Hugh Jackman ima jedan neobičan problem. Kad god pruži ruku, publika kao da očekuje da će iz nje iskočiti tri oštrice, a čovjek bi možda samo htio uzeti mikrofon. Glumac koji je više od dva desetljeća nosio Wolverineove kandže jednako se dobro snalazi s mačem, mađioničarskim trikovima i pjesmom. Ponekad čak i s onim najtežim zadatkom: ostati potpuno bespomoćan pred kamerom.

Rođen 12. listopada 1968. u Sydneyju, Jackman je na filmsko platno stigao s iskustvom kazališnog glumca, televizijskim ulogama i glasom koji je već imao ozbiljne profesionalne ambicije. Njegova je karijera potom krenula u smjeru koji teško da je mogao predvidjeti. Nekoliko centimetara metalnih kandži otvorilo mu je vrata Hollywooda, ali ono što se iza tih vrata nalazilo pokazalo se znatno zanimljivijim.

Jedan Kanađanin, nemanikirani nokti i nešto previše centimetara

Wolverine je u stripove ušao gotovo na mala vrata. Nakon kratkog pojavljivanja u završnici The Incredible Hulk #180, 1974. godine, u sljedećem se broju ozbiljno sukobio s Hulkom. Za nastanak lika zaslužni su Roy Thomas, Len Wein i John Romita stariji, a njegovu su osobnost i mjesto među mutantima tijekom sljedećih godina posebno oblikovali Chris Claremont i John Byrne. Nizak, zdepast, tvrdoglav i uvijek spreman na svađu, Wolverine je bio junak kojemu pristojno ponašanje nije predstavljalo osobitu vrlinu. Nije ni čudo što je postao toliko popularan.

Foto: Danas nećemo u operu! Hugh Jackman kao Wolverine. Izvor: 20th Century Fox

Kad je Bryan Singer pripremao ‘X-Men’ (2000.), Hugh Jackman nije bio prvi izbor za ulogu. Wolverine je trebao biti Dougray Scott, ali snimanje ‘Nemoguće misije 2’ (‘Mission: Impossible 2’) zakompliciralo je njegov raspored. Jackman je tako dobio priliku koju će poslije teško biti moguće odvojiti od njegova imena. Postojao je, doduše, jedan problem koji je svaki čitatelj stripova mogao primijetiti. Wolverine je Kanađanin kojega je u Americi proslavio Australac gotovo trideset centimetara viši od stripovskog izvornika. No centimetri su se ubrzo pokazali najmanje važnim dijelom njegove anatomije. Kandže su bile na pravome mjestu, a temperament se brzo pojavio.

Jackman je Wolverinea igrao kao čovjeka koji se gotovo instinktivno brani od bliskosti, premda mu je upravo ona najpotrebnija. Iza režanja i naglih izljeva bijesa postojala je neka čudna, gotovo dječačka povrijeđenost. Zato je njegov odnos s mladom Rogue u prvom filmu bio jednako važan kao i sukobi s Magnetom. Čovjek koji se mogao oporaviti od gotovo svake ozljede nije znao što učiniti s tuđim povjerenjem.

Foto: Okreni i drugi obraz! Hugh Jackman kao Wolverine i Anna Paquin kao Rogue u ‘X-Men’ (2000.). Izvor: 20th Century Fox

Vatikan ima svojeg Q-a

Nakon prvog velikog uspjeha uslijedili su filmovi koji su ispitivali koliko se različitih junaka može sakriti iza istog lica. U romantičnoj komediji ‘Kate i Leopold’ (‘Kate & Leopold’) (2001.) Jackman je kao vojvoda zalutao iz 19. stoljeća u suvremeni New York, gdje ga je čekala Meg Ryan. Njegova staromodna uglađenost ondje je djelovala gotovo jednako egzotično kao Wolverineove kandže. A onda je Stephen Sommers odlučio okupiti gotovo cijelu Universalovu čudovišnu rodbinu i poslati Jackmana među njih.

Foto: Lako je bilo protiv Blofelda. Volio bih da si ovdje. Iz Vatikana s ljubavlju. Hugh Jackman kao Van Helsing i David Wenham kao Carl u ‘Van Helsingu’ (2004.). Izvor: Universal Pictures

‘Van Helsing’ (2004.) jedan je od onih filmova koji se ne zadovoljavaju time da imaju Drakulu. Tu su i Frankensteinovo čudovište, vukodlaci, razni leteći užasi i dovoljno gotičke arhitekture da bi se njome moglo opskrbiti nekoliko desetljeća horora. Sommers, redatelj ‘Mumije’ (‘The Mummy’), očito je uživao u mogućnosti da starim Universalovim čudovištima priredi raskošnu, bučnu i sasvim neobuzdanu zabavu. Takvo okupljanje nije bilo bez prethodnika. Universal je još četrdesetih godina spajao svoje slavne monstrume u filmovima poput ‘Frankenstein susreće vukodlaka’ (‘Frankenstein Meets the Wolf Man’) i ‘Drakuline kuće’ (‘House of Dracula’). Sommers je toj tradiciji dodao suvremene specijalne efekte, vratolomije i scenografiju koja doista zna biti jeziva. Transilvanijski dvorci, laboratoriji i mračni prolazi nisu samo kulisa za akciju nego mjesta na kojima se čudovišta osjećaju kao kod kuće.

Posebno su dojmljive Drakuline nevjeste. Kad polete, rašire krila i izobliče lica, postaju među najstrašnijim stvorenjima cijelog filma. Richard Roxburgh kao Drakula pokraj vlastitih supruga djeluje gotovo kao mekušac. Nije baš kompliment za kneza tame, ali njegove su odabranice toliko zastrašujuće da mu to teško možemo zamjeriti. Sommers je svojem junaku dodijelio i pomoćnika koji kao da je stigao iz neke druge slavne filmske franšize. David Wenham glumi Carla, vatikanskog izumitelja i dobavljača najneobičnijeg oružja za lov na čudovišta. James Bond imao je MI6, Van Helsing Vatikan. U oba slučaja vrijedilo je isto pravilo: junak može biti koliko god sposoban, ali bez čovjeka koji mu priprema spravice teško će daleko dogurati.

A Jackmanov Van Helsing, lovac na zvijeri, naposljetku i sam postaje vukodlak. Za glumca koji je već bio poznat po čovjeku sa zvijeri pod kožom, teško je zamisliti prikladniji zaplet.

Mađioničar koji nije znao kada stati

U ‘Prestižu’ (‘The Prestige’) (2006.) Christophera Nolana Jackman je ponovno igrao čovjeka spremnog na preobrazbu, ali ovoga puta nije bilo ni mutacija ni vampira. Njegov Robert Angier mađioničar je kojemu profesionalno suparništvo s Alfredom Bordenom, kojega glumi Christian Bale, prerasta u opsesiju. Obojica nastupaju pred publikom koja želi vidjeti nemoguće, ali različito shvaćaju što znači biti velik iluzionist. Borden je spreman žrtvovati vlastiti život izvan pozornice kako bi sačuvao tajnu trika, dok Angier sve teže podnosi pomisao da bi netko drugi mogao dobiti veći pljesak.

Foto: Sad me vidiš, sad me ne vidiš. Hugh Jackman i Christian Bale u ‘Prestižu’ (‘The Prestige’) (2006.). Izvor: Warner Bros.

Njihovo suparništvo započinje tragedijom, ali ubrzo prestaje biti važno tko je prvi kome nanio nepravdu. Svaki novi trik postaje odgovor na prethodni, svaka pobjeda samo privremeno olakšanje. Jackmanov Angier pritom je posebno zanimljiv jer u početku posjeduje ono što Borden nema u jednakoj mjeri: prirodni šarm zabavljača. Zna osvojiti publiku, zna joj se nasmiješiti i učiniti da se osjeća dijelom čuda. To je nešto što Jackman, čovjek mjuzikla i velikih pozornica, razumije gotovo instinktivno. No Angieru sve to postupno prestaje biti dovoljno. Više ne želi samo izvesti savršenu točku, nego dokazati da je bolji od čovjeka kojega mrzi.

Nolanov film govori o iluziji, žrtvi i publici koja želi biti prevarena, ali samo pod uvjetom da ne sazna cijenu trika. Angier tu cijenu postupno ispisuje na vlastitom licu, sve dok ne postane jasno da je čovjek koji je nekoć želio zadiviti gledatelje spreman uništiti sve zbog čega je zavolio pozornicu. I možda je upravo u tome najokrutniji trik ‘Prestiža’: publika dobiva ono što je tražila, ali tek kad se upale svjetla postaje jasno što je zapravo gledala.

Iste je godine Darren Aronofsky u ‘Fontani života’ (‘The Fountain’) od Jackmana zatražio nešto sasvim drukčije. Njegov Tommy Creo liječnik je koji pokušava pronaći lijek za tumor od kojega umire njegova supruga Izzi, koju glumi Rachel Weisz. Dok ona pokušava prihvatiti vlastitu smrtnost, on se ponaša kao da je riječ o problemu koji se mora riješiti, bez obzira na cijenu. Aronofsky tu priču prepleće s drugim vremenima, legendama i slikama potrage za vječnim životom, stvarajući film u kojemu znanstvena upornost postupno počinje nalikovati očajničkom poricanju neizbježnog. Jackman je posebno dojmljiv u trenucima kada Tommyjeva odlučnost popušta i kada iza čovjeka uvjerenog da može pobijediti smrt ostaje samo suprug koji ne zna kako se oprostiti. Ondje gdje je Wolverineovo tijelo zacjeljivalo gotovo protiv svake prirodne zakonitosti, čovjek iz ‘Fontane života’ otkriva da postoje gubici koje nikakva moć ne može poništiti.

Otac koji prelazi granicu

Denis Villeneuve u ‘Zatočenima’ (‘Prisoners’) (2013.) nije Jackmanu dao nikakvo oružje kojim bi mogao riješiti problem. Njegov Keller Dover otac je čija kći nestaje, a očaj ga postupno vodi prema postupcima koje bi u nekom drugom životu vjerojatno prvi osudio. Kad policijska istraga ne donese odgovore koje očajnički traži, Keller odlučuje sam iznuditi istinu od čovjeka za kojega vjeruje da je povezan s nestankom djevojčica. Njegova potraga tada postaje mučenje, a gledatelj se nalazi u neugodnom položaju: razumije očev strah, ali sve teže može prihvatiti ono što taj strah od njega čini.

Foto: Moraš se dati zatočiti da se oslobodiš Wolverinea. Hugh Jackman kao Keller Dover u ‘Zatočenima’ (‘Prisoners’) (2013.). Izvor: Warner Bros.

Jackman je ovdje izvanredan upravo zato što Kellerovu grubost ne pokušava učiniti simpatičnom. U njegovu se licu stalno sukobljavaju bijes, užas i uvjerenje da nema pravo stati. Čovjek koji je čitav život gradio na potrebi da zaštiti obitelj odjednom otkriva da je ne može zaštititi od najgorega, pa tu nemoć pokušava nadomjestiti nasiljem. Villeneuve pritom ne dopušta jednostavnu utjehu da se sve učinjeno u ime roditeljske ljubavi može opravdati. Što Keller postaje odlučniji, to je teže razaznati gdje prestaje njegova potraga za pravdom, a počinje nešto mnogo mračnije.

U ‘Lošem obrazovanju’ (‘Bad Education’) (2019.) Jackman je otišao u sasvim drugom smjeru. Kao školski nadzornik Frank Tassone nastupa s osmijehom, uglađenošću i gotovo zaraznom sposobnošću da svakome kaže upravo ono što želi čuti. Tassone je omiljen među roditeljima, učenicima i kolegama, čovjek čiji uspjeh postaje ponos čitave zajednice. Ispod besprijekorne vanjštine, međutim, skriva se korupcijski skandal. Film, temeljen na stvarnim događajima, postupno razotkriva koliko se lako ugled može pretvoriti u zaklon iza kojega nitko ne želi pogledati.

Jackmanov Frank nije klasični filmski negativac koji se odaje prijetećim pogledima. Njegovo je najjače oružje sposobnost da svakoga uvjeri kako je upravo on osoba kojoj se može vjerovati. Kada se ta pažljivo održavana slika počne raspadati, glumac gotovo neprimjetno mijenja način na koji lik govori, gleda i reagira. Čovjek koji je navikao kontrolirati svaku prostoriju u koju uđe odjednom više ne može kontrolirati vlastitu priču. Nakon svih mišića, mačeva i metalnih oštrica, Jackman je ovdje najopasniji u savršeno skrojenom odijelu.

Obiteljska drama ‘Sin’ (‘The Son’) (2022.) Floriana Zellera ponovno ga je suočila s očinstvom, krivnjom i nemoći, ali bez Kellerova bijesa. Njegov Peter pokušava pomoći sinu Nicholasu, koji se bori s teškim psihičkim problemima, istodobno nastojeći održati vlastiti novi obiteljski život. Peter vjeruje da će dovoljno pažnje, razumnih odluka i roditeljske odlučnosti naposljetku sve dovesti u red. No upravo je njegova potreba da pronađe rješenje dio tragedije: ne uspijeva do kraja razumjeti ono što se događa pred njegovim očima. Film nije doživio priznanje kakvo je dobio redateljev prethodni ‘Otac’ (‘The Father’), ali Jackmanova uloga čovjeka koji iskreno želi pomoći, a ne uspijeva pronaći način, bolno se nadovezuje na ‘Zatočene’. U jednom filmu otac prelazi svaku granicu kako bi spasio dijete, u drugome otkriva da postoje granice koje nikakva roditeljska volja ne može prijeći.

Od australske divljine do Broadwaya

Baz Luhrmann u ‘Australiji’ (‘Australia’) (2008.) vratio je Jackmana u krajolik njegove domovine, ali ne i u njezinu svakodnevicu. Kao grubi gonič stoke Drover našao se uz Nicole Kidman u raskošnoj romantičnoj pustolovini koja priziva velike holivudske epove. Jackman se u njoj dobro snalazi kao junak čiji se osjećaji skrivaju iza prašine, tvrdoglavosti i širokog oboda šešira. Bio je to još jedan susret s filmskom tradicijom, ovaj put onom u kojoj se ljubav dokazuje na konju, pod beskrajnim nebom.

No prije nego što je publika upoznala Wolverinea, Jackman je već imao ozbiljnu kazališnu karijeru. Nastupao je u mjuziklima, uključujući australsku produkciju ‘Ljepotice i zvijeri’ (‘Beauty and the Beast’) i londonsku ‘Oklahomu!’, za koju je dobio nominaciju za nagradu Olivier. Broadway ga je zatim dočekao u velikom stilu. Za naslovnu ulogu u mjuziklu ‘The Boy from Oz’ osvojio je 2004. nagradu Tony za najboljeg glumca u mjuziklu. Glumio je australskog zabavljača Petera Allena, pjevao, plesao i vladao pozornicom onom lakoćom koja zapravo zahtijeva golem rad. Jackman je poslije bio i domaćin dodjela Tonyja, kao i Oscara, gdje se pokazalo da nije osobito sklon mirnom stajanju za govornicom.

Foto: Pjesma umjesto zavijanja na Mjesec! Hugh Jackman kao Jean Valjean u ‘Jadnicima’ (‘Les Misérables’) (2012.). Izvor: Universal Pictures

Filmski mjuzikl ‘Jadnici’ (‘Les Misérables’) (2012.) Toma Hoopera donio mu je ulogu Jeana Valjeana i nominaciju za Oscara. Njegov Valjean prolazi put od robijaša do čovjeka koji pokušava izgraditi novi život, a Jackman velik dio tog putovanja mora iznijeti glasom. U filmu u kojem se emocije ne mogu sakriti iza običnog dijaloga svaka nesigurnost i svaki napor postaju dio izvedbe. Pritom Hooperovo inzistiranje na pjevanju tijekom snimanja, umjesto uobičajenog oslanjanja na unaprijed snimljene vokale, glumcima nije ostavljalo mnogo prostora za skrivanje iza studijski uglačane izvedbe. Valjean je pritom zanimljiv i zbog jedne usporedbe s Wolverineom. Obojica su ljudi s prošlošću koju ne mogu izbrisati, ali dok Wolverine pokušava pobjeći od nasilja koje ga je oblikovalo, Valjean čitav život nastoji dokazati da čovjek ne mora zauvijek ostati ono što je nekoć bio.

Pet godina poslije ‘Najveći showman’ (‘The Greatest Showman’) (2017.) omogućio mu je da se prepusti sasvim drukčijem glazbenom spektaklu. Kao P. T. Barnum predvodi film koji povijest slobodno pretvara u raskošnu glazbenu fantaziju. Pjesme, koreografija i njegova energija učinile su film velikim miljenikom publike, bez obzira na podijeljene kritičarske reakcije. A zanimljivo je da se u oba mjuzikla, baš kao i u ‘Prestižu’, stalno vraća isto pitanje: što je čovjek spreman učiniti kako bi osvojio publiku? Valjean traži iskupljenje, Barnum pljesak, a Angier savršenu iluziju. Jackman je svakome dao drukčiji glas.

Foto: Za čovjeka iz Australije koji je stigao i do Amerike i Kanade, cijeli svijet JEST pozornica. Hugh Jackman kao P. T. Barnum u ‘Najvećem showmanu’ (‘The Greatest Showman’) (2017.). Izvor: 20th Century Fox

Kad ni kandže više ne pomažu

James Mangold u ‘Loganu’ (2017.) učinio je nešto što se u superjunačkom filmu rijetko događa: dopustio je junaku da ostari. Wolverine je umoran, bolestan, sporiji i sve svjesniji vlastitih ograničenja. Njegova sposobnost zacjeljivanja više nije pouzdano obećanje da će sve završiti dobro. ‘Logan’ je istodobno vestern, film ceste i priča o čovjeku koji je toliko dugo preživljavao da gotovo više ne zna zbog čega. Odnos s ostarjelim Charlesom Xavierom, kojega ponovno glumi Patrick Stewart, daje filmu posebnu težinu. Nekadašnji učitelj i učenik sada su dvojica iscrpljenih ljudi koji jedan drugome pokušavaju sačuvati ono malo dostojanstva što im je preostalo.

A onda se pojavljuje Laura, djevojčica s kandžama i temperamentom koji Wolverinea neugodno podsjeća na njega samoga. U njezinoj prisutnosti Logan mora učiniti ono što mu je oduvijek najteže padalo: prihvatiti odgovornost za nekoga drugoga. Film završava ondje gdje bi mnoge velike franšize odbile završiti. Ne pobjedom koja najavljuje sljedeći nastavak, nego oproštajem. Jackman je Wolverinea tada ispratio s rijetkom mješavinom fizičke iscrpljenosti i nježnosti, ostavljajući dojam da je njegov junak napokon pronašao nešto vrijedno posljednje borbe.

Naravno, filmske smrti i oproštaji imaju svoje posebne zakone. ‘Deadpool i Wolverine’ (‘Deadpool & Wolverine’) (2024.) ponovno je spojio Jackmana s kandžama, ovoga puta uz Ryana Reynoldsa i njegov neumorni jezik. Film je svjesno iskoristio njihovo dugogodišnje prijateljstvo, međusobno zadirkivanje i činjenicu da publika dobro zna kako Wolverine već ima jedan veličanstven završetak. Zato povratak nije mogao jednostavno ponoviti ‘Logana’. Morao je postati nešto sasvim drugo: razuzdana superjunačka komedija koja se podjednako zabavlja svojim likovima i vlastitom filmskom poviješću.

Foto: Neke ogrebotine ne daju se skriti. Hugh Jackman kao Logan, Patrick Stewart kao Charles Xavier i Dafne Keen kao Laura u ‘Loganu’ (2017.). Izvor: 20th Century Fox

Nokti su sređeni, pozornica čeka

Hugh Jackman danas, 12.10.2026., navršava 58 godina. Nije svaka njegova uloga bila pogodak poput onih u najpoznatijim filmovima, ali svaka mu je otvarala neku novu stazu kojom se nije bojao kročiti. Upravo je u tome možda i najveća vrijednost njegove karijere: nije se zadovoljio sigurnošću onoga što je već osvojio, nego je uvijek iznova iskušavao što još može.

Wolverine je mogao izvući kandže kad god je poželio. Jackman je znao i kada ih treba spremiti.