„Uostalom, sutra je novi dan.” Malo je završnih filmskih rečenica koje su se toliko duboko usjekle u kolektivno pamćenje. Izgovorila ju je Scarlett O’Hara, ali njezino lice zauvijek će ostati lice Vivien Leigh.
I možda upravo u tome leži svojevrsna nepravda. Jedna od najvećih glumica svojega vremena ostala je u sjećanju milijuna gledatelja ponajprije kao junakinja jednog filma. Istina, ‘Prohujalo s vihorom’ (‘Gone with the Wind’, 1939.) nije bilo kakav film, baš kao što ni Scarlett nije bilo kakva uloga. Ali Vivien Leigh nije bila samo Scarlett O’Hara.
Bila je i Emma Hamilton, Kleopatra, Anna Karenjina, Blanche DuBois. Mogla je biti kraljica, aristokratkinja ili žena kojoj se svijet raspada pred očima, a da pritom nijedna od njih nije nalikovala drugoj.
Foto: Gledate i Blanche i Kleopatru i onu Hamiltonicu, ali iznad svega Vivien Leigh. Izvor: arhivska fotografija.
Njezina ljepota bila je toliko upečatljiva da su gledatelji katkad morali pogledati dvaput kako bi uočili što se iza nje događa. A upravo se ondje odvijao najzanimljiviji dio njezine glume: u promjeni pogleda, kratkom oklijevanju, osmijehu koji otkriva manje nego što skriva.
Rođena 5. studenoga 1913. u Darjeelingu, tada dijelu Britanske Indije, izgradila je karijeru između britanskog kazališta i Hollywooda, između Shakespearea i Tennesseeja Williamsa, između svjetske slave i osobnih iskušenja.
Danas, na 113. obljetnicu njezina rođenja, prisjećamo se glumice čije su umjetničke ambicije sezale mnogo dalje od plantaže pamuka u Georgiji.
Uloga koju je morala osvojiti
Kada je David O. Selznick odlučio ekranizirati roman Margaret Mitchell, potraga za Scarlett O’Harom pretvorila se u događaj kakav Hollywood dotad gotovo nije vidio. Razmatrane su brojne slavne glumice, od Bette Davis i Katharine Hepburn do Paulette Goddard, koja se dugo smatrala jednom od najozbiljnijih kandidatkinja.
Foto: Bilo je dana koji su svi bili njezini, nažalost, prohujali su. Vivien Leigh kao Scarlett O’Hara i Clark Gable kao Rhett Butler u ‘Prohujalo s vihorom’ (‘Gone with the Wind’, 1939.) Victora Fleminga. Izvor: MGM.
A onda se pojavila mlada britanska glumica, gotovo nepoznata američkoj publici, ali s vrlo jasnom predodžbom o tome koju ulogu želi.
Vivien Leigh nije slučajno završila na snimanju ‘Prohujalo s vihorom’. Scarlett je željela igrati mnogo prije nego što je stigla u Hollywood. Njezina odlučnost bila je gotovo jednaka odlučnosti žene koju će utjeloviti.
Priča o njezinu dolasku na snimanje prizora požara Atlante, gdje ju je Selznicku predstavio njegov brat Myron, postala je dio holivudske legende. No iza tog gotovo filmskog susreta stajala je glumica koja je već imala iskustvo na britanskoj pozornici i pred kamerama.
Scarlett nije bila jednostavna junakinja. Bila je sebična, tvrdoglava, manipulativna, često okrutna i gotovo uvijek uvjerena da se svijet mora prilagoditi njezinim željama. Ali bila je i nevjerojatno sposobna preživjeti. Upravo je u toj proturječnosti Leigh pronašla srž lika.
Dok je Clark Gable kao Rhett Butler donosio ironiju, šarm i umor čovjeka koji je odavno prestao vjerovati u velike ideale, Leigh je nosila gotovo čitav emocionalni teret filma. Njezina Scarlett nije čekala da je netko spasi. Kad je trebalo, sama je zaprljala ruke, doslovno i metaforički.
Za tu je ulogu osvojila svoj prvi Oscar za najbolju glumicu. Imala je samo 26 godina.
Hollywood je dobio novu zvijezdu, publika nezaboravnu junakinju, a Vivien Leigh slavu koja će joj donijeti gotovo sve što glumica može poželjeti. Osim slobode da je gledatelji prestanu poistovjećivati s njezinim prvim velikim uspjehom.
Između pozornice, braka i izdaje
Laurence Olivier bio je jedan od najvažnijih ljudi u životu Vivien Leigh. Dijelili su pozornicu, umjetničke ambicije i brak koji će godinama zaokupljati britansku javnost.
Foto: Izgledaju sretno. Možda je to bio neki od trenutaka kad i jesu bili. No, s tako velikim glumcima nikad ne znaš. Vivien Leigh i Laurence Olivier, supružnici i glumački partneri. Izvor: arhivska fotografija.
Zbližili su se dok su oboje još bili u prethodnim brakovima, a vjenčali su se 1940. godine. Njihova je povezanost, međutim, od početka imala i snažnu profesionalnu dimenziju.
Godine 1937. Leigh je igrala Ofeliju uz Olivierova Hamleta u danskom Helsingøru, mjestu koje se tradicionalno povezuje sa Shakespeareovim danskim kraljevićem. Bila je to prilika da se okuša uz glumca čiji je ugled na britanskoj pozornici već bio izniman.
Olivier je težio tehničkoj preciznosti i potpunoj kontroli izvedbe. Leigh je također ozbiljno pristupala zanatu, ali je njezina najveća snaga često dolazila iz sposobnosti da naizgled čvrsto oblikovan lik u trenutku učini ranjivim.
Godine 1948. s ansamblom Old Vica krenuli su na veliku turneju po Australiji i Novom Zelandu, nastupajući u ‘Rikardu III.’ (‘Richard III’), ‘Školi za skandal’ (‘The School for Scandal’) i ‘Koži naših zuba’ (‘The Skin of Our Teeth’) Thorntona Wildera.
Ondje su upoznali Petera Fincha, mladog australskog glumca u kojemu je Olivier prepoznao talent. Pomogao mu je da započne karijeru u Britaniji, ne sluteći da će čovjek kojemu je pružio priliku postati i njegov suparnik u privatnom životu.
Finch i Leigh s vremenom su započeli vezu. Godine 1953. ponovno su se našli zajedno, ovoga puta pred kamerama, na snimanju ‘Staze slonova’ (‘Elephant Walk’, 1954.) Williama Dieterlea na Cejlonu. Za glavnu mušku ulogu Fincha je preporučio upravo Olivier.
Tijekom produkcije Leighino se zdravstveno stanje ozbiljno pogoršalo. Njezina psihička kriza prekinula je rad na filmu i dodatno uzdrmala već narušen brak.
Koliko je u njezinu odnosu s Finchom bilo privrženosti, a koliko potrage za sigurnošću koju u tim trenucima nije uspijevala pronaći, ne možemo pouzdano znati. Bolest nije objašnjenje za svaku njezinu odluku, ali bilo bi jednako pogrešno praviti se da nije postojala.
Finchov položaj bio je drukčiji. Olivier mu je pružio povjerenje i profesionalnu priliku, a on je započeo vezu s njegovom suprugom. To ne znači da znamo sve okolnosti njihova odnosa, ali pitanje odanosti čovjeku koji mu je pomogao ostaje.
Finch će poslije ostvariti veliku međunarodnu karijeru i posthumno osvojiti Oscara za ‘Mrežu’ (‘Network’, 1976.) Sidneyja Lumeta. No u priči o Vivien Leigh ostaje i čovjek čiji je dolazak u život bračnog para Olivier dodatno zakomplicirao već težak odnos.
Rat ne ostavlja mjesta za sretnu budućnost
Nakon Scarlett O’Hare Vivien Leigh nije odabrala još jednu junakinju koja će se protiv cijeloga svijeta boriti za ono što želi. U ‘Mostu Waterloo’ (‘Waterloo Bridge’, 1940.) Mervyna LeRoya, uz Roberta Taylora, utjelovila je Myru Lester, mladu balerinu čija romansa s britanskim časnikom Royem Croninom počinje gotovo bajkovito, a završava tragedijom.
Možda kiša pada, ipak je to Engleska, ali tko primjećuje kišu? Vivien Leigh kao Myra Lester i Robert Taylor kao Roy Cronin u ‘Mostu Waterloo’ (‘Waterloo Bridge’, 1940.) Mervyna LeRoya. Foto: MGM. Izvor: MGM.
Film je nastao prema drami Roberta E. Sherwooda, a rat u njemu nije samo povijesna pozadina. On prekida živote koji su se tek počeli oblikovati i ostavlja posljedice koje se ne mogu ispraviti ni najboljim namjerama.
Myra nema Scarlettinu tvrdoglavost ni njezinu gotovo životinjsku odlučnost da preživi pod svaku cijenu. Ondje gdje bi Scarlett pronašla način da se izvuče, Myra dopušta da je okolnosti slome.
Leigh nije trebala veliku gestu da bi dočarala očaj. Ponekad je bio dovoljan pogled, kratko oklijevanje ili osmijeh koji se pojavi samo zato da bi prikrio ono što se doista osjeća.
Robert Taylor pružio joj je dostojnog partnera. Njihova zajednička prisutnost na ekranu daje filmu romantičnu privlačnost, ali ono što ostaje nakon završetka nije ljepota njegovih protagonista, nego osjećaj nepravde.
Zanimljivo je da je Leigh upravo ‘Most Waterloo’ ubrajala među svoje najdraže filmove. Možda zato što joj je omogućio igrati ženu čija sudbina ne dopušta pobjedu, koliko god je priželjkivali.
Žena u sjeni admirala
U ‘Lady Hamilton’ (‘That Hamilton Woman’, 1941.) Alexandera Korde, Vivien Leigh ponovno se našla pred kamerama s Laurenceom Olivierom. Ona je Emma Hamilton, a on admiral Horatio Nelson, britanski pomorski junak čija je veza s Emmom postala jednako slavna kao i njegove pobjede.
Film je nastao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada je Britanija bila suočena s prijetnjom nacističke Njemačke. Priča o Nelsonovu otporu Napoleonu zato je imala značenje koje je nadilazilo povijesnu melodramu.
Winston Churchill bio je veliki poklonik filma, a nije teško razumjeti zašto. Kordina priča o čovjeku koji se suprotstavlja moćnijem neprijatelju gotovo je otvoreno pozivala na usporedbu s tadašnjom britanskom borbom.
Foto: Vidio ju je s oba oka, vidio ju je s jednim i volio je dok se nisu oba zaklopila. Možda i nakon. Laurence Olivier kao admiral Nelson i Vivien Leigh kao Emma Hamilton u ‘Lady Hamilton’ (‘That Hamilton Woman’, 1941.) Alexandera Korde. Izvor: Alexander Korda Films.
No Emma nije tek ukras uz velikog admirala.
Leigh je prikazuje kao ženu koja uspijeva osvojiti mjesto u visokom društvu, ali ondje nikada ne stječe sigurnost. Njezina prošlost ostaje predmet osude, a Nelsonov položaj ne može je zaštititi od pravila koja za muškarce i žene očito nisu ista.
Olivierov Nelson pripada povijesti, državi i dužnosti. Leighina Emma, koliko god bila važna u njegovu privatnom životu, mora prihvatiti da se u službenoj priči o velikim ljudima za nju nalazi vrlo malo mjesta.
I upravo tu film postaje zanimljiviji od pukog prikaza slavne afere. Nelsonova slava može preživjeti stoljeća. Emma mora preživjeti njegove posljedice.
Kraljica koja tek mora naučiti vladati
U ‘Cezaru i Kleopatri’ (‘Caesar and Cleopatra’, 1945.) Gabriela Pascala, prema drami Georgea Bernarda Shawa, Vivien Leigh utjelovila je egipatsku vladaricu posve drukčiju od one koju će gotovo dva desetljeća kasnije donijeti Elizabeth Taylor u ‘Kleopatri’ (‘Cleopatra’, 1963.) Josepha L. Mankiewicza.
Dok je Taylorina Kleopatra žena svjesna vlastite ljepote, moći i političke važnosti, Leighina je još djevojka koja tek mora naučiti što znači biti kraljica.
Foto: Najslavniji vojskovođa pred najslavnijom kraljicom... Ljubav, politika ili oboje? Claude Rains kao Julije Cezar i Vivien Leigh kao Kleopatra u ‘Cezaru i Kleopatri’ (‘Caesar and Cleopatra’, 1945.) Gabriela Pascala. Izvor: Gabriel Pascal Productions.
Njezin Cezar, kojega igra izvrsni Claude Rains, nije samo rimski osvajač nego i učitelj koji pokušava od hirovite djevojke stvoriti vladaricu. Rains pritom donosi nešto što se rijetko povezuje s filmskim prikazima Julija Cezara – humor, strpljenje i gotovo očinsku ironiju. Ne mora neprestano dokazivati vlastitu veličinu. Dovoljno je da progovori pa da postane jasno tko zapravo upravlja situacijom.
Shaw se poigrava poviješću i ljudskom prirodom, a Vivien Leigh njegovu Kleopatru gradi na spoju mladenačke drskosti, nesigurnosti i komičnog talenta.
U prizorima s Rainsom pokazuje izvanredan osjećaj za ritam dijaloga, osobito kada njezina samouvjerenost naiđe na Cezarovu razoružavajuću ironiju. Iza razigranosti postupno se nazire sposobnost da sluša, razumije i mijenja se.
Mankiewicz, naprotiv, kroz raskošni spektakl promatra sudar strasti, ambicije i politike. Pritom se oslanja na seksepil i golemu popularnost Elizabeth Taylor, a burna veza glumice s Richardom Burtonom tijekom snimanja pretvorila je čitav pothvat u pravo igranje vatrom. I to ne samo pred kamerama. Njihov odnos postao je skandal koji je gotovo zasjenio sam film.
Leigh nije imala potrebu vlastitu Kleopatru pretvarati u nedodirljivu ikonu. Dopustila joj je da bude smiješna, tvrdoglava, uplašena, pa čak i pomalo nespretna. Upravo u tome leži draž njezine interpretacije: kraljica Egipta na trenutke djeluje sasvim obično, ljudski.
Pascalov film bio je jedan od najraskošnijih britanskih projekata svojega vremena. Snimljen u Technicoloru, s velikim scenografijama i kostimima, nastajao je u ratnim uvjetima koji su produkciju činili iznimno zahtjevnom.
Ni za Vivien Leigh to razdoblje nije prošlo bez osobne tragedije. Tijekom produkcije doživjela je spontani pobačaj.
Godine 1951. vratila se Kleopatri na kazališnoj pozornici, ovaj put u dvjema predstavama s Olivierom. U Shawovoj komediji ponovno je igrala mladu vladaricu, dok je u Shakespeareovu ‘Antoniju i Kleopatri’ (‘Antony and Cleopatra’) utjelovila zrelu ženu čija povezanost s rimskim vojskovođom postaje nerazdvojna od politike i tragedije.
Dvije Kleopatre, dva dramska svijeta i ista glumica – zadatak kakav se ne prihvaća bez popriličnog samopouzdanja.
Strast protiv društvenih pravila
U ‘Anni Karenjini’ (‘Anna Karenina’, 1948.) Juliena Duviviera, prema Tolstojevu romanu, Leigh se našla u ulozi žene čija strast prema grofu Vronskom postupno razara njezin društveni položaj, obiteljski život i unutarnji mir.
Ovdje nema jednostavne podjele na one koji slijede svoje srce i one koji im to zabranjuju. Anna je istodobno sposobna za duboku privrženost i odluke kojima povređuje ljude oko sebe, uključujući samu sebe.
Foto: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, ali Anna Karenjina nije imala sreće ni s jednom. Vivien Leigh u ‘Ani Karenjinoj’ (‘Anna Karenina’, 1948.) Juliena Duviviera. Izvor: London Films.
Duvivierova ekranizacija sažima složenost Tolstojeva romana u filmsku melodramu, a Leigh se oslanja na aristokratsku suzdržanost koja postupno popušta pred ljubomorom i strahom od napuštanja.
Upravo je ta promjena najzanimljivija. Anna na početku pripada društvu čija pravila savršeno poznaje. Kada ih prekrši, otkriva da joj poznavanje tih pravila nimalo ne pomaže da izbjegne kaznu.
Možda nije prvi film kojega se prisjetimo kada govorimo o ekranizacijama Tolstojeva romana, ali meni osobno Vivien Leigh kao Anna Karenjina stoji ispred Grete Garbo i svih ostalih koje su se okušale u toj ulozi.
Iluzije kao posljednje utočište
Ako joj je Scarlett O’Hara donijela besmrtnost, Blanche DuBois pokazala je koliko daleko Vivien Leigh može otići kao glumica.
U ‘Tramvaju zvanom čežnja’ (‘A Streetcar Named Desire’, 1951.) Elije Kazana, prema drami Tennesseeja Williamsa, našla se nasuprot Marlonu Brandu, glumcu koji je upravo mijenjao način na koji Hollywood razumije glumu.
Brando je kao Stanley Kowalski bio sirova energija, gotovo fizička prijetnja koja je ispunjavala svaki kadar. Njegov Stanley nije morao podizati glas da bismo osjetili opasnost, iako ga je podizao često i s popriličnim zadovoljstvom. Nasuprot njemu stajala je Leighina Blanche, žena koja se od stvarnosti branila lijepim riječima, izmišljenim uspomenama i svjetlom dovoljno prigušenim da sakrije ono što nije željela vidjeti.
Foto: Greška većine žena – očekuju suptilnost od mišićavih frajera u majicama natopljenim znojem. Marlon Brando kao Stanley Kowalski i Vivien Leigh kao Blanche DuBois u ‘Tramvaju zvanom čežnja’ (‘A Streetcar Named Desire’, 1951.) Elije Kazana. Izvor: Warner Bros.
Blanche dolazi u New Orleans svojoj sestri Stelli, koju igra Kim Hunter, noseći sa sobom ostatke nekadašnjeg južnjačkog svijeta, nekoliko kovčega i čitav niz tajni. Njezina otmjenost nije toliko znak društvenog položaja koliko posljednji pokušaj da sačuva dostojanstvo.
Stanley vrlo brzo prepoznaje pukotine u toj predstavi. Ono što počinje kao sukob karaktera prerasta u okrutno razotkrivanje žene kojoj su iluzije postale jedino preostalo sklonište.
Leigh je Blanche prethodno igrala na londonskoj pozornici, u predstavi koju je režirao Laurence Olivier. Na filmu se susrela s drukčijim glumačkim pristupom. Brando, Kim Hunter i Karl Malden već su bili povezani s Kazanovom broadwayskom produkcijom, a Leigh je u taj ansambl unijela iskustvo britanskog kazališta.
Moglo je završiti sudarom dvaju svjetova koji nikada ne pronalaze zajednički jezik. Umjesto toga dobili smo jedan od najsnažnijih glumačkih dvoboja u povijesti američkog filma.
Brando je Stanleyja igrao kao čovjeka koji vjeruje samo onome što može dodirnuti, posjedovati ili uništiti. Leighina Blanche živjela je upravo od onoga što se ne može dokazati. Njihovi zajednički prizori zato nisu samo sukob muškarca i žene, nego i dvaju nepomirljivih pogleda na život.
Najpotresnije je što Leigh nikada ne traži od gledatelja da Blanche bezuvjetno vjeruje. Dopušta nam da prepoznamo njezine laži, pretjerivanja i manipulacije, a ipak razumijemo zašto su joj potrebni. Njezina Blanche može biti naporna, tašta, smiješna i dirljiva, ponekad sve to u istoj rečenici.
Kada na kraju izgovori da se uvijek oslanjala na ljubaznost stranaca, u tim riječima nema pobjede. Ostala je samo potreba da joj netko pruži ruku, makar i iz pogrešnih razloga.
Za Blanche DuBois Vivien Leigh osvojila je svoj drugi Oscar za najbolju glumicu. Brando je, zanimljivo, ostao bez nagrade, dok su Leigh, Kim Hunter i Karl Malden osvojili tri od četiri glumačka Oscara za film.
Dvanaest godina nakon Scarlett O’Hare, Leigh je ponovno stvorila nezaboravan filmski lik, ali ovoga puta bez imanja kojemu se može vratiti i bez obećanja da će sutra biti bolje.
Blanche DuBois više nije imala kamo otići.
Kad osjećaji postanu zamka
U ‘The Deep Blue Sea’ (1955.) Anatolea Litvaka, prema drami Terencea Rattigana, Vivien Leigh igra Hester Collyer, ženu koja napušta sigurnost braka s uglednim sucem zbog veze s bivšim pilotom RAF-a Freddiejem Pageom, kojega tumači Kenneth More.
Hester zna da joj Freddie ne može pružiti ono što od njega očekuje. On se teško snalazi u mirnodopskom životu, a ona je u odnos uložila toliko da više ne zna kako iz njega izaći.
Posebno je zanimljivo što je Kenneth More istu ulogu prethodno igrao u izvornoj londonskoj kazališnoj produkciji. Rattiganova drama, čija se snaga dobrim dijelom temelji na zatvorenosti prostora i napetosti među likovima, u Litvakovoj je ekranizaciji dobila raskošniji filmski okvir.
Leighina Hester pritom nije junakinja koja ne razumije vlastitu situaciju. Ona je razumije možda i predobro. Upravo je zato njezina nemoć da išta promijeni toliko neugodna za gledanje.
Film nije dosegnuo uspjeh ‘Tramvaja zvanog čežnja’, ali predstavlja važan dio njezina opusa: povratak pred kamere nakon ozbiljne zdravstvene krize, u ulozi koja od nje ponovno traži potpunu emocionalnu izloženost.
Nema mladosti koja ne postane uspomena
Deset godina nakon ‘Tramvaja zvanog čežnja’ Vivien Leigh ponovno se vratila Tennesseeju Williamsu, ovoga puta u ‘Rimskom proljeću gospođe Stone’ (‘The Roman Spring of Mrs. Stone’, 1961.) Joséa Quintera, prema Williamsovu romanu.
Glumila je Karen Stone, američku kazališnu glumicu koja nakon suprugove smrti ostaje u Rimu, suočena s usamljenošću, prolaznošću vremena i spoznajom da joj mladost više ne može služiti kao zaštita od svijeta.
U njezin život ulazi Paolo, mladi Talijan kojega igra Warren Beatty. Njegova privlačnost nije upitna, ali ni činjenica da se iza šarma krije računica. Karen to naslućuje, možda čak i zna, no potreba za bliskošću pokazuje se snažnijom od opreza.
Foto: Nije problem ni poljubac dati ako pucaš na puno više. Ništa ne košta, a može donijeti dividende. Vivien Leigh kao Karen Stone i Warren Beatty kao Paolo u ‘Rimskom proljeću gospođe Stone’ (‘The Roman Spring of Mrs. Stone’, 1961.) Joséa Quintera. Izvor: Warner Bros.
Leigh je ovdje imala hrabrosti učiniti nešto što mnoge velike filmske zvijezde izbjegavaju – igrati ženu koja se boji starenja, i to bez pokušaja da taj strah prikrije vlastitom slavom.
Karen je izgubila i pozornicu, prostor na kojemu je godinama mogla biti netko drugi. Sada, kada više nema publike ni uloge iza koje bi se sakrila, prisiljena je suočiti se sa samom sobom.
Warren Beatty unosi u film mladenačku samouvjerenost, ali Leigh nosi njegovu emocionalnu težinu. Njezina Karen istodobno razumije vlastitu ponižavajuću situaciju i odbija je napustiti.
Williams ne nudi utjehu ni jednostavnu osudu. Karen nije slijepa za Paolove namjere. Njezina je tragedija upravo u tome što ih vidi, a ipak mu otvara vrata.
Posljednje putovanje
Posljednji film Vivien Leigh bio je ‘Brod luđaka’ (‘Ship of Fools’, 1965.) Stanleyja Kramera, snimljen prema romanu Katherine Anne Porter.
Radnja je smještena na putnički brod koji 1933. plovi iz Meksika prema Njemačkoj. Kramer je okupio izniman ansambl: Simone Signoret, Oskara Wernera, Lee Marvina, Joséa Ferrera i Michaela Dunna, među ostalima.
Vivien Leigh igra Mary Treadwell, razvedenu Amerikanku koja iza prividne samouvjerenosti i društvene uglađenosti skriva razočaranje, usamljenost i strah od godina koje prolaze.
Mary se prema drugima često odnosi s podsmijehom, kao da će ih lakše držati na udaljenosti ako prva pronađe njihove slabosti. Njezina oštrina nalikuje oklopu koji je toliko dugo nosila da ga više ne zna skinuti.
Posebno su zanimljivi njezini susreti s likom kojega igra Lee Marvin. Njegov grubi, glasni i neugodni Amerikanac gotovo je suprotnost njezinoj dotjeranoj pojavi. A kada Mary izgubi strpljenje i počne ga udarati cipelom, postaje jasno da se iza uglađene vanjštine krije žena koja itekako zna pokazati zube. Lee Marvin, čovjek kojega smo navikli gledati kako dijeli udarce, ovdje ih prima od Vivien Leigh. I to potpeticom!
Foto: Nije da je bio džentlmen pa nije htio dignuti ruku na damu koja se ni sama ne ponaša damski. Jednostavno nije imao šanse. Sve je moguće na brodu luđaka, alegoriji stare Europe. Vivien Leigh i Lee Marvin u ‘Brodu luđaka’ (‘Ship of Fools’, 1965.) Stanleyja Kramera. Izvor: Columbia Pictures.
Kramerov brod mnogo je više od prijevoznog sredstva. On je svijet u malome, civilizacija koja plovi prema katastrofi, a da većina njezinih putnika ne želi vidjeti kamo zapravo ide. Dok se nad Europom nadvija nacizam, na palubi se raspravlja o društvenom položaju, novcu, nacionalnosti i vlastitoj važnosti. Antisemitizam, rasizam i prezir prema slabijima nisu tek usputne karakterne mane pojedinaca, nego upozorenje na ludilo koje će uskoro zahvatiti čitav svijet.
Najstrašnije je što među putnicima nema mnogo onih koji doista žele promijeniti smjer. Neki otvoreno zagovaraju opasne ideje, drugi im se prilagođavaju, a većina radije gleda svoja posla. Brod nastavlja ploviti, kao da je dovoljno ne govoriti o katastrofi pa da se ona ne dogodi.
A ni luka u koju će naposljetku uploviti ne predstavlja spas. Ludilo nije ograničeno na putnike i posadu, niti se može iskrcati zajedno s njihovom prtljagom. Ono ih čeka i na kopnu, u svijetu koji sve brže prihvaća mržnju kao politički program, a ravnodušnost kao način preživljavanja.
Brod će završiti svoje putovanje, ali ono mnogo strašnije tek počinje. I neće biti dovoljno jednostavno sići s palube.
U takvu okruženju Mary Treadwell ne treba biti ni junakinja ni žrtva. Ona je samo jedna od putnica, sa svojim porazima, uspomenama i neispunjenim očekivanjima.
Za glumicu koja je osvojila svijet kao Scarlett O’Hara bila je to neobično prikladna posljednja filmska uloga. Ne zato što bi Mary predstavljala konačni odgovor na njezinu karijeru, nego zato što je Vivien Leigh i na kraju ostala spremna pokazati lik kojemu se ne moramo diviti da bismo ga razumjeli.
Život iza reflektora
Slava nije mogla zaštititi Vivien Leigh od bolesti koja ju je pratila velik dio života. Bolovala je od bipolarnog poremećaja, tada poznatog kao manična depresija, a od sredine četrdesetih i od tuberkuloze. Njezine psihičke krize bile su ozbiljne, a mogućnosti liječenja daleko ograničenije nego danas.
Nakon prekida rada na ‘Stazi slonova’, Elizabeth Taylor preuzela je glavnu žensku ulogu. Pojedini daleki kadrovi snimljeni s Leigh ipak su ostali u dovršenom filmu.
Ta je zamjena imala i osobitu gorčinu: glumica koja je jednom izborila ulogu za koju su se natjecale najveće holivudske zvijezde sada je morala gledati kako netko drugi dovršava film koji je započela.
Brak s Laurenceom Olivierom završio je razvodom 1960. godine. Njihov odnos nije izdržao godine napetosti, bolesti i udaljavanja. Olivier je nastavio život s Joan Plowright, dok je Leigh pronašla bliskost i podršku u glumcu Johnu Merivaleu.
Nije, međutim, prestala raditi. Niti je prihvatila da njezinu preostalu karijeru određuju isključivo zdravstvene poteškoće.
Pozornica koju Hollywood nije mogao zamijeniti
Kazalište je za Vivien Leigh bilo mnogo više od usputne postaje između snimanja.
Još 1935. privukla je pozornost londonske publike nastupom u ‘The Mask of Virtue’. Taj uspjeh prethodio je Scarlett O’Hari i potvrdio da njezina glumačka reputacija nije nastala u Hollywoodu.
Tijekom karijere nastupala je u klasičnom i suvremenom repertoaru, a posebno mjesto zauzimale su Shakespeareove junakinje. Godine 1955. igrala je Lady Macbeth u ‘Macbethu’, Violu u ‘Na tri kralja’ (‘Twelfth Night’) i Laviniju u ‘Titu Androniku’ (‘Titus Andronicus’), potonju u režiji Petera Brooka.
Brookov ‘Tit Andronik’ posebno je zanimljiv. Uz Olivierova Tita, Leigh je igrala Laviniju, lik kojemu se oduzimaju mogućnost govora i sposobnost da vlastitim rukama ispriča što joj se dogodilo. Za glumicu čije su izražajne mogućnosti počivale i na glasu i na gesti bio je to iznimno zahtjevan zadatak.
Predstava je poslije gostovala i izvan Britanije, uključujući Beograd 1957. godine.
Posebno iznenađenje priredila je 1963. na Broadwayu. Za nastup u mjuziklu 'Tovariš' (‘Tovarich’) osvojila je nagradu Tony za najbolju glumicu u mjuziklu. Nakon Shakespearea, Williamsa i velikih filmskih drama prihvatila je izazov glazbenog kazališta, gdje se ne može osloniti samo na dramsku izražajnost.
Foto: Počeli smo s mladom, prpošnom djevojkom, završavamo s kraljicom. Kako i priliči. Vivien Leigh u brodvejskom mjuziklu ‘Tovariš’ (‘Tovarich’, 1963.), za koji je osvojila nagradu Tony. Izvor: kazališna arhivska fotografija.
Nagrada je stigla u trenutku kada su mnogi njezine najveće uspjehe već smještali u prošlost.
Posljednji put nastupila je na pozornici 1966. u Čehovljevu ‘Ivanovu’. Sljedeće godine pripremala se za dramu Edwarda Albeeja ‘A Delicate Balance’, ali povratak tuberkuloze spriječio ju je da ostvari taj plan.
Umrla je u Londonu 8. srpnja 1967., u 53. godini života. Kazališta londonskog West Enda odala su joj počast gašenjem svjetala.
Koliko god bježala od Tare, mi smo bili ti koji smo je uvijek vraćali tamo
Vivien Leigh nadrasla je Scarlett O’Haru. Mi nismo.
Ona je nastavila dalje, ne pristajući da joj jedna uloga, ma koliko veličanstvena bila, odredi granice. Mi smo ostali na Tari, čekajući da se vrati. I svaki put kada bi nam pokazala neko novo lice, u njemu smo ponovno tražili ono staro.
Nije Scarlett bila njezin zatvor. Mi smo bili njezini tamničari.
Sutra je novi dan. Ali današnji pripada Vivien Leigh.
Tara je možda bila problematična nekretnina, ali Max Steiner pobrinuo se da barem glazbeno vrijedi čitavo bogatstvo. Video: ‘Prohujalo s vihorom’ (‘Gone with the Wind’, 1939.) – orkestralna suita Maxa Steinera. Izvor: YouTube.