Horor je možda posvojio njegov jedinstveni glas, ali iza tog glasa bila je mnogo slojevitija osoba. Vincent Price nije morao glumiti kako bi pobjegao od siromaštva. Potjecao je iz imućne obitelji i mogao je birati životni put nešto bezbrižnije od mnogih svojih kolega. Odabrao je glumu, a koliko je u tom izboru uživao, vidjelo se gotovo svaki put kada bi stao pred kameru. Čak i kada film nije bio naročito dobar, Vincent Price često je bio izvrstan. Uostalom, nije svaki glumac sposoban podjednako uvjerljivo izazvati jezu, smijeh i suosjećanje, a pritom ostaviti dojam da se od svih prisutnih upravo on najbolje zabavlja.
Foto: Najveća zamka, pogotovo u hororima i noirima, jest kada je čovjek neodoljiv. Vincent Price. Izvor: arhivska promotivna fotografija
Aristokratsko držanje, čak i kada plemstvo nema nikakve veze s ulogom
Vincent Leonard Price Jr. rođen je 27. svibnja 1911. u St. Louisu, u obitelji kojoj novac nije predstavljao svakodnevnu brigu. Njegov djed obogatio se proizvodnjom praška za pecivo, a otac je bio uspješan poslovni čovjek. Mladi Vincent studirao je povijest umjetnosti na Yaleu, a obrazovanje nastavio u Europi. Gluma ga je privukla tijekom boravka u Engleskoj, gdje je sredinom tridesetih godina započeo kazališnu karijeru. Hollywood je stigao nekoliko godina poslije.
Jedan od njegovih ranih filmova,‘Londonski toranj’ (‘Tower of London’)(1939.) Rowlanda V. Leeja, donio mu je susret s dvojicom velikana, Basilom Rathboneom i Borisom Karloffom. Rathbone je igrao budućeg Rikarda III., Karloff njegova krvnika Mordea, a Price vojvodu od Clarencea, Rikardova brata. Clarenceova sudbina nije bila naročito ugodna: završio je utopljen u bačvi vina. Dvadeset tri godine poslije Price je u novoj verziji ‘Londonski toranj’ (‘Tower of London’)(1962.) Rogera Cormana preuzeo upravo Rikardovu ulogu. Od nesretnog brata postao je nemilosrdni vladar.
Foto: Neki se u vinu utapaju figurativno. Vincent Price nije bio te sreće. A ni Edgar Allan Poe ne bi imao ništa protiv. Basil Rathbone kao Rikard III., Boris Karloff kao Mord i Vincent Price kao vojvoda od Clarencea u ‘Londonskom tornju’ (‘Tower of London’) (1939.). Izvor: Universal Pictures / basilrathbone.net
U međuvremenu je pokazao da mu aristokratsko držanje izvrsno pristaje i kada se iza njega skriva nešto prilično neugodno. U ‘Lauri’ (1944.) Otta Premingera njegov Shelby Carpenter šarmantni je oportunist čije uglađeno ponašanje prikriva slabosti karaktera. Dvije godine poslije Joseph L. Mankiewicz povjerio mu je Nicholasa Van Ryna u ‘Dragonwycku’ (1946.), gotičkoj melodrami s Gene Tierney. Van Ryn je bogati zemljoposjednik čija se otmjenost postupno pretvara u prijetnju. Price još nije bio kralj horora, ali već je znao kako zastrašiti publiku bez čudovišne maske.
Kako prodati Arizonu koja vam ne pripada
Samuel Fuller u ‘Barunu od Arizone’ (‘The Baron of Arizona’) (1950.) dao mu je nešto drukčiji zadatak. Price je postao James Addison Reavis, povijesni prevarant koji je krivotvorenim dokumentima pokušao dokazati da mu pripada golemi dio Arizone. Bio je to lik kojemu su za osvajanje teritorija trebali papir, tinta, iznimna drskost i dovoljno uvjerljivo držanje. Price je posljednje dvije stvari imao u izobilju.
Fullerov film važan je i zato što Price ovdje nije tek zanimljiv sporedni lik. On nosi priču, a njegova elegancija postaje sredstvo prijevare. Publika može vidjeti koliko je Reavis nepošten, a ipak uživati u njegovoj domišljatosti. Price nije morao tražiti opravdanje za svoje likove da bi ih učinio zanimljivima.
U filmu ‘Mito’ (‘The Bribe’) (1949.) Roberta Z. Leonarda našao se u društvu Roberta Taylora, Ave Gardner i Charlesa Laughtona. Kao Carwood sudjeluje u kriminalnoj spletki koja pripada svijetu klasičnog filma noir. Posebno je zanimljivo što su prizori iz tog filma desetljećima poslije pronašli novi život u Reinerovoj komediji ‘Mrtvaci ne nose karirano’ (‘Dead Men Don't Wear Plaid’) (1982.), u kojoj Steve Martin zahvaljujući montaži ulazi u stare crno-bijele filmove i susreće njihove zvijezde.
Foto: Nekad ni maske nisu potrebne da se iskaže čudovišna narav... Vincent Price u ‘Mitu’ (‘The Bribe’) (1949.). Izvor: Metro-Goldwyn-Mayer
Tko bi odbio priliku da se iskaže kao junak, makar postojala i kvaka
A onda dolazimo do ‘Njegovog tipa žene’ (‘His Kind of Woman’) (1951.), jednog od najzabavnijih dokaza da Vincent Price nije bio samo izvrstan karakterni glumac nego i izvanredan komičar.
Uz Roberta Mitchuma, Jane Russell i Raymonda Burra, teško da se na jednom mjestu mogla okupiti teža kategorija noir-ovaca. A Price se s njima nosi s lakoćom, kao Mark Cardigan, hollywoodska zvijezda koja je toliko dugo glumila junake da jedva čeka priliku postati jedan od njih. Dok Mitchum nastupa kao cinik umoran od svega, Cardigan stvarnu opasnost dočekuje gotovo oduševljeno. Napokon se događa nešto dostojno njegovih filmskih pustolovina!
Iza neobičnog spoja ozbiljnosti i komedije stoji i burna produkcijska povijest. Film je prvotno režirao John Farrow, ali nezadovoljni producent Howard Hughes zahtijevao je opsežna dodatna snimanja koja je preuzeo Richard Fleischer. Hughes je želio više akcije, a posebno mu se svidio Priceov Cardigan, kojemu je proširen prostor. Rezultat je film koji povremeno kao da mijenja žanr usred prizora.
A tek kad ga ugledamo u čamcu, onako uštogljena i ponosna, dok čamac tone! Ni kapetan Titanica nije mu bio ravan.
Foto: Kad naš brod plovi, plovi... Mark Cardigan (Vincent Price) dostojanstveno tone. Ni kapetan Titanica nije mu bio ravan. ‘Njegov tip žene’ (‘His Kind of Woman’) (1951.). Izvor: RKO Radio Pictures
Ono što Cardigana čini toliko smiješnim nije činjenica da se ponaša kao budala, nego što samoga sebe shvaća krajnje ozbiljno. Price ga ne ismijava. Dopušta mu da bude junak kakvim se oduvijek zamišljao, čak i kada stvarnost pokazuje znatno manje poštovanja prema njegovim ambicijama.
I upravo je u tome jedan od ključeva Priceove glume. Teatralnost koja ovdje izaziva smijeh poslije će u drugim filmovima izazivati strah. Nije se morao promijeniti glumac. Bilo je dovoljno promijeniti okolnosti.
Poe mu je dao ludilo, Corman dvorce, a on im je udahnuo život
Kada je Roger Corman 1960. odlučio ekranizirati Poeov ‘Pad kuće Usher’ (‘House of Usher’), teško je mogao pronaći prikladnijeg Rodericka Ushera. Priceova otmjenost, glas i sposobnost da najobičniju rečenicu pretvori u slutnju katastrofe bili su kao stvoreni za Poeov svijet. Usherova bolesna osjetljivost, strah od vlastite obitelji i uvjerenje da je kuća gotovo živo biće nisu zahtijevali čudovište. Zahtijevali su glumca koji će nas uvjeriti da se užas već nalazi u njegovoj glavi.
Foto: U kući Usher obiteljske veze znaju biti pogubno čvrste. Myrna Fahey kao Madeline i Vincent Price kao Roderick Usher u ‘Padu kuće Usher’ (‘House of Usher’) (1960.). Izvor: American International Pictures
Uspjeh filma otvorio je ciklus od osam Cormanovih gotičkih ostvarenja, od kojih je Price nastupio u sedam. Jedini izuzetak bio je ‘Preuranjeni pokop’ (‘The Premature Burial’) (1962.), u kojem glavnu ulogu igra Ray Milland. Ne zato što Corman više nije želio Pricea, nego zato što se posvađao s producentima American International Picturesa i odlučio film snimiti za drugu tvrtku. Price je, međutim, bio ugovorno vezan uz AIP. Corman je zato angažirao Millanda, a onda su mu se prvoga dana snimanja pojavili upravo producenti od kojih je pokušao pobjeći. U međuvremenu su otkupili udio njegovih novih partnera. Corman se tako vratio AIP-u, ali bez Pricea. Barem u tom filmu.
U ‘Jami i njihalu’ (‘The Pit and the Pendulum’, 1961.) Nicholas Medina osoba je koja živi pod teretom obiteljskih tajni, krivnje i straha od naslijeđenog ludila. Corman pritom Poeovu kratku priču pretvara u raskošnu gotičku melodramu, a Priceova izvedba postupno prelazi iz krhke nesigurnosti u zastrašujuću preobrazbu. Uz njega je Barbara Steele, čija je pojava već sama po sebi bila dovoljna da gledatelj posumnja kako u tom dvorcu nitko neće mirno spavati.
Ni veliki Richard Corben nije mogao odoljeti šarmu i stravi Poeovih priča, kojima se često vraćao. Rekao bih da su za dio njihove vizualizacije zaslužni upravo i Cormanovi filmovi s Priceom.
‘Priče užasa’ (‘Tales of Terror’) (1962.) donose tri Poeove priče i tri Priceove uloge. U ‘Morelli’ dominira tragična opsesija, u ‘Crnom mačku’, koji posuđuje motive i iz ‘Bačve amontillada’, pridružuje mu se Peter Lorre, a u ‘Neobičnom slučaju gospodina Valdemara’ Basil Rathbone. Posebno je zabavan dvoboj s Lorreom, u kojem se Priceova aristokratska nadmenost sudara s komičarskom nepredvidljivošću njegova partnera. Njih dvojica izvrsno pokazuju da horor i humor ne moraju biti neprijatelji.
Corman je tu mogućnost još slobodnije iskoristio u ‘Gavranu’ (‘The Raven’) (1963.). Poeova slavna pjesma poslužila je kao polazište za fantastičnu komediju u kojoj Priceov čarobnjak Erasmus Craven pokušava sačuvati dostojanstvo dok mu Peter Lorre, Boris Karloff i niz sve apsurdnijih događaja uporno rade o glavi. Price je ovdje izvrstan komičar upravo zato što ne pokušava biti smiješan. Njegova ozbiljnost postaje neodoljiva u sudaru s Lorreovom nepredvidljivošću, a čarobnjački dvoboj s Karloffom pretvara se u nadmetanje dvojice glumačkih velikana koji očito uživaju u svakom trenutku.
U glumačkoj postavi nalazi se i mladi Jack Nicholson, kojemu je Corman namijenio ulogu Rexforda Bedloa. I tako smo dobili rijetku priliku vidjeti budućeg Jacka Torrancea, Randlea McMurphyja i Jokera u tajicama. Prizor koji bi, da je znao što ga čeka, možda i sam Nicholson pokušao zaboraviti.
Foto: Čak ni velikani horora nisu imuni na... kolače. Vincent Price, Peter Lorre i Boris Karloff u ‘Gavranu’ (‘The Raven’) (1963.). Izvor: American International Pictures
A kada su se Price, Lorre i Karloff 1964. godine ponovno okupili u ‘The Comedy of Terrors’ Jacquesa Tourneura, pridružio im se i Basil Rathbone. Priceov Waldo Trumbull beskrupulozni je pogrebnik koji s Lorreovim Felixom Gilliejem dolazi do jednostavnog poslovnog zaključka: ako nema dovoljno pokojnika, valja ih proizvesti. Rathboneov John F. Black, međutim, pokazuje se neobično otpornim na njihove pokušaje. Četvorica velikana klasičnog horora tako su se okupila kako bi se dobro narugala žanru kojemu su toliko toga dala. A Price i Rathbone ponovno su se našli pred kamerama gotovo četvrt stoljeća nakon ‘Tower of London’.
‘Ukleti dvorac’ (‘The Haunted Palace’) (1963.), je film koji pod Poeovim naslovom zapravo skriva adaptaciju Lovecraftova romana ‘Slučaj Charlesa Dextera Warda’. Price tumači Charlesa Dextera Warda i njegova zlokobnog pretka Josepha Curwena. Ta dvojnost pružila mu je priliku da gotovo neprimjetnim promjenama držanja i glasa razlikuje čovjeka od sile koja ga nastoji zaposjesti.
Vrhunac ciklusa mnogi će pronaći u ‘Maski crvene smrti’ (‘The Masque of the Red Death’) (1964.). Priceov princ Prospero vlada svojim dvorcem kao da je svijet izvan njegovih zidina prestao postojati. Dok kuga odnosi živote, on priređuje zabave, ponižava goste i vjeruje da mu bogatstvo daje pravo na sve, možda čak i na bijeg od smrti. Cormanova raskošna fotografija i snažne boje pretvaraju film u gotovo opipljivu noćnu moru, a Price je u njezinu središtu zastrašujuće miran. Prospero ne mora vikati. Dovoljno je da bude uvjeren u vlastitu nedodirljivost.
Foto: Pred Crvenom smrću ni prinčevi nemaju povlastica. Vincent Price kao princ Prospero u ‘Maski crvene smrti’ (‘The Masque of the Red Death’) (1964.). Izvor: American International Pictures / Academy Museum
Ciklus završava filmom 'Ligejin grob' (‘The Tomb of Ligeia’) (1964.), produkcijski možda i najraskošnijim u seriji, dostojno zatvorivši knjigu Poe (Lovecraft) priča. Priceov Verden Fell živi između uspomene na mrtvu suprugu i mogućnosti nove ljubavi. Corman ovaj put izlazi iz gotovo neprekidne tame studijskih dvoraca i dio priče smješta na dnevno svjetlo, ali ni sunce ne uspijeva rastjerati duhove prošlosti. Price je ovdje manje raskošan, više povučen, a upravo zato njegova opsjednutost djeluje uvjerljivo.
Poe je svojim junacima dao strahove, Corman im je sagradio kuće, a Vincent Price uselio se u njih. Nakon njega bilo je teško zamisliti da bi ti prostori mogli pripadati nekome drugome.
Kad za užas nisu potrebne krinke, a nepomirljivost s gubitkom postane detonator
Bilo bi pogrešno pomisliti da je Priceov horor završavao ondje gdje je prestajao Poe. U ‘Kući voštanih figura’ (‘House of Wax’, 1953.) Andréa De Totha, jednom od najpoznatijih američkih 3D filmova svojega vremena, igra profesora Henryja Jarroda, kipara čija ljubav prema voštanim figurama prerasta u nešto mnogo strašnije. Film je znatno pridonio njegovoj reputaciji horor-zvijezde, godinama prije Cormanova ciklusa.
U ‘Obloj kutiji’ (‘The Oblong Box’) (1969.) Gordona Hesslera prvi put se na filmu susreo s Christopherom Leejem. Dvije velike ikone horora, a zajednička im je pripala tek jedna kratka scena. Price igra Juliana Markhama, čovjeka koji skriva strašnu obiteljsku tajnu, dok je Lee liječnik upleten u posljedice te tajne. Za dvojicu glumaca čija su imena bila gotovo sinonim za filmski užas, jedan zajednički prizor djeluje pomalo škrto. Čovjek bi očekivao barem toliko da se pošteno pogledaju preko lijesa.
U ‘Odvratnom doktoru Phibesu’ (‘The Abominable Dr. Phibes’) (1971.) Roberta Fuesta Price je osvetoljubivi genij koji kažnjava one koje smatra odgovornima za smrt svoje supruge. Njegov Phibes gotovo ne govori na uobičajen način, ali to Pricea nimalo ne sprječava da liku podari osebujnu osobnost. Film se pretvara u raskošnu, grotesknu igru smrti, a nastavak ‘Dr. Phibes ponovno ustaje’ (‘Dr. Phibes Rises Again’) (1972.) pokazuje da publika još nije bila spremna oprostiti se od tako neobičnog zlikovca.
Foto: Kad osveta postane umjetnost, a orgulje njezina glazbena pratnja. Vincent Price kao doktor Anton Phibes u ‘Odvratnom doktoru Phibesu’ (‘The Abominable Dr. Phibes’) (1971.). Izvor: American International Pictures
A onda je tu ‘Kazalište krvi’ (‘Theatre of Blood’) (1973.) Douglasa Hickoxa. Price igra Edwarda Lionhearta, kazališnog glumca koji se osvećuje kritičarima uvjerenima da njegov talent ne zaslužuje priznanje. Metode osvete nadahnute su Shakespeareovim djelima, a Price se s očitim užitkom prepušta ulozi koja mu omogućuje da istodobno bude tragičar, komičar i krvavi osvetnik. Uz Dianu Rigg, film postaje svojevrsna proslava glumačke teatralnosti.
No za jednu od njegovih najstrašnijih izvedbi nisu bili potrebni ni vosak, ni čudnovati izumi, ni Shakespeare.
U ‘Witchfinder General’ (1968.) Michaela Reevesa Price igra Matthewa Hopkinsa, lovca na vještice koji pod krinkom vjere provodi teror. Nema ovdje njegove uobičajene razigranosti. Hopkins je hladan, proračunat i okrutan, a Priceova suzdržanost čini ga još neugodnijim. O okolnostima snimanja i odnosu s mladim redateljem već smo pisali u našem portretu Michaela Reevesa. Ovdje je dovoljno reći da je Price pokazao koliko može zastrašiti kada se odrekne i gotovo svega po čemu ga publika prepoznaje.
Glas koji je mogao biti i glazbeni instrument
Neke je glumce moguće prepoznati po hodu, neke po osmijehu, a Vincenta Pricea bilo je dovoljno čuti. Njegov duboki, savršeno oblikovani glas imao je gotovo glazbenu kvalitetu. Mogao je zvučati prijeteće, podrugljivo, zavodljivo ili beskrajno zabavno, ponekad sve to unutar nekoliko rečenica.
Michael Jackson znao je što radi kada ga je angažirao za ‘Thriller’ (1982.). Priceov govor i završni smijeh postali su jedan od najprepoznatljivijih dijelova pjesme. Generacije slušatelja koje možda nikada nisu pogledale njegove filmove upoznale su ga upravo zahvaljujući toj snimci.
Video: Vincent Price u spotu ‘Thriller’ Michaela Jacksona. Izvor: YouTube / Michael Jackson
Ali Price je znao i pjevati, što je Disney izvrsno iskoristio u ‘Velikom mišjem istražitelju’ (‘The Great Mouse Detective’, 1986.). Njegov profesor Ratigan jedan je od najzabavnijih animiranih negativaca osamdesetih godina, tašt, uglađen i silno osjetljiv na svako podsjećanje da je zapravo štakor.
Nasuprot njemu stoji Basil iz Baker Streeta, mišji detektiv nadahnut Sherlockom Holmesom i nazvan u čast Basila Rathbonea. Tako se gotovo pola stoljeća nakon njihova zajedničkog nastupa u ‘Tower of London’ Price ponovno našao u priči povezanoj s Rathboneom, ovaj put kao glas najvećeg neprijatelja detektiva koji nosi njegovo ime.
Pjesmom ‘The World's Greatest Criminal Mind’ napokon može spojiti sve što je toliko volio: glumu, glazbu, pretjerivanje i komediju. Ratigan je uvjeren da je najveći zločinački um na svijetu, a Price ga igra s takvim veseljem da je teško ne navijati barem za njegov sljedeći glazbeni broj.
Video: Ionako ga ne bismo vidjeli, ali dobar glas daleko se čuje. Vincent Price kao profesor Ratigan u 'Velikom mišjem istražitelju’ (‘The Great Mouse Detective’, 1986.). Izvor: YouTube / CurlySVT
Večera kod Vincenta Pricea
Ako je filmskoj publici najčešće posluživao strah, privatno je Vincent Price imao znatno ugodniji jelovnik. Potjecao je iz svijeta u kojem su obrazovanje, umjetnost i putovanja bili prirodan dio odrastanja, a njegova ljubav prema slikarstvu nije bila tek usputni hobi. Studirao je povijest umjetnosti, skupljao umjetnička djela i neumorno promicao njihovu dostupnost široj publici. Njegovo ime danas nosi Vincent Price Art Museum u Kaliforniji.
Jednako je ozbiljno shvaćao i gastronomiju. Sa suprugom Mary Grant Price objavio je 1965. raskošnu kuharicu ‘A Treasury of Great Recipes’, zbirku recepata iz poznatih restorana diljem svijeta. Knjiga je s vremenom stekla kultni status među ljubiteljima kulinarstva, a Price je svoju strast prema dobroj hrani dijelio i putem televizije.
Vincent Price znao je kako čovjeku utjerati strah u kosti. Ali znao ga je i izbiti iz njega još boljom večerom.
Kada se svjetla pozornice počnu gasiti
U ‘Kitovima u kolovozu’ (‘The Whales of August’) (1987.) Lindsayja Andersona Price je okružen glumačkim legendama. Lillian Gish i Bette Davis igraju dvije ostarjele sestre, a tu je i Ann Sothern. S Bette Davis već se susreo gotovo pola stoljeća ranije, u ‘Privatnim životima Elizabete i Essexa’ (‘The Private Lives of Elizabeth and Essex’) (1939.) Michaela Curtiza, u kojem je ona glumila kraljicu Elizabetu I., a on Sir Waltera Raleigha. Ovdje je njegov gospodin Maranov, postariji ruski aristokrat, daleko od ranijih grotesknih negativaca. Price mu daje toplinu, dostojanstvo i tihu tugu za svijetom koji nestaje, pomiješanu sa sviješću o vlastitom neumitnom svršetku.
Posebno je dirljivo gledati te glumce zajedno. Lillian Gish pripadala je samim počecima filmske umjetnosti, Bette Davis zlatnom dobu Hollywooda, a Price je tijekom desetljeća postao ikona jednog posve drukčijeg filmskog svijeta. Anderson ih okuplja u priči u kojoj su uspomene ponekad važnije od događaja, a male geste govore više od velikih monologa.
Foto: Četiri glumačke legende, a toliko filmske povijesti u jednom kadru. Vincent Price, Lillian Gish, Bette Davis i Ann Sothern u ‘Kitovima u kolovozu’ (‘The Whales of August’) (1987.). Izvor: Alive Films
Tri godine poslije Tim Burton daje Priceu ulogu izumitelja u ‘Edwardu Škarorukom’ (‘Edward Scissorhands’) (1990.). To je njegova posljednja dugometražna igrana filmska uloga. Izumitelj koji je stvorio Edwarda nije zastrašujući znanstvenik iz nekog starog horora, nego nježna očinska figura čiji nedovršeni posao ostavlja njegova neobičnog štićenika samog na svijetu.
Burton je odrastao obožavajući Pricea, a njihova suradnja bila je mnogo više od susreta redatelja i glumca. Bila je ostvarenje dječačkog sna.
Dječak koji je želio biti Vincent Price
Godine 1982., mnogo prije ‘Edwarda Škarorukog’, mladi Tim Burton snimio je šestominutni crno-bijeli animirani film ‘Vincent’. Njegov junak, sedmogodišnji Vincent Malloy, običan je dječak koji silno želi biti Vincent Price. U mašti živi među čudovištima, pokusima, mračnim odajama i Poeovim stihovima, dok ga stvarni svijet uporno pokušava vratiti svakodnevici.
A tko bi bolje mogao ispričati njegovu priču od samog Vincenta Pricea?
Price je prihvatio ulogu pripovjedača i tako posudio svoj glas dječaku koji je sanjao da bude poput njega. U tom kratkom filmu susreću se Poeova mašta, Burtonova fascinacija neobičnim i glas koji je desetljećima davao život njihovim najtamnijim svjetovima.
Vincent Price preminuo je 25. listopada 1993., u 82. godini života. Iza njega ostale su stotine filmskih i televizijskih nastupa, umjetnička ostavština, knjige o kulinarstvu i glas koji je gotovo nemoguće zamijeniti bilo kojim drugim.
Horor ga je možda posvojio, ali nikada ga nije imao samo za sebe.
Ali Tim Burton nije bio jedini dječak koji se zaljubio u Vincenta Pricea. Znam još jednoga, mnogo intimnije. Onoga koji je petkom, kasno navečer, vrebao televizijski ciklus filmova prema djelima Edgara Allana Poea. Sve je počelo ‘Maskom crvene smrti’ (‘The Masque of the Red Death’). A upravo je Vincent Price tog dječaka poveo i do Poea, do jedne davne, turobne ponoći i gavrana koji nikada nije prestao govoriti. Napominjem, sve je tada počelo. Jer, kao što pokazuje i ovaj tekst, nikada nije završilo. A nikada i neće.
A sada neka posljednju riječ dobije Vincent Price. Ili, još bolje, jedan od tih dječaka koji su toliko željeli biti Vincent Price.
Video: Dječak koji je želio biti Vincent Price. Kratkometražni animirani film ‘Vincent’ (1982.), redatelj Tim Burton, pripovjedač Vincent Price. Izvor: YouTube