Postoje redatelji koji stvaraju legende i oni koji ih ruše. Philip Kaufman pripada rijetkima koji su radili oboje. Njegovi odmetnici nisu uvijek bili junaci kakvima ih je povijest zapamtila, astronauti nisu bili bezgrešni nadljudi kakvima ih je Amerika željela prikazati, a ni filmski pustolovi koje je pomagao osmisliti nisu nastajali bez njegovih vlastitih dvojbi o tome što junaka uopće čini junakom. Kaufman je znao skinuti s legende svaki veo, ali ne zato da bi je ponizio. Želio je vidjeti što ostaje kada nestanu uljepšavanja, strahovi, propaganda i tuđa očekivanja. Ponekad bi se ispod njih ukazao čovjek dostojan divljenja. Ponekad samo čovjek. A ponekad nešto mnogo strašnije: praznina ondje gdje je čovjek nekoć bio.
Foto: Philip Kaufman, čovjek koji je znao da je ono iza kamere ponekad važnije od onoga što se pred njom događa. Izvor: TV Insider / Baseline Research
Rođen 23. listopada 1936. u Chicagu, Philip Kaufman navršava devedeset godina. U karijeri koja se protegnula kroz gotovo pola stoljeća režirao je vesterne, znanstvenofantastične filmove, povijesne drame, književne adaptacije i priče o ljudima koji su izazivali društvene zabrane. Naizgled vrlo različiti svjetovi. No kada se među njima povuku poveznice, postaje jasno da ga je gotovo uvijek zanimalo isto pitanje: koliko istine može podnijeti legenda, a koliko čovjek?
Ponekad je teško proniknuti u srž legende – Rašomon o bandi James–Younger
Američki vestern desetljećima je stvarao junake od ljudi čija bi stvarna biografija teško izdržala tako jednostavnu podjelu na dobro i zlo. Kaufman je to dobro razumio. U filmu ‘Velika pljačka u Minnesoti’ (‘The Great Northfield Minnesota Raid’, 1972.) vratio se Jesseju Jamesu i Coleu Youngeru, dvojici odmetnika čija su imena već odavno prerasla njihove stvarne živote. Robert Duvall igra Jamesa, Cliff Robertson Youngera, a pljačka banke u Northfieldu postaje mjesto na kojem se romantična predodžba o Divljem zapadu sudara s njegovim neizbježnim krajem.
Foto: Legenda o Jesseju Jamesu pod Kaufmanovim povećalom. Robert Duvall i Cliff Robertson u filmu ‘Velika pljačka u Minnesoti’ (1972.). Izvor: IMDb
Kaufman ne oduzima odmetnicima legendu jednostavno zato što su bili razbojnici. Pokazuje nam ljude koji pokušavaju živjeti prema pravilima svijeta koji nestaje, dok se oko njih rađa drukčija Amerika. A kada se Jesse James, kojega glumi Robert Duvall, preruši u ženu, slika neustrašivog odmetnika dobiva gotovo grotesknu dimenziju. Čovjek čije je ime postalo simbol muškosti i revolveraškog prkosa mora sakriti vlastiti identitet pod ženskom odjećom. Ono što je u pričama zvučalo kao junaštvo, pred njegovom kamerom poprima sasvim drukčije lice.
Naravno da nije bio prvi, bogme ni zadnji, koji je pokušao zaviriti iza legende o braći James. Fritz Lang u ‘Povratku Franka Jamesa’ (‘The Return of Frank James’, 1940.), nastavku filma ‘Jesse James’ (1939.) Henryja Kinga, s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi, istraživao je osvetu čovjeka koji pokušava nastaviti život nakon bratove smrti. Samuel Fuller u svojem redateljskom prvijencu ‘Ubio sam Jesseja Jamesa’ (‘I Shot Jesse James’, 1949.) okrenuo je priču naglavačke: u središte nije postavio slavnog odmetnika, nego njegova ubojicu Roberta Forda, kojega glumi John Ireland. Kod Fullera ubojstvo legende ne donosi oslobođenje, nego krivnju koja proganja čovjeka što je povukao okidač. Dok Lang istražuje život u sjeni ubijene legende, Fuller istražuje cijenu njezina uništenja.
No Fuller je otišao i korak dalje. U odnosu Roberta Forda i Jesseja Jamesa može se iščitati i homoseksualna privlačnost, o kojoj se u Hollywoodu 1949. godine teško moglo otvoreno govoriti. U završnici filma Ford, suočen s vlastitom smrću, izražava osjećaje prema Jesseju. Ubojstvo tako dobiva još jednu, mnogo intimniju dimenziju: čovjek koji je ubio legendu možda je pokušavao uništiti i osjećaje koje nije znao prihvatiti. Više od pola stoljeća poslije tu će temu, bez potrebe za skrivanjem iza podteksta, u središte svojega vesterna postaviti treći današnji slavljenik, Ang Lee, u ‘Planini Brokeback’ (‘Brokeback Mountain’, 2005.). Ono što je Fuller mogao naznačiti, Lee je pretvorio u potresnu ljubavnu priču dvojice muškaraca zarobljenih između vlastitih osjećaja i svijeta koji ih nije želio prihvatiti.
Foto: Ponekad je najteže pucati u leđa čovjeku kojega ne možeš pogledati u oči iz složenih razloga. Reed Hadley i John Ireland u ‘Ubio sam Jesseja Jamesa’ (1949.). Izvor: kadar iz filma
A osam godina nakon Kaufmana Walter Hill u ‘Jahačima na duge staze’ (‘The Long Riders’, 1980.) ponovno okuplja družinu James–Younger, ovaj put s gotovo nevjerojatnom glumačkom dosjetkom. Jesseja i Franka Jamesa igraju James i Stacy Keach, braću Younger David, Keith i Robert Carradine, braću Miller Dennis i Randy Quaid, a braću Ford Christopher i Nicholas Guest. Četiri stvarne glumačke obitelji utjelovljuju četiri obitelji odmetnika. Hill tako filmskoj legendi daje dodatni sloj vjerodostojnosti, ali je istodobno vodi prema njezinu krvavom raspletu u Northfieldu. Isti događaj koji je Kaufmanu poslužio za razotkrivanje mita ovdje postaje veliki, gotovo operni završetak jednog od posljednjih poglavlja Divljeg zapada.
Priča o bandi James–Younger gotovo je filmski ‘Rašomon’ (‘Rashomon’, 1950.) Akire Kurosawe. Lang, Fuller, Kaufman i Hill promatraju iste odmetnike iz različitih kutova, a svaki nam otkriva nešto što je prethodnome možda promaknulo. Jednome je važna osveta, drugome krivnja, trećemu raspad jednog svijeta, a četvrtome krvavi kraj odmetničkog bratstva. I što više različitih verzija iste priče gledamo, to nam je teže razabrati istinu. Pokušavajući upoznati ljude iza legende, možda usput gubimo i samu legendu.
Njegov sljedeći susret s vesternom dogodio se u neobičnim okolnostima. Radio je na scenariju ‘Odmetnika Joseyja Walesa’ (‘The Outlaw Josey Wales’, 1976.) i prvotno bio angažiran kao redatelj, no tijekom snimanja zamijenio ga je Clint Eastwood. Film je postao jedan od važnih Eastwoodovih vesterna, a Kaufmanov scenaristički doprinos ostao je dio njegove povijesti. I ondje je u središtu čovjek kojega nasilje i okolnosti pretvaraju u odmetnika, dok se oko njega postupno oblikuje legenda.
Nije htio ostati samo na razotkrivanju legendi. Uskoro će pomoći stvoriti jednog od najpoznatijih pustolovnih junaka filmske povijesti.
I Indiana Jones trebao je nekog da mu pomogne pronaći put, ali vodič nije krenuo s njim
Kada je George Lucas razvijao zamisao o pustolovu koji će spojiti duh starih filmskih serijala, arheološke misterije i neprekidnu akciju, Philip Kaufman sudjelovao je u oblikovanju priče koja će postati ‘Otimači izgubljenoga kovčega’ (‘Raiders of the Lost Ark’, 1981.). Upravo je njegov prijedlog bio da središnji predmet potrage bude biblijski Kovčeg saveza. Lucas i Kaufman potpisani su kao autori priče, dok je konačni scenarij napisao Lawrence Kasdan, a film režirao Steven Spielberg.
Foto: Indiana Jones postao je legenda, ali ideja o Kovčegu saveza došla je od čovjeka koji nije krenuo u pustolovinu s njim. Harrison Ford u ‘Otimačima izgubljenoga kovčega’ (1981.). Izvor: kadar iz filma
Izbor Kovčega saveza otkriva sklonost pričama koje se nalaze između povijesti i legende. Indiana Jones čovjek je od krvi i mesa, sklon pogreškama, ozljedama i pogrešnim procjenama, ali njegova pustolovina vodi prema nečemu što nadilazi ljudsku moć. Mada nije režirao Indianu Jonesa, pomogao je postaviti temelje njegove filmske mitologije.
Njegov scenaristički rad bio je važan i u oblikovanju vlastitih filmova. ‘Put u svemir’ (‘The Right Stuff’, 1983.) adaptirao je prema knjizi Toma Wolfea, dok je ‘Nepodnošljivu lakoću postojanja’ (‘The Unbearable Lightness of Being’, 1988.) napisao s Jean-Claudeom Carrièreom prema romanu Milana Kundere. Sa suprugom i suradnicom Rose Kaufman radio je na ‘Lutalicama’ (‘The Wanderers’, 1979.) i ‘Henryju i June’ (‘Henry & June’, 1990.). Njegova redateljska vizija često je nastajala već na papiru, mnogo prije prvog kadra.
Kada su osvajači iz svemira govorili o strahovima sa Zemlje
Znanstvena fantastika pedesetih godina bila je mnogo više od zabave o čudovištima, letećim tanjurima i dalekim planetima. U vrijeme Hladnog rata, nuklearne prijetnje i političkih progona, svemir je postao prikladno mjesto za priče o zemaljskim strahovima.
Jack Arnold to je razumio možda bolje od mnogih svojih suvremenika. U ‘Došlo je iz dalekog svemira’ (‘It Came from Outer Space’, 1953.) izvanzemaljski posjetitelji nisu jednostavno neprijatelji koje treba uništiti. Opasnost proizlazi i iz ljudske spremnosti da nepoznato proglasi prijetnjom. Iza priče o bićima iz svemira nalazila se priča o sumnjičavosti, predrasudama i kolektivnom strahu.
Foto: Upozoravao ih je još 1956., ali očito ga nitko nije slušao. Kevin McCarthy u ‘Invaziji tjelokradica’ (‘Invasion of the Body Snatchers’, 1956.). Izvor: kadar iz filma
Tri godine kasnije Don Siegel snimio je ‘Invaziju tjelokradica’ (‘Invasion of the Body Snatchers’, 1956.). Stanovnici maloga američkog grada postupno bivaju zamijenjeni bićima koja izgledaju jednako kao oni, ali više nemaju njihove osjećaje ni individualnost. Film je nastao u atmosferi straha od komunističke infiltracije, no njegova metafora nije bila jednoznačna. U njemu se mogla prepoznati i opasnost od društva koje svakoga tko misli drukčije proglašava sumnjivim.
Tko je, dakle, bio pravi neprijatelj? Onaj koji dolazi izvana ili onaj koji od nas zahtijeva da se odreknemo sebe?
Kaufman je 1978. odlučio ponovno postaviti to pitanje.
Invazija tjelokradica – kada je najstrašnije postati poput svih ostalih
U njegovoj ‘Invaziji tjelokradica’ (‘Invasion of the Body Snatchers’, 1978.) radnja se seli u San Francisco. Donald Sutherland, Brooke Adams, Jeff Goldblum i Leonard Nimoy nalaze se u gradu koji se ponosi svojom otvorenošću i različitošću, ali se iza njegove svakodnevice polako širi nešto što te razlike briše.
Kaufman ne gradi strah samo na izvanzemaljskoj prijetnji. Mnogo je neugodnija pomisao da bi svijet mogao nastaviti sasvim normalno funkcionirati i nakon što iz njega nestane ono što nas čini ljudima. Ljudi bi i dalje odlazili na posao, razgovarali, hodali ulicama i obavljali svakodnevne poslove. Samo više ne bi bili oni.
Njegovi tjelokradice ne dolaze uništiti civilizaciju. Dolaze je nastaviti, ali bez individualnosti, osjećaja i slobodne volje. Njihova pobjeda ne bi značila kraj svijeta, nego kraj čovjeka unutar svijeta koji naizgled ostaje isti.
Kaufman pritom ne zaboravlja film iz kojega je njegova verzija nastala. Kevin McCarthy, glavni glumac Siegelove ‘Invazije tjelokradica’, ponovno se pojavljuje kao uspaničeni čovjek koji trči ulicom i upozorava na opasnost. Kao da već dvadeset dvije godine pokušava uvjeriti ljude da se među njima događa nešto strašno, a oni ga još uvijek ne slušaju. Pojavljuje se i sam Don Siegel, ovaj put kao taksist.
To nisu tek prijateljski pozdravi prethodnicima. Kaufman njima povezuje dva razdoblja američke povijesti, dva različita društvena raspoloženja i dva načina na koja se može izgubiti sloboda.
Foto: Kada više nema čovjeka, ostaje samo njegov lik. Donald Sutherland u završnici ‘Invazije tjelokradica’ (1978.). Izvor: Den of Geek
A završetak filma jedan je od onih koji gledatelja ne napuštaju ni dugo nakon odjavne špice. Sutherlandov lik, njegov izraz lica i krik koji više nije ljudski pretvaraju posljednji trenutak u zastrašujuću potvrdu onoga čega smo se cijelo vrijeme bojali. Kaufman nam ne ostavlja utješnu mogućnost da će se sve vratiti na staro.
No Kaufman je imao i drukčiju priču o ljudskoj iznimnosti. Priču u kojoj je ona, unatoč svim slabostima, bila stvarna.
Put u svemir – kako se rađaju junaci
Ako je ‘Invazija tjelokradica’ pokazala kako čovjek može izgubiti vlastitu osobnost, ‘Put u svemir’ pokazao je kako pojedinac može postati mnogo veći od vlastite biografije.
Film prati američke probne pilote i prve astronaute programa Mercury, ali Kaufmana ne zanimaju samo rakete, rekordi i pobjede. Zanima ga proces u kojem se iznimna hrabrost pretvara u nacionalnu legendu. Tko odlučuje tko je junak? Čovjek koji prvi riskira život ili onaj čije lice završi na naslovnici? I može li slika koju nacija stvara o svojim junacima biti veća od njih samih?
U središtu toga pitanja nalazi se Chuck Yeager, kojega glumi Sam Shepard. Čovjek koji je 1947. prvi probio zvučni zid postaje simbol jedne vrste hrabrosti: samotne, tvrdoglave, gotovo ravnodušne prema slavi. Nasuprot njemu stoje astronauti Mercuryja, među kojima su John Glenn, Alan Shepard, Gus Grissom i Gordon Cooper, ljudi čiji će podvizi biti praćeni kamerama, novinarima i državnim očekivanjima.
Foto: Kada pomičeš granice svjetova, ali drugi poberu slavu jer nemaš fakultetsku diplomu. Sam Shepard kao Chuck Yeager u ‘Putu u svemir’ (‘The Right Stuff’, 1983.). Izvor: kadar iz filma
U tom su se filmu susrela i dva iznimna američka pripovjedača. Philip Kaufman, redatelj i scenarist koji je neumorno preispitivao američke legende, i Sam Shepard, jedan od najvećih američkih dramatičara, čovjek koji je u svojim kazališnim djelima već godinama rastavljao mitove o američkoj obitelji, muškarcu i nacionalnom identitetu. Shepard ovdje ne piše dijaloge, nego glumi Chucka Yeagera. Čovjek koji je na pozornici znao ogoliti američku legendu sada je na filmskom platnu postao njezino utjelovljenje.
Kaufman ne osporava hrabrost astronauta. Pokazuje koliko je bila stvarna, ali istodobno razotkriva mehanizam koji od ljudi stvara gotovo nedodirljive nacionalne simbole. Astronauti imaju slabosti, taštine, strahove i obitelji. Upravo zato njihova postignuća vrijede više, a ne manje.
Posebno je važan Kaufmanov odnos prema filmskoj slici. U ‘Putu u svemir’ spaja autentične arhivske snimke s rekonstruiranim prizorima koji izgledaju kao dokumentarni materijal. Granica između onoga što je kamera stvarno zabilježila i onoga što je film naknadno stvorio postaje gotovo neprimjetna. Među najupečatljivijim primjerima takva pristupa nalazi se slavlje nakon leta Johna Glenna, kada se povijesna atmosfera oblikuje povezivanjem arhivskog materijala i igranih rekonstrukcija.
Godinama poslije Robert Zemeckis u ‘Forrestu Gumpu’ (‘Forrest Gump’, 1994.) na drukčiji će, tehnološki razrađeniji i često duhovit način spojiti izmišljenoga junaka sa stvarnim povijesnim događajima i osobama. Nije riječ o istom postupku ni nužno o izravnom utjecaju, ali oba filma pokazuju koliko filmska slika može izmijeniti naš odnos prema povijesnom pamćenju.
Kaufman nije samo snimao povijest. Znao je snimiti i ono što je izgledalo kao da je povijest sama snimila.
Svemirska utrka u kojoj je ulog bio ugled čitavih država
Postoji još jedna poveznica između ‘Invazije tjelokradica’ i ‘Puta u svemir’, a zove se Hladni rat.
Ako se u prvome filmu strah od neprijatelja mogao skrivati iza priče o izvanzemaljskoj infiltraciji, u drugome neprijatelj više nije morao skrivati lice. Sovjetski Savez bio je stvarni američki suparnik, a njegovi uspjesi izazivali su zabrinutost i osjećaj zaostajanja.
Sputnik je 1957. pokazao da Sovjeti mogu prvi poslati umjetni satelit u orbitu. Jurij Gagarin 1961. postao je prvi čovjek u svemiru. Amerikanci su morali odgovoriti, a njihovi astronauti nisu nosili samo teret vlastitih života nego i očekivanja čitave nacije.
U tom je nadmetanju bilo stvarne znanosti, iznimne hrabrosti i velikih tehnoloških dostignuća, ali i propagande, političkog prestiža i potrebe da se protivniku dokaže vlastita nadmoć. Američko slijetanje na Mjesec 1969. postalo je najvažnija simbolička pobjeda te utrke, premda nije izbrisalo sovjetske ranije uspjehe.
Sovjetski Savez odavno je nestao, no natjecanje za prevlast u svemiru nije. Donald Trump ponovno je promiješao političke karte, a današnji suparnici i ciljevi pokazuju da priča koju je Kaufman ispričao još nije dobila posljednje poglavlje.
Ipak, najveća vrijednost ‘Puta u svemir’ nije u odgovoru na pitanje tko je pobijedio, nego u mnogo neugodnijem pitanju: tko je doista zaslužio da ga pamtimo?
Chuck Yeager nije morao postati astronaut da bi bio junak. A astronauti nisu morali biti savršeni da bi to ostali.
Kada povijest uđe u najintimniji dio života
Kaufmanova sposobnost da povijest i pojedinca smjesti u isti kadar posebno dolazi do izražaja u ‘Nepodnošljivoj lakoći postojanja’, adaptaciji romana Milana Kundere. Daniel Day-Lewis, Juliette Binoche i Lena Olin tumače ljude čije ljubavi, želje i odluke postaju nerazdvojne od političke sudbine Čehoslovačke.
Foto: Nepodnošljiva lakoća ljubavi postaje još nepodnošljivija kada se u nju umiješa povijest. Daniel Day-Lewis, Juliette Binoche i Lena Olin u ‘Nepodnošljivoj lakoći postojanja’ (‘The Unbearable Lightness of Being’, 1988.). Izvor: kadar iz filma
Sovjetska invazija 1968. nije tek povijesna pozadina njihovih života. Ona prodire u njihove odnose i mijenja mogućnosti izbora. Kaufman pritom ponovno poseže za postupkom koji smo upoznali u ‘Putu u svemir’: spaja arhivske snimke s igranim prizorima tako da se granica između dokumentirane i rekonstruirane stvarnosti gotovo briše. Njegovi likovi više nisu samo svjedoci povijesti nego izgledaju kao da su se našli usred autentičnih snimaka sovjetskog ulaska u Prag.
Tu se zatvara i krug koji smo otvorili usporedbom s ‘Forrestom Gumpom’. Zemeckis će svojega izmišljenog junaka smjestiti među stvarne povijesne osobe, dok Kaufman stvarne povijesne događaje uvodi u živote izmišljenih likova. Postupci nisu jednaki, ali oba redatelja koriste filmsku sliku kako bi gledatelju omogućila da fikciju doživi kao dio povijesnog zapisa. Razlika je u onome što time žele postići: ondje gdje Zemeckis često pronalazi humor i ironiju, Kaufman pronalazi tragediju.
U ‘Putu u svemir’ pojedinac ulazi u povijest svojim pothvatom. U ‘Nepodnošljivoj lakoći postojanja’ povijest ulazi u život pojedinca bez njegova dopuštenja.
Istina na filmskoj vrpci može biti i laž
U ‘Izlazećem suncu’ (‘Rising Sun’, 1993.) Kaufman se okreće kriminalističkom trileru prema romanu Michaela Crichtona. Sean Connery i Wesley Snipes istražuju ubojstvo u svijetu korporativnih interesa, političkih napetosti i tehnološki oblikovanih dokaza.
Foto: Dvojica istražitelja, jedna istraga i istina koja se mijenja ovisno o tome tko je promatra. Sean Connery i Wesley Snipes u ‘Izlazećem suncu’ (‘Rising Sun’, 1993.). Izvor: kadar iz filma
Jedan od ključnih elemenata priče jest mogućnost manipulacije videosnimkom. Ono što izgleda kao nepobitan dokaz može biti pažljivo oblikovana obmana.
Tu se Kaufman vraća pitanju kojim se već bavio, ali iz suprotnog smjera. Ondje je rekonstruirana slika pomagala stvoriti uvjerljiv prikaz povijesti. Ovdje slika koja se predstavlja kao neposredan zapis stvarnosti može sakriti istinu.
Suradnja s Crichtonom nije prošla bez sukoba. Pisac se protivio važnim promjenama koje je Kaufman unio u adaptaciju, uključujući promjene u razrješenju zločina i pristupu likovima. Njihova različita viđenja priče dodatno su zanimljiva jer su obojica bila autori snažnih, jasno prepoznatljivih svjetova.
A obojica su rođena istoga dana, 23. listopada, samo šest godina razlike.
Sloboda koja nikada ne dolazi bez cijene
Kaufman se nije zaustavio na nacionalnim mitovima i političkim strahovima. U ‘Henryju i June’ istraživao je svijet Henryja Millera, Anaïs Nin i June Miller, u kojem se književnost, želja i potraga za osobnom slobodom neprestano prepleću. Film je postao poznat i kao prvi koji je u američkom sustavu dobio oznaku NC-17.
U ‘Otrovnom peru markiza de Sadea’ (‘Quills’, 2000.), s Geoffreyjem Rushom kao markizom de Sadeom, Kate Winslet, Joaquinom Phoenixom i Michaelom Caineom, pitanje slobode postaje još neugodnije. Koliko daleko smije ići umjetnik? Gdje prestaje sloboda izražavanja, a počinje odgovornost? I tko uopće ima pravo povući tu granicu?
Kaufman ne bira jednostavnog junaka kojega će publika bez zadrške slaviti. De Sade je provokativan, proturječan i često odbojan. Ali ni oni koji ga žele ušutkati nisu nužno moralni autoriteti kakvima se predstavljaju.
Foto: Možete mu oduzeti slobodu, ali pokušajte mu oduzeti riječi. Geoffrey Rush kao markiz de Sade u ‘Otrovnom peru markiza de Sadea’ (‘Quills’, 2000.). Izvor: kadar iz filma
Njegov interes za ljude iza slavnih imena nastavio se i u televizijskom filmu ‘Hemingway i Gellhorn’ (‘Hemingway & Gellhorn’, 2012.), s Cliveom Owenom i Nicole Kidman. Ponovno se bavio osobama čije su biografije odavno postale dio kulturne mitologije, ali iza velikih imena tražio je odnose, sukobe i osobne slabosti.
Sudac koji nikada nije želio biti porota
Kaufman nikada nije tražio jednostavne odgovore. Zanimalo ga je što se događa kada čovjeka odvojimo od slike koju su o njemu stvorili drugi, kada slavu suočimo sa slabošću, a povijest s onim što je odlučila prešutjeti. I što više slojeva uklanja, to postaje jasnije da istina ne mora uništiti legendu. Ponekad je upravo ona čini vrijednom pamćenja.
Poput suca razlaže argumente za i protiv. Ne skriva slabosti onih o kojima pripovijeda, ali im ne odriče ni veličinu. Ne nameće presudu jer zna da ona ne pripada njemu. Mi smo porota. Na nama je da odvagnemo izneseno, odlučimo što ćemo prihvatiti, a što odbaciti.
Jer legende ne žive i ne umiru njegovim sudom. Žive i umiru našim.