Temperatura na kojoj gori papir: sjećanje na Raya Bradburyja

Na današnji dan, 22. kolovoza 1920., rođen je Ray Bradbury, jedan od najutjecajnijih američkih pisaca 20. stoljeća, autor 'Fahrenheita 451', 'Marsovskih kronika' i brojnih priča koje su zauvijek povezale fantastiku, nostalgiju, strah i čuđenje pred svijetom.

Foto: Ray Bradbury, 1975. / Alan Light, Wikimedia Commons

Bradbury je svoju cjeloživotnu naviku svakodnevnog pisanja povezivao s dva događaja iz djetinjstva.

Prvi se dogodio kada je imao samo tri godine, nakon što ga je majka odvela gledati Lona Chaneyja u nijemom filmu 'Zvonar crkve Notre-Dame' iz 1923. godine.

Drugi, presudniji susret dogodio se 1932. na putujućem karnevalu. Tamo je izvođač poznat kao "Mr. Electrico" mladog Bradburyja dotaknuo elektrificiranim mačem, poput viteškog obreda, i izgovorio riječi koje će pisac pamtiti cijeli život:

'Živi zauvijek!'

Bradbury je poslije govorio kako je nakon susreta s Mr. Electricom imao osjećaj da mu se dogodilo nešto neobično i čudesno, kao da mu je taj čovjek dao budućnost. Ubrzo je počeo pisati svakoga dana i tvrdio da tu naviku više nikada nije prekinuo.

U to vrijeme njegova je prva velika ljubav, zanimljivo, bila 'magija'. Bradbury je govorio da bi, da nije otkrio pisanje, vjerojatno postao mađioničar.

Iako ga danas ubrajamo među najveće autore znanstvene fantastike, Bradbury se toj etiketi često protivio.

'Prije svega, ja ne pišem znanstvenu fantastiku. Napisao sam samo jednu znanstvenofantastičnu knjigu, a to je 'Fahrenheit 451', jer je utemeljena na stvarnosti. Znanstvena fantastika prikazuje stvarno. Fantastika prikazuje nestvarno', govorio je.

Upravo je 'Fahrenheit 451' postao njegovo najpoznatije djelo i jedna od ključnih distopija 20. stoljeća — priča o društvu u kojem su knjige zabranjene, a vatrogasci ih ne gase nego spaljuju.

Foto: Oscar Werner, 'Fahrenheit 451'

Zanimljivo je da Bradbury nikada nije ozbiljno provjeravao je li temperatura iz naslova doista točka na kojoj se papir zapali. Prema priči koju je sam prepričavao, pitao je jednog vatrogasnog zapovjednika na kojoj temperaturi knjige gore, a ovaj mu je odgovorio: 451 stupanj Fahrenheita. Bradburyju je broj zvučao toliko dobro da ga je odmah zadržao kao naslov.

Roman je kasnije privukao i Françoisa Truffauta, premda francuski redatelj navodno nije osobito volio znanstvenu fantastiku i smatrao ju je proizvoljnom. Nakon što mu je prijatelj prepričao Bradburyjevu priču, Truffaut se gotovo odmah zainteresirao za ekranizaciju i godinama pokušavao osigurati financiranje.

Film 'Fahrenheit 451' snimljen je 1966., s Oskarom Wernerom u ulozi Guya Montaga i Julie Christie u dvostrukoj ulozi Linde i Clarisse.

Snimanje, međutim, nije bilo idilično.

Truffaut je poslije govorio kako je to bio jedini film na kojem se ozbiljno sukobio s glumcem. Od Wernera je tražio suzdržanost i skromnost u interpretaciji Montaga, dok je austrijski glumac lik želio igrati hladnije i gotovo robotski, smatrajući da takav pristup odgovara znanstvenofantastičnom svijetu filma.

Truffaut je, naprotiv, želio da Montag knjige otkriva gotovo poput djeteta ili životinje koja prvi put susreće nepoznati predmet — da ih dodiruje, miriše i pokušava razumjeti što one zapravo jesu.

Sukob dvojice umjetnika s vremenom je postao toliko ozbiljan da, prema svjedočenjima s produkcije, tijekom posljednjih tjedana snimanja gotovo nisu razgovarali.

Ipak, iz tog problematičnog procesa nastao je film koji je, baš poput Bradburyjeva romana, preživio vrijeme u kojem je nastao.

A možda je upravo to najbolji način da se danas prisjetimo Raya Bradburyja.

Dječaku kojem je čovjek s elektrificiranim mačem jednom rekao 'Živi zauvijek!' dogodilo se upravo to.

Ne doslovno, naravno.

Ali kroz knjige, filmove, priče i generacije čitatelja koje ih nastavljaju otkrivati, Ray Bradbury i dalje živi.

Izvor: Cinema shorthand society