Sean Connery - čovjek koji je postao kralj

Na današnji dan, 25. kolovoza 1930., rođen je Sean Connery, glumac koji će za milijune zauvijek ostati prvi i možda najvažniji James Bond, ali čija je karijera bila daleko bogatija od agenta 007.

Foto: Sean Connery kao James Bond i Ursula Andress kao Honey Ryder u 'Doktoru No' ('Dr. No', 1962.). Honeyin izlazak iz mora u bijelom bikiniju postao je jedan od najprepoznatljivijih trenutaka cijelog Bondova serijala.

Od trenutka je prvi puta ugledao Ursulu Andress u bikiniju kako izlazi iz mora u filmu Doktor No' bilo je jasno da smo dobili dvije stvari jednim udarcem, Bonda i prototip bondove djevojke, što će biti neizostavni dio kanona. Mladom glumcu, Bond je odmah nudio prestižni status zvijezde, financijsku sigurnost i naizgled, bezbrižnost. No to je bila zlatna krletka, koja je nudila puno, sputavala još više, zato i je bila - krletka. Snimio je šest službenih Bondova, a 1983. ulozi se vratio i sedmi, posljednji put, u filmu nastalom izvan službenog serijala i bez produkcijske kuće obitelji Broccoli. Riječ je o novijoj verziji 'Operacije grom' - 'Nikada ne reci nikada više'. Pomalo ironičan naslov, kao da se obraća glumcu koji je po završetku prve serije filmova izričito tvrdio: nikad više.

Pokušavao je dokazati da nije samo Bond. I možda se puni raspon njegove veličine najbolje i vidi u filmovima u kojima se pokušavao otrgnuti od njega. Dva takva njegova najvažnija pokušaja još u periodu dok je bio Bond dogodila su se kod Sidneyja Lumeta.

Prvi je bio 'Brdo' ('The Hill', 1965.), snimljen u trenutku kada je Bondomanija bila na vrhuncu. Connery je samo nekoliko mjeseci prije toga bio globalna zvijezda 'Goldfingera', a umjesto još jednog elegantnog junaka izabrao je ulogu vojnika kažnjenog u brutalnom britanskom vojnom zatvoru u sjevernoj Africi.

Sean Connery kao Joe Roberts, 'Brdo'

Nema smokinga, Aston Martina, egzotičnih žena ni pobjedničkog osmijeha. Connery je znojan, ošišan, fizički iscrpljen i zatvoren u sustav koji pokušava slomiti čovjeka samom disciplinom. Ako je Bond bio fantazija o britanskoj moći, 'Brdo' je gotovo njezina negativna slika: film o tome što se događa kada se autoritet, hijerarhija i poslušnost pretvore u institucionalizirano nasilje.

Lumet je tu prvi ozbiljno iskoristio ono što se kod Conneryja često skrivalo iza Bondove samouvjerenosti — njegovu sirovu fizičku snagu, ali i sposobnost da pokaže bijes čovjeka kojemu je oduzeta kontrola.

Još radikalniji odmak stigao je u 'Prijestupu' ('The Offence', 1973.).

Connery ovdje igra policijskog inspektora Johnsona, čovjeka koji nakon dvadeset godina rada na najgorim zločinima više nije sposoban razdvojiti nasilje koje istražuje od nasilja koje se nakupilo u njemu samome. Tijekom ispitivanja osumnjičenog za seksualno zlostavljanje djece prelazi granicu i brutalno ga pretuče. Gotovo da je teško zamisliti veći odmak od Bonda. Barem do Timothy Daltona, razina nasilja u Bondovim filmovima je uvijek bila čak i ispod umjerene, pri čemu je najžešći bio sukob s Red Grantom u 'Iz Rusije s ljubavlju'.

To je možda jedna od najmračnijih uloga njegove karijere.

Sve ono što je kod Bonda predstavljalo kontrolu ovdje se raspada. Autoritet postaje nemoć. Muškost postaje bijes. Fizička snaga više nije sredstvo pobjede nego simptom unutarnjeg raspada.

Foto: Sean Connery kao detektiv Johnson i Ian Bannen kao Kenneth Baxter u 'Prijestupu' ('The Offence', 1973.) Sidneyja Lumeta.

Connery u 'Prijestupu' nema kamo pobjeći iza šarma. Lumet mu praktički oduzima sve ono što ga je učinilo zvijezdom i ostavlja lice čovjeka koji je predugo gledao u tuđu tamu i počeo je prepoznavati u sebi.

Upravo zato 'Brdo' i 'Prijestup' nisu tek zanimljive fusnote između Bondova.

Oni su dokaz da je Connery vrlo rano shvatio ono što će kasnije postati ključno za njegovu karijeru: da će od Bonda moći pobjeći samo ako bude spreman pokazati upravo ono što Bond nikada nije smio pokazati — poraz, slabost, strah i raspad.

A onda, sredinom sedamdesetih, dolaze tri filma koja gotovo savršeno objašnjavaju tko je Sean Connery bio kao glumac: John Hustonov 'Čovjek koji je htio biti kralj' ('The Man Who Would Be King', 1975.), Miliusov 'Vjetar i lav' ('The Wind and the Lion', 1975.) i Lesterov 'Robin i Marian' ('Robin and Marian', 1976.).

Tri pustolovine, tri potpuno različita muškarca i, zapravo, tri varijacije na istu temu: što se događa kada mit o muškarcu počne pucati pod težinom stvarnog života?

Čovjek koji je htio biti kralj

Foto: Saeed Jaffrey kao Billy Fish, Michael Caine kao Peachy Carnehan i Sean Connery kao Daniel Dravot, 'Čovjek koji je htio biti kralj'

U Hustonovu 'Čovjeku koji je htio biti kralj', prema priči Rudyarda Kiplinga, Connery igra Daniela Dravota, bivšeg britanskog vojnika koji zajedno s Peachyjem Carnehanom, kojeg igra Michael Caine, odlazi u udaljeni Kafiristan s jednostavnim planom: osvojiti zemlju, postati kralj i obogatiti se.

To je ona vrsta pustolovine kakva se danas gotovo više ne snima. Velika, duhovita, fizička, egzotična, ali istodobno prožeta melankolijom i sviješću da svaki san o veličini nosi sjeme vlastite propasti.

Dravot u početku samo glumi kralja.

Problem nastaje kada u to počne vjerovati.

I tu Connery postaje idealan izbor. Malo je glumaca tako prirodno izgledalo kao da bi ih neka planinska civilizacija mogla zamijeniti za boga. Imao je držanje, glas i tjelesnu sigurnost čovjeka koji ulazi u prostoriju kao da mu ona već pripada.

Ali Huston vrlo dobro zna da taj tip muževnosti ima svoju cijenu.

'Čovjek koji je htio biti kralj' nije samo nostalgična pustolovina o dvojici britanskih lupeža. U njegovu srcu nalazi se priča o kolonijalnoj oholosti, o čovjeku koji vjeruje da može doći u tuđi svijet, preuzeti ga i pretvoriti u vlastito kraljevstvo.

Connery i Michael Caine pritom su gotovo savršen par. Nevjerojatno je da je Huston 20 godina pokušavao pronaći produkcijske mogućnosti za napraviti ovaj film, prvo s Bogartom i Gableom, pa s Newmanom i McQueenom,da bi mu Paul Newman rekao: 'Johne, za ovaj film ti trebaju - Englezi'. Dobro, i jedan Škot je mogao poslužiti.

Njihovo prijateljstvo nosi cijeli film. Šale, prepirke, pijanstva, bitke i snovi o bogatstvu imaju lakoću dvojice muškaraca koji vjeruju da će im se svijet na kraju nekako pokoriti.

A onda se ne pokori.

I Conneryjev pad postaje toliko snažan upravo zato što smo prije toga povjerovali da bi Daniel Dravot doista mogao biti kralj.

Vjetar i lav

Iste 1975. Connery se ponovno našao u velikoj pustolovini, ali ovoga puta kod Johna Miliusa.

Foto: Sean Connery kao Raisuli i Candice Bergen kao Eden Pedecaris u 'Vjetru i lavu' ('The Wind and the Lion', 1975.) Johna Miliusa.

'Vjetar i lav' temelji se vrlo slobodno na stvarnom međunarodnom incidentu iz 1904., ali Miliusa činjenice nikada nisu posebno sputavale. Njega zanima mit.

Connery igra Mulaja Ahmeda el Raisulija, berberskog vođu koji otima Amerikanku Eden Pedecaris, koju glumi Candice Bergen, i time izaziva političku krizu u koju se uključuje i američki predsjednik Theodore Roosevelt.

Ako je Dravot čovjek koji želi postati kralj, Raisuli se ponaša kao da je kraljevsko dostojanstvo nešto s čim se čovjek rodi.

Connery ovdje ima onu gotovo nevjerojatnu kombinaciju snage i teatralnosti koju je malo tko drugi mogao iznijeti bez ironije. Njegov Raisuli je ratnik, pjesnik, otmičar, aristokrat i romantični pustolov iz nekog svijeta koji već nestaje.

Milius ga ne snima kao realističnog povijesnog lika.

Snima ga kao legendu.

I Connery to razumije.

Njegov je Raisuli istodobno opasan i šarmantan, brutalan i ceremonijalan. U jednoj sceni može prijetiti smrću, a u sljedećoj citirati poeziju ili raspravljati o časti.

Upravo tu dolazi do izražaja nešto što je Connery nosio kroz cijelu karijeru: osjećaj da iza fizičke snage postoji stariji kodeks.

Bond je bio moderan čovjek.

Raisuli je čovjek mita.

A Milius, redatelj opsjednut ratnicima, čašću, oružjem i propalim carstvima, pronašao je u Conneryju gotovo savršeno lice za tu ideju.

Robin i Marian

A onda, samo godinu poslije, dolazi možda i najnježniji od ta tri filma.

U 'Robin i Marian' Richarda Lestera Connery više nije čovjek koji želi postati legenda.

On je čovjek koji je već postao legenda — i mora živjeti s posljedicama.

Conneryjev Robin Hood vraća se u Englesku nakon gotovo dvadeset godina ratovanja uz Rikarda Lavljeg Srca. Nije više mladi razbojnik iz Sherwooda. Umoran je, ožiljkast, pomalo tvrdoglav i svjestan da je vrijeme prošlo.

A Marian, koju igra Audrey Hepburn, također više nije djevojka koju je ostavio.

Upravo je to ono što film čini posebnim.

Connery je tada imao samo 45 godina, ali igra čovjeka koji se ponaša kao da iza sebe ima čitav jedan život.

Robin se još uvijek želi boriti.

Još uvijek želi dokazati da može pobijediti.

A nasuprot njemu ponovno stoji Robert Shaw, ovoga puta kao šerif od Nottinghama. Njihov je susret posebno zanimljiv jer su Connery i Shaw već jednom bili veliki filmski protivnici — u Bondovu klasiku 'Iz Rusije s ljubavlju' ('From Russia with Love', 1963.), gdje je Shaw igrao hladnog i gotovo nezaustavljivog ubojicu Reda Granta.

Tamo je njihov obračun bio brutalan, klaustrofobičan i mladenački fizički sukob dvojice muškaraca na vrhuncu snage.

U 'Robinu i Marian' trinaest godina poslije sve je drukčije.

Robin i šerif više nisu mladi. Njihovo suparništvo traje toliko dugo da u sebi gotovo nosi i neku vrstu međusobnog poštovanja. Kada se ponovno sukobe, to više nije samo borba junaka i negativca, nego obračun dvojice ljudi koji znaju da ih je vrijeme već počelo pobjeđivati.

Foto: Sean Connery kao Robin Hood i Robert Shaw kao šerif od Nottinghama u 'Robin i Marian' ('Robin and Marian', 1976.) Richarda Lestera.

I upravo zato njihova završna borba djeluje toliko tužno. Još uvijek mogu podići mač. Još uvijek mogu pokušati dokazati tko je bolji.

Ali tijelo više ne sluša mit.

A onda se pojavljuje Marian.

I film koji je mogao biti samo još jedna pustolovina o Robinu Hoodu postaje priča o staroj ljubavi, izgubljenom vremenu i dvoje ljudi koji shvaćaju da ne mogu vratiti mladost.

Connery i Hepburn pritom imaju onu rijetku vrstu kemije koja ne počiva na seksualnoj napetosti nego na osjećaju zajedničke prošlosti.

Gledamo ih i vjerujemo da su nekada bili mladi.

Vjerujemo da su se voljeli.

I vjerujemo da ih dvadeset godina razdvojenosti nije oslobodilo jedno drugoga.

Nedostižni most

Godinu poslije Connery se ponovno vraća vojničkom svijetu, ali sada u monumentalnom ratnom epu Richarda Attenborougha 'Nedostižni most' ('A Bridge Too Far', 1977.).

Igra general-bojnika Roya Urquharta, zapovjednika britanske 1. zračno-desantne divizije tijekom operacije Market Garden, jednog od najambicioznijih savezničkih pokušaja da se rat skrati prodorom kroz Nizozemsku.

Nema tu Bondove lakoće ni Miliusove pustolovne romantike.

Urquhart je čovjek zarobljen između zapovijedi, loših procjena, kaosa na terenu i odgovornosti za ljude koje vodi.

Connery toj ulozi daje upravo ono što je tijekom sedamdesetih sve više postajalo njegov zaštitni znak: fizičku prisutnost bez teatralnosti, autoritet bez potrebe za demonstracijom sile i umor čovjeka koji vrlo brzo shvaća da hrabrost i disciplina nisu isto što i pobjeda.

Ako je u 'Brdu' igrao čovjeka kojeg vojni sustav pokušava slomiti, u 'Nedostižnom mostu' igra čovjeka koji se nalazi visoko u tom istom sustavu — ali ni čin, iskustvo ni autoritet ne mogu ga zaštititi od katastrofe koja se razvija oko njega.

U tom smislu Urquhart je još jedan važan Conneryjev lik sedamdesetih: čovjek koji ostaje uspravan i onda kada zna da se plan raspada.

Foto: Sean Connery kao general-bojnik Roy Urquhart u 'Nedostižnom mostu' ('A Bridge Too Far', 1977.).

Čovjek iza mita

Tri filma iz 1975. i 1976. možda govore više o Conneryju nego gotovo cijeli Bondov ciklus.

U 'Čovjeku koji je htio biti kralj' igra čovjeka koji povjeruje vlastitom mitu.

U 'Vjetru i lavu' igra čovjeka koji već jest mit.

U 'Robinu i Marian' igra čovjeka koji mora shvatiti da ni mit ne može promijeniti vrijeme.

To je fascinantna mala trilogija o muškoj snazi i njezinim granicama.

I Connery je bio idealan glumac za nju jer je cijeli život nosio nešto što se nije moglo naučiti u glumačkoj školi.

Prije glume radio je različite fizičke poslove, bavio se bodybuildingom, a u mladosti je nastupio i na natjecanju Mr. Universe. No iza fizičke pojavnosti bilo je i mnogo više: godinama je radio na sebi, čitao, proučavao glumu i učio kako pokret i gesta na filmu često mogu reći više od dijaloga.

To se na ekranu vidjelo.

Connery nije morao objašnjavati da je opasan.

Dovoljno je bilo da se pojavi. Bez da riječju kaže da je kralj, imao je kraljevsko držanje, ponos, snagu, neustrašivost. Dovoljno je bilo da pogleda ljude oko sebe kao da očekuje da ga poslušaju. A oni bi to i učinili.

Postoji i anegdota iz vremena kada je snimao s Lanom Turner. Platinasta holivudska zvijezda, recimo to tako, imala je slabost prema opasnim muškarcima, a njezin tadašnji dečko bio je Johnny Stompanato, gangster povezan s losanđeleskim mafijaškim bossom Mickeyjem Cohenom.

Tijekom snimanja 'Drugog vremena, drugog mjesta' ('Another Time, Another Place', 1958.) ljubomorni Stompanato pojavio se na setu i Conneryju zaprijetio pištoljem, uvjeren da između njega i Turner postoji nešto više od glume. Connery ga je razoružao i vrlo brzo pokazao gdje mu je mjesto. Nekoliko godina prije 'Doktora No', budući Bond već je prošao svojevrsnu audiciju za 007. Samo što ovoga puta pištolj nije bio rekvizit, a gangster nije bio statist.

Ali najbolji redatelji shvatili su da iza te fizičke sigurnosti njegova oklopa postoji mnogo zanimljivija pukotina. Lumet je pronašao njegovu slabost i raspad. Huston njegovu oholost. Milius njegovu romantiku. Lester njegovu melankoliju.

Više od Bonda

Naravno, bez Jamesa Bonda Sean Connery vjerojatno nikada ne bi postao Sean Connery kakvog poznajemo.

Od 'Doktor. No' 1962. nadalje oblikovao je filmski model tajnog agenta koji traje do danas: hladan, elegantan, duhovit, seksualno samouvjeren i spreman na nasilje.

Ali Connery je vrlo brzo shvatio i opasnost takve uloge.

Zato su filmovi poput 'Brda', 'Prijestupa', 'Čovjeka koji je htio biti kralj', 'Vjetra i lava', 'Robina i Marian', 'Nedodirljivih', 'Imena ruže', 'Lova na Crveni oktobar' i 'Indiane Jonesa i posljednjeg križarskog pohoda' toliko važni.

Pokazali su da čovjek koji je stvorio jednog od najvećih filmskih mitova može taj mit i rastaviti.

Za 'Nedodirljive' Briana De Palme osvojio je i Oscara za najboljeg sporednog glumca, igrajući irskog policajca Jima Malonea, još jednog Conneryjeva starog ratnika koji mlađem čovjeku pokušava objasniti kako svijet doista funkcionira.

Sean Connery danas bi navršio 96 godina. U svojim ulogama uvijek je ostao onaj isti Škot, tako nezamjenjiv u filmu Johna Hustona, ma što god da je glumio. Ali kod njega to nije smetalo.

Vjerovali smo mu da je arapski plemenski vođa, pa makar i sa škotskim naglaskom.

Da je Bond.

Da je čovjek koji je htio biti kralj.

I, barem na filmu, na trenutke je to doista i bio. Zato i je bio velik. Jedan i jedini, SEAN CONNERY.