Vincent Price već je desetljećima stanovao u ukletim dvorcima, razgovarao s duhovima, prizivao demone i družio se s ljudima kojima se nikako nije moglo vjerovati. Michael Reeves imao je 24 godine, dva dugometražna filma i dovoljno samopouzdanja da jednoj od najvećih zvijezda filmskog horora objasni kako je vrijeme da prestane glumiti onako kako je navikla.

Njihov susret nije bio osobito ugodan. Ali iz njega je nastao jedan od najuznemirujućih horora šezdesetih godina. Ne zato što je Reeves izmislio novo čudovište, nego zato što je shvatio da mu čudovište uopće nije potrebno.

Foto: Michael Reeves, redatelj koji je u samo tri filma ostavio neizbrisiv trag u povijesti horora. Izvor: National Portrait Gallery / Peter Rand, 1968.

Michael Reeves rođen je 17. listopada 1943. godine u Suttonu u Engleskoj. Umro je prije nego što je navršio 26. rođendan. Između tih dvaju datuma stala su samo tri dugometražna filma. I jedna redateljska ideja koja je sa svakim sljedećim postajala sve neugodnija.

Hollywood je bio daleko. Ali ne toliko da se do njega ne bi moglo doći.

Reeves nije bio mladić koji je čekao da mu netko ponudi priliku. Još kao dječak snimao je amaterske filmove, a među njegovim suradnicima bio je i Ian Ogilvy, budući glumac u sva tri njegova dugometražna ostvarenja. Nije ga zanimalo samo gledanje filmova. Želio je razumjeti kako nastaju, kako se kamera kreće i kako redatelj postiže da gledatelj vidi upravo ono što on želi.

Kako za pravu filmsku opremu nije uvijek bilo novca, trebalo je improvizirati. Za pokretne kadrove Reeves i njegovi prijatelji poslužili su se majčinim kolicima za posluživanje čaja, na koja su postavili osammilimetarsku kameru. Nije to bila osobito raskošna verzija hollywoodske tehnike, ali je imala jednu važnu prednost: kretala se.

Njegov filmski idol bio je Don Siegel. Reeves je kao tinejdžer otputovao u Hollywood, pronašao redateljevu kuću i pojavio mu se na vratima. Siegel, čovjek koji će poslije snimiti ‘Prljavog Harryja’ (‘Dirty Harry’, 1971.), teško je mogao očekivati takav posjet. Mladi Englez objasnio mu je da je prevalio put preko Atlantika zato što ga smatra najvećim redateljem na svijetu.

Nije poznato koliko je Siegelu imponirala ta izjava, ali Reeves je uspio ostvariti kontakt sa svojim idolom i steći dragocjeno iskustvo na filmskim poslovima. Za mladića koji je kameru vozio na kolicima za čaj bio je to sasvim pristojan napredak.

Radio je potom na različitim produkcijama, uključujući i talijanske, gdje je upoznao svijet niskobudžetnog žanrovskog filma. Ondje se nije moglo dugo čekati na idealne uvjete. Snimalo se s onim što je bilo dostupno, a nedostatak novca morao se nadoknaditi snalažljivošću.

Reeves je bio spreman pokušati.

Prije nego što je upoznao Pricea, upoznao je Barbaru Steele

Njegov prvi dugometražni film, ‘The She Beast’ (1966.), nastao je u britansko-talijanskoj produkciji, s Barbarom Steele, Ianom Ogilvyjem i Melom Wellesom. Barbara Steele već je bila jedna od najprepoznatljivijih glumica europskoga gotičkog horora, osobito zahvaljujući Bavinoj ‘Maski demona’ (‘Black Sunday’, 1960.). Njezino lice kao da je bilo stvoreno za svjetove u kojima se prošlost odbija pomiriti s činjenicom da je završila.

Foto: Plakat filma ‘The She Beast’ (1966.). Izvor: TMDb.

Reevesov film počinje pričom o vještici pogubljenoj prije nekoliko stoljeća, čija se osveta vraća u sadašnjost. U središtu je mladi bračni par koji se nađe u nevolji nakon prometne nesreće. Ono što bi u drukčijem filmu bila obična nezgoda pretvara se u susret s drevnim prokletstvom.

Budžet je bio skroman, produkcijski uvjeti daleko od idealnih, a poneki pokušaji humora nisu uvijek bili u skladu s atmosferom koju je Reeves želio stvoriti. Film nije mogao sakriti sve slabosti debitantskog ostvarenja, ali pokazao je redatelja koji je već znao što ga zanima.

Posebno je zanimljivo da se priča otvara progonom vještice. Dvije godine poslije Reeves će se vratiti istoj slici, ali će je potpuno preokrenuti. U prvom filmu vještica je stvarna, a njezina osveta natprirodna. U posljednjem neće biti ni čarolije ni prokletstva. Postojat će samo ljudi koji su odlučili da je netko vještica.

A to će se pokazati mnogo strašnijim.

Boris Karloff nije morao ustati iz naslonjača da bi nekome uništio život

Godinu poslije Reeves je snimio ‘The Sorcerers’ (1967.) i dobio priliku raditi s Borisom Karloffom. Čovjek koji je glumio Frankensteinovo stvorenje i mumiju Imhotepa već je desetljećima bio jedno od zaštitnih lica filmskog horora. Ali Reeves nije namjeravao ponovno ga sakriti iza čudovišne maske.

Foto: Boris Karloff i Ian Ogilvy u ‘The Sorcerers’ (1967.). Izvor: TMS.

Karloff glumi profesora Marcusa Monserrata, ostarjelog hipnotizera koji razvija postupak kojim može upravljati osjetima i postupcima druge osobe. Njegova supruga Estelle, koju glumi Catherine Lacey, sudjeluje u pokusu, a mladi Mike Roscoe, u tumačenju Iana Ogilvyja, postaje njihov nesvjesni instrument.

Zamisao je gotovo dirljiva. Dvoje starih ljudi dobiva priliku ponovno iskusiti uzbuđenja mladosti. Mogu osjetiti ono što osjeća Mike, sudjelovati u njegovim pustolovinama, okusiti zadovoljstva koja im vlastita tijela više ne dopuštaju. Samo što je Mike pritom sve manje gospodar vlastitog života.

Marcus u svojem otkriću vidi znanstveni uspjeh. Estelle vidi nešto mnogo privlačnije: mogućnost da tuđe tijelo koristi kao vlastito, bez odgovornosti za posljedice. Ono što počinje kao neobičan eksperiment pretvara se u sve okrutniju igru.

Reeves je ovdje već daleko od uobičajenog sukoba junaka i čudovišta. Njegovi zlikovci nisu natprirodna bića. Oni su ljudi koji su dobili mogućnost upravljanja drugim čovjekom i otkrili koliko je teško odreći se takve moći.

A možda je najzanimljivije što se pritom gotovo nameće usporedba s filmom samim. I gledatelj sjedi u mraku, promatra tuđe postupke i proživljava uzbuđenja koja se ne događaju njemu. Razlika je, naravno, u tome što bi gledatelj trebao znati gdje završava film, a počinje tuđi život.

Estelle tu granicu više ne priznaje.

Karloffov profesor postupno shvaća kakvo je zlo pustio na slobodu. Ali Reeves ne dopušta da se odgovornost svede samo na ženu koja je njegov izum zloupotrijebila. Bez Marcusova eksperimenta ona nikada ne bi dobila priliku.

U ‘The Sorcerers’ čovjek mora izmisliti način da upravlja drugima. Godinu poslije Reeves će pokazati da za to nisu potrebni ni znanstveni uređaji ni hipnoza.

Dovoljan je strah. I netko tko zna kako ga iskoristiti.

Vincent Price nije trebao još jedno čudovište. Trebao je prestati glumiti jedno.

Vincent Price u vrijeme snimanja ‘Witchfinder General’ (1968.) nije bio glumac kojega je trebalo učiti kako zastrašiti publiku. Iza sebe je imao čitav niz horora, osobito filmova Rogera Cormana nadahnutih djelima Edgara Allana Poea. Njegovi su junaci živjeli u ukletim kućama, među sablastima, ludilom, osvetom i smrću. Znali su biti okrutni, groteskni i teatralni, a Price je njihov užas često pretvarao u veličanstvenu predstavu.

U ‘Maski crvene smrti’ (‘The Masque of the Red Death’, 1964.) njegov princ Prospero gospodari dvorcem i ljudima koji u njemu žive, uvjeren da bogatstvo i moć mogu zaštititi od svega, pa čak i od smrti. U ‘Ukletom dvorcu’ (‘The Haunted Palace’, 1963.) Price se kreće svijetom u kojem prošlost, prokletstvo i natprirodne sile određuju sudbine živih.

Foto: Vincent Price kao princ Prospero, još uvijek gospodar vlastitog kazališta užasa. ‘Maska crvene smrti’ (‘The Masque of the Red Death’, 1964.). Izvor: MoMA.

Matthew Hopkins mogao je bez svih tih, nepotrebnih, dodataka..

Nije živio u ukletom dvorcu, nije razgovarao s demonima niti se služio crnom magijom. Nije čak morao ni vjerovati u vještice koje je progonio. Bilo je dovoljno da drugi vjeruju njemu.

Reeves je u toj ulozi vidio Donalda Pleasencea. Američki sufinancijeri, međutim, inzistirali su na Priceu. Bio je poznato ime, provjerena zvijezda horora i mnogo sigurniji izbor za prodaju filma. Reeves nije bio zadovoljan, a ni Price nije imao mnogo razloga zavoljeti mladog redatelja koji mu je neprestano govorio da glumi previše.

Njihovi sukobi postali su dio filmske legende. Prema često prepričavanoj anegdoti, Price je jednom izgubio strpljenje i podsjetio Reevesa da je snimio 84 filma, upitavši ga što je on napravio. Reeves mu je navodno odgovorio da je snimio tri dobra. Točnost baš svake riječi teško je potvrditi, ali priča izvrsno oslikava njihov odnos. S jedne strane glumac s golemim iskustvom, s druge redatelj koji je tek započinjao karijeru i nije imao namjeru popustiti.

Reeves je od Pricea tražio suzdržanost. Nije želio još jednog zlikovca koji uživa u vlastitoj teatralnosti, nego čovjeka koji svoje zločine obavlja gotovo poslovno. Bez velikih gesta, bez potrebe da objašnjava vlastitu okrutnost i bez najmanje sumnje da ima pravo činiti ono što čini.

Price se opirao takvom pristupu, ali rezultat je bio izvanredan. Njegov Hopkins ne mora podizati glas da bi zaprijetio. Ne mora se demonski smijati tuđoj patnji da bismo znali koliko je okrutan. Ponekad je dovoljan pogled, kratka zapovijed ili ravnodušnost kojom promatra čovjeka čiju je sudbinu upravo odlučio.

Reeves nije od Vincenta Pricea napravio boljeg filmskog monstruma. Oduzeo mu je sve ono iza čega se monstrum mogao sakriti.

Kad nemaš posla, sam si ga stvori: samostalni poduzetnik Matthew Hopkins kao ‘glavni istražitelj vještica’

Engleska, 1645. godine. Građanski rat razdire zemlju, stari autoriteti se ruše, novi se još nisu učvrstili, a strah od vještica pruža priliku ljudima koji znaju kako ga iskoristiti. Jedan od njih bio je Matthew Hopkins, čovjek koji se proglasio glavnim istražiteljem vještica, odnosno Witchfinder Generalom.

Foto: Nije morao vjerovati u vještice. Bilo je dovoljno da drugi vjeruju njemu. Vincent Price kao Matthew Hopkins u ‘Witchfinder General’ (1968.). Izvor: La Cinémathèque française.

Zvučalo je kao visoka državna dužnost. Problem je bio u tome što takva službena funkcija nije postojala.

Hopkins nije bio sudac, nije imao ovlast samostalno izricati smrtne presude niti mu je parlament dodijelio položaj kojim se predstavljao. Sa suradnikom Johnom Stearneom obilazio je mjesta u istočnoj Engleskoj, istraživao optužbe za vještičarenje i sudjelovao u postupcima koji su završavali pogubljenjima. Za svoje je usluge primao novac.

Bio je to neobičan poslovni model. Najprije je trebalo pronaći vještice, zatim uvjeriti ljude da ih doista ima, a potom naplatiti njihovo otkrivanje. Što je strah bio veći, posao je mogao bolje napredovati. A budući da su dokazi bili ono što bi Hopkins odlučio proglasiti dokazima, nestašica osumnjičenih nije morala predstavljati ozbiljan problem.

Metode kojima su se Hopkins i njegovi suradnici služili bile su zastrašujuće. Osumnjičenima se uskraćivao san, na njihovim su se tijelima tražili navodni đavolji znakovi, a primjenjivala se i kušnja vodom. Ako bi osoba plutala, to se tumačilo kao dokaz povezanosti s đavlom. Ako bi potonula, mogla je biti proglašena nevinom, pod uvjetom da je iz vode izvuku na vrijeme.

Takav postupak imao je jednu osobito zgodnu osobinu za njegove provoditelje: optuženi gotovo da nije imao načina dokazati nevinost.

Ali Hopkinsova najopasnija metoda nije bila ni voda ni igla. Bio je to autoritet koji je uspio stvoriti oko sebe. Nije morao dokazati da vještice postoje. Morao je uvjeriti ljude da ih on može prepoznati. A kada bi mu povjerovali, svaki njegov postupak mogao se opravdati borbom protiv zla.

U Reevesovu filmu Hopkinsov pomoćnik John Stearne, kojega glumi Robert Russell, dodatno pokazuje koliko se brzo takva djelatnost može pretvoriti u otvoreno nasilje. Hopkins nastoji zadržati privid autoriteta i reda, dok Stearne mnogo manje skriva vlastitu brutalnost. Njih dvojica nisu jednaki, ali jedan drugome savršeno odgovaraju. Jedan daje opravdanje, drugi obavlja posao.

I nije teško zaključiti tko na kraju plaća cijenu.

Matthew Hopkins imao je svoje nasljednike. I na zagrebačkom Gradecu.

Da ne bismo pomislili kako su takvi ljudi postojali samo u Engleskoj, dovoljno je zaviriti u povijest staroga Zagreba. Ondje su krajem 17. stoljeća djelovala dvojica istražitelja čije bi se metode sasvim dobro uklopile u Reevesov film.

Đuro Porta, zamjenik gradskog bilježnika, i Ivan Khayll, gradski kapetan, od 1698. do 1704. vodili su progone vještica na Gradecu. Prema istraživanjima povjesničara Denivera Vukelića, pod njihovim je istražiteljstvom bilo četrdesetak slučajeva, a uz njih se spominje više od dvjesto mogućih osumnjičenika. Ispitivanjima i mučenjima izvlačili su priznanja. Nijedan od tih četrdesetak slučajeva nije završio oslobađanjem od optužbe.

Foto: Primjer povijesne ilustracije progona vještica — nije prikaz konkretnog gradečkog procesa.

Za razliku od Hopkinsa, koji je sam sebi dodijelio zvučnu titulu, Porta i Khayll nisu morali izmišljati vlastite ovlasti. Imali su ih. A kada je riječ o ljudima kojima su odlučivali o sudbini, razlika nije bila osobito utješna.

Hopkins je djelovao u Engleskoj, Porta i Khayll na Gradecu. Razdvajalo ih je pola stoljeća i dobar dio Europe, ali povezivalo uvjerenje da se istina može iznuditi mučenjem, a nevinost dokazivati gotovo nemogućim zadatkom.

I dok se Hopkins predstavljao kao čovjek koji štiti društvo od vještica, zagrebački su istražitelji djelovali u ime stvarne gradske vlasti. Zlo, očito, nije bilo osobito izbirljivo kada je riječ o službenim titulama.

Upravo je zato Reevesov film mnogo više od povijesnog horora. Nije riječ samo o čovjeku koji iskorištava praznovjerje, nego o svijetu u kojem je dovoljno nekoga proglasiti opasnim da bi mu se moglo učiniti gotovo sve.

Engleski vestern u kojem šerif nije došao uspostaviti red

Reeves je ‘Witchfinder General’ zamislio i kao svojevrsni engleski vestern. Volio je američke redatelje, a posebno ga je privlačila sirova energija filmova Sama Peckinpaha. U njegovoj priči postoje prostrani krajolici, usamljena naselja, naoružani ljudi, potjere i osveta. Samo što se sve odvija u Engleskoj 17. stoljeća.

Kamera Johna Coquillona prikazuje prekrasnu prirodu, zelene livade, šume i seoske putove. Reeves, međutim, ne dopušta da nas ljepota krajolika zavara. Film započinje gotovo idilično, uz zvukove prirode, dok se negdje u pozadini čuje udaranje čekića.

Netko priprema vješala.

Ubrzo će do njih dovesti ženu optuženu za vještičarenje. Nema potrebe za munjama, sablastima ili glazbom koja bi nas upozoravala da se događa nešto strašno. Sunce sja, priroda je lijepa, a ljudi obavljaju ono što smatraju svojom dužnošću.

U tome je Reevesova okrutnost prema gledatelju. Ne dopušta mu da se sakrije iza ugodne pomisli kako se užas događa samo u mračnim dvorcima, na grobljima ili u svijetu natprirodnih sila. Ovdje se događa usred bijela dana.

U filmu pratimo i Richarda Marshalla, mladog vojnika kojega glumi Ian Ogilvy, te Saru Lowes, koju tumači Hilary Dwyer. Njihova se budućnost raspada nakon što Hopkins i Stearne stignu u selo i počnu provoditi svoju krvavu istragu. Richard kreće u osvetu, a Reeves pred gledatelja postavlja priču koja bi u klasičnom vesternu mogla završiti obračunom junaka i zlikovca.

Samo što ovdje nema pravog šerifa koji bi uspostavio red. Čovjek koji se ponaša kao predstavnik zakona jedan je od najvećih zločinaca u priči.

Ni američki distributeri nisu odoljeli pokušaju da Reevesov film predstave kao nešto poznatije i, dakako, komercijalno sigurnije. U Sjedinjenim Državama ‘Witchfinder General’ prikazivan je pod naslovom ‘The Conqueror Worm’, preuzetim iz pjesme Edgara Allana Poea, kako bi ga se povezalo s popularnim ciklusom filmova Rogera Cormana s Vincentom Priceom. Pritom film nije imao nikakve stvarne veze s Poeovom pjesmom.

Uostalom, Poeovo ime već je bilo toliko korisno u reklamiranju tih horora da je pod njim mogao proći čak i H. P. Lovecraft. Cormanov ‘Ukleti dvorac’ (‘The Haunted Palace’, 1963.), reklamiran kao još jedna Poeova ekranizacija, zapravo je nastao prema Lovecraftovu romanu ‘Slučaj Charlesa Dextera Warda’ (‘The Case of Charles Dexter Ward’).

Foto: Vincent Price i Debra Paget u ‘Ukletom dvorcu’ (‘The Haunted Palace’, 1963.). Lovecraftova priča pod Poeovim naslovom. Izvor: IMDb.

Tako je Michael Reeves snimio film kojim je Vincenta Pricea izvukao iz svijeta Poeovih ukletih dvoraca, a američki su ga distributeri promjenom naslova pokušali vratiti upravo onamo. Čak ni Reevesu nije bilo lako pobjeći od Edgara Allana Poea. A kamoli Vincentu Priceu.

Kad osveta stigne, pravda je već otišla

Naizgled je sve spremno za poznatu priču o obračunu dobra i zla. Zlikovac čini zločine, junak kreće za njim, a gledatelj očekuje trenutak u kojem će pravda konačno pobijediti.

Reeves mu to zadovoljstvo uskraćuje.

Završni obračun ne donosi olakšanje. Hopkinsova smrt ne može poništiti ono što je učinio, a Marshallova osveta ne vraća izgubljenu nevinost ni mir. Nasilje ne završava pobjedničkom gestom, nego očajem ljudi koje je već nepovratno promijenilo.

U tome je Reeves možda najbliži Peckinpahu, ali i potpuno svoj. Osveta nije lijek za nasilje, nego još jedan dokaz koliko ono može razoriti čovjeka. Nema čarolije koju treba poništiti, nema ukletog predmeta koji treba uništiti, nema jutra u kojem bi se svijet jednostavno vratio u prijašnje stanje.

Zanimljivo je i što se Ian Ogilvy pojavljuje u sva tri Reevesova dugometražna filma. U ‘The She Beast’ suočava se s natprirodnom osvetom, u ‘The Sorcerers’ njegovo tijelo postaje instrument tuđe volje, a u ‘Witchfinder General’ pokušava vratiti kontrolu nad vlastitim životom. Ali ni tada ne uspijeva pobjeći od posljedica tuđeg zla.

Reeves je od gotičkog horora stigao do priče u kojoj se čudovište više ne može prepoznati po izgledu. Ne nosi masku, nema očnjake, ne ustaje iz groba i ne priziva demone. Može jahati kroz englesku provinciju, nositi ozbiljno odijelo i predstavljati se kao čovjek koji samo obavlja svoj posao.

A najstrašnije je što mu drugi dopuštaju da odlučuje tko je čudovište.

Tri filma. Dvadeset pet godina. I druga strana ogledala.

Michael Reeves umro je 11. veljače 1969. godine, sa samo 25 godina. Iza njega su ostala tri dugometražna filma, ali nijedan nije bio tek priprema za onaj sljedeći. Svaki je imao svoje mjesto u razvoju redatelja koji je od natprirodne osvete stigao do užasa sasvim obične ljudske okrutnosti.

U prvom je radio s Barbarom Steele, u drugom s Borisom Karloffom, a u trećem je Vincentu Priceu pružio priliku da spozna i drugu stranu ogledala. Ondje nisu čekali duhovi, demoni ni natprirodne sile. Čekao ga je čovjek koji je sam sebi dodijelio pravo odlučivati o tuđim životima.

Price je poslije prepoznao vrijednost onoga što je Reeves od njega tražio. Njihovi sukobi ostali su dio filmske povijesti, ali ostala je i izvedba u kojoj je jedna od najvećih zvijezda horora pokazala koliko može biti zastrašujuća kada odbaci gotovo sve ono po čemu je bila prepoznatljiva.

Ipak, ovo nije priča o Vincentu Priceu. Ovo je priča o mladiću koji je dovoljno dobro poznavao filmska čudovišta da bi shvatio koliko ih je lako nadmašiti kada se kamera okrene prema ljudima.

Možda smo prvi put u našim Filmskim ikonama obradili cjelokupnu filmografiju jednog redatelja, a da tekst nismo zakrcali filmskim naslovima.

U samo tri filma Michael Reeves uspio je ispričati sve ono što neki nisu uspijevali ni u stotinama. I postići da ga se i danas sa sjetom sjećamo.