Clive Candy kroz četrdeset godina života tri puta susreće gotovo isto lice. Prvo pripada Edith Hunter, mladoj Engleskinji koju upoznaje u Berlinu dok je još uvjeren da se svijet može urediti pravilima, čašću i dobrim namjerama. Mnogo godina poslije isto će lice pronaći u Barbari Wynne, ženi kojom će se oženiti, a kada i ona ostane iza njega, ponovno će ga ugledati u mladoj vozačici Angeli Cannon. Tri žene pripadaju različitim razdobljima njegova života, svaka postoji samo za sebe, a ipak ih nešto povezuje mnogo snažnije od fizičke sličnosti.

Powell i Pressburger u ‘Životu i smrti pukovnika Blimpa’ (‘The Life and Death of Colonel Blimp’) nisu samo jednom glumicom povezali mladost, ljubav, gubitak i sjećanje jednoga čovjeka. Gotovo slučajno dali su nam i lijep način da upoznamo nju. Tri lica jedne žene kroz tri različita razdoblja, a svako od njih potpuno pripada njoj: Deborah Kerr.

Foto: Deborah Kerr kao Angela „Johnny“ Cannon u ‘Životu i smrti pukovnika Blimpa’ (‘The Life and Death of Colonel Blimp’). Izvor: Into Film

Rođena je 30. rujna 1921. u škotskom Helensburghu, a prije nego što ju je film pronašao školovala se za balerinu i nastupala na pozornici. Balet će napustiti, ali nešto od njegove discipline kao da nikada neće napustiti nju. Držanje, pokret, kontrola, ona gotovo prirodna elegancija zbog koje će Hollywood poslije tako lako zaključiti da zna što s njom treba raditi. Trebat će mu nešto više vremena da shvati koliko se toga može događati ispod tako mirne površine.

Redovnica koja se sjetila da je žena

Powell i Pressburger nisu morali čekati Hollywood da bi to otkrili. Četiri godine poslije Blimpa zatvorili su je u redovnički habit, poslali visoko u Himalaju i napravili film u kojem se gotovo sve važno događa bez velikih riječi. U ‘Crnom narcisu’ (‘Black Narcissus’) sestra Clodagh predvodi skupinu redovnica koje u nekadašnjem haremu pokušavaju osnovati samostan, školu i ambulantu. Problem nije samo mjesto koje kao da ih odbija prihvatiti. Ono ih polako prisiljava da se sjete svega što su pokušale ostaviti iza sebe.

Foto: Deborah Kerr kao sestra Clodagh u ‘Crnom narcisu’ (‘Black Narcissus’). Izvor: TCM

Kod sestre Ruth taj će proces biti spektakularan. Kathleen Byron dobit će crvenu haljinu, ruž za usne, ljubomoru i ludilo koje Powell može pretvoriti u jedan od najupečatljivijih završetaka britanskog filma. Clodagh nema ništa od toga. Njezina bitka mnogo je tiša. Dovoljan je povratak mislima u Irsku, muškarcu kojeg je nekada voljela i životu za koji je vjerovala da ga je ostavila iza sebe. A onda se pojavljuje gospodin Dean i ono što bi trebalo ostati uspomena ponovno postaje mogućnost.

Tu se već vidi nešto što će je pratiti gotovo cijelu karijeru. Najzanimljivija nije onda kada izgubi kontrolu, nego dok je svim silama zadržava. Lice ostaje mirno, glas odmjeren, držanje gotovo besprijekorno, ali gledatelj više ne gleda redovnički habit. Gleda nekoga tko vrlo dobro zna što osjeća i još bolje zna zašto to ne smije pokazati.

Michael Powell poslije će ‘Crni narcis’ nazvati svojim najerotičnijim filmom. Nije mu za to trebalo gotovo ništa što obično povezujemo s erotikom. Trebali su mu vjetar, boje i nekoliko pogleda. Za Kerr je to možda bio prvi veliki dokaz da ono što bi je moglo ograničiti može postati jedno od njezinih najjačih glumačkih oružja. Što je izvana bila mirnija, to smo više željeli znati što se događa unutra.

Hollywood je znao što je dobio. Ili je barem tako mislio

Preko Atlantika najprije su vidjeli ono što je bilo najlakše vidjeti. Eleganciju, držanje, glas i lice koje je i usred najvećeg spektakla izgledalo kao da tamo pripada. MGM ju je doveo u Hollywood, a početkom pedesetih Stewart Granger dvaput će se naći uz nju u filmovima koji kao da su stvoreni za takvu sliku Deborah Kerr.

Foto: Stewart Granger kao kralj Rudolf V. i Deborah Kerr kao princeza Flavia u ‘Zatočeniku Zende’ (‘The Prisoner of Zenda’). Izvor: MGM

U ‘Rudnicima kralja Solomona’ (‘King Solomon’s Mines’) odlazi u Afriku tražiti nestalog supruga, a pustolovina je vodi uz Grangerova Allana Quatermaina kroz prostor koji MGM koristi kao spektakl, ali u kojem ona ne ostaje tek lijepa pratnja kroz opasnost. Elizabeth Curtis dovoljno je tvrdoglava da uopće pokrene potragu i dovoljno izdržljiva da je nastavi kada nestane sigurnosti svijeta iz kojeg je došla. Dvije godine poslije u ‘Zatočeniku Zende’ (‘The Prisoner of Zenda’) mijenjaju se kulise, Afrika postaje Ruritanija, pustolovina dvorska intriga, a Granger dobiva čak dvije uloge. Njoj pripada ona koja joj naizgled savršeno pristaje: princeza Flavia, čija ljubav mora ustuknuti pred dužnošću.

Foto: Deborah Kerr kao Elizabeth Curtis, Stewart Granger kao Allan Quatermain i Richard Carlson kao John Goode u ‘Rudnicima kralja Solomona’ (‘King Solomon’s Mines’). Izvor: MGM

Ta dva filma gotovo savršeno objašnjavaju što je studio u njoj prepoznao. Mogla je stajati usred džungle ili kraljevske palače i ni u jednom trenutku ne izgledati kao da je zalutala na pogrešan set. Bila je lijepa za krupni plan, otmjena za kostim i dovoljno suzdržana da se ljubav može dogoditi bez gubitka dostojanstva. Hollywood je dobio svoju savršenu damu.

Samo što je ‘Crni narcis’ već pokazao koliko ta riječ može zavarati.

Trebala joj je uloga koja će Hollywood natjerati da to napokon primijeti.

Plaža, valovi i ljubav u osvit rata

Fred Zinnemann napravio je nešto što danas izgleda gotovo očito, a tada je predstavljalo rizik: u ‘Odavde do vječnosti’ (‘From Here to Eternity’) dao joj je ulogu koju joj dotadašnji imidž nije namijenio. Karen Holmes nije princeza, redovnica ni netko koga pustolovina odvodi daleko od sigurnosti doma. Supruga je vojnog zapovjednika, nesretna u braku, usamljena, ogorčena i dovoljno gladna života da uđe u vezu s narednikom Miltonom Wardenom.

A onda su Kerr i Burt Lancaster legli na onu havajsku plažu.

Foto: Deborah Kerr kao Karen Holmes i Burt Lancaster kao Milton Warden u ‘Odavde do vječnosti’ (‘From Here to Eternity’). Izvor: Columbia Pictures

Valovi koji prelaze preko njih dok se ljube postali su jedna od onih slika koje su odavno pobjegle iz vlastitog filma. Toliko je poznata da gotovo može sakriti ono što se događa prije i poslije nje. Karen nije tek preljubnica kojoj je Hollywood dopustio nekoliko minuta strasti. Iza njezina cinizma stoji brak koji je odavno prestao biti mjesto ljubavi, a jedna od najbolnijih stvari koje otkriva Wardenu jest gubitak djeteta i ono što je nakon toga ostalo između nje i supruga. Strast na pijesku zato nije početak oslobađanja. Više izgleda kao očajnički pokušaj da na trenutak osjeti život koji joj je negdje usput pobjegao.

Za ulogu je dobila nominaciju za Oscara, ali važnije je bilo nešto drugo. Slika Deborah Kerr promijenila se u nekoliko minuta filma. Glumica koju su tako uredno smjestili među otmjene dame odjednom je mogla biti seksualna, ogorčena, nevjerna i ranjiva, a da pritom nije morala odbaciti ono zbog čega ju je publika dotad prepoznavala.

Možda zato ona scena na plaži toliko dugo traje i izvan filma. Nije tamo nestala elegancija. Samo je prvi put tako otvoreno pokazano što se sve može dogoditi kada je se prestane koristiti kao ogradu.

I baš kao što joj je nekoć preko puta stajao Stewart Granger, sada je ondje bio Lancaster.

Čaj, simpatija i ono što se nije smjelo izgovoriti

Tri godine poslije plaže više nisu bili potrebni ni valovi. U ‘Čaju i simpatiji’ (‘Tea and Sympathy’) Vincentea Minnellija dovoljne su jedna kuća, škola i sredina koja je već odlučila kakav muškarac mladi Tom Lee mora biti. Zato što ne odgovara njihovoj predodžbi muškosti, zato što više voli glazbu, kazalište i društvo žena nego dokazivanje pred ostalim mladićima, glasine počinju raditi ono što takve sredine najbolje znaju: od različitosti stvaraju krivnju.

Foto: Deborah Kerr kao Laura Reynolds i John Kerr kao Tom Lee u ‘Čaju i simpatiji’ (‘Tea and Sympathy’). Izvor: MUBI

Laura Reynolds, supruga njegova učitelja, jedna je od rijetkih koja vidi što mu rade. U početku mu može ponuditi ono iz naslova, čaj i simpatiju, razgovor i mjesto na kojem ne mora glumiti nekoga drugoga. Ali suosjećanje postupno prelazi granicu koju ni sama nije namjeravala prijeći. U svijetu koji mladiću očajnički želi dokazati kakav muškarac mora biti, Laura na kraju odlučuje dokazati mu da to jest.

Ovdje ponovno igra osobu zatvorenu pravilima pristojnosti, braka i sredine kojoj pripada, samo što je sada ono potisnuto mnogo opasnije jer njezina odluka ne može ostati bez posljedica. Minnelli je ne pretvara u zavodnicu. Naprotiv, najveći dio filma gradi na njezinoj nježnosti i suzdržanosti, pa trenutak u kojem prijeđe granicu djeluje snažnije jer dolazi od nekoga tko je tako dugo znao gdje se granice nalaze.

Osim što je još jednom dokazala da je velika glumica, dokazala je i da je Engleskinja. Što je veći požar bjesnio iznutra, to je više izgledala kao da bi prvo trebalo pristojno ponuditi čaj.

Otok za dvoje

John Huston u ‘Samo nebo zna, gospodine Allison’ (‘Heaven Knows, Mr. Allison’) napravio je nešto naizgled jednostavno: na pacifičkom otoku ostavio je dvoje ljudi koji gotovo ni po čemu ne pripadaju jedno drugome. Kaplar Allison, američki marinac kojeg igra Robert Mitchum, rat poznaje iz neposredne blizine. Sestra Angela pripada svijetu u kojem se odgovori traže na sasvim drugom mjestu. Oko njih je rat, pred njima Japanci, a između njih vrijeme u kojem početne razlike polako prestaju biti važne.

Foto: Deborah Kerr kao sestra Angela i Robert Mitchum kao kaplar Allison u ‘Samo nebo zna, gospodine Allison’ (‘Heaven Knows, Mr. Allison’). Izvor: 20th Century Fox / Getty Images

Mitchum je idealan partner jer ne pokušava igrati gospodina. Grub je, neposredan i praktičan, ali iza toga nema prijetnje. Njegov Allison postupno se zaljubljuje u ženu koja mu tu ljubav ne može uzvratiti onako kako bi želio, a film ima dovoljno pameti da od toga ne napravi jeftinu zabranjenu romansu. Kada alkohol konačno izvuče iz njega ono što trijezan uspijeva zadržati za sebe, ne ruši se njezina odluka nego njegova nada.

Sestra Angela zato nije povratak sestri Clodagh. U ‘Crnom narcisu’ prošlost je neprestano vukla redovnicu prema životu koji je napustila; ovdje pred sobom vidi život koji je mogla izabrati i ipak ostaje vjerna onome koji već jest izabrala. Ne mora pobijediti iskušenje velikom gestom. Mitchumu, a zajedno s njim i nama, jasno je da osjećaj može biti stvaran čak i kada iz njega neće nastati ljubavna priča.

Huston im na kraju ne daje ono što bismo možda očekivali, ali im daje nešto bolje: odnos kojem nije potrebno ostvarenje da bi imao smisla. Između redovnice i marinca nastalo je toliko nježnosti da bi u nekom drugom filmu upravo tu počela romansa. Ovdje je upravo tu morala završiti.

Ljudi koji bi radije bili netko drugi

U ‘Odvojenim stolovima’ (‘Separate Tables’) Delberta Manna nema Himalaje, Pacifika ni havajske plaže. Dovoljan je mali hotel u Bournemouthu i nekoliko ljudi koji svakodnevno jedu za odvojenim stolovima, a zapravo očajnički pokušavaju pronaći nekoga s kim ne bi morali biti sami. Među njima su Sibyl Railton-Bell i bojnik Pollock, dvoje ljudi koji na prvi pogled teško mogu biti različitiji.

Foto: David Niven kao bojnik Pollock i Deborah Kerr kao Sibyl Railton-Bell u ‘Odvojenim stolovima’ (‘Separate Tables’). Izvor: United Artists

Sibyl živi pod gotovo potpunom vlašću majke. Gladys Cooper od gospođe Railton-Bell pravi osobu kojoj nije potrebno povisiti glas da bi kćeri odredila što smije misliti, osjećati pa gotovo i s kim smije razgovarati. Kerr ovdje nema veliku gestu kojom bi osvojila film. Sibyl je nesigurna, prestrašena i naviknuta povlačiti se prije nego što joj itko naredi da se povuče. Zbog toga njezina privrženost Pollocku postaje važna.

A bojnik nije čovjek kakvim se predstavlja. Pollock rado govori o Sjevernoj Africi, El Alameinu i ratnim pothvatima, ali novine otkrivaju mnogo manje junačku prošlost: rat je proveo u opskrbnom skladištu negdje na Karibima, daleko od bojišta o kojima tako rado pripovijeda. Od vlastitog života napravio je priču u kojoj je napokon mogao biti čovjek kakav nikada nije bio.

Ironija je gotovo savršena. Pollocka igra David Niven, stvarni ratni veteran koji sada mora glumiti čovjeka što je od rata kojemu nije bio ni blizu napravio vlastitu legendu. Za tog lažnog ratnog junaka Niven je dobio Oscara za najboljeg glumca.

Ali možda je još bolji kada mu tu legendu oduzmu. Nakon što je njegova igra pročitana, iza brkova, uniforme i velikih priča ostaje samo tuga čovjeka koji dobro zna zašto ih je morao izmisliti. Ostali sada vide lažljivca. Sibyl vidi nekoga tko je ostao sam jer je samoću i sama naučila savršeno razumjeti. Njoj nije trebala izmišljena vojna prošlost da bi se sakrila od svijeta; za nju je to cijeli život radila majka.

I tada naslov prestaje označavati samo stolove u hotelskoj blagovaonici. Odvojeni stolovi postaju parafraza naše vlastite zatvorenosti: ljudi sjede jedni pokraj drugih, odvojeni tek malim praznim prostorom, a ipak ne znaju kako ga prijeći. Pollock ne želi ostati sam za svojim stolom, samo više ne zna kako iz njega ustati. Sibyl ga možda zato razumije bolje od svih — ni ona još nije naučila kako istupiti iz vlastite, samonametnute izolacije.

Duhovi možda nisu došli izvana

U ‘Nevinima’ (‘The Innocents’) Jacka Claytona Deborah Kerr stiže u veliku viktorijansku kuću kao gospođica Giddens, guvernanta dvoje djece o kojima njihov skrbnik ne želi znati gotovo ništa. Na početku sve izgleda poput posla iz snova: kuća je prekrasna, Flora dražesna, a Miles neobično šarmantan dječak. Onda se na tornju pojavi muškarac kojeg ondje ne bi smjelo biti.

Foto: Deborah Kerr kao gospođica Giddens i Martin Stephens kao Miles u ‘Nevinima’ (‘The Innocents’). Izvor: The Arts Desk

Henry James u ‘Okretaju zavrtnja’ (‘The Turn of the Screw’) ostavio je dovoljno prostora da se više od stoljeća raspravlja o tome postoje li duhovi Petera Quinta i gospođice Jessel ili ih stvara um žene koja ih vidi. Clayton tu dvojbu ne pokušava riješiti. Naprotiv, čini je još neugodnijom. Kamera nam pokazuje dovoljno da povjerujemo Giddens, ali nikada toliko da joj se možemo potpuno prepustiti.

Kerr zato mora istodobno igrati dvije moguće priče. U jednoj je jedina odrasla osoba koja shvaća da su djeca pod utjecajem nečega mrtvog i zlog. U drugoj je baš ona najveća opasnost u kući, netko tko vlastite strahove, vjeru i potisnute predodžbe o seksualnosti postupno pretvara u stvarnost kojoj zatim pokušava podvrgnuti i djecu. Najbolje je što film nikada ne traži da izaberemo.

Posebno je uznemirujući njezin odnos s Milesom. Martin Stephens igra ga dovoljno dječački da ga želimo zaštititi i dovoljno odraslo da nas njegove riječi i ponašanje neprestano izbacuju iz ravnoteže. Kada je poljubi, granica između nevinosti i nečega što Giddens očajnički pokušava imenovati postaje gotovo nepodnošljiva. Što ga više pokušava spasiti, sve je teže odgovoriti od čega ga zapravo spašava.

Možda je zato ovo jedna od njezinih najhrabrijih uloga. Ne zato što nam pokazuje raspad žene, nego zato što nikada ne dopušta da budemo sigurni da se raspad uopće dogodio. Giddens može biti potpuno u pravu. Može biti i potpuno u krivu. A najstrašnija mogućnost ostaje negdje između: da su duhovi stvarni, ali da je nešto svoje u kuću ipak donijela i ona.

Između Ave Gardner i Richarda Burtona

John Huston u ‘Noći iguane’ (‘The Night of the Iguana’) prema Tennesseeju Williamsu smjestio ju je između dvoje ljudi koji kao da žive bez kože. Richard Burton kao propali svećenik T. Lawrence Shannon već je na rubu živčanog sloma, dok Ava Gardner kao Maxine Faulk pršti životom, seksualnošću i energijom koju nikada nije naučila skrivati. Između njih dolazi Hannah Jelkes, putujuća umjetnica koja sa svojim ostarjelim djedom zarađuje crtajući portrete turista.

Foto: Deborah Kerr kao Hannah Jelkes i Richard Burton kao T. Lawrence Shannon u ‘Noći iguane’ (‘The Night of the Iguana’). Izvor: MGM

U društvu Burtona i Gardner lako bi bilo nestati. Kerr radi suprotno ne pokušavajući ih nadglasati. Hannah promatra, sluša i razumije čovjeka koji se raspada jer ni sama nije prošla život bez vlastitih samoća i poniženja. Kad Shannon završi vezan u visećoj mreži, nije mu potreban još jedan sudac nego netko tko će ostati uz njega dok najgore ne prođe.

Huston joj nije dao najrazmetljiviju ulogu u filmu, ali joj je dao možda najmirniju. Dok se oko nje sudaraju požuda, bijes, alkohol, vjera i očaj, Hannah ostaje osoba koja još može vidjeti druge ljude onakvima kakvi jesu. Ponekad je i to dovoljno da se čovjeku pomogne preživjeti noć.

Šesnaest godina poslije plaže

Šesnaest godina nakon što su ih valovi prekrivali na havajskom pijesku Deborah Kerr i Burt Lancaster ponovno su se našli zajedno. Samo što u ‘Padobranci dolaze’ (‘The Gypsy Moths’) Johna Frankenheimera više nisu bili Karen Holmes i narednik Warden, a ni Hollywood oko njih nije bio isti. Lancasterov Mike Rettig jedan je od trojice putujućih padobranaca koji stižu u mali grad u Kansasu kako bi izveli svoj program, a Kerr je Elizabeth Brandon, u čijoj će kući odsjesti.

Foto: Burt Lancaster kao Mike Rettig i Deborah Kerr kao Elizabeth Brandon u ‘Padobranci dolaze’ (‘The Gypsy Moths’). Izvor: MGM

Elizabeth ima supruga i uređen život. Naizgled nema razloga da poželi išta izvan njega. A onda u kuću uđe Rettig, čovjek koji živi skačući iz aviona i kojem je opasnost gotovo jedino mjesto na kojem se osjeća živim. Privlačnost među njima ne treba dugo objašnjavati. Dvoje ljudi koji su se na filmu već jednom pronašli u zabranjenoj vezi sada su stariji, umorniji i više nemaju luksuz pretvarati se da ne znaju kamo ih ona može odvesti.

Frankenheimer od Kerr više ne traži zaštitu koju joj je klasični Hollywood tako često pružao. Ima ovdje slobodnijih scena, više tijela i manje ceremonije, ali nema pokušaja da se od nje napravi neka nova, „oslobođena“ Deborah Kerr za novo vrijeme. Zanimljivije je ono suprotno. Nestaje dio uglađenosti iza koje su se desetljećima skrivale njezine filmske žene, a ono što ostaje potpuno nam je poznato.

Zato ponovni susret s Lancasterom djeluje gotovo kao zatvaranje kruga. Nekada su za nekoliko ukradenih trenutaka trebali havajsku plažu i valove koji će ih sakriti. Šesnaest godina poslije više se nije imalo što skrivati. Promijenio se Hollywood, promijenili su se filmovi, promijenilo se i ono što se smjelo pokazati.

Ogolila se uglađenost. Ostala je ona naša, velika Deborah Kerr.

Toliko velika, s toliko značajnom filmografijom, da čak ni ‘Kralj i ja’ (‘The King and I’) nije našao mjesto u ovom tekstu. Jer ovo nikada nije ni trebao biti popis njezinih velikih filmova. Ovo je bio pokušaj da opišemo jednu ženu kroz slike koje je ostavila na filmu.