 1969. nije jedina pjesma zamijenjena obradom ili imitacijom. Brisbane kao lokacija nema nikakvu drugu svrhu osim da naglasi ono što su očito bili značajni porezni poticaji. A pokretne pozadine koje se vide kroz prozore praktički svakog prijevoznog sredstva u filmu trebale su proći barem još jedan krug vizualnih efekata.

Nažalost, upravo takve stvari čine da sav dobar posao uložen u druge dijelove filma djeluje jeftino i nedorađeno.

Možda pomalo ironično, glumci se očito dobro zabavljaju, a upravo to može i najjeftiniju zabavu uzdići do statusa klasika. Ovo nespretno filmsko vozilo ne uspijeva nadići vlastita ograničenja – Wilson i Ritchson svojim se trudom ponašaju poput ljepljive trake koja ga drži na okupu – ali film je puno bolji nego što bi itko mogao očekivati.

Čak vas može natjerati da poželite ponovno gledati njih dvojicu zajedno, samo ovaj put u nečemu malo uglađenijem i sofisticiranijem.

To je vjerojatno upravo suprotan osjećaj od onoga koji su producenti filma željeli izazvati, ali Runner je upravo ona vrsta posla koji se prihvaća za honorar i koji dokazuje da njegove zvijezde zaslužuju nešto bolje.

Izvor: Variety